Božićna botanika između bajki i inženjeringa: tradicija, pop-kultura i florikultura

Božić je bez ikakve sumnje najpopularniji praznik na Zemlji.

Sve kršćanske vjerske zajednice slave Božić, dok ga mnoge agnostičke i ateističke ‘obilježavaju’, uglavnom s najvećom razlikom u tome što umjesto „Sretan Božić!“ kažu: „Sretni praznici!“. Nema problema, nismo sitničavi: Sretno svima sve!, kao što kažu memovi.

Kršćanstvo je i dalje najveća svjetska religija.

Samo je sljedbenika Katoličke Crkve skoro milijardu i pol, sa svim drugim kršćanskim denominacijama i do dvije i pol milijarde, a još se toliko ‘nevjernika’ dobre volje priključuje Božiću iz čiste simpatije prema svjetlucavim tričarijama te duboko usađene težnje ljudskog bića za drapanjem šarenih omota s kockastih paketa.

Možemo se mi zavaravati, no usprkos apelima dugačke ljestvice kršćanskih velikodostojnika svih Crkava i zajednica, u današnjem globalnom društvu i Googleov UI-alat zna o Božiću više od većine prezbitera. Najrašireniji su običaji oni popularni, koje su u kolektivnu svijest naše vrste ugradili veliki i utjecajni narodi, među kojima prednjači upravo onaj trenutačnog (također vjernicima i nevjernicima naširoko simpatičnog) pape Lava: to su američki božićni filmovi, pjesme i komercijalni program. Iako je tijekom proteklih tisuća godina svaka nacija kršćana svojim običajima stigla pridonijeti i lokalnoj i globalnoj tradiciji božićevanja, najpopularnija ikonografija zapadnog svijeta prati reklame slavnog američkog pjenušavog bezalkoholnog pića, koje nas svake godine podsjeti da „praznici nam stižu“. No, puno tih pop-običaja ipak seže s „one strane nulte godine“ – elem, puno prije Isusovog rođenja – a integrirani su i u tradicijsku i u modernu kulturu.
(Usput, ako ste mislili da tradicija ne podliježe ‘komercijali’ primite na znanje da doba zimskog solsticija nije slučajno odabrano za proslavu Božića. Isus se rodio između 6. i 4. godine prije Krista (što već zvuči kontroverzno), i to sigurno ne usred zime. Sam datum Božića dogovoren je u 4. stoljeću, za rimskog cara Konstantina koji je i službeno prihvatio kršćanstvo, no današnje prepoznatljive okvire dobio je puno, puno kasnije…).

Razmotrimo, dakle, dvije botaničke okosnice Božića: ‘kićenje bora’ (koje većinom smatramo tradicijskim) i ‘božićnu zvijezdu’ (koju pak držimo modernom).

Veza ljudi i drveća postoji oduvijek, i nakon što smo se veselo spustili s grane afričkih stabala akacija i rastrčali se Velikom rasjednom dolinom – ili se pak s grane rajskog stabla jabuke spustila zmmmija, što nije dobro završilo, te otada trčkaramo ovom Dolinom suza …štogod da za vas ‘igra’! U staroj Europi od davnih je vremena običaj unošenja drvaca i zelenila u kuću za zimskog solsticija zazivao dobru novu godinu, u čemu se prepoznaje simbolika s plodnošću stoke i rodnošću usjeva. Ta je tradicija, čini se, u Rimsko carstvo stigla u prvom stoljeću putem rimske vojske, iz druidskih običaja koji su se centurionima svidjeli te su ih počeli prakticirati i u svojim domovima.

Ukrašavanje božićnog drvca u današnjem stilu započelo je u Njemačkoj krajem 15. stoljeća. No, barem prema legendi, rođeno je još u 8. stoljeću kad je predani engleski benediktinski misionar Wynfreth – beatificiran imenom Bonifacije – pokrštavao germanska plamena. Germani su iznad svih stabala obožavali hrast, tko bi im zamjerio, oko kojega su vijećali, a panjiće i grane unosili u svoje domove za zimskog solsticija. (Više je verzija odgovora na pitanje „zašto“, od kojih mi je osobno najdraži onaj s grijanjem šumskih duhova koji obitavaju u stablima, kako se po najvećoj ciči ne bi smrzli!). Priča kaže da je Bonifacije naložio izvjesnom plemenu novopečenih kršćana da u znak razlaza s poganim navadama posiječe seoski hrast. I oni su ga poslušali, te je zadovoljan produžio dalje širiti Riječ. No, nije računao s tim da će uz panj hrasta ubrzo izrasti stablo smreke, što su pragmatični Germani shvatili doslovno: slegli ramenima i nastavili štovati novo drvo! Ne znamo je li se Bonifacije ikada vratio istim putem da to vidi – ubijen je 754. kad je već bio nadbiskup Mainza, te postao nebeski zaštitnik („apostol“) Njemačke – ni je li se cijela stvar zapravo ikada odigrala, no zgodno si je zamisliti kakva bi bila njegova reakcija…

Englezima se bumerang vratio stoljećima kasnije, u liku supruga britanske kraljice Viktorije: kad se 1840. priženio na Otok, princ Albert je sa sobom donio njemački običaj kićenja božićnog drvca. Sigurno ste naišli na ilustracije iz britanskih časopisa koje prikazuju oko ‘bora’ okupljenu mladu kraljevsku obitelj, ondašnje super-zvijezde, što postaje instant-moda visokog društva!

Njemački su doseljenici odnijeli „kićenje bora“ i u Novi svijet (Pensilvanija), gdje su od njih pomalo nastali Amerikanci, a od njihovog skromnog običaja spektakl poznat čitavom svijetu. Sve do danas, drvce koje se najčešće ukrašava kao ‘božićna jelka’ ili ‘bor’ je zapravo ona ista smreka iz priče o svetom Bonifaciju. Naravno, tu su i druge vazdazelene vrste (Slike 1 – 6), pogotovo u Americi, gdje se uzgaja i najviše kultivara (različite jele, borovi i čempresi, pa duglazija i mamutovac!).

Zatim, tu je „božićna zvijezda“.

U doslovnom prijevodu znanstvenog naziva ‘najljepša mlječika’ (Euphorbia pulcherrima), ekonomski je najvažnija lončanica na svijetu: u tih mjesec-dva prije Božića svake godine proda se oko 200 milijuna komada! Ta je mlječika u prirodi STABLO iz Meksika i Gvatemale (gdje je možda udomaćena u davno vrijeme), a naraste do četiri metra visine. Znanost je vrstu upoznala tijekom tzv. Meksičke ekspedicije 1805./6., u kojoj je sudjelovalo više njemačkih i francuskih botaničara, te je herbariziran holotip (izvorni primjerak biljke na kojem je službeno opisana vrsta). Popularna postaje 20-ak godina kasnije, kad prve reznice u Sjedinjene Države šalje ‘ministar za Meksiko’ – liječnik, političar i svjetski putnik – Joel Roberts Poinsett (ako namjeravate čitati njegovu biografiju na Wikipediji, uzmite si vremena: imao je zaista šarolik i bogat život). Gorljivi botaničar-amater, Poinsett je mlječike poslao sam sebi, konkretno u staklenike posjeda svoje prebogate supruge u Južnoj Karolini, gdje se četa od stotine robova jednako revno brinula o poljima riže kao i o raskošnim zbirkama egzota. „Pelceri“ su se brzo proširili susjednim plantažama, pa i botaničkim vrtovima, te je „poinsetija“ (engl. i danas ‘poinsettia’) prikazana na nekoliko izložbi cvijeća. Do 1836. već je u Americi naširoko poznata, no u komercijalni uzgoj ušla je tek početkom 20. stoljeća.

Već u Poinsettovo vrijeme mlječika je bila uključena u katoličke obrede, u koje se ušuljala u 17. stoljeću sa španjolskim franjevcima koji su djelovali u Meksiku. Domaći narodi biljku su uzgajali pod nazivom cuetlaxōchitl („kuelašošit“) i koristili u ljekovite, bojadisarske i ritualne svrhe. I španjolski osvajači ubrzo su prihvatili lijepu crvenolisnu mlječiku u svoje običaje, no trebalo je smisliti prikladnu poveznicu s kršćanstvom u koje je ušla iz ‘poganih’ obreda pokrštenih domorodaca. Jedna od „boljih“ verzija te bajke glasi: siromašna aztečka curica nije imala što pokloniti novorođenom kralju doli stručka divljeg cvijeća, koje su bogovi na njene molitve pretvorili u najljepšu mlječiku! (… čista fikcija!)

Početkom 20. stoljeća njemački imigrant Albert Ecke počeo je, teškom mukom, proizvoditi veće količine mlječika u obiteljskom rasadniku u Kaliforniji. No, i nakon što je postala šire dostupna, „poinsetija“ nije odmah postala i široko popularna. Zbog osjetljivosti na suhi zrak u zimi grijanim sobama, gdje bi spremno odbacila obojene pricvjetne listove (brakteje), mogla se praktički samo saditi vani, i to u toplim područjima. Stoga su Eckeovi prodavali više ‘rezanog cvijeća’ mlječika s crvenim braktejama, nego ukorijenjenih sadnica. Ključna začkoljica leži u prirodnom staništu vrste: to su sezonski suhe tropske šume i šikare (koliko suhe i kada tropske?). Albertov sin Paul počeo je eksperimentirati pa je između 1920-ih i 1950-ih uspio „napipati“ kultivare koji mogu podnijeti i sobne uvjete, i niže temperature, malena su rasta, bogato razgranati i prepuni krupnih pricvjetnih listova. Slijedili su registrirani patenti, jedan za drugim, te agresivna reklamna kampanja – ukratko, kad je 1963. preuzeo kompaniju, Paul Ecke imao je planetarni monopol na uzgoj ‘božićnih zvijezda’! „Ranč poinsetija obitelji Ecke“ štancao je po pola milijuna tih lončanica godišnje i registrirao nove i nove – sve dok ga 1993. nije uništio mladi John M. Dole, danas profesor i dekan Sveučilišta Sjeverne Karoline. Još kao studentu na praksi, Doleu su se Eckei baš propisno zamjerili svojom zatvorenošću i odbijanjem komunikacije, te monopoliziranjem uzgoja vrste praktički ukradene drugoj zemlji. Reverznim inženjeringom tijekom niza godina Dole je „prokljuvio“ patentima zaštićene, ljubomorno čuvane tajne složenog postupka uzgoja Eckeovih božićnih zvijezda (koji uključuju nacjepljivanje plemki na podloge, s prijenosom specifične fitoplazme), i objavio ih u slobodno dostupnom znanstvenom radu. To je bio kraj monopola obitelji Ecke: božićne mlječike danas se uzgajaju po cijelom svijetu pa i na nekoliko OPG-ova u Hrvatskoj.

(Ako vas zanima, „Ranč“ obitelji Ecke nasljednik je 2012. prodao jednoj nizozemskoj rasadničarskoj firmi, koju je zatim otkupila njemačka korporacija. Još uvijek drže pola svjetske proizvodnje uzgojnog materijala (reznica), a najveće staklenike imaju u Gvatemali i Meksiku.).

Božićne zvijezde danas su dovedene do savršenstva: nose pricvjetne listove složene u krasne „cvjetove“ na kompaktnim stabalcima. Brakteje mogu biti crvene, ružičaste, žute ili bijele, pa onda ljubičaste, limeta-zelene, krem i narančaste! Također mogu biti dvobojne te na kojekakve načine prošarane i šatirane. I viđamo ih posvuda: od Bečkog novogodišnjeg koncerta do susjedinog prozora!

Slavili Božić uz ‘Na stolu pšenica – pod stolom slamica’, ili okruženi kilometrima lampica i orašarima s Temua; pjevali u zboru „Narodi nam se“, ili sami doma uglas s Marijom Carey; veselili se po Gregorijanskom ili Julijanskom kalendaru…: SVAKO VAM DOBRO!

… i Sretan Božić, i Sretni praznici, i – također – Sretno svima sve! Zagrlite svoje bližnje!

Sanja Kovačić

Fotografije:

Slika 1: Četinjače u Botaničkom vrtu čine otmjeni, stari dio zbirke perivoja. Na slici vidite više vrsta i kultivara različite građe i boje iglica: u sredini su vitki primjerci omorike (Picea omorica cult.), endemične balkanske vrste smreke. (Foto: M. Kirin)

Slika 2: Stožasti kultivar kanadske bijele smreke (Picea glauca ‘Conica’) gusto je stabalce bucmaste građe, prikladno za ukrašavanje na mjestu gdje raste. (Foto: M. Kirin)

Slika 3: „Tužna“ smreka (Picea abies ‘Viminalis’), ovdje u društvu ‘gangstera s bandanom’ – ptičice brgljeza, zanimljiva je forma ovješenih grana. (Foto: M. Kirin)

Slika 4: Smreka (ovdje obična, Picea abies) po šiljastim, oštrim iglicama lijepo se razlikuje od…

Slika 5: … jele (ovdje grčka, Abies cephalonica), koja ima tupe i mekane iglice. Crveni muški češeri nalikuju božićnim ukrasima, no pojavljuju se u proljeće i to…

Slika 6: …na vrhovima najmlađih izbojaka, najčešće visoko na stablu! (Foto: M. Kirin)

Slika 7: Stabalce od skoro dva metra prirodne vrste ‘najljepše mlječike’ (Euphorbia pulcherrima) živi u zbirci Botaničkog vrta od 1970. godine (lijevo)! Najčešće u veljači, na mlađim primjercima pojavi se pokoji žarko crveni pricvjetni list (desno), no biljke vrlo rijetko cvjetaju i ne donose sjemenke. (Foto: I. Šljivac)

Slika 8: Kupovne „božićne zvijezde“ (Euphorbia pulcherrima cult.) imaju dva morfotipa: ovdje vidite male, višestruko razgranjene biljke žarko obojenih pricvjetnih listova, u podnožju mladog primjerka drugog, visokog i nerazgranjenog morfotipa. (Foto: I. Šljivac)