Rosopas – Chelidonium majus L. (Papaveraceae)
Naziva se Chelidonia, što znači lastavičja biljka jer ju lastavice donose za jelo svojim mladima, a oni od toga ubrzo dobivaju svoj vid.
Adam Lonicer (1528-1586)
Lonicer ovom rečenicom iz svog utjecajnog i mnogo puta izdavanog djela Vollständiges Kräuter-Buch ne donosi ništa novo već ponavlja priču kojoj izvore nalazimo kod Aristotela, kodificiraju ju Dioskurid i Plinije Stariji, Izidior Seviljski ju unosi u srednji vijek, Salernitanska škola čini ju dijelom medicinskog kanona, a zatim ju u renesansi preuzimaju pisci hrebalističkih djela poput citiranog Lonicera.
Plinije Stariji tu priču iznosi otprilike ovako: „I same životinje otkrivaju ljekovite biljke, na primjer rosopas kojim lastavice svojim mladima koji sjede u gnijezdu vraćaju vid, navodno posebno tada kada su im oči izgrebane… Ima sjeme poput maka, poput šafrana žuti, oštri sok, cvate pri dolasku lastavica, a suši se pri njihovu odlasku. Iz cvatućih biljaka istiskuje se sok, pa se u bakrenoj posudi na vrućem žaru lagano ukuhava s atičkim medom i taj se pripravak koristi kod umornih očiju. Sok se koristi i za pomade za oči koje se onda nazivaju helidonijske.“
Ovaj recept Plinije preuzima od Dioskurida, no on malo drugačije definira njegovu upotrebu, pa umjesto za umorne oči preporuča za oštrinu vida. Dioskurid piše i o drugoj upotrebi rosopasa, naime za probleme s jetrom, žuči i žuticom, a za to propisuje da se s anisom kuha u vinu. Ta upotreba održat će se do današnjeg dana, a iskustveno znanje i signatura žutog mliječnog soka koji podsjeća na žuč, pa po analogiji mora na nju i djelovati, premjestit će se na čvrsto tlo fitokemije i fiziologije. Galen je još preporučivao žvakanje svježeg korijena protiv zubobolje, a Skribonije Largus obloge od zgnječenje biljke za rane od ugriza bijesnih pasa, no te su se upotrebe tokom vremena izgubile, bit će zbog nedjelotvornosti.
Mimo učenih spisa koji svoje izvore imaju antici, u europskoj pučkoj tradiciji rosopas se koristio i još se koristi kao omiljeno sredstvo protiv bradavica. Za to se u načelu koristi svježi sok koji izlazi iz otrgnutih listova i stabljika. Ovisno o vremenu i mjestu taj je postupak dobivao različite dodatke koji su mu trebali osigurati bolju učinkovitost, pa je trebalo koristiti biljke izrasle na groblju, po mogućnosti u vrijeme sprovoda ili ih koristiti za opadajućeg mjeseca kako bi s mjesecom nestale i bradavice. S vremenom knjiško znanje o upotrebi kod jetreno-žučnih tegoba pomalo ulazi u puk i dobiva različite dodatke i naputke sve do toga da je dovoljno biljku staviti u cipele kako bi se izliječila bolest.
Zlatnožuti sok očekivano je privukao alkemičare koji su u njemu vidjeli sadržana sva četiri elementa i siguran put do kamena mudraca, a to su vjerovanje dodatno učvrstili pomalo pretencioznom i proizvoljnom etimologijom prema kojoj naziv chélidonion dolazi od coeli donum – dar neba. Sve je dakle sjelo na mjesto i samo je trebao korak da se od zlatnožutog soka dođe do samog zlata, ali taj korak nažalost još nitko nije otkrio. Alkemija je iznašla i sredstvo protiv rata i svađe, a čini ga rosopas pomiješan sa srcima krtica. Velika je šteta da se ratova ne rješavamo ovako jednostavnim sredstvima.
Rosopas se s vremenom i pokrstio. Priča o majci lastavici koja rosopasom svojim ptićima vraća vid jednostavno je žudjela za kršćanskom reinterpretacijom i stvarno ju dobiva u visokom srednjem vijeku kad rosopas ulazi u slikarstvo kao simbol samog Krista koji donosi izlječenje od duhovnog sljepila.
Zanimljivo je da Dioskurid, pa onda i Plinije razlikuju dva rosopasa, veliki i mali. Veliki je rosopas kako ga danas shvaćamo, a mali je ledinjak ili Ficaria verna! Boja cvijeta, vrijeme cvatnje i oštri okus bili su temeljni kriteriji te taksonomije. U korijenu grčkog naziva chélidonion doista se krije chelidón ili lastavica. Carl Linneaus koji je imao dobar i istančan osjećaj za biljne nazive zadržava starogrčki naziv, samo ga polatinjuje u Chelidonium i dodaje epitet majus – svibanjski, čime se referira na istovremenost cvatnje rosopasa i vrijeme povratka lastavica, te u dvije riječi kondenzira čitavu staru priču o rosopasu. Rosopas je doista jedinstven time što je jedina vrsta svoga roda, pa je jedna od onih vrsta koju ne možemo zamijeniti sa sličnim vrstama. Široke je rasprostranjenosti, te ga nalazimo po čitavoj Europi i umjerenim i subarktičkim područjima Azije, a unesen je i u Sjevernu Ameriku. U Europi je rasprostranjen od Sredozemlja do subarktičkih područja Skandinavije, a njegovu su širenju prema sjeveru i zapadu na Britansko otočje vjerojatno pomogli ljudi tokom postglacijala noseći ga što namjerno kao ljekovitu biljku, a još više spontano jer je rosopas izraziti antropofit koji voli staništa u blizini čovjeka. U flori Irske se smatra naturaliziranom vrstom koja je do zelenog otoka stigla u povijesno vrijeme. Još je Hieronymus Bock, još jedan od renesansnih herbalista, primijetio da voli rasti po zidovima i starim zgradama. Na takvim staništima ga nalazimo i danas, pa je jedan od gotovo redovnih biljnih stanovnika gradskih središta. Voli tla obogaćena dušikom, a godi mu i kalcij koji nalazi u ostacima žbuke koja se trusi sa zidova. Draži mu je hlad od izravnog sunca, a odgovarajuća staništa će nalaziti i dalje od gradskih središta, po rubovima šuma i šikarama, uz staze i putove, obale potoka i kanala. Tipična je ruderalna biljka i to u onom najužem značenju latinskog rudis – šuta, građevinski otpad. Vegetacijski gledano karakteristična je vrsta upravo sintaksona koji obuhvaćaju ruderalnu i antropogeno snažno utjecanu vegetaciju razreda Epilobietea angustifolii, Cymbalario-Parietarietea diffusae i Robinietea.
Rosopas je pomalo i prevarant jer u svojim zlatnožutim cvjetovima ne stvara nektar već oprašivače privlači jarkom bojom. Proteroandrični cvjetovi uglavnom privlače dvokrilce i opnokrilice, te u manjoj mjeri kornjaše. Otvaraju se za sunčanog vremena, a za oblačnog i kišnog ostaju zatvoreni, najčešće se tada ni cvjetne stapke ne uspravljaju, i tada može doći do samooprašivanja. Govorimo o kleistogamiji jer se oprašivanje zbiva unutar jednog zatvorenog cvijeta. Može se razmnožavati i vegetativno, bulbilima, odnosno rasplodnim pupovima koji se razvijaju u pazušcima listova.
Osim što je pomalo prevarant moguće je i da je pomalo smutljivac koji je napravio zbrku u morfologiji koja traje do danas. Naime, nekad se porodica makova kojoj rosopas pripada smještala bliže porodici krstašica nego što je to u današnjim sistematikama. Tada je plod tobolac koji je kod rosopasa građen od dva plodna lista, poslužio za tumačenje građe komuški i komušćica kod krstašica koje se i danas uglavnom shvaćaju kao tobolci od dva plodna lista pregrađeni lažnom septom. Međutim, neki će reći da je takva interpretacija posljedica zadržavanja analogije s rosopasom koji krstašicama nije uopće bliže srodan, te da su njihovi plodovi zapravo građeni od četiri plodna lista i pregrađeni pravom septom. Takav pogled na komuške i komušćice još je uvijek manjinski i alternativan, ali ne može se reći da nije dobro argumentiran.
Rosopas dakle pripada porodici makova (Papaveraceae). Ona sa svojih 760 vrsta nije osobito velika, ali je kemijski vrlo talentirana, osobito u sintezi raznih alkaloida. Ljudima je najvažniji vrtni mak (Papaver somniferum) koji sintetizira morfin, jedan od najjačih analgetika, koji se koristi barem još od mezopotamskih i staroegipatskih dana, a relativno jednostavnom modifikacijom dao nam je i zlokobni heroin. U sposobnosti sinteze alkaloida ne zaostaje ni rosopas. U tom talentu leži tajna njegove učinkovitosti kod jetrenih i žučnih tegoba na koju su ljudi naišli još antici protumačivši ju bojom mliječnog soka koja ih je podsjetila na žuč. Rosopas sadrži mješavinu alkaloida među kojima su najzastupljeniji koptizin i helidonin, a njihov udio u korijenu se kreće od 0,8-3%. Oni imaju spazmolitičko djelovanje na glatku muskulaturu probavnog sustava (želuca i crijeva), žučovoda, ali i bronhija. Sangvinarin pak djeluje analgetički. Nadalje, oni djeluju holagogno, to jest potiču otjecanje žuči, a berberidin k tome ima i holecistokinetičko djelovanje. Istraživanja su pokazala i neka druga djelovanja kao što su imunostimulirajuće i antiflogističko jer alkaloidi sangvinarin i heleritrin inhibiraju 5- i 12-lipoksigenazu koje su uključene u metabolizam arahidonske kiseline, leukotriena i mnoge druge procese.
Rosopas je jedna od onih biljaka koja raste u neposrednoj blizini čovjeka, često kao uobičajeni dio urbanog krajolika, a takve često prestajemo primjećivati jer su nam preobične. No baš kod takvih je vrijedno zastati jer su uvijek tu, nije se potrebno popeti na vrh neke udaljene planine da bi ih vidjeli, a kriju mnoge priče – od antičkih učenih glava, pučkih vjerovanja, jezičnih igri, pobožnih tumačenja, žudnje za zlatom do složene kemije prirodnih spojeva i njezinih učinaka na našu fiziologiju.
Autor teksta: Antun Alegro