Magnolija – Magnolia liliiflora Desr. (Magnoliaceae)

Travanjsku biljku ćemo potražiti u neposrednom urbanom i dvorišnom okolišu. Kišni su dani pa nećemo u duge hodnje. Dovoljna je šetnja po nekoliko susjednih ulica da shvatimo da su magnolije sveprisutne u proljetnim vizurama. One su među najomiljenijim ukrasnim stablima, pa na njih nailazimo po parkovima, perivojima i dvorištima. Često će se i u malom dvorištu u kojem ima mjesta za malo što naći magnolija. Sporo rastu, nisu krupna stabla, a orezivanjem se mogu držati pod kontrolom i oblikovati prema raspoloživom prostoru. Zato mnogi u svojoj blizini žele imati stablo ili stabalce čija krošnja bujnošću stotina i tisuća svojih cvjetova kao da slavi proljetni povratak života i kao da nam govori da će sve biti u redu ma kakvih problema imali, a miris njezinih cvjetova nošen zapuhom mlakog proljetnog zraka probudit će u nama proustovska sjećanja na mnoga proljeća koja su iza nas.

Osim što nam donosi ljepotu i životnost magnolija je i odličan pripovjedač. Ima nam štošta za reći o za biljke gotovo recentnim vremenima ledenih doba, kao i o puno davnijim mezozojskim (ili mezofitskim) vremenima u kojima su cvjetnice nastale.

Magnolija ima dvjestotinjak vrsta, a kad na zemljopisnoj karti pogledamo njihovu rasprostranjenost u oči nam prvo upadne izrazita rascijepljenost njihovog areala koji se prostire relativno ograničenim područjima istočne Azije i Novog Svijeta dok im između nema ni traga. U Aziji im se areal pruža u trokutu koji obuhvaća područje od istočne Himalaje, pa dalje na istok do Japana i na jugoistok do Malajskog arhipelaga. Na drugoj strani svijeta rasprostranjene su od jugoistočnih dijelova Sjeverne Amerike, preko Srednje do sjevernih dijelova Južne Amerike i u još nekoliko manjih područja dublje na jugu. Svugdje drugdje vlada magnolijska praznina. Takva izrazito rascijepana područja rasprostranjenosti biogeografski su nam uvijek suspektna jer je teško shvatiti kako su to biljke uspjele preskočiti tisuće kilometara. Najčešće odgovor ne možemo pronaći na geografskoj karti ma koliko detaljno proučavali moguće i jedva moguće veze između udaljenih područja, vjetrove, morske struje i puteve ptica selica. Za odgovor nam je osim prostorne potrebna i vremenska dimenzija koju će nam omogućiti proučavanje fosila i peludnih zrnaca u geološkim slojevima. Ta su nam istraživanja pokazala da nekad, a to nekad je vrijeme prije ledenih doba, nije bilo prekida u području rasprostranjenosti magnolija. Bile su široko rasprostranjene na čitavom tom ogromnom prostoru od istočne Azije do Amerika.

U tercijaru (prije otprilike 66 do 2,6 milijuna godina) magnolije su bile široko rasprostranjene na sjevernoj hemisferi kao članice takozvane boreotropske flore. Dolaskom pleistocena – ledenih doba – klima se hladila, ledenjaci su se širili prema jugu, a kako je sve veća količina vode bila vezana u ledu klima je postala i znatno suša u odnosu na toplo-vlažnu tercijarnu klimu. S novonastalim klimatskim uvjetima magnolije nisu bile ni malo sretne, pa su se povlačile u područja koja su zadržala klimu bar donekle sličnu staroj. Takva područja u kojima vrste preživljavaju nepovoljne uvjete nazivamo refugiji i oni će za magnolije biti uglavnom identični područjima njihove današnje rasprostranjenosti. Migracije biljaka u Europi od sjevera prema toplijem jugu uvelike su otežane planinskim lancima Pirineja, Alpa, Karpata, dijelom i balkanskih planina. Magnolije su, stiješnjene između ledenjaka i planina, u Europi izumrle. To se dogodilo i s mnogim drugim drvenastim vrstama, pa je Europa danas njima vrlo siromašna u usporedbi sa Sjevernom Amerikom i istočnom Azijom.

Ledena doba završila su prije nekih 12.000 godina, no magnolije su najvećim dijelom ostale ograničene na područja u kojima su ih preživjele. Nisu se uspjele vratiti na stara ozemlja zbog sporog rasta, ograničene sposobnosti rasprostranjivanja sjemenki i konkurencije drugih, bržih, agilnijih i prilagodljivijih vrsta. Da su magnolije nekad rasle i u Hrvatskoj pokazao je naš poznati paleontolog, geolog i prvi profesor astronomije na Zagrebačkom sveučilištu Đuro Pilar (1846.-1893.) u svom paradigmatskom radu Flora fossilis Susedana iz 1883. godine koji nosi zvučan podnaslov descriptio plantarum fossilium quae in lapicidinis ad Nedelja, Sused, Dolje etc. in vicinitate civitatis Zagrabiensis hucusque reperte sunt. Tu navodi vrstu Magnolia dianae koja je rasla u društvu različitih cimetovaca, lovora, avokada i niza drugih vrsta čijih potomaka u Podsusedu odavno nema.

Da se vrate u stare krajeve magnolijama je pomogao čovjek. Starih, predledenodobskih vrsta koje su rasle u Europi nažalost više nema, pa su unesene one iz klimatski umjerenih dijelova njihovog današnjeg areala. Tropskim i suptropskim vrstama je i današnja europska klima preoštra. Zanimljivo je i pomalo neobično da su se Europljani prvo upoznali sa sjevernoameričkim vrstama, iako su se neke u Kini već stoljećima prije uzgajale kao ukrasne i ljekovite.

Prvi susret nekog Europljanina s magnolijom o kojem imamo pisani trag je onaj španjolskog liječnika i botaničara Francisca Hernandeza koji je od 1570. do 1577. istraživao u španjolskim kolonijama Novog Svijeta. Njegovi opisi tog putovanja objavljeni su tek između 1615. i 1651. te u njima opisuje meksičku vrstu koju danas nazivamo Magnolia dealbata. Nije ju donio u Europu, pa je to bilo tek knjiško upoznavanje. Prvu će 1675. engleski kapelan i sakupljač bilja John Baptist Banister poslati biskupu biljkoljupcu Henryju Comptonu iz Fulhama. Bila je to sjevernoamerička vrsta M. virginiana. Biskupova magnolija je 1688. zapela za oko tadašnjem najučenijem i najslavnijem engleskom botaničaru Johnu Rayu koji ju je nazvao Laurus tulipifera. Bilo je to više desetljeća prije nego što će Carlous Linnaeus razraditi svoj klasifikacijski sustav i uvesti pojam roda, pa tuliponosni lovor možemo shvatiti kao čisto deskriptivni naziv kojim je Ray poznatim biljkama htio predstaviti izgled dotad nikad viđene vrste, što je potpuno u redu. Najgore je nepoznato objašnjavati nepoznatim pojmovima kako bi se dobilo na vlastitoj važnosti. Iste godine ova magnolija prisutna je već i u Nizozemskoj, a u 1699. seže njezin prvi trag u Njemačkoj, u jednom vrtu kod Leipziga. Malo kasnije, 1703. magnolija prestaje biti lovor i postaje magnolija. Tada je francuski misionar i botaničar p. Charles Plumier skovao polinom Magnolia amplissimo flore albo, fructu coeruleo. Tu vrstu danas kraće i manje romantično zovemo Magnolia foetida – smrdljiva. Naziv Magnolia će kasnije Linnaeus prihvatiti kao rodovno ime u svom djelu Systema Naturae iz 1753. i tako će to ime postati i ostati dio standardne botaničke nomenklature. Ime bi nas trebalo podsjećati na Pierra Magnola (1638. – 1715.), profesora medicine i botanike na vrlo uglednom sveučilištu u Montpellieru. On je, usput budi rečeno, uveo pojam porodice u biljnu taksonomiju.

Prvih desetljeća 18. stoljeća u Europu je iz Amerike stigla M. grandiflora, u hortikulturi do danas jedna od najomiljenijih vrsta magnolije. Prvi konkretni pisani trag seže u 1731. kada se bilježi za i danas vrlo ugledni farmaceutski botanički vrt London-Chelsea, a u sljedećem desetljeću ju nalazimo i na kontinentu.

Prve istočnoazijske vrste magnolija u Europu stižu tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Najvažnije među njima su naša naslovna M. liliiflora i M. denundata koje su u Kini već stoljećima prije bile uzgajane kao ukrasne, a koristile su se i u tradicionalnoj kineskoj medicini. Prvi ih je 1712. opisao njemački botaničar Engelbert Kaempfer pod nazivom Mokkure, kako je po čuvenju uspio zapisati njihovo japansko ime. On je daleko poznatiji po jednom drugom japanskom imenu koje je pokušao zapisati latinicom, a to je Ginkgo. Bio je jedan od prvih europskih botaničara i istraživača koji je posjetio Japan, a njegova Povijest Japana dugo je ostala temeljni izvor podataka o toj dalekoj i za zapadnjake potpuno zatvorenoj zemlji. Vrstu M. liliiflora prvi je u Europu donio švedski botaničar Carl Peter Thunberg koji je 1775./76. također posjetio Japan. Vjerojatno je zatim 1790. iz botaničkog vrta u Uppsali stigla u Englesku gdje je u stakleniku vojvode od Portlanda u Bulstrocku po prvi puta procvala 1798. godine. Iz Engleske se zatim proširila zemljama Kontinenta, a vjerojatno negdje u drugoj polovici 19. stoljeća stiže i do Hrvatske.

Te dvije azijske vrste u Europi su slučajno hibridizirale. Dogodilo se to oko 1820. u Fromontu u okolici Pariza, na imanju Étienna Soulange-Boudina, utemeljitelja francuskog nacionalnog hortikulturnog udruženja. Po prvi puta je procvala 1826. te je zbog svojih krupnih cvjetova u nježnim pastelnim tonovima ubrzo postala pravi hit u čitavoj Europi. Uzgojeni su brojni kultivari s cvjetovima u svim prijelazima i tonovima od bijele do ružičaste. Još jedna zanimljivost je da ju je Soulange-Boudin nazvao po sebi M. × soulangeana. Imenovanje biljaka po sebi u botanici se ne smatra baš pristojnim i izrazom dobrog ukusa, iako ne postoji ni jedno nomenklaturno pravilo koje bi to branilo.

Petar Luka Biankini (1856.-1928.) Hvaranin iz Staroga Grada u prvom opsežnom djelu o ukrasnom bilju na hrvatskom jeziku O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća izdanom 1888. u Šibeniku opisuje četiri vrste magnolija, ali ne navodi da li se one tada uzgajaju na području Hrvatske. Daje nam i prve upute o njihovoj njezi: Magnolie ljube hranivu, duboku zemlju, najradje ilovaču. Prija im vlaga, i to najviše takova, koju zemlja ima; ljeti zalievaju se obilno. Polusjenasti, a topao položaj, prija im osobito. Razplodjivaju se sjemenjem, povaljenicama, bradašima i navrčanjem. Sjeme se sije čim dozori, ali sporo i kasno klica. Najobičnije se razplodjiva bradašima, ali se i oni sporo ukoriene.

Sve ovo o čemu smo dosad govorili, o ledenim dobima, a pogotovo o njihovom uvođenju u kulturu samo je treptaj u dugom trajanju magnolija. Pripadaju starim dvosupnicama, onima koje prethode pojavi jednosupnica i pravih dvosupnica. Porodica magnolija pojavila se još u donjoj kredi prije više od 100 milijuna godina. Fosilni cvjetovi vrste Archaenathus linnenbergii iskopani u Kanzasu datirani su na 98 milijuna godina, a iz tog doba potječu i plodovi vrste iz roda Lesqueria. Same magnolije stare su barem 55 milijuna godina. Donedavno su nam najstariji fosili cvjetnica ili malo preciznije rečeno kritosjemenjača bili poznati otprije nekih 125 do 130 milijuna godina, a pretpostavljalo se da nisu starije od 140 milijuna godina. Neobičnost je bila u tome što se cvjetnice u fosilnim zapisima javljaju naglo, gotovo bez najave i odmah buknu u veliku raznolikost vrsta. To je fasciniralo već Charlesa Darwina koji je tu naglu pojavu i brzo širenje cvjetnica nazvao abominable mistery. Rješenje te misterije može ići u dva smjera. Ili su zaista eksplozivno evoluirale u velik broj oblika ili nam jednostavno nedostaju stariji fosili. U Kini je 2020-ih pronađeno više fosilnih nalaza koji bi starost cvjetnica pomakli na 180 milijuna godina. Kako to često biva, odgovor nije jednostavan nego je vjerojatno kombinacija oba ponuđena odgovora – starije su nego smo to mislili, ali to bez nagle  diversifikacije ne može objasniti njihovu veliku raznolikost. Kako god bilo, magnolije su stara linija kritosjemenjača koja pamti tu prvu diversifikaciju i koje su u svojoj građi zadržale mnoga arhaična svojstva. Zadržat ćemo se samo na njihovim cvjetovima. Oni su krupni, pojedinačni i smješteni na vrhove grana. Iako se na prvu to možda ne čini tako, ali sve su to stara svojstva. Moderniji cvjetovi su redovno sitni, veličinom i oblikom prilagođeni oprašivačima koji su najčešće kukci i obično su združeni u različite tipove cvatova, sve do složenih glavica glavočika građenih i od stotina sitnih cvjetova kakve su nam znane kod tratinčica, ivančica, gerbera, maslačka i tisuća drugih. Sljedeća starinska stvar u građi cvjetova je što zapravo ne razlikujemo latice i lapove, svi članovi ocvijeća su isti, krupni, pomalo mesnati i obojeni. Smješteni su u dva do tri ciklusa od po tri lista. Tek kod malobrojnih vrsta magnolija postoje razlučene čaška i vjenčić, primjerice kod već spomenute vrste M. virginiana, prve koja je stigla u Europu te kod tulipanovaca kojih postoje tek dvije vrste (Liriodendron tulipifera u Sjevernoj Americi i L. chinense u Kini). Kod tih vrsta je zanimljivo da su lapovi i latice nastali diferencijacijom od primarno istovrsnih listova ocvijeća što je rijedak slučaj. Češće lapovi vode porijeklo od pricvjetnih listova, a latice od preobraženih prašnika. Istini za volju, kod nekih magnolija možemo uočiti da su cvjetni pupovi zaštićeni posebnim ljuskama koje brzo otpadaju, ali to nisu lapovi već ovisno o vrsti pricvjetni listići ili čak palistići vršnih listova. Kad razmaknemo listove ocvijeća ugledat ćemo zaista vrlo arhaičnu unutrašnjost cvijeta. Kod modernijih cvjetova prašnici i tučkovi kao da izrastaju iz manje-više iste ravnine, međutim kod magnolije nailazimo na produženi stupić gusto obrastao prašnicima i plodnim listovima. Taj stupić nazivamo cvjetište. Ono je ovdje u svom starinskom izduženom obliku dok će kod modernijih cvjetova biti skraćeno u tanjurastu, glavičastu ili vrčastu strukturu. Donji dio stupića-cvjetišta obrastao je velikim brojem spiralno poredanih prašnika. Spiralni raspored je također drevno svojstvo. U modernijim cvjetovima zamijenjen je kružnim-cikličkim rasporedom, a broj prašnika je manji i fiksan. Možemo točno navesti broj koliko ih ima u cvijetu određene vrste. Kada pak pogledamo prašnik, on je krupan i zdepast. Velike prašnice nalaze se na kratkom i širokom dršku-filamentu, a on se jasno proteže i između prašnica. Kod modernijih cvjetova filament će biti izdužena, elegantna prašnička nit koja će na vrhu nositi prašnice bez vidljivog spojnog tkiva među njima. Sve je spojeno vrlo pedantno uskim, jedva vidljivim fugama. Kad krenemo dalje duž cvjetišta nakon prašnika ćemo naići na velik broj plodnih listova-tučkova. Međusobno su nepovezani, tek su čvrsto pripijeni uz stupić. Svaki ima svoj kratki vrat i njušku, a unutar sebe krije nekoliko sjemenih zametaka. I to je sve skupa vrlo arhaično. Moderni cvjetovi će imati uvijek isti broj plodnih listova, obično ne jako velik i oni će međusobno biti srasli u jedinstveni tučak. Čak i vratovi mogu biti srasli u jedan zajednički vrat koji će tek na vrhu imati po jednu njušku za svaki plodni list, a i one mogu biti srasle u jednu zajedničku njušku. Dakle, velik broj zdepastih prašnika i međusobno nesraslih plodnih listova spiralno smještenih duž izrazito produženog stupastog cvjetišta su sve redom drevna svojstva koja nas vode na početke evolucije cvjetova. Tokom svoje evolucije oni su se ekonomizirali. Smanjili su broj prašnika i tučkova, a razvitkom specifičnih, često i vrlo složenih oprašivačkih mehanizama povećali su vjerojatnost oprašivanja. Krupni cvjetovi magnolije u svojim mnogobrojnim prašnicima stvaraju ogromnu količinu peluda koja neće služiti samo za oprašivanje, već i kao hrana za kukce koji će obaviti oprašivanje. Arhaični cvjetovi se oprašuju arhaičnim kukcima, pa će to najčešće biti kornjaši. Oni uglavnom nemaju neke posebne oprašivačke prilagodbe, pa se jednostavno dolaze gostiti obiljem peluda u krupnim cvjetovima, a kako još nisu iznašli ni pravila lijepog ponašanja za stolom, peludom se zamrljaju i zamusaju, pa takvi odlaze do drugih cvjetova na novu gozbu i pritom ih opraše. Jako različito od modernijih opnokrilaca i leptira koji sofisticiranim usnim aparatima prebiru po modernim, složeno građenim cvjetovima s oskudnom ponudom peluda. Peludno zrnce je za biljku skupa investicija. U njega treba ugraditi genski materijal i zatim ga zamotati u čvrstu ovojnicu kako se ne bi oštetio ili propao. To je ipak preskupo za bakanalije kornjaša, pa su moderniji cvjetovi počeli nuditi jeftiniju zamjenu – nektar. On je ipak samo šećerna vodica uz još nešto dodataka, pa je njegova proizvodnja za biljku znatno jeftinija od proizvodnje peludnih zrnaca. Zato će moderni cvjetovi imati manji broj pravilno pozicioniranih prašnika koji će istresti pelud na dijelove kukca koje on teško može doseći svojim nožicama, na leđa između krila ili na prsa. Moderni kukac će se s druge strane držati bontona, pa neće ni pomisliti na javno obžderavanje peludom već će elegantno srkati nektar. Sjetimo se samo dugih, tankih, elegantno povijenih rilaca leptira. Možemo li zamisliti leptira uvaljanog u pelud? Cvjetovi magnolije su još daleko od takve ponude. Mirisom privlače kukce, a zatim im nude preobilnu gozbu skupe hrane u široko otvorenoj, prostranoj blagovaonici. Svi su dobro došli jer ne postoje uske cijevi, duboki vrčevi, zavijene ostruge, preklopljene latice i koje kakvi zaklopci koje treba savladati posebnom građom usnog aparata ili čak čitavog tijela kako bi se dosegao nektar. No magnolijska darežljivost je skupa, pa su u evoluciji bolje prošli šparniji i lukaviji te prevladali u današnjoj flori Zemlje. To naravno ne znači da nam stara, jednostavna, ali bogata i obilna, pomalo feudalna magnolijska kuhinja i zapravo čitav svjetonazor iza toga nije drag u izvještačenom svijetu minimalističke moderne kuhinje biljnih skorojevića.

Autor teksta: Antun Alegro