Lipa – Tilia spp. (Malvaceae)

Snoćka su lipe zadišale
Sladko pri mojem obloku,
Snoćka su oči mi čitale
Ljubav vu tvojem oku.

Cveti se novi odpiraju,
Čele se žuriju zlate,
Želje mi k tebi se zbivaju,
Zmirom sad mislim ja na te.

Tak mi od lipah dišiju vse
Tajne i sladke te noći,
Tak mi daljine plaviju se,
Kak da vse tvoje su oči.

Lipe, Dragutin Domjanić (1875.-1933.)

Tko je ikada putujući sagledao iz daleka krošnjastu lipu, kako joj se grane na sve strane pružaju i mal da ne do talah spuštaju, da joj se stablo i nevidi, nego se čini, kao da krošnja u zraku lebdi – doista su mu se oči za njom otimale i nije se mogao sit nagledati njezine ljepote. Ako je pako sunce pripicalo i lipa obasuta zlatnim cvietom divni svoj miris naoko širila, trudan, jedva si dočekao, da se odmoriš u njezinu debelu hladu i nasladjuješ se sa zujećimi pčelicami medolikom dušom sitnih lipovih cvjetakah. Tako u svom polihistorskom i poetski nadahnutom tekstu iz 1878. godine Zašto Slaveni poštuju lipu? piše Bogoslav (Bohuslav) Šulek koji obiljem primjera iz različitih slavenskih naroda pokušava potkrijepiti tezu da lipa kod njih zauzima posebno mjesto.

Lipu svi znamo prepoznati, svi ju gotovo svakodnevno susrećemo jer je postala neizostavni dio gradskih nasada i drvoreda, svima je drag miris rascvjetalih lipa koje su dale ime mjesecu u kojem proljeće prelazi u ljeto i svima nam je poznat okus lipovog čaja koji nas u zimskim mjesecima podsjeća na rascvali početak ljeta. Međutim, raznolikost lipa nam je već znatno veća nepoznanica. Mnogi ni ne znaju da lipa nije samo lipa, nego da ih ima više vrsta, a njihovo međusobno razlikovanje će ponekad i profesionalcima raditi probleme. U Hrvatskoj i većini Europe žive tri vrste lipe – malolisna ili kasna (Tilia cordata), velelisna ili rana (T. platyphyllos) i srebrnolisna ili bijela lipa (T. tomentosa). S ovom zadnjom, srebrnolisnom ili bijelom stvar je relativno jednostavna jer su listovi na naličju gusto pokriveni bjeličasto dlakavi kao da su pokriveni tepisonom, a za sunčanih dana lipa ih izvrne tako da naličja gledaju prema suncu, pa je čitava krošnja bjelkasta, za one poetičnije srebrnasta u zlatnim zrakama sunca. To izvrtanje listova je način kako se štiti od prejakog sunčevog zračenja koje bi moglo oštetiti asimilacijsko tkivo na licu lista. Ako sastružemo malo tih dlaka i pogledamo ih pod mikroskopom vidjet ćemo da izgledaju poput zvjezdica i da uopće nisu bijele nego prozirne. Tek rasapom svjetla na njima nastaje dojam bijele boje, a ako nešto rasipa svjetlo onda i dobro štiti od njega. Te zvjezdaste dlake naći ćemo i po cvjetnim stapkama te zrelim plodovima što ostale dvije vrste nemaju. Većini će ova najlakše prepoznatljiva vrsta lipe biti poznata isključivo kao vrsta iz parkova, drvoreda i sličnih nasada. Razlog tomu je što je u Hrvatskoj rijetka i još k tome živi skrivena na nepristupačnim staništima. Neobične je balkansko-panonske rasprostranjenosti s time da joj se areal širi do zapadne Ukrajine i Male Azije. Hrvatska je nekako baš na sjevernoj granici njezinog balkanskog dijela areala, pa kod nas kao da se iz kanjona bosanskih planina neprimjetno došuljala do sjenovitih, vlažnih, dubokih i strmih klanaca i usjeka Zrinske i Moslavačke gore te se iz njih proširila Bilogorom koja joj možda duguje svoje ime i puno dalje prema istoku i Panoniji mjestimice ušla u šume graba i lužnjaka.

Ostale dvije vrste su znatno češće. Rastu u različitim tipovima šumskih zajednica, ali će radije birati dublja, hranjiva tla i položaje zaštićene od jakih vjetrova. Na takvim će se staništima, pogotovo u pojasu bukovih i bukovo jelovih šuma velelisna lipa združiti s javorima, gorskim jasenom i gorskim brijestom tvoreći šume plemenitih listača. Površinski male, ali cijenjene zbog visokokvalitetnog drva navedenih vrsta. Velelisna lipa se združuje i s tisom tvoreći jednu od najrjeđih i najosebujnijih šumskih zajednica u Hrvatskoj. Vjerojatno najimpresivnija sastojina je ona oko Horvatovih stuba na Medvednici, razvijena na strmoj sjevernoj padini među masivnim kamenim blokovima i bogata različitim vrstama paprati. Prava botanička poslastica, a lako dostupna zahvaljujući Vladimiru Horvatu (1891.-1962.), novinaru, fotografu i planinaru koji je od 1946. do 1953. vlastoručno izgradio petstotinjak stuba u dotad nepristupačnom dijelu Medvednice.

Dok će velelisna lipa preferirati svježija, gorska staništa, malolisna je manje izbirljiva. Nema osobitih zahtjevna po pitanju tla, a prilagodit će se i ostalim prilikama na staništu, pa ćemo ju nalaziti od nizinskih lužnjakovih šuma do submediteranskih šuma medunca i crnog graba. Postoji mišljenje da bi u lužnjakovim šumama bila znatno češća da nije bilo gospodarenja koje je davalo prednost hrastu lužnjaku zbog njegovog znatno tvrđeg, čvršćeg i trajnijeg drva.

Veća prilagodljivost malolisne lipe odrazila se i njezinom širokom području rasprostranjenosti koje obuhvaća gotovo cijelu Europu uključujući i južnu Skandinaviju odakle se širi daleko na istok do Urala i zapadnog Sibira. Velelisna lipa je pak južnoeuropska i srednjoeuropska vrsta koja na sjever dopire do središnje Njemačke i Poljske.

Vratimo se sad na najteži dio, kako razlikovati ove dvije vrste. Ako imamo baš tipično razvijene jedinke onda je stvar načelno laka. Malolisna lipa ima gole lisne peteljke i lice listova, a u pazušcima žila na naličju nalaze se čuperci smeđastih dlačica. Velelisna lipa ima pak dlakave lisne peteljke, vrlo kratke dlačice na licu lista koje često bez lupe i ne vidimo, ali pod prstima daju osjećaj blage hrapavosti. U pazušcima žila na naličju lista nalaze se čuperci dlaka koje su bjekaste, bez ikakvih žućkastih i smeđastih tonova. Naravno, malolisna lipa bi trebala imati manje listove (4-7 cm) od velelisne (7-15 cm). Međutim, kad se sukobimo sa stvarnim lipama iz prirode koje su različite dobi i rastu na različitim staništima prvo ćemo shvatiti da je veličina listova vrlo relativna jer će oni na mladim izbojcima iz baze stabla kod malolisne lipe biti veći nego oni kod velelisne. Nalazit ćemo listove dlakavih lica sa žućkastim čupercima dlačica na naličju i obrnuto, pa ćemo jedne uz druge naći jedinke s raznim kombinacijama svojstava, pogotovo ako se radi o juvenilnim i mladim biljkama. Na kraju ćemo zaključiti da je najbolje da u terensku tekicu napišemo samo „Tilia sp.“ i još si obećamo da ćemo doći ponovno ne bi li si razjasnili o čemu se tu zapravo radi. U određivanju nam može pomoći i broj cvjetova kojih bi kod malolisne lipe u cvatu trebalo biti 5-11, a kod velelisne 2-5, no i tu nam se može dogoditi da što više brojimo manje znamo. S plodićima bi trebalo biti jednostavno jer bi se kod malolisne lipe trebali moći lako zdrobiti među prstima, dok bi oni velelisne trebali biti pretvrdi za to. Samo što tu imamo i element osobne snage. Velelisnu lipu zovemo i ranom jer cvate otprilike dva tjedna prije malolisne ili kasne.

Situaciju dodatno komplicira i mogućnost hibridizacije te dvije vrste. Hibrid je opisan kao Tilia × europaea, a dugo je smatran samostalnom vrstom. Prema svojstvima je negdje između oba roditelja, a naravno da može biti sličniji jednom ili drugom, često kao posljedica naknadnih križanja, što nam dodatno otežava želju i težnju da sve jednoznačno smjestimo u jasno definirane kategorije. Priroda ipak nije toliko sklona Aristotelu i Kantu, a i ona stara botanička taxonomy is matter of hairs ne funkcionira baš uvijek.

Nakon ove međuvrsne zavrzlame idemo do onoga što je Šulek nazvao medolikom dušom sitnih lipovih cvjetakah, odnosno do opojnog, slatkog mirisa rascvalih lipa. Mirisa koji se na prijelazu proljeća u ljeto razlije ulicama, parkovima i dvorištima te čak i ne baš mirisnim gradskim središtima daje drugačije, optimističnije lice. Iako o tome ne razmišljamo, miris je to koji u nama budi sjećanja. Na neka prošla proljeća, ponekad ugodna, ponekad sjetna, češće nam potiče radost dolaska novog ljeta, a ponekad nas podsjeti i na ona prošla koja se više neće vratiti i ljude koji su otišli s njima. Ako malo razmislimo, takva sjećanja i asocijacije će probuditi mirisi, s njima i okusi, ali rijetko slike ili zvukovi. Danas znamo neurološku podlogu toga, no vezu mirisa i sjećanja prvi je shvatio jedan pisac koji je promijenio tokove europske književnosti. Naravno, to je Marcel Proust. Od njegove mnogosveščane Potrage za izgubljenim vremenom upravo je epizoda s kolačićem madeleine i čajem postala dio popularne kulture. Ne slučajno, nego zato što su se mnogi u njoj prepoznali i u svjesno prizvali nešto što su odavno implicitno znali. Za nas je posebno zanimljiv čaj jer pisac kaže da je to bio baš lipov čaj: I čim sam prepoznao okus u lipov čaj namočena komada madeleine, koji mi je svake nedjelje davala tetka Léonie… odmah se pojavi i stara siva kuća na ulicu… I kao što se dešava u onoj igri kojom se Japanci zabavljaju uranjajući u porculansku zdjelu punu vode komadiće dotad bezlična papira koji se, tek što je umočen, isteže, savija bojadiše, mijenja, pretvara u cvijeće, kuće i određene osobe koje je moguće prepoznati, tako je i sad sve cvijeće iz našeg vrta, iz Swannova perivoja, tako su svi lopoči iz Vivonne, oni dobri seoski ljudi, njihovi mali domovi, crkva i cio Combray sa svojom okolinom, tako je sve što ima oblik i čvrstoću, i grad i vrtovi, izašlo iz moje šalice čaja.

Proust je te 1911. shvatio da osjeti mirisa i okusa mogu nositi teret sjećanja: Ali kad od neke davne prošlosti, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, samo krhkiji, ali još žilaviji, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu na ruševinama svega ostalog, sa svojim sitnim, gotovo neprimjetnim kapljicama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena.

Tako je jedan pisac, zarobljen u krevetu mnoge godine, zahvaljujući lipovu čaju i pomnoj introspekciji otkrio nešto što će neurologija i psihologija objasniti tek niz desetljeća kasnije. Danas znamo da su miris i okus jedini osjeti koji se u našem mozgu vežu izravno na limbički sustav, odnosno hipokampus i amigdalu, centre zadužene za dugoročno pamćenje i emocije. Zbog te povezanosti mirisi često vežu uspomene s emocijama. Nasuprot toga ostali osjeti (vid, sluh i dodir) se prvo obrađuju u talamusu, ishodištu jezika i svijesti. Stoga su sjećanja izazvana mirisom obično intenzivnija, živopisnija i emocionalnija od onih koje izazivaju drugi osjeti. Možemo reći da mirisi direktno otključavaju vrata između emocija i memorije, zaobilazeći uobičajene filtre koje imaju druga osjetila. Da to dosita tako funkcionira 2002. godine eksperimentalno su pokazali psiholozi Rachel Herz i  Jonathan W. Schooler te rezultate objavili u radu čiji podnaslov glasi Testiranje prustovske hipoteze (Naturalistic Study of Autobiographical Memories Evoked by Olfactory and Visual Cues: Testing the Proustian Hypothesis). Iz evolucijske perspektive osjet mirisa je jedan od najstarijih osjeta te je bio presudan za preživljavanje (razlikovati ispravnu od pokvarene hrane, otrovne tvari, opasnost, partnere i neprijatelje). Zato se tako duboko ukorijenio u emocionalne i instinktivne dijelove mozga te tu ostao i kod ljudi koji se smatraju prvenstveno vizualnim bićima.

Tako nas je lipa zahvaljujući jednom piscu zakupljenom vlastitim sjećanjima dovela do dubljeg razumijevanja nas samih, do najstarijih slojeva naše percepcije. Zanimljiva podudarnost jer lipe mogu biti vrlo stare. Spadaju među naše najdugovječnije drveće čiji vijek premašuje 500 godina, a može doseći i 1000. Neki se hvale još starijim lipama. Tako bi lipa u arboretumu u Westonbirthu u Gloucestershiru u Ujedinjenom Kraljevstvu trebala imati 2000 godina, u Nürnmbergu stoji lipa koju je navodno posadila kraljica Kunigunda, žena Heinricha II koji je vladao od 1002. do 1024. Naša Gupčeva lipa u Donjoj Stubici trebala bi biti posljednji svjedok seljačke bune iz 1573. čime zaslužuje naše puno poštovanje i daje nam za misliti što mi danas radimo po pitanju socijalne pravde.

Međutim, pravu starost lipe je vrlo teško odrediti zbog njezine iznimne sposobnosti regeneracije. Kako joj je drvo meko, sredina debla koja i onako više nije aktivna u provođenju vode polako truli, gljive ju razgrađuju i nastaje šupljina u koju se kod starih stabala komotno može uvući čovjek. Time se deblu zapravo smanjuje masa, olakša se, rastereti samo sebe, a ako se u šupljinu nasele ptice ili šišmiši oni iznutra prihranjuju stablo, pa mu uopće ne mora biti loše iako je naizgled uvelike trulo. Naravno da takvom stablu ne možemo izbrojiti godove, pa mu starost možemo izračunati samo posredno iz opsega i neke prosječne godišnje stope prirasta. No, stvar može biti još kompliciranija. Deblo lipe uopće ne mora biti jedno deblo nego može nastati međusobnim srastanjem više izbojaka koji tjeraju iz baze stabla ili panja. Ti izbojci mogu spontano potjerati iz baze starih stabala, pogotovo ako su narušene vitalnosti i s vremenom zamijeniti originalno stablo. Jednako tako mogu potjerati iz panja nakon sječe. Zbog toga je načelno lako uzgojiti novu lipu na mjestu stare. Ali ako malo razmislimo, da li je to uopće nova lipa? Korijen je stari, genski je to potpuno isti organizam kao i staro stablo. Kod lipe zaista možemo imati vrlo stari korijen i mlado deblo koje iz njega izrasta. Zapravo, korijen može podržavati nekoliko uzastopnih debala. I koliko je onda lipa stara? Da li se računa starost korijena ili debla? I što je tu uopće jedinka? Iz ovog primjera vidimo da su biljke jednostavno drugačije i pojmovi starosti i individualnosti jednostavno ne funkcioniraju onako kako smo na to navikli iz svog svijeta.

Lipovo drvo, lipovina, je lignum sanctum. Mekano, a guste, pravilne strukture s neizrazitim godovima te otporno na savijanje i istezanje idealno je za rezbarenje, pa je od njega izrađena nepregledna vojska svetačkih kipova, od srednjeg vijeka preko šarenila baroka do današnjih dana. To je bilo toliko uobičajeno da je u hrvatskom jeziku ušlo u frazu stajati/biti kao lipov svetac za nekog tko se drži uštogljeno, ukočeno, zbunjeno ili besposleno stoji dok drugi rade.

Lipe su od davnina imale središnje mjesto u seoskim zajednicama, pa se su sadile uz crkve, na trgovima i sličnim važnim mjestima. Dvije svete lipe, vugrovečku i cerničku, je prema legendi posadio blaženi Augustin Kažotić (1260.-1323.) zagrebački biskup. Pod tim lipama održavali su se seoski zborovi, čitani su proglasi i održavani sudovi. Jedna od priča kaže da su Turci 1598. prilikom jedne od provala uhvatili nekoliko remetskih pavlina i objesili ih na vugrovečku lipu. U znak žalosti lišće je poprimilo oblik redovničkih kukuljica, a početkom 18. stoljeća taj događaj je u Remetama prenesen na sliku. Neki kritičniji istraživači ipak smatraju da se tu ne radi o stvarnom događaju, nego o prilagođenoj priči iz Češke prema kojoj su husiti još 1420. redovnike kapucine objesili na lipu u Zlatnoj Koruni kod Češkog Krumlova. Takve lipe kukuljičavog lišća poznate su u srednjoj Europi kao Kapuzenlinde, što ide u prilog tome da se radi o prilagodbi uvezene priče.

Pouzdaniju priču o jednoj takvoj prastaroj seoskoj lipi donosi nam Josip Torbar (1824.-1900.), svećenik, prirodoslovac, profesor, planinar i zastupnik u Saboru, rođen u Krašiću o čijoj lipi i piše:

Do godine 1829. bijaše u Krašićih pred crkvom lipa, kakovih dan danas ima malo, a možda nijedne više u Hrvatskoj. Kad bi joj bio stablo htio probušiti, bio bi tomu trebao jamačno s hvata dugačak svrdao, a satnina žumberskih vojnika, putujući onuda u Karlovac zaklonila bi se ljeti od kiše i sunca pod daleko pruženim granjem poput golema kišobrana. Pod ovom lipom bijahu na okrug postavljene debele hrastove grede, „klupi“ nazvane, gdje se je narod na viećanje sastajao. Kad se imalo o čem viećati, otide narodu zapovied da dodje pod „lipu“ ili u „klupi“, gdje će se o tom razpravljati. Odluke izdavane su formulom: „tako dokončano“ ili „zapoviedjeno pod našom lipom. Lipa tu bijaše i obćinsko sudište, ondje su i zapoviedi viših oblasti proglašivane i kazni dieljene. Samo kad ciča studen ili drugčije nepovoljno vrieme nije dopuštalo, obavljani su svi oblastni poslovi u obćinskoj viećnici.

Stranom zavedeni skitalicami, a stranom natjerani nečovječnim pritiskom vlasteoskih činovnikah digoše se Krašićani g. 1829. na svoju ozaljsku gospoštiju grofova Batthyányah i uzkratiše joj podanke i posluh. S toga je mjeseca studenoga iste godine podžupan zagrebačke županije Henrik Mikšić s bataljunom Banovaca prot njim ovrhu vodio. Prekoračiv medju krašićke obćine pošalje Mikšić pod „lipom“ sakupljenomu narodu glasnika: neka obćinari pošalju k njemu svoje pouzdanike, nebi li se nogodili, te bi se odustalo od ovrhe. Naoružan narod odgovori Mikšiću: „Naše su pravice pod lipom; ako želi s nami ugovarati, neka dodje pod „lipu na dokončak“. Nehoteći vodič ovrhe doći pod lipu razbiše se dogovori i narod se udari s vojskom, kojom sgodom pade 11 mrtvih i 16 težko ranjenih. Koliko je i narod onom ovrhom postradao i gotovo do gola bio svučen, nije ništa toliko žalio, koliko gubitak svoje lipe. Mikšić mišljaše, da će uoprnost Krašićanah za uviek slomiti, kad im posječe lipu, pod kojom su, kako oni s ponosom tvrdjahu, „njihove pravice zakopane“. Bijaše tuj molbe i plača, sve badava: od rana jutra do kasno preko podneva siekla su četiri krepka momka ovoga više stoljećah staroga čuvara krašićkih pravicah, dok se napokon pod oštrimi sjekirami nesvali. Pobjeditelj nije bio s ovim triumfom zadovoljan, već je težkom kazni zaprietio onomu, tko bi se usudio na onome mjestu drugu lipu zasaditi…

Toliko o lipi, iako još mnogo toga nismo rekli. Ali neka i ovo bude mali poticaj da zastanemo bar na koju sekundu uz njeno stablo srcaste krošnje, u lipnju udahnemo miris njezinih cvjetova i na trenutak se prepustimo sjećanjima i ako imamo priliku, posadimo koje stablo. Potrajat će.

Autor teksta: Antun Alegro