Mirisna ljubica – Viola odorata L. (Violaceae)
Vehni, vehni fijolica…
Mirisna ljubica ili jednostavno ljubica, ljubičica jedna je od proljetnica koju susrećemo u travnju. Ona je skromna i nezamjetna biljka, no ipak svima draga i poznata.
Ljubica je član istoimene porodice ljubica (Violaceae) koja obuhvaća 22 roda s oko 890 vrsta. Njezini članovi su rasprostranjeni mahom pantropski, a jedino rod Viola i rod Hybanthus sa samo jednom vrstom imaju svoja središta rasprostranjenosti van tropskih područja. Ljubice su izuzetak ne samo po rasprostranjenosti nego i po habitusu, jer su njihovi tropski srodnici mahom drveće, grmlje, polugrmovi i povijuše, a ne male zeljaste biljke. No, ljubice su mnogobrojne. S oko 400 vrsta čine gotovo polovicu porodice. Iz Europe ih je poznato 92, od kojih ih 22 nalazimo u Hrvatskoj s time da su neke od njih zastupljene s više podvrsta. One su i predmet mnogih suvremenih istraživanja, pa tako prema jednom od njih našu endemičnu vrstu Viola adriatica treba shvaćati kao podvrstu vrste V. suavis. To je samo jedan od malih pokazatelja da je taksonomija put (s nizom stranputica), a ne stanje.
Pisani trag samog hrvatskog imena ljubica seže još u 15. stoljeće kad je zabilježeno u kodeksu „Liber de simplicibus“ koji se čuva u Veneciji, dok će latinsko ime Viola kod starih Rimljana označavati uglavnom ljubice da bi se kroz daljnju povijest ime proteglo na čitav niz vrlo različitih biljaka. Tako je obična večernica (Hesperis matronalis) nazivana Viola matronalis vulgo, mjesečnica (Lunaria annua) pak Viola annua, velecvjetni zvončić (Campanula media) bio je poznat kao Viola Mariana Dodonaei, quibudsam Medium, dragoljub (Tropaeolum majus) bio je Viola indica scandens Nasturtii sapore et odore, a pod imenom Millefolium aquaticum, dicta Viola aquatica, krila se vodena biljka krocanj (Myriophyllum alternifolium). Carl Linneaus je u 18. stoljeću ime ograničio na opseg koji uglavnom ima i danas.
Mirisna ljubica je jedna od onih biljaka koju ne treba posebice opisivati jer je većini dobro poznata, iako možda ne bi znali navesti detalje njene građe. Zato recimo da se od srodnih vrsta razlikuje po bubrežastim listovima zaobljenim na vrhu koji izrastaju isključivo iz prizemne rozete, dugim vriježama i kratko resastim palistićima ili kako su to 1876. napisali Josip Schlosser i Ljudevit Vukotinović u Bilinaru, prvom priručniku za određivanje biljaka na Hrvatskom: „ Biljke bez stabljikah; cvieće na batvicah, il stapkah neposredno iz koriena izlazećih; lapovi na čaški tupkasti; biljke dugo-vriežaste, ozgor listane, ozdol vriežaste; lišće srdčasto, na podini duboko izsječeno, mlado sukrugljasto, gladko; palistići jajoliko bodkasti, resasti, žliezdasti; cvieće škuro-ljubičasto, vrlo mirisno.“
Mirisna ljubica je zeljasta trajnica koja zahvaljujući vriježama često čini male sagove. Vazdazelena je, a zimu preživljava ispod snijega s rozetama listova prileglih uz tlo. Raste po šikarama, rubovima šuma, sjenovitim rubovima putova i svijetlim šumama, na tratinama, najčešće u blizini naselja, na svježim, hranjivim tvarima bogatim tlima. Porijeklom iz Sredozemlja, u 9. st. kao cijenjena ukrasna biljka stiže u srednju Europu da bi danas bila rasprostranjena čitavim kontinentom. Stoga se smatra tzv. kulturofitom, biljkom vezanom uz ljudska naselja, širenje vrtova i hortikulture. Zanimljivo je da se u kontinentalnoj klimi iz ljubičastih, mirisnih cvjetova koji pčelama nude jedan od prvih obroka nektara malokad razvijaju plodovi. Oni nastaju ljeti iz neupadljivih, blijedih cvjetova koji se uopće ne otvaraju, pa ih nazivamo kleistogamnim. U njima su najčešće tek dva prašnika iz kojih peludna zrna ne izlaze, već peludne mješinice kliju iz peludnica i urastaju u njušku tučka. Što klima postaje sličnija sredozemnoj, to je i učestalost uobičajenog stvaranja plodova veća. Sjemenke također imaju jednu osobitost, a to su duguljasta, blijeda uljna tjelešca, elaiosomi, kojima se hrane mravi te sakupljajući i noseći sjemenke siju ljubice.
Takva sićušna i mirisna ljubica je bila cijenjena od davnina. Bila je omiljena ukrasna biljka, a od Hipokrata i Dioskurida znamo da je bila i iznimno cijenjena kao ljekovita biljka, osobito kod plućnih bolesti. S vremenom su joj se pripisivala i druga ljekovita djelovanja, a zanimljiva je i primjena opisana u „Flos medicinae – Cvit likarije“ prvom hrvatskom prijevodu jednog od najvažnijih medicinskih djela koje je u mnogobrojnim inačicama služilo od srednjeg do duboko u novi vijek, a veže se uz uglednu i poznatu srednjovjekovnu medicinsku školu u Salernu. Fra Emerik Pavić je 1768. odlomak o ljubici preveo ovako:
Od ljubice
Lipa trava jest zelje ljubica.
Koga boli od vina glavica
Ona njemu bolu odnimljuje
I težinu glave odlagljuje.
I malkaduk zna činit ljubica,
Koga trpe ljudi, a i dica.
Od davnina se pokušavala izdvojiti mirisna esencija iz ljubice. Mirisnog eteričnog ulja je premalo da bi se moglo izolirati destilacijom, no u južnofrancuskom gradu Grasseu usavršena je drevna orijentalna tehnika koju su križari upoznali na svojim neslavnim pohodima. Tehnika anfleraža (enfleurage) temelji se na topljivosti mirisnog eteričnog ulja u mastima, a izvodila se tako da su se plahte premazane debelim slojem masti (goveđim lojem ili svinjskom mašću) posipale cvjetovima, zamatale, nakon nekoliko dana odmatale, cvjetovi se zamjenjivali novim i čitav postupak se ponavljao nekoliko puta dok se mast nije zasitila eteričnim uljem. Tako dobivena mirisna pomada se zatim pažljivo zagrijavala kako bi se destilacijom izdvojilo dragocjeno ulje. Svaki korak zahtijevao je niz praktičnih vještina koje su bile dobro čuvana tajna pojedinih obitelji ili radionica. U međuvremenu su plahte zamjenjivane staklenim pločama, masti silikagelom, esterima polialkohola i drugim apsorptivnim tvarima, no mirisno eterično ulje je i dalje ostajalo dragocjeno te njegova cijena danas dosiže oko 8500 eura po litri.
Ljubica je od davnina smatrana vjesnikom proljeća. Grci su je u jednom od mnogobrojnih mitova u kojima se spominje vezali u Perzefonu, koja se svakog proljeća vraća iz podzemnog svijeta i započinje novi vegetacijski ciklus. Prema legendi, bila je zabavljena upravo branjem ljubica i narcisa kad ju je Had oteo i odvukao u podzemni svijet. Od užasa su joj se ljubice rasule iz ruku, ponovo se ukorijenile i sve današnje ljubice su potomci upravo tih ljubica. Tako je ljubica simbol ne samo proljeća, nego i smrti što odražava vječitu dvojnost starih Grka, neraskidivo isprepletanje tanatosa i erosa. Također znamo da je početkom 13 st. na bečkom dvoru bio običaj potrage za prvom proljetnom ljubicom. Nalaz je žurno dojavljivan nadvojvodi nakon čega je uslijedilo veliko proljetno slavlje. Više stoljeća kasnije po mnogo čemu osebujna pretposljednja habsburška carica Elisabeth, poznatija kao Sissi uživala je u ušećerenim cvjetovima ljubice. Još jedna od okrunjenih glava sklonih ljubicama bio je Napoleon. Josephine je 9. 3. 1796. nosila vjenčanicu izvezenu ljubicama, a nakon toga joj je svake godine na godišnjicu braka poklanjao buketić ljubica. Ljubicu je stavio i na svoj grb, a po povratku s Elbe su ga pristaše u Parizu dočekale s ljubicama zataknutim u rupicu od gumba na sakou, da bi kako priča kaže, kad je 1821. umro, pokopan s buketićem ljubica izraslih na grobu nikad zaboravljene Josephine.
O isprepletanju tanatosa i erosa govori i jedan drugi grčki mit koji tumači postanak ljubica. Prema njemu, moćna maloazijska, frigijska, božica Kibela zaljubila se u lijepog Atisa, postavila ga za svog svećenika i obvezala ga na uzdržavanje od svih žena, nimfa i božica. No kad se ipak zaljubio u lijepu kćer riječnog boga Sangarija kaznila ga je ludošću u kojoj se kastrirao. Iz prolivene krvi nikle su ljubice koje trebaju trajno podsjećati na zgrušane kapljice Atisove krvi.
Ljubice su postale i neizostavan motiv europskog slikarstva. U kršćanskoj ikonografiji simbol su Marijine poniznosti i predane ljubavi te ih često nalazimo naslikane u Bogorodičinim rukama ili u njenoj blizini. Osobito lijepi primjeri su Lochnerova Madona s ljubicama naslikana oko 1435.-40. i Signorellijeva Marija s djetetom i svecima iz 1484., gdje u dnu slike nalazimo čašu sa stručkom ljubica koje simboliziraju Marijinu skromnost i smjernost, ali i Kristovu poniznost ostvarenu utjelovljenjem. Nalazimo ih na slikama Marije u rajskom vrtu, u motivima navještenja, Kristova rođenja, poklonstva kraljeva i raznolikim prikazima Marije i djeteta. Naime, zbog svoje samooplodnosti srednjovjekovni pisci ljubicu su smatrali simbolom bezgrešnog začeća. Slikane pak uz Kristov križ simboliziraju snagu, vječnost i nezaustavljivost širenja vjere. Ta značenja izvode se vjerojatno iz otpornosti ljubica i njihovog brzog širenja vriježama. U slikarstvu 19. stoljeća lišavaju se vjerskog značenja i postaju omiljeni motiv cvjetnih mrtvih priroda (dovoljno se sjetiti Slave Raškaj i njenih slika npr. Cvijeće, limuni i dva lješnjaka i Stručak ljubičica), ukrasni element na proizvodima umjetničkog obrta te kao takve ulaze u ornamentiku secesije.
Ovim kratkim, od ulomaka sastavljenim tekstom o ljubici pokušao sam ukazati na mnoštvo slojeva koje možemo otkriti ako se samo malo posvetimo nečem svakodnevnom i samorazumljivom kao što je ljubica, mimo koje najčešće prolazimo kao mimo dragog, ali uobičajenog vjesnika proljeća ne misleći pritom uglavnom ništa, zaokupljeni „velikim i važnim“ stvarima u svojim životima, ali ujedno gubeći onu životnu radost i puninu koja proizlazi iz malog.
I da završim s Krležom:
Lepe ti je, lepe ti je,
fijolice dišeče,
kad se pava po stezice
prek gartlica šeče.
Autor teksta: Antun Alegro