Planika – Arbutus unedo L. (Ericaceae)
Venerat ad cunas; flebant matrona paterque;
sistite vos lacrymas, ipsa medebor, ait.
Prontius arbutea postes ter in ordine tangit
Fronde; ter arbutea limina fronde notat.
Ovidije (Fasti VI, 153)
U listopadu smo još pronalazili one zadnje vrste kojima je jesen vrijeme cvatnje u unutrašnjosti, a na primjeru mrazovca smo vidjeli da je on sredozemni životni ritam prilagodio uvjetima života u umjerenoj klimi te na tomu još i profitirao jer se uvelike riješio suparnika. No, kako je studeni zamijenio listopad posljednji cvjetovi su nestali, a preostalo zelenilo postalo je zagasito u očekivanju toplijih i svjetlijih dana. Zato ćemo biljku mjeseca studenog potražiti u Sredozemlju gdje su izazovi za biljke u godišnjem hodu drugačiji. Dok je u umjerenoj klimi kakvu znamo iz unutrašnjosti Hrvatske u biljnom godišnjem ciklusu najveći problem zima, u sredozemnoj klimi je to ljeto sa svojom žegom i vrućinom. Zime su blage, bez redovitih temperatura ispod nule, a k tome i kišovite, pa će ih mnoge biljke iskoristiti da nadoknade oko što su ljeti izgubile. Planika je jedna od onih koje će od zime najviše izvući. Ona će ju iskoristiti i za cvatnju i za zrenje plodova. Planika je najčešće grm, rijetko ima priliku izrasti kao stabalce visoko desetak metara. Kako je i red za mediteransku drvenastu biljku, vazdazelena je. Isplati se imati lišće zimi jer unatoč kratkih dana raspoloživa voda i ne odveć niske temperature omogućuju sasvim pristojnu stopu fotosinteze. Čvrsti, kožasti listovi ljeti će i danju zatvarati puči kako ne bi pretjerano gubili vodu koje je u okolišu malo, pa će unatoč obilju svjetla fotosinteza biti ograničenog dosega. Zato će kasna jesen i zima za planiku biti sasvim pristojno vrijeme za cvatnju. Grmovi će se okititi grozdastim cvatovima smještenim na vrhovima grana koje će činiti i do četrdesetak zvonastih ili vrčastih, napuhnutih cvjetova. Latice su im srasle, bijele su ili blago crvenkaste, u botaničkom žargonu kažemo da su crveno nahukane. Ti su cvjetovi bogati nektarom, pa će biti važan izvor hrane kukcima u vrijeme kad je drugih cvjetova malo. Posjećuju ih i pčele, a med od tog nektara je opor i gorčast, drugačiji od uobičajenih medova u kojima dominira slatkoća. Po medu od planike posebno je poznata Sardinija i vjerojatno ne treba reći da mu se pripisuju različita ljekovita svojstva, ponekad i čudesna. Naći će se tog meda i kod nas na dalmatinskim otocima, ali nije još ni izdaleka cijenjen kao primjerice med od kadulje ili vriska. Za njegovu gorčinu zaduženi su različiti fenolni spojevi među kojima dominira homogentizinska kiselina. Ti spojevi imaju jaki antioksidacijski kapacitet, pa se smatra da su sposobni braniti organizam od slobodnih radikala. Kako god, zaslužuje veću pažnju nego što ju trenutno ima.
Istovremeno s cvjetovima na granama nalazimo i narančastocrvene plodove. Kako se na biljci istovremeno nalaze zeleni listovi, bijeli cvjetovi i crveni plodovi, Talijani će tu prepoznati svoju trikolorku iako se s brendiranjem planike kao nacionalnog simbola nije daleko došlo. Vjerojatno jer je uobičajena u cijelom Sredozemlju, a i Španjolci su je već zauzeli kao simbol svog glavnog grada. To što su cvjetovi i plodovi prisutni istovremeno na grmu ne znači da plodovi prolaze neki ubrzani razvoj, nego upravo suprotno. Nakon oprašivanja sve se zbiva vrlo polako tako da zrenje plodova dolazi na red tek sljedeće zime kad je već prisutna nova generacija cvjetova. Time se izbjegava da plodovi zore ljeti kad je velika opasnost da usahnu zbog vrućine i nedostatka vode.
Po tom vrlo karakterističnom plodu planika je najlakše prepoznatljiva. To je višesjemena kuglasta boba jedinstvene bradavičasto-zrnate površine i brašnasto-sočne unutrašnjosti koja okusom znatno zaostaje za izgledom. To ne treba čuditi jer su plodovi namijenjeni prije svega pticama koje dobro vide crvenu boju, a mirisi i okusi im malo znače. Izgledom je pomalo nalik jagodi kojoj planika duguje naziv u mnogim jezicima – na primjer jagodičnica u slovenskom, Erdbeerbaum u njemačkom, strawberry tree u engleskom, jahodový strom u češkom i tako dalje). U hrvatskom je jednostavno maginja jer Dalmacija nije mjesto bogato jagodama s kojima bi ju ljudi povezali. Mala zbrka može nastati što se biljka više školski i knjiški naziva planika, a njezin plod maginja, dok će se u svakodnevnom govoru maginjom nazivati oboje. Dodatna zbrka može nastati što je planika jedno od narodnih imena za medvjetku (Arctostaphylos uva-ursi) kojoj to ime sasvim dobro odgovara jer zaista raste na planinskim staništima. Znatno je veća zabuna nastala s latinskim nazivom, kasnijim formalnim botaničkim epitetom unedo. Taj naziv prvi navodi u ovim tekstovima vrlo često spominjani Plinije Stariji (1. st.) i odmah ga tumači kao unum tantum edo – samo jednog jedem (jer će više pojedenih boba uzrokovati probavne tegobe). To tumačenje je odmah pustilo čvrsto korijenje i ostalo je važeće sljedeća dva tisućljeća. Danas smo skloniji vjerovati je Plinije podlegao pučkoj etimologiji, to jest da je naziv po sluhu prisličio latinskom bez stvarne veze među korijenima i značenjima riječi. Unedo je vrlo vjerojatno posuđenica iz nekog od starih mediteranskih jezika, a eventualna značenja nisu poznata. S Plinijem će se složiti i druga dva autoriteta iz prvog stoljeća, Dioskurid i Galen te tvrditi da maginje loše djeluju na želudac, izazivaju glavobolju te ubadaju jezik i nepce. Zanimljivo je da njihov grčki prethodnik Teofrast (4.-3. st. pr. n. e.) ne piše ništa o njihovoj štetnosti, naprotiv kaže da su jestive. Djelomičnu rehabilitaciju maginje će dočekati tek u 16. stoljeću kada Carolus Clusius piše da unatoč obilnoj upotrebi maginja nije opazio loše učinke o kojima piše slavni i autoritativni trojac iz prvog stoljeća. O maginjama je u svojim Bukolikama i Georgikama pisao i Vergilije kao hrani ljudi prije nego što ih je Cerera, boginja vegetacije i poljodjelstva, podučila vještinama obrade zemlje i uzgoja žita. Kolumela je malo konkretniji, pa u svom djelu De re rustica, najopsežnijem rimskom djelu o poljoprivredi, kaže da su maginje odlična hrana za životinje poput koza, svinja i drozdova, a zgnječene i za ribe u ribnjacima.
Danas nije poznata ni jedna tvar iz maginja koja bi izravno mogla uzrokovati probavne probleme. Međutim, u vrlo zrelim plodovima u kojima može biti i do 40% šećera može započeti alkoholno vrenje, pa bi koktel kvasaca i bakterija mogao malo potjerati probavu. Fermentacijom iz šećera ne nastaje samo uobičajeni etanol, nego i nešto manitola koji bi mogao biti suodgovoran za probavne probleme.
Bez obzira na učene autore ljudi su maginje od davnina fermentirali i dobivali voćno vino, a kako su destilacijske aparature postajale sve djelotvornije počela se raditi i žestica. Plodovi se i potapaju u alkohol te se uz dodatak šećera i različitih aromatičnih biljaka proizvode koje kakvi likeri i slična pića. Najpoznatiji među njima je madridski madroño koji je sišao direktno s gradskog grba na kojem medvjed uspravljen na stražnje noge bere maginje sa stabla (El Oso y el Madroño). To je sigurno globalno najpoznatije stabalce planike. Značenje grba je slojevito, kako to već biva sa simboličnim značenjima. Smatra se da grb potječe iz 13. stoljeća te da kombinacija medvjeda i planike simbolizira kompromis između Crkve i grada, po kojem je Crkva dobila pravo na pašnjake dok je grad preuzeo kontrolu nad šumama i stablima. Planika je autohtona na području Madrida te će u novijim tumačenjima simbolizirati plodnost i obilje prirodnih resursa, a i naziv joj je sličan imenu garda. Medvjed pak predstavlja snagu i otpornost, a u srednjem su vijeku bili česti u šumama u okolici Madrida. Danas simbolizira bogatu prirodu i tradiciju madridskog područja.
Listovi planike, osim što su vazdazeleni, čvrsti i kožasti, prilagođeni na sredozemnu klimu, bogati su taninima. Zato im je okus opor i gorak, stežući. Biljke bogate taninima se od davnina našle svoje mjesto u narodnoj medicini za liječenje proljeva i sličnih tegoba, ispiranje rana, ali i za štavljenje kože. Listovima planike pripisivao se i diuretički učinak. Oni stvarno pomažu kod urinarnih infekcija, ali ne zbog tanina, nego zbog jednog spoja prikladno nazvanog arbutin. Arbutin je glikozid, spoj koji se sastoji od šećernog i nešećernog dijela. U našim crijevima taj se glikozid hirolizira i kao nešećerni dio preostaje hidrokinon, derivat benzena s dvije nasuprotne hidroksilne skupine. On se apsorbira u krv kojom stiže do jetre gdje se konjugira u glukuronid i takav se izlučuje u urin gdje se opet cijepa i ponovno oslobođeni hidrokinon tu ima antiseptički učinak jer denaturira proteine bakterijskih stanica te generira reaktivne kisikove spojeve koji uzrokuju oksidativni stres, odnosno oštećuju bakterijsku DNA, lipide i proteine čime se inhibira njihov rast i razmnožavanje. Za oslobađanje hidrokinona potreban je lužnat okoliš, pa se čaju preporuča dodati malo sode bikarbone i izbjegavati kisela jela i pića. Naizgled se čini da je sve idealno, ali nije. Idilu kvari već spomenuta velika količina tanina. Oni mogu kod mnogih uzrokovati nadraženost probavnog trakta, mučninu, osjećaj težine i povraćanje. Zato se čaj od listova planike rijetko koristi. Puno je popularniji onaj od medvjdetke (Arctostaphylos uva-ursi), planikine srodnice. Iako su iz iste porodice, izgledom i staništem se drastično razlikuju. Medvjetka je niski, puzavi grm planinskih rudina. U odnosu na planiku ima više arbutina i manje tanina, no i ona ih ima sasvim pristojnu količinu koja također može dovesti do opisanih simptoma.
Planika ne samo da je sredozemna biljka, nego je i biljka svjetla. Stoga ju nećemo nalaziti po šumama i gustim makijama, nego u onim prorijeđenim, otvorenog sklopa te u bušicima ili garizima. Na tlo nije osobito osjetljiva, ali će joj biti draže ako je dublje, pa će se na takvim staništima često tvoriti šikare s velikim vrijesom (Erica arborea). Ima gotovo čudesnu moć obnavljanja, pa će joj neki malo pretjerano pripisivati besmrtnost. Bazalni dio stabljike, odnosno kruna korijena može zadebljati, često kao posljedica čestih mehaničkih oštećenja, pa se tada govori o lignotuberu. On ima gotovo neiscrpnu sposobnost tjeranja novih izdanaka zahvaljujući čemu će se planika brzo i uspješno obnavljati nakon požara ili sječe. Ti poremećaji joj mogu čak i koristiti da se rasprostrani na staništa s kojih su ciklički požari i česte sječe potisnule druge, osjetljivije vrste. Opravdano možemo reći da je pravi majstor preživljavanja na škrtim i stresu izloženim staništima.
Kod nas joj je središte rasprostranjenosti u Dalmaciji, u sjevernoj uglavnom na otocima, a u srednjoj i južnoj česta je i na kopnu. Na jug seže preko Crne Gore i Albanije do Grčke, a u unutrašnjost do južne Hercegovine gdje je vezana za najtoplija staništa. Slično je i u Kvarneru gdje se javlja samo tamo gdje postoji vazdazelena vegetacija, prije svega na otocima Krku, Cresu, Lošinju, Rabu i manjim otocima. U uskom priobalnom pojasu južne Istre relativno je česta, a u podvelebitskom području joj ne pada na pamet rasti zbog jake bure.
Planika je općenito rasprostranjena oko Sredozemnog mora, a preko Portugala se na sjever penje do južnih dijelova francuske atlantske obale. Vrlo neobično u njezinoj rasprostranjenosti je što zatim preskače jug Britanije i javlja se na više lokaliteta uz zapadnu obalu Irske. Kako su ostaci peludnih zrna u sedimentima pokazali da je planika tu prisutna bar 4000 godina smatralo se da je autohtona vrsta koja se nakon ledenog doba tu uspjela nastaniti. Ubrojena je u luzitanske biljke irske flore, odnosno u hiberno-mediteranski florni element koji obuhvaća skupinu biljaka neobičnog disjunktonog arela koji iz Sredozemlja uskače u Irsku mimo Britanije. No, dva smjera istraživanja su ukazala da to možda i nije baš tako. Filogeografsko istraživanje iz 2016. pokazalo je da je planika zadnje ledeno doba preživjela u dva odvojena refugijalna područja, jednom na jugu Iberskog poluotoka i u Maroku te drugom na Sardiniji. Otud se širila u ostala područja Sredozemlja kako je led popuštao. Međutim, irske populacije nisu pokazale nikakvu bližu srodnost s najbližim francuskim iz kojih se pretpostavljalo da potječu, nego s onima sa sjevera Iberskog poluotoka. Teško je objasniti tu ibersko-hibernijsku vezu prirodnim putevima rasprostranjivanja. S druge je pak strane uočeno da se većina irskih populacija planike nalazi u blizini arheoloških nalazišta s kraja bakrenog i početka brončanog doba koja se vremenski vrlo dobro podudaraju s najstarijim dokazima o prisutnosti planike. Vještina kopanja i taljenja bakrene rude nije bila izvorni irski izum, nego se smatra da je došla s juga, s Iberskog poluotoka. I tamo i na području Francuske su drevni metalurzi za taljenje rude vrlo rado koristili drveni ugljen od planike zbog njegove visoke kalorične vrijednosti. Tako je vrlo moguće da je planika u Irsku stigla s tim starim znalcima vještine dobivanja bakra. Međutim, nije baš jasno iz kojeg su razloga donijeli planiku. Naime, nije vjerojatno da su planiku uzgajali za dobivanje drvenog ugljena jer bi to jednostavno bilo predugo. Trebalo bi proći više desetljeća ili čak pokoje stoljeće da planike stvore dovoljnu biomasu kako bi se od njih radio drveni ugljen. To bi bio višegeneracijski poduhvat koji nije imao nekog smisla u obilju irskih hrastova. Zato je vjerojatnije da je planika unesena kao jestiva ili kultna biljka od čijih se plodova moglo raditi alkoholno piće. Znamo da su u ta drevna vremena alkoholna pića imala kultni značaj jer su omogućavala kontakt sa svijetom duhova i predaka. Možda je starim meštrima imala simbolično značenje jer je u starom kraju imala vrlo konkretan značaj u proizvodnji bakra, pa je postala simbolom i čuvaricom njihove vještine. Mnogo toga što nam je važno zadobiva simbolična značenja koja opstaju stoljećima nakon što se prvotna uloga izgubi. To se uostalom dogodilo i nekoliko tisućljeća kasnije s planikom koja se naselila u madridski grb.
Drvo planike je čvrsto i tvrdo, po svojstvima nalik drvu drijena i gloga, pa se koristilo za izradu raznih upotrebnih predmeta od kojih se očekivala čvrstoća, ali i onih od kojih se očekivalo da budu lijepi jer drvo ima specifičnu crvenkastu boju.
Postoji još jedna veza s glogom, a to je obrana od vampira. Stari Rimljani su vjerovali da snopom planikinih grančica treba triput dotaknuti prag i dovratke sobe u kojoj spava dijete kako bi se spriječio ulazak vampirolikih bića koja djeci noću sišu krv. O tome govore uvodni Ovidijevi stihovi. Planika je pripadala Kardi, Apolonovoj sestri i Janusovoj prijateljici koja je bila čuvarica vrata i zaštitnica djece od vampira… I tako dalje i tako dalje. Teško je pisati o sredozemnim biljkama jer je to prostor dugog življenja i tokom tisuća godina biljne i ljudske niti su se isplele u nepreglednu mrežu odnosa i priča.
Autor teksta i fotografija: Antun Alegro