Brnistra ili žuka – Spartium junceum L. (Fabaceae)

Brnistra, brnestra, brneštra, brnasta, bunestra, banestra, barnestra, žuk, žuka, žukva i tako dalje. Tolike varijante naziva za jednu biljnu vrstu ukazuju da je ljudima bliska, da su ju imali potrebu spominjati i to očito često kada se njezino ime toliko predano prilagođavalo lokalnim dijalektima.

Brnistra je jedna od onih biljaka koje su arhetipski simboli Sredozemlja. Neraskidiv je dio mediteranskog krajolika, mjeri mu vrijeme i izmjenu godišnjih doba. Proljeće započinje njezinom cvatnjom, ljeto otpadanjem njezinih sitnih listova, a u ljetnoj žezi pucat će joj zrele mahune.

Biljka je otvorenih staništa, prije svega bušika ili gariga, rubova makija, zapuštenih vinograda, maslinika i polja, rubova naselja i cesta. Često se javlja u velikoj množini, pa tisuće jarko žutih cvjetova svakog grma kontrastiraju plavetnilu neba i mora, zelenilu proljeća i bjelini krša. Ona je jedna od onih vrsta koja uz bušine, kadulju, smilje, vrijes, mirtu i ružmarin čini mediteransko proljeće šarenim i mirisnim. Krajolik koji je inspirirao Celestina Medovića da na mnogim slikama prirodnu baštinu prenese u kulturnu.

Jedna od priča kaže da je raskošno žutilo brnistre zaslužno i za ime grada Splita. Nekad je gotovo jedini način kako je putnik dolazio u Split bio brodom. Cesta prema zaleđu gotovo da nije bilo, pogotovo ne takvih kojima bi se moglo sigurno krenuti na dalji put. Kako bi se brod polako približavao kopnu tako se pomalo otvarala vizura Kozjaka i okolnih brda čije su padine bile bujno obrasle brnistrom. One su se vidjele puno prije i iz veće daljine nego grad u njihovu podnožju. Moramo se još vratiti u povijest i to prije Dioklecijana. On je izgradio palaču kako bi u njoj provodio mirne dane cara umirovljenika nakon svih izazova koje mu je vladavina donijela, od bitke kod Margusa i porezne reforme nadalje… Njegovu palaču obično smatramo početkom Splita i ona stvarno jest u kontinuitetu naseljena preko 1700 godina, što je fascinantno, no Dioklecijan ju nije dao sagraditi na nekoj pustopoljini, već na mjestu starijeg grčkog naselja koje se nazivalo Spalatos ili Aspaláthos, a ovo drugo je ασπάλαθος – brnistra. Grci su jednostavno ime žuto cvatućeg grma prenijeli na mjesto koje će se kroz povijest još nazivati Spalatum, Spalato, Spalathensis, Aspalathon, Aspalatuo, Spalati i još koje kako dok gradsko vijeće nije 1909. odlučilo da se grad ima nazivati jedino Split. Koliko je priča o brnistri i Grcima točna ne znamo, ali nam svakako pokazuje duboku sredozemnu uvezanost jezika, naroda i prostora.

Moguće je da još jedan hrvatski grad duguje svoje ime brnistri. To je Cavtat, čije ime prema nekim gledištima potječe od starog glagola captiti koji znači cvasti ili cvjetati, a odnosio bi se na okolicu naselja okićenu beskrajem žutih cvjetova brnistre.

Iako brnistra s dolaskom ljeta odbacuje lišće (kojeg istini za volju ni nema puno) kao iz protesta prema dolazećim žegama, ipak će baš te žege iskoristiti za rasprostranjivanje svojih sjemenki. Kako se mahune suše, tako se u njihovoj stjenci zbog spiralno postavljenih vlakana razvija napetost dok trbušni i leđni šav ne popuste i mahuna se naglo, gotovo eksplozivno ne rasprsne. Pritom se sjemenke razlete uokolo ne bi li pronašle neki komadić otvorena tla za sebe. Takvo naglo otvaranje plodova uslijed isušivanja okitilo se zvučnim nazivom kserohastija ili kserohastično otvaranje plodova. Rasprostranjivanje sjemenki vlastitim snagama, u ovom slučaju zbog njihova katapultiranja, naziva se pak balautohorija. Kuglaste sjemenke mogu se zatim još kotrljati po tlu, a mogu ih rasprostranjivati i ptice u svojim probavilima, pa govorimo o ornitohoriji, odnosno endozoohoriji.

Međutim, nismo još odgovorili na pitanje zašto ova vrsta ima toliko narodnih naziva. Sigurno ne zbog kserohastije, balautohorije, ornitohorije i endozoohorije. Dio razloga je sigurno u njenoj sveprisutnosti i obilju cvjetova, no razlog zašto ju je trebalo spominjati u svakodnevnom govoru je i to što je ona bila važna upotrebna biljka. Danas gotovo da više nema svjedoka njezine prerade, a malo tko pamti da se uopće upotrebljavala. A njezina je upotreba je stara, vrlo stara, o njoj živo i opširno pišu još antički pisci. Iz današnje perspektive nam je gotovo nevjerojatno da se brnistra upotrebljavala za izradu pređe i tkanine od koje su se radili mnogi predmeti za svakodnevnu upotrebu, od vreća do košulja. To je odličan primjer koliko je znanje krhko i koliko brzo erodira kad se višetisućljetna vještina uspije izgubiti u svega nekoliko generacija u toj mjeri da danas većina čak i ne zna da je postajala.

Vještina prerade brnistre bila je toliko uobičajena i svakodnevna stvar da je malo tko imao potrebu pisati o njoj, a kamoli detaljno bilježiti sve korake postupka. Tako se je najstariji pisani tragovi tek usput dotiču, pa tek iz konteksta možemo naslutiti da se upotrebljavala. U korčulanskoj zbirci statuta i zakona Statuta et leges civitatis et insulae Curzulae (1214.-1558.) u poglavlju XCVIII čitamo kako se brani zadržavanje na molovima Zavalatice, Prigradice i Blaca in balneando circulos, piscando… nec balneando linum, seu bernestram. Dakle, brani se jer su to mjesta gdje se moči lan i brnistra.

Nešto kasnije, brački statut, Statutum et reformationes insulae Brachiae iz 1656. kaže: nullus forensis valeat incidere ginestram in insula Brachie. Dakle, strancima (došljacima) se brani sječa brnistre na Braču. U to vrijeme potreba za njom je bila tolika da su je na Brač dolazili sabirati iz drugih krajeva, pa su je Bračani nastojali zaštititi. Ovo je sigurno jedan od najstarijih dokumenata kojim se štiti neka biljna vrsta na području današnje Hrvatske.

Jedan od rijetkih koji je gotovo usput  spomenuo preradu brnistre  u svom opisu Murtera bio je Alberto Fortis (1741. – 1803.), talijanski redovnik augustinac, pisac i prirodoslovac. Dalmaciju i njezino zaleđe upoznao je u čak 12 putovanja, što ga je potaklo da napiše Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1744.) koji je ubrzo postao hit u tadašnjoj Europi te je preveden na francuski, njemački i engleski, a nama je danas vrlo vrijedan izvor podataka o prostoru, ljudima, običajima i prirodoslovlju. Dakle, što se prerade brnistre tiče napisao je: Najdraži zanat Betinjana, stanovnika zapadnog kraja ovog otoka, jest skupljanje, močenje, predenje i tkanje brnistre za kojom odlaze u potragu do obala Istre i po otocima Kvarnera. Od nje prave platno različite debljine, koje služi za vreće, a katkad za seljačke košulje i suknje; nema sumnje da bi od te biljke izišle bolje rukotvorine kada bi je se obrađivalo s manje grubosti. More im služi za namakanje svežanja.

Pretposljednja nam rečenica (u originalu: nè v’ à dubbio che se l’arte vi fosse men rozzamente trattata non uscissero da questa pianta migliori manufatture) svjedoči o Fortisovom stavu kao finog, uglađenog, obrazovanog i urbanog Talijana o istočnoj obali Jadrana kao grubom i sirovom mjestu priprostih ljudi, ali s druge strane iz njegovih tekstova zrači simpatija prema njima kakvi su da su. Naveo nam je i glavne korake u preradi brnistre – skupljanje, močenje, predenje i tkanje o kojima bi znali vrlo malo da ih u zadnji čas prije potpunog nestanka nije zabilježio etnolog Andrija Stojanović (1914. – 1985.) i o tome objavio opširan rad 1962. godine.

Da se brnistra mjestimice čak i uzgajala čitamo u vrijednom etnografskom radu Frane Ivaniševića Poljica objavljenom 1904. u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena: U stari zeman sve do natrag dvajestak godina sijalo se u gorńin i sridńin PoĮicin konopĮe. Od toga se činile i nosile košuĮe i druga prtenina, a najposlin zatkavale se vriće š ńiman. U dońin PoĮicin sijala se brnistra, brala i topila u more pa se istukla i prela za košuĮe. KonopĮe se močilo u močilin i trlo se trlican; zato je i danas besida u puku, kad se komu zapriti: čuvaj se, jer ću ti učinit šta i trlica kučinan. Sada malo je vidit i konopĮa i brnistre za tu rađu, kada je u butigan (dućani) svakakve robe od vabrike.

Prerada brnistre započinjala je obično u kolovozu kada su se rezale grane dužine 30-60 cm. One su se povezivale u snopove – ručice, koji su se močili u moru najčešće oko tri tjedna, rijetko duže. Za močenje su se obično odabirale pliće i mirne uvale, a snopovi su se opteretili kamenjem da ih valovi ne bi raznesli. Nakon toga snopovi su se valjali, odnosno trljali o kamenu plohu u plićaku pri čemu popuca kora s vlaknima i odljušti se od središnjeg dijela stabljike. Nakon trljanja snopovi su se nekoliko tjedana ostavljali na tlu, izloženi suncu i kiši. Pritom je kiša ispirala sol, a sunce izbjeljivalo vlakna. Izmjene vremenskih prilika dodatno su pospješivale i odjeljivanje vlakana. Nakon što su dovoljno izblijedili svežnjevi su se skupili, prosušili i spremili do zime kada je bilo manje ostalih poslova. Tada su se prstima skidala vlakna s grančica i koliko se moglo očistila od krupnijih drvenastih komadića stabljike. Takva vlakna su se zatim grebenala i pripremala za predenje. Suha su krhka, pa ih se pred predenje lagano vlažilo ili su se slinili prsti kojim su se prela u konac.

Naravno da su postojale mnoge lokalne razlike kao posljedica mjesnih prilika, ali češće kao dio običaja i tradicije koja se slijedila bez puno propitivanja nakon što se postupak prerade ustalio i davao očekivane rezultate. Što se tiče vremena branja, odnosno potapanja u more to se u Šibenskom primorju radilo početkom kolovoza, na Pagu i Rabu oko njegove sredine, a na Murteru i u Bristu krajem mjeseca. Razdoblje od tih mjesec dana je najpovoljnije jer je tada more najtoplije, a u stabljikama brnistre je najveći udio vlakana u odnosu na jače odrvenjele elemente. Jednako su postojale razlike u tomu koliko se brnistra moči u moru. U prosjeku se radi o dvadesetak dana, a to je variralo od osam do deset dana u Poljicima i na Korčuli,  10 do 15 dana u Konavlima, preko 16 do 20 dana na Murteru, u Vodicama, Zatonu i Bristu, 20 dana na Rabu i Pagu, te točno 21 dan u okolici Bara u Crnoj Gori. Ižanke su pak inzistirale na punih mjesec dana.

Nakon močenja slijedi odvajanje vlakana od ostalog dijela stabljike. Vlakna se nalaze u kori i to su vlakna potpornog tkiva koja prate floemske elemente. Zovemo ih još likina vlakna i ona su slabo lignificirana te stoga meka i podesna za predenje. Da bi se olakšalo odvajanje tih vlakana nakon močenja snopovima (ručicama) se udaralo po nekom tvrdom predmetu, najčešće kamenu ili se pak snop stavljao na kamen i udarao komadom drveta. Zatim je slijedilo trenje snopova na kamenu u moru. Odabirao se plosnati kamen donekle grube površine negdje u plićaku o koji su se trljali snopići. Taj posao se najčešće obavljao rukama, klečeći u moru, naravno u punoj odjeći. Pažanke i Rabljanke su si taj postupak olakšale valjajući snopove tabanima sjedeći na klupčici na obali. U Bristu su svaki snop prije trljanja dodali nešto pijeska koji je kao abraziv olakšavao odvajanje vlakana. Naravno, nakon trljanja snopove je trebalo dobro isprati od tog pijeska.

Nakon toga slijedilo je već spomenuto izlaganje suncu i kiši od oko tri tjedna, a zatim su se snopovi spremali do zime kada je se obavilo skidanje vlakana ili trljičanje. To se svugdje radilo ručno, prstima su se skidala vlakna grančicu po grančicu. To je bio spor, ali ne pretežak posao rezerviran za duge zimske večeri. Zatim su se vlakna češljala – grebenala da se očiste od ostataka stabljike i prirede za predenje. Od konca su pleli konopci ili se tkao u platno od kojeg su se izrađivali najrazličitiji predmeti – vreće, plahte, prostirke, košulje i ostali odjevni predmeti. Sve su to redom, od početka do kraja bili ženski poslovi.

Frane Ivanišević na opisuje kako je već početkom dvadesetog stoljeća prerada brnistre u Poljicima već bila gotovo u potpuno napuštena, no nužda će u više navrata biti poticaj na pokušaj oživljavanja njezine prerade. Jedan od tih pokušaja potakla je nestašica platna za vrijeme prvog svjetskog rata. Tako fra Andrija Rajković, župnik u Podacama, 10. travnja 1916. upućuje dopis Visokom predsjedništvu Carskog i kraljevskog dalmatinskog namjesništva u Zadru u kojem opisuje i obrazlaže korisnost i važnost prerade brnistre. U prilogu šalje nekoliko grančica brnistre i opis postupka prerade. Kako je austro-ugarska birokracija bila djelotvornija od naše današnje, Rajković odmah dobiva odgovor u kojem se iskazuje velik interes za njegov prijedlog te ga se moli da u narodu prikupi detaljne podatke o preradi brnistre te da se s time javi Namjesništvu u Kninu. Rajković se zdušno bacio na posao te sastavio opširan dopis s čak 15 priloga o načinu branja, prerade i tkanja brnistrina vlakna. Za to se zainteresirala i tadašnja štampa, pa se o akciji fra Rajkovića čitalo u svim novinama. Brnistra se počela brati u čitavoj Dalmaciji, a predenje i tkanje je na sebe preuzela Obrtna škola u Splitu. Međutim, kako je akcija dobivala na popularnosti, tako se na Rajkovića sve više zaboravljalo i prestalo ga se uopće spominjati. To ga je jako ražalostilo, a situaciju je malo popravio novi namjesnik u Zadru pismeno mu zahvalivši i odajući mu puno priznanje u svoje ime i u ime čitave pokrajine Dalmacije na neumornom, savjesnom i susretljivom podupiranju ove akcije. Prvi svjetski rat završio je raspadom Austro-Ugarske i tako je u novim vremenima i Rajkovićeva akcija krenula drugim tokom. Nakon rata, 1919. htjelo se brnistru na veliko prerađivati u Omišu, pa je čak je podignuta i posebna zgrada u tu svrhu. Međutim, već je prvi pokušaj prerade doživio potpuni fijasko jer se brnistru u moru ostavilo čitavih šest mjeseci, što je bilo više nego dovoljno da istrune. Od daljnjih pokušaja se odmah odustalo.

Drugi svjetski rat je ponovno doveo do nestašice platna, pa se u novinama i prigodnim plakatima ponovno počelo pozivati na sakupljanje i preradu brnistre. S preradom se počelo 1947. kada su dva vagona brnistre poslana iz Rapca i Labina na preradu u tvornici u Fažani. Umjesto močenja u moru provedena je kemijska maceracija, a sušenje se obavljalo u posebnom sušioniku. U riječkoj tvornici papira je čak oformljen laboratorij za tehnološka istraživanja prerade brnistre. Planiralo se preurediti brod u putujuću tvornicu koja bi obilazila Jadran i prikupljala brnistru. Rezultati tih prvih pokusnih proizvodnji preuzeti su u nekoliko predionica u Hrvatskoj i Sloveniji gdje se trebalo nastaviti s industrijskom proizvodnjom. Proizvedena su prva platna i onda je sve stalo. Navodno je proizvodnja bila preskupa, pa je sve još jednom prepušteno sve tanjoj narodnoj tradiciji.

Iz današnje perspektive zanimljiv je i pokušaj Milana Anića (1906. – 1968.), tada mladog šumara, a kasnije uglednog akademika, da između dva svjetska rata potakne i popularizira preradu brnistre. On je u tome vidio priliku da se tada siromašno priobalje ekonomski uzdigne: Pridizanjem industrije žukinog prediva i njegovih prerađevina dala bi se mogućnost zarade velikom dijelu siromašnih primorskih žitelja… Patriotska nam je dužnost da radimo na pridizanju svojih krajeva. Neiscrpno polje rada u tom pravcu sadržano je u racionalnom iskorišćavanju bogomdanih snaga, koje se u obilnoj mjeri stvaraju pod našim toplim južnjačkim suncem. Primjerom za to služi nam čedna žuka. Prednosti te korisne biljke najbolji su putokaz, kakvu joj pažnju treba da posvete naši šumari i agronomi, koji rade na unapređenju Primorja. Njena odlična svojstva ujedno su i njena najbolja preporuka (1937.).

No, kao što znamo pod našim toplim južnjačkim suncem koje desetljeće kasnije proklijao je turizam koji je ubrzano doveo do zaborava mnogo čega, pa tako i prerade brnistre. Ona je danas neopterećena svojom dugom poviješću samo prepoznatljivi i mirisni dio sredozemnog krajolika.

Autor teksta: Antun Alegro