Visibaba – Galanthus nivalis L. (Amaryllydaceae)
Veljača je mjesec u kojem zima polako odustaje od pokušaja potpune kontrole nad biljnim svijetom. Nikad ju zapravo ni ne uspijeva provesti jer za nju mnoge mahovine, papratnjače, crnogorične i druge vazdazelene vrste kao da ne mare suviše. Otrpe ju, ali joj daju do znanja da njezin suverenitet ne priznaju. U veljači će se početi pojavljivati prvi cvjetovi koji će jasno pokazati da je vladavina zime ozbiljno uzdrmana. Ljudima će ti cvjetovi biti posebno dragi jer su znak toplijih i dužih dana, ugodnijeg vremena i početka novog vegetacijskog ciklusa. Stoga ih zovemo vjesnicima proljeća, a među njima je visibaba jedna od najomiljenijih i najpoznatijih. Motiv je dječjih crteža, uzoraka na papirnim salvetama, ali i toplih akvarela Slave Raškaj, vjerojatno najpoetičnijih prikaza visibabe u hrvatskoj umjetnosti.
Visibaba je svoju popularnost zaslužila time što je jedna od prvih, što je vrlo prepoznatljivog i jedinstvenog izgleda te što je često prisutna u velikom broju, sa desecima tisuća jedinki koji poput tepiha prekrivaju tlo tako da iako sitna pokazuje snagu dolazećeg proljeća. K tome nije osobito osjetljiva na tip staništa. Primarno je šumska vrsta, no tipovi šuma ju ne brinu suviše, pa ćemo ju nalaziti od nizinskih lužnjakovih šuma sve do pretplaninskih šuma bukve u rasponu nadmorskih visina od gotovo 1500 m s čime se ne može pohvaliti veliki broj vrsta. Ponekad pobjegne preko ruba šume, pa sretno živi u šikarama ili na livadama.
Zašto visibaba cvate tako rano u odnosu na većinu drugih vrsta koje rastu oko nje? Prvi odgovor je da koristi svjetlo koje dolazi do šumskog tla neometano krošnjama stabala. To je sigurno jedan od razloga, no do listanja drveća će proći još koji mjesec što znaju mnoge proljetnice koje cvatu kasnije. Kod visibabe su također u igri i neki historijski razlozi koje smo već susreli kod mrazovca koji cvate u kasnu jesen. Tada smo se susreli s pojmom geofita – biljaka koje nepovoljno doba godine preživljavaju o obliku podzemnih organa, najčešće gomolja i lukovica te smo rekli da je takva životna strategija osobito učestala kod vrsta prilagođenih na klimu sa suhim i vrućim ljetima kakva je sredozemna, dijelom i stepska klima. Takva ljeta su za biljke nepovoljno doba godine, pa će se geofiti povlačiti u anonimnost svojih podzemnih boravišta iz kojih će se pojaviti s dolaskom jesenskih i zimskih kiša. Visibaba je zadržala taj sredozemni ritam i dodatno mu se prilagodila te iskoristila prednosti rane cvatnje dok još nema drugih smetala i konkurenata.
To ćemo jasnije razumjeti ako našu visibabu ne promatramo izolirano, već ju promotrimo zajedno s njezinim rođakinjama. Visibaba ima dvadesetak vrsta. Ako njihova područja rasprostranjenosti pogledamo na geografskoj karti, uočit ćemo da se većina vrsta nagurala u dva područja, dva središta raznolikosti. Jedno se pruža od istočnog Sredozemlja, odnosno obala Male Azije preko crnomorskog područja i Kavkaza do južnih obala Kaspijskog jezera. Drugo je smješteno na sjeverozapadu Afrike, na širem području gorja Atlas. Zanimljivo je da neke vrste dolaze u oba ta, međusobno odvojena područja, što vjerojatno znači da su prije nastanka Sahare imale široko, kontinuirano područje rasprostranjenosti. Kako god, u oba područja je klima sredozemna s prijelazima prema stepskoj ili pustinjskoj, sa žarkim ljetima koja je najbolje prespavati pod zemljom. Jedina od visibaba koja je prodrla daleko na sjeverozapad je ova naša visibaba. Preko jugoistočne Europe, odnosno balkanskog područja je dosegla Apeninski poluotok i južne dijelove srednje Europe, od nestepskih područja Mađarske, južnih dijelova Austrije, preko Švicarske sve do atlantske obale Francuske. Pitanje je da li je ikad sama prešla Alpe ili su je prenijeli ljudi da bi njome ukrasili svoje vrtove. Ako pogledamo staru literaturu nećemo ju naći kod šesnaestostoljetnih „otaca botanike“ kao što su Otto Brunfels, Hieronymus Bock, Leonhart Fuchs ili Conrad Gessner. Spomenut će ju tek Pietro Andrea Mattioli u svom djelu izdanom u Veneciji 1571. Compendium de Plantis Omnibus una cum Earum Iconibus, no njemu je vrlo vjerojatno bila poznata iz njegovog talijanskog zavičaja. Joachim Camerarius Mlađi će njegovo djelo preraditi i nadopuniti te ga 1586. izdati kao De plantis epitomae i tu će visibaba nositi zvučno ime Narcissus VI. Leucoionarcissolirium bifolium. Na obilje zvučnih i nejasnih naziva ćemo se još vratiti.
Bez obzira na nejasnu sjeverozapadnu granicu njezine prirodne rasprostranjenosti očito je da potječe s jugoistoka na kojem živi i većina njezinih srodnica. Stoga je njena rana cvatnja ostatak starih navada da je ljeto najbolje preživjeti pod zemljom, a zimu iskoristiti za cvatnju. Ako pogledamo vremena cvatnje drugih vrsta, vidjet ćemo da neke cvatu u kasnu jesen, a neke su cvatnju zavukle na kraj zime. Sve su to mjeseci koji u tim područjima imaju dosta oborina, a hladnoća nije ograničavajuća. Naša visibaba je i u uvjetima umjerene klime zadržala takav ritam, iako joj načelno ne prijeti ljetna žega. Svidjelo joj se biti među prvima koji s cvjetovima kroče u novu sezonu, samo što je morala riješiti problem niskih temperatura s kojima se redovito suočava kao netko tko inzistira na mediteranskom načinu života u područjima s nemediteranskom klimom. To je riješila tako da se opskrbila solidnim kemijskim laboratorijem zaduženim za proizvodnju tvari zvanih krioprotektanti, u prijevodu onih koje čuvaju od ledeno hladnog. Među njima nalazimo šećere i proteine. Od šećera su tu rafinoza, oligosaharid koji štiti stanice od smrzavanja tako što stabilizira membrane i sprečava stvaranje velikih ledenih kristala, zatim saharoza (naš obični šećer) koja doprinosi osmotskoj regulaciji te tako smanjuje rizik od dehidracije stanica pri niskim temperaturama i konačno glukoza i fruktoza koje snižavaju točku ledišta staničnog soka i time pomažu održavanju metaboličkih procesa u hladnim uvjetima. Svi ovi šećeri vežu vodu i smanjuju mogućnost da stvori ledene kristale koji bi mogli razoriti stanice. Proteina su također tri grupe. Jedni su antifriz proteini (AFPs) koji slično kao i šećeri snižavaju točku ledišta vode i sprečavaju formiranje velikih ledenih kristala unutar stanica tako da se vežu za njihovu površinu i ograničavaju njihov rast. Drugi su dehidrini (iz grupe late embryogenesis abundant proteins) koji stabiliziraju membrane i sprečavaju denaturaciju drugih proteina tokom smrzavanja i sušenja, a treći je lektin GNA (Galanthus nivalis aglutinin) koji doprinosi zaštiti stanica u uvjetima hladnog stresa, iako mu je primarna uloga u obrani od patogena. Ovi proteini, zajedno sa šećerima omogućavaju biljci da nastavi s osnovnim metaboličkim procesima čak i na temperaturama ispod nule. Dakle, mediteranski je način života u područjima umjerene klime zahtijevao poprilične investicije. Njima se može dodati i vosak koji u tankom sloju prekriva listove kao dodatna zaštita od hladnoće. Zato su specifične, sivkastozelene boje.
Kod visibabe je zanimljiva i bjelina njezinih cvjetova. Postankom je jednaka bjelini snijega. On je bijel iako je voda koja ga čini bezbojna. Bjelina je posljedica raspršivanja svjetla na bezbrojnim kristalićima leda između kojih je zrak. Kad se sve boje sunčevog spektra jednako rasprše i reflektiraju rezultat je bijela boja ili malo preciznije, naše oko ovu kombinaciju svih raspršenih valnih duljina percipira kao bijelu boju. Ocvijeće visibabe naravno nije građeno od ledenih kristala, no između stanica, u međustaničnom prostoru nalazi se zrak poput malih mjehurića. Ta struktura stanica i zraka između raspršuje svjetlo slično kao i snijeg, pa su rezultat snježnobijeli cvjetovi. Epitet vrste nivalis znači snježni. Odnosi se kako na boju cvjetova, tako i na vrijeme cvatnje kad još ima snijega ili ga je bar običavalo biti. Ako se prisjetimo da je osnovna funkcija boje cvijeta privlačenje kukaca, možemo se zapitati nije li visibaba loše odabrala da bude bijela u bijelom krajoliku. Mogli bi reći da je boju donijela iz krajeva iz kojih je potekla i u kojima je snijeg vrlo rijetka pojava, međutim cvjetovi izrazito reflektiraju nama nevidljivi ultraljubičasti dio spektra, a to je dio spektra koji posebno dobro vide kukci, pogotovo opnokrilci. Dakle, ono što je nama bijelo, pčela vidi kao ultraljubičasto blještavilo koje se i te kako ističe u krajoliku. Pčele i ostale kukce cvijet ne privlači samo bojom nego i mirisom. Svima nam je poznat blagi, pomalo medasto slatkast miris visibaba. Ono što je tu zanimljivo je da taj miris možemo obojiti. Istini za volju, ne bojimo doslovno miris nego stanice koje ga luče. Kako bi mirisne tvari što lakše napustile te stanice, one imaju tanje stanične stjenke u odnosu na okolne. To pak olakšava ulazak boje u njih. Ako cvijet uronimo u otopinu neutralnog crvenila (jedan od indikatora za određivanje pH vrijednosti otopine) nakon nekoliko sati u crveno će se obojiti dijelovi koji najizrazitije luče miris – žile vanjskih članova ocvijeća i pogotovo donji rubovi unutarnjih članova ocvijeća. To su oni mali zelenkastih rubova koji neposredno okružuju prašnike i tučak. Tako visibaba intenzitetom mirisa navodi kukca do središta cvijeta gdje se nalazi nektar, odnosno prašnici s kojih treba pokupiti peludna zrna i prenijeti ih na njušku tučka nekog drugog cvijeta. Prašnika je šest, što je standard za cvijet jednosupnica, a poredani su tako da tvore mali stožac jer se dotiču svojim vrhovima. Podsjećaju na drva složena za logorsku vatru ili na mali indijanski šator. Kroz sredinu tog stošca prolazi dugi vrat tučka koji nadrasta prašnike. Takva prostorna odmaknutost prašnika i njuške tučka otežava samooprašivanje. Međutim, kako su krajem zime aktivni kukci još prilično rijetki, može se dogoditi da ni jedan ne sleti na cvijet. Tada se ne može dogoditi stranooprašivanje, pa cvijet pribjegne samooprašivanju jer bolje je stvoriti nekakve nego nikakve sjemenke. Ono je pak omogućeno produžnim rastom konektiva prašnika, to jest njegove središnje osi, pa prašnice tako dosegnu njušku tučka i tu istresu peludna zrna.
Nakon oprašivanja počet će se formirati sjemenke u plodu tobolcu koji izgleda poput napuhnute kapsule nekog lijeka. Kako zori postaje sve teži, a stabljika polako vene tako da konačno polegne na tlo. Tobolci pomalo dozore i raspuknu se, a iz njih ispadnu sjemenke. To se događa koji mjesec kasnije, u svibnju ili lipnju. Svaka sjemenka na sebi nosi mali privjesak, uljno tjelešce ili elaiosom (funikularni arilus, da nepoznati pojam objasnimo drugim nepoznatim pojmom), a oni su omiljena hrana mravima. Oni zato sakupljaju sjemenke, nose ih prema mravinjacima, ali kad pojedu uljna tjelešca sama sjemenka im je zapravo otpad kojeg se rješavaju i na taj način rasijavaju visibabe. To rade vrlo uspješno, što može primijetiti svatko tko si je u vrt posadio nekoliko lukovica jer će za koju godinu visibabe cvasti na raznim neočekivanim mjestima gdje ih nismo sadili.
Osim što je omiljeni vjesnik proljeća i svima draga ukrasna biljka, visibaba je i vrijedna ljekovita biljka. I to jedna od onih malobrojnih koja nema dugu povijest uporabe ili ju samo ne možemo dokučiti zbog zbrke s nazivima. Naime do 16. stoljeća nazivala se Narcissus, ali su se pod tim nazivom krili i tulipani, narcise te drijemovci. Još je Plinije Stariji u prvom stoljeću pisao da postoje dvije narcise, jedna purpurna, a druga poput trave zelena koja izaziva povraćanje i omamljenost. Ni jedna očito ne odgovara onom što danas podrazumijevamo pod narcisom ili sunovratom. Od 16. stoljeća nastajat će zvučni nazivi poput Leucoion bulbosum triphyllum (što je vjerojatno visibaba), pa Leucoion bulbosum hexaphyllum (što je vjerojatno srodni drijemovac), zatim Leucoion bulbosum praecox minus Bizantinus, Narcisso-Leucoium, ali i Viola alba iliti bijela lukovičasta ljubica i tako dalje u raznim kombinacijama sve dok Carl Linnaeus nije napravio reda, uveo rod Galanthus i tako visibabu odvojio od drijemovaca, narcisa i koječeg drugog. Kako u toj staroj literaturi često ne znamo na što se točno imena odnose, ne možemo znati ni čija se ljekovita ili otrovna svojstva zapravo opisuju. Kako god, ne čini se da je visibaba imala neki veliki ugled kao ljekovita biljka.
Stvari su se promijenile tek 1947. godine kada su ruske znanstvenice Proskurnina i Areshknina iz visibabe izolirale alkaloid galantamin te 1952. odredile njegovu kemijsku strukturu. Otprilike istovremeno, 1951. ruski su farmakolozi Mashkovsky i Kruglikova-Lvova pokazali da galantamin inhibira enzim acetilkolinesterazu. To je enzim koji razgrađuje acetilkolin, a on je pak jedan od neurotransmitera, tvari koje omogućuju prijenos živčanog impulsa između dvije živčane stanice. Živčani impuls koji se prenosi kao električni duž živčanog vlakna te na njegovu kraju izaziva izlučivanje neurotransmitera u sitnu pukotinu koja dijeli dvije živčane stanice – sinapsu. Kad neurotransmiter stigne do drugog neurona tu potakne promjenu naboja i impuls se nastavlja širiti kao električni. Jedan od važnih neurotransmitera je upravo acetilkolin. Jedna od njegovih važnih funkcija je prijenos živčanog impulsa na mišiće uz niz drugih uloga. Nakon što acetilkolin prenese impuls važno je da se brzo razgradi kako bi on bio kratak, a živčano vlakno spremno na novi podražaj. Međutim, kod nekih bolesti razina acetilkolina je niža od potrebne za normalno funkcioniranje živčanog sustava, pa sprečavanje njegove razgradnje inhibicijom za to odgovornog enzima povećava njegovu relativnu količinu i time ublažava znakove bolesti. Jedna od tih bolesti je i Alzheimerova demencija, pa se galantamin danas upotrebljava za ublažavanje njezinih simptoma.
Ruskoj ekipi nije s neba palo da idu istraživati kemizam visibabe. Toga su se uhvatili potaknuti pričama jednog bugarskog farmakologa o tradicionalnoj upotrebi visibabe na Kavkazu za ublažavanje boli, osobito glavobolje i za liječenje dječje paralize, virusne bolesti u kojoj dolazi do paralize živaca. Kako na Kavkazu raste vrsta Galanthus woronowii ona je bila predmet tih prvih istraživanja, no uskoro se pokazalo da galantamin sadrži i naša obična visibaba te drugi predstavnici porodice sunovrata. Danas galantamin znamo i sintetizirati, no postupak je skup, pa se galantamin dobiva iz uzgojenih narcisa.
Za kraj ćemo se vratiti na same početke zapadne civilizacije, do Homera i njegove Odiseje. U njoj se opisuju različite zgode i nezgode kralja Odiseja koje je doživio pri povratku iz trojanskog rata u rodnu Itaku. Nakon desetogodišnjeg rata sa svojom družinom je plovio narednih deset godina nailazeći na Kiklopa, Sirene, Lotofage, Kalipso, Skilu i Haribdu i koješta drugo. Mi ćemo se zadržati na čarobnici Kirki do čijeg je otoka doplovio. Većina njegovih drugova krenula je u istraživanje otoka te naišla na Kirkine dvore koja ih ljubazno pozvala na gozbu. Obilno ih je nahranila i napojila, a zatim pretvorila u svinje i zatvorila u svinjac. Jedino oprezni i sumnjičavi Euriloh nije ušao u Kirkine dvore nego je iz daljine promatrao što se događa. Užasnut je otrčao javiti Odiseju što se dogodilo. Odisej je odmah krenuo spasiti svoje ljude, no presreo ga je bog Hermes, rekao mu da će i njega Kirka ponuditi začaranim jelom i pićem te mu pokazao čarobnu biljku moly, jedinu koja može nadvladati Kirkinu čaroliju. Ukratko, Odisej jede i pije kod Kirke, ali njezina čarolija ne djeluje, pa uz nešto peripetija oslobađa svoje ljude, a Kirka mu postaje saveznica i pomagačica.
Danas znamo da se ljude ne može doslovno pretvoriti u svinje, ali znamo da se ljudi mogu ponašati svinjski. Neki zbog karaktera, a neki zbog djelovanja halucinogenih tvari. Jedna od grupa tvari koje uzrokuju vrlo živahne halucinacije, bizarno ponašanje i amneziju su tropanski alkaloidi među kojima su hiosciamin, skopolamin i atropin. Vrlo je moguće da je halucinacije u kojima su mornari doživjeli osjećaj animalne transformacije i neobuzdanog ponašanja izazvala neka od biljaka koja te alkaloide sadrži, a prva na listi sumnjivih je jedna vrsta bunike, Hyosciamus aureus jer je najčešća iz te grupe u istočnom Sredozemlju gdje se zbiva radnja Odiseje. Ti alkaloidi blokiraju djelovanje acetilkolina. Sad dolazi najčudesniji dio priče. Ako potražimo stihove koji opisuju biljku moly nailazimo na: Izvadiv je iz zemlje i narav mi pokaže njenu, Korijen bješe joj crn, a cvijetom nalik na ml’jeko…“ Crni korijen, možda lukovica i bijeli cvijet, nije li to možda visibaba ili sunovrat? Ima ih u istočnom Sredozemlju, sadrže galantamin koji povećava razinu acetilkolina i tako djeluje kao antidot tropanskim alkaloidima. Čini se da Grci ne samo da su znali kako djeluje bunika, nego i koja biljka se može koristiti kao antidot. I to Grci arhajskog razdoblja, stoljećima prije pojave velikih filozofa prirode i liječnika. Očito se radi o pradavnom iskustvenom znanju koje se srećom uplelo u Odiseju i došlo do nas. Kako su ti drevni ljudi uspjeli spojiti dvije biljke u njihovom djelovanju i protudjelovanju vjerojatno nikada nećemo saznati.
U Hrvatskoj možemo naići na još dvije vrste visibabe. Visibaba kraljice Olge (Galanthus reginae-olgae) obilno raste na jugu, od Vrgorca, preko neretvanskog područja do Konavala i zatim dalje na jug preko Crne Gore i Albanije do Grčke. Iako se često pojavljuje u velikom broju do nedavno ju nitko nije primijetio, niti posumnjao da tu nešto nije kako treba jer cvate u kasnu jesen. Još jedna razlika je što u vrijeme cvatnje listova još nema ili su vrlo kratki. Druga vrsta je Galanthus elwesii čiji se areal od istočnog Balkana proteže u Malu Aziju. Ona je krupnija od naše visibabe, listova širokih do dva centimetra. Turcima je bila omiljena ukrasna biljka, pa su je sadili svugdje dokle je dopiralo Otomansko carstvo. Danas njezini malobrojni nalazi u Dalmatinskoj zagori svjedoče o prisustvu tog nekad moćnog carstva. Naravno, ako nisu recentni prebjezi iz vrtova.
Autor teksta i fotografija: Antun Alegro