Sibireja

Veliko putovanje MALOGA grma: Zašto je sibireja – poput hobita – prošla dug put od Altaja do Hrvatske, i opet natrag

Sibireja je slavni „treći stup“ endemičnosti hrvatske flore iz nekih starijih vremena, koje su poput pjesmice učili naraštaji đaka: velebitska degenija – dubrovačka zečina – hrvatska sibireja! No, pridjev ‘hrvatski’ sibireji se pogubio, našavši se „na tapeti“ revizije kao i mnogobrojne druge vrste diljem svijeta. Zašto je tako?

Razvojem istraživačkih metoda, među kojima prednjače molekularne, i temeljitim skupljanjem uzoraka potrebnih za opsežnu usporedbu herbarijskog i živog materijala, pokazalo se da mnoga klasifikacijska i nomenklaturna rješenja ne odgovaraju stvarnoj srodnosti biljaka. Stoga je krajem prošloga tisućljeća okupljena Skupina za istraživanje evolucijskih odnosa među cvjetnicama (eng. Angiosperm Phylogeny Group, APG), neformalna loža botaničara sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, koja se prihvatila rastavljanja dijela po dijela slagalice Biljnog carstva. Rezultati njihovih istraživanja dosada su objavljivani u četiri navrata (1998., 2003., 2009. i 2016.), svaki put su izazivajući komešanje i češkanje glava botaničara po svijetu. Velike su porodice „demontirane“, „raskopane“ i „presložene“ prema ‘molekularnim načelima’, ponekad i do ruba čuda – pa i preko njega! Pokazalo se da su mnogi rodovi i vrste tradicionalno „zaglavili“ u porodicama s kojima evolucijski imaju malo toga zajedničkog. Moderna je znanost prokazala i stoljeća opisivanja duplića: još i prije Carla Linneausa (kojega nazivaju „Ocem biljnog imenoslovlja“), tisuće vrsta razdvajane su temeljem nejasnih ili nestabilnih morfoloških svojstava, „krštene“ više puta, pripisivane pogrešnim rodovima ili čak smještane u više njih. Iz perspektive našeg doba, koje bez sveprisutnog i sveznajućeg interneta više ne zna što bi počelo, moramo za to imati razumijevanja. Jer gledajte: što je neka biljka rasprostranjenija, obično je i varijabilnija, te je više puta uzduž i poprijeko kontinenata opisivana različitim nazivima ili su joj više puta dodjeljivani statusi podvrsta, varijeteta i formi. Postoje mnogobrojne svojte koje je izuzetno teško raspoznati samo listajući herbarske uzorke: među njima ima i onih starijih od vremena – kao i klinaca, koji praktički evoluiraju pred našim očima! Jedan je takav nesretnik sa stotinama sinonima obični euroazijski maslačak (Taraxacum officinale) koji „izbacuje na tržište“ nevjerojatno mnoštvo oblika, danas rasprostranjenih svim kontinentima. Primjer su za prastare vrste pak paprati: mnoge rasprostranjene globalno i starije od sto milijuna godina, imale su se vremena prilagoditi različitim staništima…

A onda su vam tu, kao i posvuda, različiti „lobiji“ i njihovi utjecaji. Tako će kineska znanstvena elita uvažavati samo svoje istraživače, ruska kolege iz bivših sovjetskih republika, a britanska (puno) više irske, negoli, recimo, hrvatske… Danas se uslijed globalizacije znanosti, široko razvijene internacionalne suradnje i korištenja istih metoda i u Sankt Peterburgu i u Dublinu i u Splitu, takvi stavovi ipak mijenjaju – zahvaljujući, između ostalih, i utjecajnoj Angiosperm Phylogeny Group.

Reći ćete, Pa zašto je to uopće toliko važno?, i bit ćete u pravu – pa nije… Klasifikacija i (pogotovo) nomenklatura živog svijeta skovane su od-ljudi, za-ljude i radi-ljudi, kako bismo lakše učili, pamtili i raspoznavali bića oko sebe. Priroda i evolucija za to malo mare! Ipak, znanosti je na srcu istražiti, dokučiti, shvatiti i objasniti kako je tekao razvoj živog svijeta na Planetu u ovoj dugoj fazi njegova razvoja… dok ga neka nova kataklizma – kakvih je kroz burne milijune godina na Zemlji bilo barem pet velikih i nebrojeno manjih – nanovo ne svede na hrpicu najjednostavnijih ili najotpornijih.

Hrvatska se, kao nevelika europska zemlja, diči iznimnom biološkom raznolikošću. Bogatstvo i raznovrsnost biljnog svijeta krunjeni su velikim brojem endema, kojih je – prema najnovijim pokazateljima – više od 8 % ukupne flore, odnosno, oko 420 od približno 5000 vrsta i podvrsta. Međutim, ti brojevi nisu stalni ni trajni: nova istraživanja donose nove spoznaje; nove se vrste opisuju, a stare „otpisuju“! Tako je i s endemima, pa se s vremena na vrijeme dogodi da otkrijemo pokoji novi, dok reklasifikacije starih možemo – a i ne moramo – prihvatiti: jer one su česte! Mi se u botaničkim vrtovima, primjerice, svakodnevno hrvamo s odlukama o pre/imenovanjima vrsta naših zbirki, i ne postoji „botanička policija“ koja bi nas natjerala da neku biljku prekrstimo prema rezultatima ovog ili onog istraživača! Osim toga, u popisu sinonima lako je naći taj-čas važeći naziv bilo koje vrste…

No, dakle: jedan od težih „udaraca“ hrvatskom endemizmu zadala je naša stara ponos-i-dika, slavna sibireja. Otkrio ju je 1905. na Velincu iznad Karlobaga (Slika 2) i opisao Árpád von Degen (1866. – 1934.), mađarski botaničar koji je pronašao i degeniju pa je krštena njemu u čast, te ju nazvao zvučnim imenom: HRVATSKA SIBIREJA (Sibiraea croatica Degen, porodice Rosaceae). Međutim, zato što se ta grmolika, listopadna ružičnjača našla u pribježištu (refugij) daleko od svog azijskog doma, ne znači i da se stigla razviti u novu vrstu. Stoga je Degen sam sebe revidirao i status vrste 1937. „snizio“ na podvrstu altajske sibireje: Sibiraea altaiensis subsp. croatica (Degen) Degen).

Dalja istraživanja, međutim, pokazala su da je od ukupno četiri vrste roda sibireja jedna šire rasprostranjena: to je glatka sibireja (Sibiraea laevigata (L.) Maxim.), što je danas važeći naziv i altajske sibireje među 15-ak sinonima, koju je prepoznao još sam Linnaeus 1771. godine. Osim populacija raštrkanih Kazahstanom, Rusijom i Kinom, glatka sibireja sadrži i nekoliko europskih (Slika 1): ostatci su to davnih vremena kad je vrsta zauzimala puno veći prostor. Dolaskom ledenih doba sibireja se s drugim toploljubnim vrstama pomalo povlačila, zadržavajući se tek tu i tamo, gdje su joj staništa ostala po volji: kao na Dinaridima, koji su izbjegli najveća smrzavanja! Usprkos više od 5000 kilometara današnje udaljenosti europskih od azijskih lokaliteta, ni pažljive morfološke, a kamoli molekularne metode nisu pronašle dostatne razlike između tih populacija, koje bi opravdale postojanje makar i odvojenog varijeteta, a kamoli „čitave“ vrste. Stoga (bi)smo se morali pomiriti s time da na našim planinama raste još jedna reliktna vrsta, znatno udaljena od današnjeg središta svoje rasprostranjenosti, koja, eto, nije hrvatski endem. Nije to lako!

Bez obzira na svoju ne-endemičnost, sibireja je u Hrvatskoj vrlo rijetka, sa samo nekoliko poznatih lokaliteta na području sjevernog i srednjeg Velebita. Zabilježena je također na planinama Čvrsnici i Čabulji, u susjednoj BiH. Sibireja bira nepristupačne kamenite padine između 800 i 1500 metara nadmorske visine, gdje je zakonom strogo zaštićena još od 1964. godine. Zbog relativne nedostupnosti i izoliranosti ne smatra se izravno ugroženom, međutim, staništa joj pomalo zarastaju usred novog globalnog zatopljenja i prirodne sukcesije vegetacije.

Sibireja se uspješno uzgaja diljem svijeta, kao i kod nas, već dugi niz godina (Slike 3 i 4). Ako ne na prirodnom staništu, možete ju vidjeti, primjerice, u Botaničkom vrtu PMF-a u Zagrebu (Slika 5 i 6), u Školskom arboretumu Gimnazije Karlovac (Slika 7) ili, naravno, u Velebitskom botaničkom vrtu na Zavižanu (Slika 8). Valja naglasiti još i to da su sibireje u navedenim zbirkama „legalne“: botanički vrtovi posjeduju državne dozvole za skupljanje sjemenki i reznica zaštićenih vrsta na prirodnim lokalitetima, kako bismo ih mogli uzgajati i čuvati izvan prirodnih staništa (ex-situ). Žive se biljke pod strogom zaštitom, naravno, ne smiju dirati – niti s dozvolom, a kamoli bez nje!

 Sanja Kovačić

Fotografije:

Slika 1. Današnja rasprostranjenost glatke sibireje prikazana na karti govori više od riječi: zeleno = prirodna staništa, plavo = udomaćena. Međutim, niti azijski areal nije tako „zelen“: i tamo postoje lokaliteti izoliraniji od ostatka distribucije (primjerice, Tibet). Preuzeto s portala PictureThis: https://www.picturethisai.com/wiki/Sibiraea_laevigata.html

Slika 2. „Hrvatska“ sibireja na izvornom nalazištu (locus classicus), Velincu iznad Karlobaga. Ova je fotografija Darka Mihelja poslužila i za izradu jedne u nizu razglednica endemičnih vrsta hrvatske flore, koje je početkom ovog stoljeća izdavao Botanički vrt PMF-a u Zagrebu…

Slika 3. … u kojem sibireju uzgajamo već stotinu godina! Ova arhivska fotografija tadašnjeg nadvrtlara Franje Kušenića pokazuje malu kamenjaru sa sibirejom kod glavnog ulaza u Vrt prije stotinjak godina…

Slika 4. … a uzgajana je i u Planinskom botaničkom vrtu na Medvednici! Na ovoj slici vidite profesora Frana Kušana – osnivača nekoliko botaničkih vrtova – kako sa suradnicom sadi biljke na kamenjari tog vrta, otvorenog javnosti 1939. Do kraja Drugog svjetskog rata Sljemenski planinski vrt je zapušten. (Fotografija Borisa Vrtara iz 1937. Arhiva Botaničkog vrta PMF-a)

Slika 5. Sibireja je u uzgoju i danas: u Botaničkom vrtu PMF-a u Zagrebu ona lista poprilično kasno: ovo je fotografija od ožujka ove godine, gdje je sve uokolo već zeleno…

Slika 6. … dok sami grmovi sibireja pošteno zazelene tek polovicom svibnja!

Slika 7. Školski arboretum Gimnazije u Karlovcu ponosi se malom sibirejom, uzgojenom iz reznice s prirodnog lokaliteta. (Fotografija Antuna Milinkovića iz 2017. Arhiva Botaničkog vrta PMF-a)

Slika 8. Botanički vrt Nacionalnog parka Sjeverni Velebit uzgaja krasnu, staru skupinu sibireja s velebitskih staništa.