Bijeli glog – Crataegus monogyna Jacq. (Rosaceae)

S dolaskom rujna dolazi jesen. Iako su dani još topli, čak i ljetne vrući, sunce je niže, noći su sve duže, a biljni svijet mijenja boje. Sve je više onih toplih boja, gotovo beskrajnih tonova žute, narančaste, smeđe i crvene radi kojih nam je rana jesen draga i radi kojih nam ulijeva osjećaj smirenosti, ugode i povjerenja.

Zadržat ćemo se na crvenoj boji. Nju ne nalazimo među proljetnicama, čak ni u šarenilu ljetnog cvijeća, javlja se tek dolaskom kraja ljeta i jeseni. I to ne kao boja cvjetova, nego kao boja plodova. Sjetimo se šipka, drijenka, jarebike, udikovina, božikovine, kurike, žutike, kozokrvina, crvene bazge, bljušta, veprina i glogova. Ako malo razmislimo što je svim tim plodovima zajedničko osim crvene boje domislit ćemo se da su svi relativno sitni, da nisu osobito jakih i prepoznatljivih mirisa i okusa, da imaju tvrde koštice te da ih većina zrije na grmovima ili malim stabalcima. Te sličnosti plodova međusobno ne blisko srodnih vrsta govore nam o njihovoj sličnoj ekologiji, konkretno o načinu rasprostranjivanja. Sve njih rasprostranjuju prije svega ptice i sva ova svojstva koja smo nabrojili govore nam o tome. Ptice naime izuzetno dobro vide crveni, dugovalni kraj spektra boja, a kao zračna bića imaju relativno slab osjet njuha, pa im je boja znatno važnija od mirisa za njihovo pronalaženje. Čvrste i tvrde koštice ptice ne mogu probaviti, ali ih kod većine vrsta prolazak kroz ptičje probavilo potakne na klijanje. I konačno, sloj grmlja je mjesto u kojem se najčešće zadržavaju mnoge vrste ptica. Dakle, jesen je doba kad mnoge biljne vrste, mahom grmolike računaju na ptice kao suradnike. U proljeće i ljeto situacija je drugačija. Biljke tada cvatu i trebaju im oprašivači, a oni su daleko najvećim dijelom kukci. Zato su cvjetovi često modri, plavi i ljubičasti jer kukci većinom dobro vide onaj suprotni, kratkovalni dio vidljivog spektra za razliku od ptica, a i oni cvjetovi koji nama izgledaju jednolično žuti, bijeli ili blijedi uglavnom su prošarani modroljubičastim žilama i uzorcima koji kukcima signaliziraju gdje će naći nektar ili pelud. Dakle, naše biljne vrste za oprašivanje računaju prvenstveno na kukce, a neke za raznošenje plodova, odnosno sjemenki na ptice. To je razlog sezonske raspodjele boja. Naravno, u tropskim područjima mnoge biljne vrste se oprašuju pticama, sjetimo se samo kolibrija koji su u potpunosti ovisni o nektaru, pa će one imati i krupne crvene i crvenonarančaste cvjetove, poput primjerice strelicija koje su nam poznate kao egzotično rezano cvijeće ili kućne biljke. Ovu priču o bojama i oprašivačima mnogi će pokušati matirati makom. Crven je, raste kod nas i ne oprašuje se pticama nego kukcima. Sve je to točno uz mali dodatak da nama crvene latice maka snažno reflektiraju ultraljubičasti dio spektra, pa je to ono što kukci vide. Perspektive su nam različite.

Glogovi su dio te lijepe koevolucijske priče i zato nam njihovi žarkocrveni plodići unose toplinu i vedrinu u ranojesenske dane. Oni su k tome i močna družina. Ima ih bar dvjestotinjak vrsta rasprostranjenih na sjevernoj hemisferi od kojih ih svega 22 žive u Europi, a u Hrvatskoj šest s još nekoliko podvrsta. Od tih šest vrsta samo su dvije široko rasprostranjene, bijeli (C. monogyna) i obični glog (C. oxyacantha), od kojih je prvi ipak češći i gotovo sveprisutan. Nalazimo ga od nizinskih šuma do pretplaninskih kamenjara šibanih burom, pa ne čudi što je vrlo varijabilna i raznolika vrsta. Kad jedinke iz tih različitih populacija stavimo jedne uz druge jednostavno nam je teško povjerovati da pripadaju istoj vrsti. U to su bile uvjerene i generacije botaničara, pa ne čudi što je sve rezultiralo popriličnom nomenklaturnom zbrkom s preko 1000 opisanih vrsta i nebrojenim podvrstama i varijetetima.  

Nizinske jedinke bijelog gloga razvijaju se kao gusti, široki grmovi koji ponekad poprimaju izgled stabla i dosižu visinu od četiri do osam, ponekad i desetak metara, a mogu zaći i u vrlo respektabilnu dob od petstotinjak godina, iako obično ne prelaze 150 godina, što je iz ljudske perspektive i dalje nedostižno. Jedinke s pretplaninskih padina Dinarida su niske, često nemaju potrebu izrasti u visinu puno više od metra, a grane su im položene vodoravno i toliko pravilno kao da im je položaj određen kutomjerom. Listovi su im pak vrlo duboko i oštro urezani, često gotovo do središnje žile. Zato ni malo ne čudi da su bile opisane kao posebna vrsta C. transalpina. Opisao ju je 1926. jedan od najboljih poznavatelja balkanske flore ikada, bečki botaničar August von Hayek. Taj glog uvijek bilježim u terensku tekicu pod tim nazivom iako mi je jasno da ću ga u nekom trenutku morati sinonimizirati. Ali ipak, neka ostane zabilježen jer se sa sistematikom nikad ne zna na što će izići.

Bijeli glog cvate u proljeće, najčešće u svibnju nakon što se počnu razvijati listovi, a bijeli, rjeđe blijedo ružičasti cvjetovi imaju jak miris koji nama ljudima nije osobito privlačan. Podsjeća nas na neku neodređenu mješavinu mirisa ustajale ribe, kolodvorskog pisoara i truleži sa slatkom notom. Za taj miris odgovoran je trimetilamin, a znamo da se amini oslobađaju truljenjem proteina. No, taj miris je i te kako privlačan brojnim kukcima, pogotovo dvokrilcima među koje spadaju i muhe (a znamo na što muha leti) te kornjašima koji često u velikom broju i sa svim preljevima metalik zelene i plave nalazimo na štitastim cvatovima gloga.

U rujnu zore sitni crveni plodovi – gloginje. Nazivamo ih jezgričastim prividnim plodovima jer njihovo crveno usplođe nije građeno samo od plodnog lista nego je on srastao s vrčastom bazom cvijeta – cvjetištem. Sličnu građu imaju jabuke, kruške i dunje, samo što su krupnije i nose veći broj sjemenki. Bijeli glog ima samo jednu, u odnosu na veličinu plodića veliku sjemenku, a obični glog obično dvije, rjeđe tri. To je ujedno i vrlo pouzdano svojstvo za razlikovanje ove dvije vrste. Ako još nema plodova, možemo pogledati koliko ima vratova tučka. Trebalo bi ih biti u istom broju kao i sjemenki. Kad su zreli žarko su crvene, primamljive boje no kad ih probamo, pomalo se razočaramo. Brašnasti su, ne baš slatki te kiselkasto trpki ako nisu potpuno zreli. Sad već znamo da su takva okusa jer nisu namijenjeni nama nego pticama. Sjemenke neoštećene prolaze kroz njihovo probavilo, odnosno površina se ošteti tek toliko da im potakne klijanje.

Glog ima veliku vrijednost za životinjski svijet jer je stanište i izvor hrane za brojne vrste ptica i kukaca. Više od 160 vrsta kukaca hrani se na njemu, možda bolje rečeno njime, a te kukce jedu ptice. Čak se 56 vrsta leptira hrani nektarom gloga, a njihove gusjenice njegovim lišćem. Ako se posadi kao živica, odlično je gnjezdište za mnoge vrste ptica kao što su grmuše, drozdovi i svračci. Zabilježene su 32 vrste ptica koje se hrane njegovim plodovima.

On je izrazito trnovita biljka, pa ako se provlačimo kroz šikaru bogatu glogom teško ćemo izići bez ogrebotina i poderotina, možda i kojeg komadića odjeće. Davno je ljudima palo na pamet da bi na glogu mogle ostati zakačene i njihove bolesti, ne samo dijelovi odjeće. Najstariji sačuvani pisani trag o glogu upravo je jedna takva hetitska bajalica iz 1500 godine pr. n. e. koja otprilike glasi: Ti si glog. U proljeće se zadijevaš u bijelo. U vrijeme žetve odijevaš se pak u krvavo crveno. Govedo se provlači ispod tebe, a ti mu čupaš dlake s čela. Također i ovci koja prolazi ispod tebe čupaš vunu… Tako iščupaj i Teplinuu (bog vegetacije) koji prolazi kroz tvoja vrata zlo, nečist i bijes. Hetiti su bili neobičan narod već stoga što je njihov jezik prvi zapisani indoeuropski jezik, a njihovo carstvo na području današnje Anatolije bilo je prvo indoeuropsko carstvo u povijesti. Da li je do zajedničke indoeuropske tradicije ili do puke slučajnosti, no gotovo jednak obred prijenosa bolesti i nedaća na trnovito grmlje provlačenjem kroz njega zadržao se u Europi do 18. stoljeća.

Iz arheoloških nalaza znamo da su gloginje bile hrana starih lovaca-sakupljača. Kad su u Europi počela neolitska krčenja kako bi se stvorila obradiva polja i pašnjaci nastala su nova rubna staništa na kojima su se uspješno širili glog, trnina, divlja ruža, lijeska i druge grmolike vrste. Ljudi su ih počeli saditi kao živice oko polja i naselja, pa su te vrste dobile zaštitnu ulogu. Ta konkretna zaštitna uloga prešla je u simboličnu, pa je glog zajedno s nekim drugim trnovitim vrstama poput trnine postao i zaštita protiv vještica, uroka i raznih drugih nadnaravnih sila i bića, a u slavenskim krajevima, pogotovo onim južnim, i protiv nemrtvih povratnika – vampira. Glogov kolac kojim se vampiru u grbu trebaju probosti prsa kako bi ga se uništilo postao je opće mjesto.

Danas glog rijetko koristimo za suzbijanje vampira, ali je vrlo omiljen u brojnim preparatima, čajevima i tinkturama za olakšavanje srčanih tegoba. Jedna je od popularnijih ljekovitih biljaka, pa bi se moglo očekivati da je on jedna od onih biljaka o kojima možemo čitati još u staroegipatskom Ebersovom papirusu, pa preko antičkih autora, srednjovjekovnih i renesansnih autora do današnjih dana. Međutim, uopće nije tako. Glog jednostavno nije bio prepoznat kao ljekovita biljka. U antici je služio kao apotropejska, zaštitna biljka s tek marginalnom ljekovitom upotrebom. U srednjem vijeku ga primjerice spominje bolonjski pravnik Pietro d’Cresenzi (1233. – 1320.) u svom djelu o agrikulturi i hortikulturi Ruralium commodorum libri XII  gdje preporuča cvjetove za liječenje gihta. Engleski botaničar, liječnik, ljekarnik i astrolog Nicolas Culpeper (1616. – 1654.) piše da je prah od sjemenki u vinu dobar protiv vodene bolesti (hidropsije). Danas više ne dijagnosticiramo vodenu bolest jer znamo da postoje mnogi uzroci koji mogu dovesti do nakupljanja vode u tijelu te je ono samo simptom. Jedan od razloga može biti i slabo srce koje nema snage tjerati limfu prema srcu, pa se ona infiltrira u tkiva i izaziva oticanje nogu i ruku. Stoga bi to mogao biti trag korištenja gloga kod srčanih problema. No previše je tu pretpostavki da bi to zaista mogli tvrditi. Iz tog istog 17. stoljeća Bonnejoy de Chars donosi nam sljedeću bilješku nepoznatog autora: Kod pojačanim kretanjem krvi izazvanim povišenim dotokom krvi u krvne žile, mora se obaviti puštanje krvi; što se pak tiče uzroka te napetosti može se smanjiti zimzelenom, gospinim plaštom i glogom.

Pozitivni učinak na srce zaista je otkrio tek irski liječnik Thomas Green sredinom 19. stoljeća. U svojim eksperimentima koristio je tinkturu od plodova i postigao velike uspjehe kod prilično općenito nazvanih srčanih tegoba. Glog postaje šire poznat tek nakon njegove smrti 1894. Otprilike u to vrijeme Amerikanci Jennings i Clement istraživali su učinke gloga kod angine pectoris te su svoje rezultate objavili 1896. u uglednom časopisu New York Medical Journal. Tek od tog trenutka glog je počeo važiti kao djelotvoran lijek za srce.

Zašto su ti pozitivni učinci na srce otkriveni tako kasno ostaje zagonetka, pogotovo ako znamo da su djelovanja mnogih biljaka bila poznata tisućljećima. Neki će reći da prije industrijske revolucije nije bilo ozbiljnijih srčanih tegoba, pa nije bilo ni potrebe za njihovim liječenjem.

Danas se glogu na temelju brojnih istraživanja i studija pripisuje čitav niz pozitivnih učinaka, ali ni tu nije sve lišeno kontroverzi i sumnjičavosti. To je naravno dobro jer jedino tako možemo doći do novih, ažurnih i utemeljenih spoznaja. Smatra se da poboljšava dotok krvi u koronarne arterije, pa time i bolju prokrvljenost srčanog mišića, posljedično i njegovu bolju opskrbljenost kisikom. Nadalje, trebao bi smanjivati frekvenciju srčanih otkucaja, a povećavati njihovu snagu. Zatim bi trebao smanjivati pobudljivost srca, što znači da srčane stanice teže dolaze do praga podražaja i teže stvaraju akcijski potencijal, a kao posljedica toga smanjuje se sklonost nastanku spontanih impulsa ili aritmija, jer je srčani mišić manje osjetljiv na podražaje. Trebao bi djelovati i na povećanje provodljivosti srca, što znači da ubrzava provođenje impulsa kroz atrioventrikularni čvor i ostale strukture srčanog provodnog sustava, što za posljedicu ima da impulsi iz pretklijetki brže dolaze do klijetki. Tu bi još trebalo biti i blago djelovanje na snižavanje krvnog tlaka te protuupalno djelovanje.

Još od 19. stoljeća se ne zadovoljavamo time da kažemo da neki učinak ima određena biljka, već u tim biljkama tražimo tvari koje izazivaju te učinke i trudimo se razumjeti kako to sve skupa funkcionira na fiziološkoj i molekularnoj razini. Iz gloga je izolirano nekoliko skupina spojeva. Na prvom mjestu su polifenolni derivati zastupljeni flavonoidima (između ostalih su tu rutin, hiperozid i viteksin) i oligomernim procijanidinima, zatim su tu triterpenski derivati i male količine biogenih amina kao što su kolin i purin.

Za kardiovaskularne učinke gloga zaslužan je fitokompleks flavonoida i oligomernih procijanidina. Oni s jedne strane inhibiraju angiotenzin–konvertirajući enzim (ACE), koji katalizira pretvorbu angiotenzina I (neaktivnog dekapeptida) u angiotenzin II (aktivni oktapeptid). Angiotenzin II je snažan vazokonstriktor i potiče lučenje aldosterona. Smanjenjem njegove koncentracije dolazi do smanjenja vazokonstrikcije, a time i do opuštanja krvnih žila, odnosno vazodilatacije.

Osim toga, angiotenzin II potiče izlučivanje hormona aldosterona iz nadbubrežne žlijezde, čime se povećava zadržavanje natrija i vode, što dovodi do porasta volumena krvi i većeg opterećenja srca. Inhibicija enzima ACE smanjuje to zadržavanje, pa se posljedično smanjuje volumen krvi i opterećenje srca. Povišene razine angiotenzina II također stimuliraju hipertrofiju i fibrozu miokarda, što dugoročno oštećuje srce. Stoga inhibicija enzima ACE tvarima iz gloga rezultira sniženjem krvnog tlaka, manjim opterećenjem srca, boljom opskrbom miokarda kisikom (zbog širenja koronarnih žila) te zaštitom srca na duže staze.

S druge strane, isti fitokompleks potiče aktivnost endotelne dušične oksid sintaze (eNOS), koja u endotelnim stanicama krvnih žila katalizira stvaranje dušičnog oksida (NO) iz aminokiseline L-arginina. Dušični oksid difuzijom ulazi u glatke mišiće krvnih žila i aktivira solubilnu gvanilat ciklazu (sGC). Ovaj enzim povećava koncentraciju cikličkog gvanozin-monofosfata (cGMP), unutarstaničnog sekundarnog glasnika koji aktivira signalne puteve što dovode do opuštanja glatkih mišića (vazodilatacije) i smanjenja agregacije trombocita.

Vrlo sažeto, fitokompleks iz gloga pojačava prirodni mehanizam endotela za relaksaciju krvnih žila putem eNOS–NO–sGC–cGMP puta. To rezultira širenjem krvnih žila (smanjenjem perifernog otpora), poboljšanom koronarnom perfuzijom, boljom oksigenacijom miokarda te antitrombotičkim i antiaterosklerotskim učinkom (jer NO inhibira adheziju i agregaciju trombocita).

Ima toga još, ali i ovo je sasvim dovoljno da se stekne dojam koliko su procesi koji reguliraju krvožilni sustav kompleksni i međusobno umreženi te kako se neke bilje tvari mogu u njih uključiti tako da to pozitivno utječe na naše zdravlje. Naravno da može biti i obrnuto, da se neke druge tvari iz nekih drugih biljaka uključe u te procese tako da ih poremete, odvedu u krivim smjerovima ili prekinu. Tada govorimo o otrovnim biljkama.

I na primjeru gloga vidimo da jedan sasvim običan grm krije mnoštvo priča. Ni jedna biljka nije banalna i nezanimljiva. Samo je pitanje koliko mi o njoj znamo.

Autor teksta: Antun Alegro