Obični jaglac – Primula vulgaris (=P. acaulis), Primulaceae
Posljednjega je sniega ne stalo sa gora i rudina, a po tom prestalo i gospodstvo Zimovića. Mjesec veljača je prevrtača, jer je vrieme nestalno, sad kiši, sad opet snieži; nu u ožujku ipak nešto na bolje pokrene… Ako i naš aneroid pokazuje nestalno vrieme, to nas ipak toplo sunašce izvabi u prirodu, da joj upoznamo prvi proljetni nakit… Brdašca, ograde i sitnogorica žuti se preliepo, okitila ju naša prva proljetnica, onizka jagorčika ili jaglac, Primula acaulis. Veselo oko vjenčića leprši ljeptir žutak, Pontia rhamni, i prisjednuv pohlepno srče sladak sok iz medovnica njezinih.
Dragutin Hirc (1880, Slike iz hrvatske cvjetane)
Da su cvjetovi jaglaca jedni od prvih koji se javljaju u proljeće sadržano je već u botaničkom nazivu roda Primula. On dolazi od latinskog primus – prvi, odnosno od deminutivnog oblika primulus. No taj naziv ne možemo slijediti do antičkog Rima. Naziv je vjerojatno krenuo iz pučkog, vulgarnog latiniteta koji se kao lingua franca govorio diljem Europe koja je pripadala Rimskom carstvu, pa je od prima vera – u prvom proljeću, preko starofrancuskog (fleur de) primevoire, ušao ponovno u latinski, ovog puta srednjovjekovni novolatinski, jezik crkve i obrazovanih te je tako nastala herba primula veris – prva proljetna cvatuća biljka. Zatim slijedi još niz peripetija u kojima se između ostalog nazivao i Verbasculum te dugim frazeološkim imenima, da bi konačno Carolus Linneaus naziv Primula primijenio na rod jaglaca.
Ni s hrvatskim nazivom jaglac situacija nije nimalo jednostavnija. Uz jaglac imamo još narodne nazive jagorčevina, jagorčika, jaglika, jagulec, igavec i niz drugih, a tu je i slovenski jeglič, također s nizom varijacija, u srpskom je standardni naziv jagorčevina, a u bugarskom iglika. I baš nas taj bugarski naziv, kao i hrvatski pučki igavec najkraćim putem vode do praslavenskog *jьgъla̋ – igla. Iako se ta igla s mnoštvom oblika tako uspješno razigrala u južnoslavenskim jezicima, nije baš jasno što je stare Slavene navelo da jaglac povežu s iglom. Možda su to bili mladi cvjetni pupovi koji strše poput igala podsjećajući na ježa. Neki će reći da je jegla – kukuruzna kaša bila temelj za imenovanje jaglaca zbog žute boje jednog i drugog, no ta mi teorija nikako ne drži vodu jer ne znam zašto bi se čekalo otkriće Amerike i 16. st. da kukuruz dođe do ovih krajeva te da Hrvati skuhaju kašu da bi se imenovalo nešto je već stoljećima uočljivi dio okoliša.
Iza svih tih zapetljanih priča o nazivima krije se skromna i svima draga biljka jer svojim brojnim i jarkožutim cvjetovima razveseljava zadnje tmurne i hladne zimske dane i najavljuje da im dolazi kraj te da će se nebo otključati plavetnilu i suncu. Primarno je šumska vrsta, karakteristična za vegetacijske razrede Carpino–Fagetea i Quercetea pubescentis koji obuhvaćaju mezofilne, odnosno termofilne listopadne i mješovite šume, no jaglac neće rasti u dubokoj šumskoj sjeni, već će se nastaniti u svijetle sastojine, šumske čistine i rubove, šikare, a dobro se osjeća i u voćnjacima te na dolinskim travnjacima bogatim hranjivim tvarima. Ne voli tla bogata vapnencem, pa će tražiti neutralna do umjereno kisela, humozna tla od nizina, pa sve do pretplaninskog vegetacijskog pojasa. Opću rasprostranjenost mu opisujemo kao atlantsko-submediteransku, što znači da mu je središte rasprostranjenosti u dijelovima Europe koji su pod maritimnim utjecajem. Kontinentalnu klimu ne voli, pa je u srednjoj Europi rijedak, a prema stepskoj zoni istoka se gubi. Međutim, s podvrstama sibthorpii i heterochroma dosiže Krim, kavkasko područje i sjever Irana. Te podvrste imaju cvjetove koji nisu žute boje već su plavoljubičastih i ružičastih tonova i odigrat će važnu ulogu u stvaranju mnogobrojnih šarenih kultivara kad su početkom 17. stoljeća iz turskih vrtova stigli u europske i dobili zvučni naziv Primula veris Constantopolitana sive Carchiche Turcarum.
Malo detaljniji pogled u cvijet jaglaca otkriva nam da nisu svi cvjetovi unutar jedne populacije isti. Ako pogledamo u ždrijelo cvijeta, tj. dio gdje tanjurasti dio vjenčića prelazi u dugu cijev skrivenu u čaški, vidjet ćemo ili malu kuglicu koja stoji u sredini tog otvora ili pet malih prašnika priraslih za njegove rubove. Radi se o pojavi koju nazivamo heterostilija, a kako ona obuhvaća više značajki u građi cvijeta osim dužine vratova tučka, sve češće se naziva rodno korektnijim nazivom – heteromorfija, a budući da postoje dva tipa cvjetova naziva se i dimorfija. Kako god, radi se o zanimljivoj pojavi kojoj je cilj osigurati stranooplodnju, a proučavao ju je i po prvi put opisao sam Charles Darwin. Iako Darwina najčešće doživljavamo kao nekog tko je putovao oko svijeta i istraživao Galapagosko otočje, po povratku više nije nikad nije putovao, već se posvetio pisanju i pomnom istraživanju prirode na svom posjedu Down House. Uočio je da postoje dva tipa cvjetova jaglaca. Dugovrati cvijet ima njušku smještenu u ždrijelu, tj. u „ulazu“ u cvijet i ona je obrasla dugim papilama. Prašnici su prirasli uz cijev vjenčića i smješteni su unutra, otprilike na polovici duljine te cijevi te stvaraju sitna peludna zrna. Kratkovrati cvijet ima pak njušku smještenu unutra, na polovici duljine cijevi vjenčića i njezine papile su kratke. Prašnici su smješteni na „ulazu“ i stvaraju krupna peludna zrna. Za razumijevanje kako ti cvjetovi funkcioniraju još treba znati da se nektar stvara na samom dnu cvijeta, pri bazi plodnice. Da bi kukac mogao doći do njega mora imati dugački usni aparat, tako da jaglace oprašuju bumbari, pčele, noćni i dnevni leptiri te muhe lebilice (Bombyliidae). Dakle, da bi kukac dosegao do nektara mora svojim usnim aparatom prodrijeti duboko u cvijet. Ako je sletio na kratkovrati cvijet, glavom se očeše o prašnike na ulazu i ako je sljedeći cvijet na koji sleti dugovrati, tada na njuški ostavlja pelud sa svoje glave. No, ako sleti opet na kratkovrati cvijet, pelud ne može ostaviti na njuški jer je ona skrivena duboko u cijevi vjenčića u koju njegova glava ne može ući. Nasuprot tome, pri posjetu dugovratom cvijetu pelud ostaje na rilu kukca koje prodire u cijev vjenčića i taj pelud očito može sa rila dospjeti na njuške kratkovratih cvjetova skrivene u cijevi. Tako prostorno različit raspored prašnika omogućuje da pelud završava na različitim dijelovima kukca, pa time ciljno dospijeva na različito smještene njuške tučka. Nadalje, dugovrati cvijet ima sitna peludna zrna koja se „prosiju“ kroz duge papile njegove njuške, dok se krupna peludna zrna kratkovratog cvijeta ne mogu prihvatiti na kratke papile njegove njuške. Time je dodatno smanjena vjerojatnost samooplodnje. Darwin je oprašivanje između različitih cvjetova nazvao legitimnim oprašivanjem, a između istovrsnih ilegitimnim. Nije se zaustavio samo na opisu tog mehanizma, već je gledao koliko je oplođeno sjemenih zametaka i kakva je klijavost sjemenki nastalih legitimnim i ilegitimnim oprašivanjem i došao do zaključka da je stranooplodnja snažno favorizirana. Ono što nije znao, jer u njegovo vrijeme koncept gena još nije ni postojao, da je za dimorfiju cvjetova odgovorno bar šest gena. Oni su smješteni međusobno blizu na istom kromosomu i stoga se uglavnom nasljeđuju kao cjelina, genski blok, koji označavamo kao S ili s, ovisno da li je dominantan ili recesivan. Kratkovrati cvjetovi su nosioci dominantnog genskog bloka (SS ili Ss), dok su dugovrati cvjetovi homozigotni nosioci recesivnog genskog bloka (ss). Još jedna zanimljivost je ta da je nektar radi kojeg se kukci guraju u cvijet i obavljaju to kriš-kraš oprašivanje zapravo jako rijedak. Koncentracija šećera u njemu je 5-15% dok je prosječna koncentracija kod cvjetnica 27-75%. Bit će da kad si prvi, možeš si dozvoliti i nešto lošiju ponudu gladnim ranoproljetnim kukcima jer nemaš konkurenciju.
Čitava porodica jaglaca (Primulaceae) zanimljiva je po tome što je jedna od rijetkih koja svoje središte rasprostranjenosti ima u umjerenim područjima sjeverne Hemisfere, pa kažemo da je holoarktičke rasprostranjenosti. Zbog periodičnog vraćanja ledenih doba koja su decimirala biljni svijet, u današnjoj flori Zemlje malo je takvih porodica. Uz jaglace su to još npr. žabnjaci (Ranunculaceae), vrbe (Salicaceae) i šaševi (Cyperaceae). Porodica obuhvaća 21 rod i oko 900 vrsta, od kojih je njih oko 400 u rodu Primula, a većina njih pak živi na području Himalaje i drugih planina istočne Azije. U Europi je rod zastupljen s tridesetak vrsta kojima se može pridodati još bar njih 125 koje su unesene iz različitih dijelova svijeta kao ukrasne. One su često vrlo specifičnih stanišnih zahtjeva koje je teško oponašati u vrtovima, pa mnogi brzo odustaju od njihova uzgoja, a neki postaju ostrašćeni sakupljači. Kod uzgoja treba paziti da se različite vrste ne sade preblizu jer vrlo uspješno međusobno hibridiziraju, pa nakon nekoliko godina u vrtu nastaje jedna velika zbrka. Krupnocvjetni kultivari raznobojnih cvjetova koji u proljeće preplave trgovačke centre porijeklo vode uglavnom od običnog jaglaca i njegovih istočnjačkih podvrsta, ali su u njih križane i druge vrste.
Obični jaglac je i ljekovita vrsta, no zasjenili su ga njegovi krupniji srodnici P. elatior i P. veris koji imaju više koncentracije djelatnih tvari. Svi oni sadrže triterpenske saponine, od kojih je osobito čest primulagenin. Oni djeluju sekretolitički, tj. razrjeđuju sluz u dišnim putevima, pa se jaglac i njegovi preparati koriste kod kašlja jer olakšavaju iskašljavanje i smiruju sluznicu.
Nakon svega možemo zaključiti da običan jaglac nije ni malo običan. Od zbrkanog postanka imena, preko složenih oprašivačkih mehanizama i ljekovitosti, ipak nam prije svega ostaje veseli znak proljeća, ljepših dana i nove nade. Dobro je sjetiti se i Darwinova primjera da prirodoslovac i na svom kućnom pragu nalazi pojave vrijedne istraživanja.
Autor teksta: Antun Alegro