Češljugovina – Dipsacus fullonum L. (Dipsacaceae, Caprifoliaceae)

Kad u kolovoškoj pripeci vegetacija posustane i dobar dio vrsta cvatnju ostavi iza sebe uz rubove putova, polja, pruga, šikara i kanala pojavit će se visoke, stamene i uspravne stabljike češljugovine s brojnim cvjetnim glavicama. Na njima će nam pogled zapeti zbog njihove veličine, često više od dva metra, u gornjem dijelu razgranate i obično po više njih zajedno teško mogu izbjeći pažnji i onih najimunijih na biljni svijet. Kad im se približimo odmah nam je jasno da s njima nema šale jer osim što su više od nas do zuba su naoružane. Čitava biljka je bodljasta, hrapava i narogušena. Listovi ne samo da imaju bodlje po rubovima, na što smo navikli kod mnogih pikavaca, nego i po središnjoj žili na naličju lista imaju snažne kukaste bodlje. Svojstvo je to koje rijetko susrećemo u domaćoj flori. Uski ovojni listovi pri dnu cvjetnih glavica također su oštri i bodljasti, a takve su i glavice zahvaljujući oštrim pricvjetnim listovima.

Kad shvatimo da s češljugovinom nema šale i da cijeni da joj pristupamo s distancom možemo malo detaljnije pogledati stabljične listove. Naizgled kod njih osim obilja bodlji nema ništa neobičnog, no ako se ipak malo zadržimo nad njima uočit ćemo da se na stabljici nalaze po dva nasuprotna lista koja su svojim bazama srasla u ljevkastu posudicu u kojoj se nalazi više ili manje vode, ovisno koliko je kiše ili rose bilo proteklih dana. U europskom biljnom svijetu je pojava da biljka nosi bazenčiće s vodom doista rijetka. Oni su dali i botanički naziv češljugovinama jer grčki δίψα (dípsa) znači žeđ. Ti bazenčići su odavno privukli pažnju ljudi, a kad su ovladali vještinom pisanja zabilježili su što o njima znaju i misle. Tako su ih stari Grci nazivali Venerinom kupkom te vjerovali da umivanje vodom iz njih garantira veliku ljepotu i čisti ten, a ta voda k tome bistri vid i pomaže kod umornih i krvavih očiju. Kako su grčki autori bili neupitni autoritet, tako se i to vjerovanje uporno prenosilo dalje do novog vijeka.

Razvoj znanosti oduzeo je dah romantike Venerinoj kupki. Promijenio se i naziv, postale su fitotelmata (phytotelmata) ili filopleuston (phyllopleuston),  doslovno biljne močvare, odnosno ono što pluta na listu. Ti grčki nazivi su još zadržali ponešto klasične botaničke romantike, no budući da grčki više nije dio opće kulture sve češće se koristi samo sasvim prozaični engleski naziv leaf-pool. Kako su mikroskopi postali standardni dio opreme botaničara, sitne strukture su sve više zaokupljale njihovu pažnju. Devetnaesto stoljeće je tako donijelo spoznaju da su listovi češljugovine na površini obrasli kratkim, kijačastim žljezdastim dlakama, a one uronjene u kupku nose fine, tanke, gotovo prozirne niti. Nastalo je tumačenje prema kojem bi to bile plazmatske zrake preko kojih biljka prima hranjive tvari koje se oslobađaju raspadanjem utopljenih kukaca. Prema tome, češljugovina bi bila karnivorna biljka. Međutim, noviji i jači mikroskopi su pokazali da su te niti zapravo nizovi bakterija, a ne nikakva citoplazma koja izlazi iz stanica.

Ideja o mesoždernosti češljugovine zaokupila je i Charlesa Darwina. Njega mahom doživljavamo kao tvorca teorije evolucije prirodnim odabirom, no bio je vrlo svestran prirodoslovac i uz to pasionirani ljubitelj bilja. U svom djelu Insectivorous Plants (1875.) spekulirao je o tome da bi češljugovina eventualno mogla apsorbirati hranjive tvari iz raspadajućih kukaca u vodi, ali je naglasio da nema dokaza za aktivne mehanizme probave ili apsorpcije kao kod pravih mesožderki. Kasnija istraživanja u 20. i 21. stoljeću nadovezala su se na tu Darwinovu sumnju i pokrenula rasprave o protokarnivoriji kod češljugovine. Eksperimenti u kojima su dodavani kukci u bazenčiće pokazali su da te biljke daju više sjemenki u odnosu na one koje su u njima imale samo čistu vodu. Druga istraživanja su pokazala da bi biljka nešto hranjivih tvari mogla primiti pasivnim putem apsorpcijom kroz epidermu, pa bi se moglo govoriti o parcijalnoj ili fakultativnoj protokarnivoriji. Gotovo kao da su na putu dolaska na put prema karnivoriji. Kao što je Darwin ispravno zaključio, probavnih enzima, specijaliziranih žlijezda i ostalih struktura karakterističnih za prave mesožderke češljugovina nema. Ipak, ostaje izazovno razmišljati nisu li tako počele i današnje mesožderke s vrčevima i što će evolucijska budućnost donijeti češljugovini. Vrlo svježa istraživanja iz Slovačke (2024.) išla su u drugom smjeru. Prvo pitanje nije bilo ono o kranivoriji nego o životnim zajednicama u bazenčićićima – fitotelamatama. Pronađeno je više od 10 beskralježnjačkih svojti te su autori zaključili da ovi ekosustavi s jednostavnim zajednicama mogu poslužiti kao korisni modeli za proučavanje različitih ekoloških pojava poput dinamike metazajednica, sukcesije, formiranja zajednica, odnosa bioraznolikosti i funkcioniranja ekosustava ili mutualističkih interakcija. Ti bazeni imaju važnu ulogu za bioraznolikost te za procese razgradnje i kruženja hranjivih tvari.

Jedna od vjerojatnih funkcija Venerenih kupki je da otežaju kretanje beskrilnih kukaca i ostalih životinja poput puževa duž stabljiki. Mravi vrlo marljivo raznose bilje uši, paze ih, maze i muzu, pa je to dobar način da se biljka zaštiti od tih revnih farmera koji bi svoja stada uzgajali na njezin račun.

Dosta je bilo o listovima, krenimo prema cvjetnim glavicama (ispravnije bi bilo reći cvatnim glavicama, ali da ipak ne zbunjujemo pretjeranim cjepidlačenjem ostat ćemo kod cvjetnih glavica). One su valjkaste, sa zaobljenim vrhom, a zbog šiljastih pricvjetnih listova djeluju poput nakostriješenog ježa. Otprilike u sredini ili prema rubovima ćemo uočiti nekoliko redova blijedoljubičastih, blijedoružičastih ili gotovo bijelih cvjetova. Tu se susrećemo s još jednom rijetkom pojavom. Cvjetovi se ne počinju otvarati ni od baze glavice što bi bio najočekivaniji slučaj, niti od njezinog vrha, nego iz sredine. I zatim se otvaraju u dva smjera, prema dolje i prema gore, pa je to razlog što u glavici često nailazimo na dvije razmaknute pruge rascvalih cvjetova.

Već smo spomenuli kako su antički autori bili gotovo nedodirljivi sve do suvremenog doba, ali baš su te glavice razlog prvim pukotinama u tom neprikosnovenom autoritetu. Pedanije Dioskurid (Pedánios Dioskourídēs; cca. 40. –90. n. e.) u svom više nego utjecajnom djelu De materia medica (Περὶ ὕλης ἰατρικῆς) piše kako u glavicama češljugovine žive crvi koje treba izvaditi i staviti u vrećicu koju pak treba nositi kao amulet oko vrata ili ruke. To će nositelja izliječiti i zaštititi od kvartanske groznice odnosno malarije. To se prepisivalo i prepisivalo. Recept je preuzeo i Rembertus Dodonaeus (1517. – 1585.), ugledni flamanski liječnik i botaničar te pisac utjecajnog priručnika o ljekovitom bilju Cruydeboeck (u originalu Cruijdeboeck), koji je u engleskom prijevodu izišao 1586. godine. Taj prijevod čitao je također vrlo ugledni engleski herbalist i botaničar John Gerard (1545. – 1612.), vlasnik velikog vrta s mnogobrojnim vrstama ljekovitog bilja i pisac djela Herball, or Generall Historie of Plantes jednog od najutjecajnijih u anglofonom svijetu te i danas rado citiranog. Istini za volju to djelo je uvelike plagijat spomenutog engleskog prijevoda Dodonaeusa. Međutim, ono što je zaista novo je da Gerard odlučio isprobati naputak o liječenju malarije crvima iz glavice češljugovine i zaključio da nemaju baš nikakvo djelovanje: They are nothing but most vaine and trifling toies, as my selfe haue proued. Time je osporen 1500 godina ponavljan Dioskuridov naputak, a ako je u nečemu pogriješio, nema razloga da nije griješio i u drugim stvarima. Nedodirljivi autoriteti su se počeli polako mrviti, a promatranje, vlastito iskustvo i eksperimentiranje počeli su dobivati na ugledu. Počela se rađati suvremena znanost.

Iako se glavice češljugovine sa svojim crvima nisu baš iskazale u liječenju malarije, u nečemu su bile nezamjenjive i to znatno duže nego kao ljekarija. Od Hallstadske kulture, kulture kasnog brončanog doba u zapadnoj i srednjoj Europi (12. do 8. stoljeće pr. n. e.) do početaka 20. stoljeća bile su nezamjenjive u češljanju vune. Pricvjetni listovi su taman dovoljno čvrsti da suvereno prolaze kroz vunena vlakna, a opet dovoljno elastični da ih ne pokidaju. Njima se češljala vunena pređa kako bi se niti poravnale prije predenja u konac, no još je važnije bilo češljanje gotove tkanine kako bi se vlakna na površini olabavila i podigla, a tkanina učinila mekšom, toplijom i punije teksture. Moher vuna je primjer takve izrazito iščešljane tkanine. U tu svrhu suhe cvjetne glavice pričvršćivale su se za obod kotača ili na površinu valjaka ispod kojih se provlačila tkanina.

Za to su najbolje bile glavice sjetvene češljugovine (Dipsacus sativus) čiji su pricvjetni listovi na vrhu kukasto savijeni, pa bolje prodiru u tkaninu i zahvaćaju vlakna. Tu vrstu češljugovine ne nalazimo kao divlju vrstu, nastala je kao kultivar i to vjerojatno od opisane divlje vrste. Uzgajala se u mnogim europskim državama, od juga Britanije, preko Njemačke do Italije, a osobito su bile cijenjene glavice francuske češljugovine. Tako je 1904. iz Francuske u Njemačku uvezeno 48.000 kg suhih glavica, a samo na poljima uz Dunav na jugu Njemačke uzgajano je godišnje oko 40 milijuna biljaka češljugovine. Veća firma koja se bavila izradom vunenih tkanina godišnje je trošila oko 20.000 glavica. S napretkom tehnologije i stvaranjem novih materijala glavice češljugovine gotovo su u potpunosti nestale iz proizvodnje tkanina, da bi se u suvremeno doba vratile u proizvodnju vrlo ekskluzivnih vunenih tkanina i lodna od kojeg se izrađuje tradicionalna južnonjemačka i austrijska odjeća.

Sad kad smo riješili češljanje vune, možemo riješiti još jednu malu zavrzlamu s nazivima. Češljugovina se očito tako zove zbog upotrebe koju je imala. To nije slučaj samo u hrvatskom jeziku, u engleskom je Fuller’s Teasle, u njemačkom Weber-Karde, u talijanskom cardo dei lanaioli, a i latinski „epitet“ fullonum je zapravo genitiv množine od fullo – valjar, tkalac, onaj koji valja tkaninu. Očito i engleski naziv ima isti latinski korijen. Vratimo se hrvatskom u kojem se jedna ptičja vrsta naziva češljugar (Carduelis carduelis), poznata i kao štiglić ili grdelin. Jedna je od naših najšarenijih i najraspjevanijih ptica, a paušalno se tvrdi da je po njemu biljka dobila ime češljugovina. Međutim, što bi se to češljalo pticom da zasluži taj naziv? Stvar je obrnuta. Češljugari se vrlo rado goste plodićima češljugovine, pa ih se redovito može naći (ili ih se moglo naći dok je ptica bilo više) na biljkama sa zrelim plodićima, pa je ptica nazvana prema biljci na kojoj je često viđana.

U suvremeno doba češljugovina je dobila još jednu primjenu, ovog puta vrlo rubnu. U alternativnim krugovima ima visok ugled u liječenju borelioze, opasne bakterijske bolesti koju prenose krpelji. Ta upotreba temelji se na vrlo ezoteričnom nauku o primarnim esencijama i mijazmama u koju ne bih ulazio. Valja istaći da ne postoje znanstveni dokazi da bi češljugovina, odnosno neka tvar ili kombinacija tvari iz nje djelovala protiv uzročnika bolesti na zadovoljavajući način. Postoje samo epizodna svjedočenja pojedinih travara. Jedno od novijih istraživanja pokazalo je da su ekstrakt češljugovine i njegove frakcije smanjile vitalnost bakterija uzročnika borelioze  (Borrelia burgdorferi) na nekih 20%, međutim koncentracija tih  ekstrakata bila je ujedno toksična i za stanice sisavaca. Lijek koji smanji vitalnost uzročniku, a ujedno ubije bolesnika baš i nije neki lijek. Druga istraživanja detektirala su više iridoidnih i fenolnih spojeva koji su pokazali veću selektivnost prema bakterijama, no ne postoje studije na ljudima u kojima je češljugovina korištena u liječenju borelioze u standardiziranim dozama, i u kontroliranim uvjetima. To znači da se ne zna koja doza može biti učinkovita, koliko dugo ju treba uzimati i u kojem obliku (korijen, list, ekstrakt, tinktura), te koji su potencijalni štetni učinci i rizici. Naravno, to ne znači da istraživanja ne treba nastaviti jer su nas često baš lokalna tradicijska znanja o upotrebi biljaka uputila na otkriće važnih prirodnih spojeva koji su postali osnova mnogih lijekova.

Na kraju konca neka nas sve ove priče potaknu da si uberemo koju glavicu češljugovine za vazu jer će nas kroz duge zimske mjesece koji nisu više tako daleko podsjećati na ljeto, biljne bazene s malim ekosustavima i na to da  naših mekih vunenih zimskih dekica do nedavno ne bilo bez češljugovine.

Autor teksta: Antun Alegro