Zečina

O dubrovačkoj zečini i švedskomu gosparu: Kako je ‘Otac znanstvenog nazivlja’ nabasao na slavnu hrvatsku endemičnu biljku

Pregledavajući popis vrsta hrvatske flore lako je pronaći podatak da je od 4500 koliko ih imamo njih čak 1550 opisao sam „Otac znanstvenog nazivlja“, slavni švedski botaničar Carl Linnaeus (od 1761. von Linné, 1707.-1778.). Velikom većinom to su vrste široke rasprostranjenosti. Među njima se ističe dubrovačka zečina (Centaurea ragusina L., porodica glavočika – Asteraceae), dobro poznati hrvatski endem staništima vezan isključivo uz našu obalu Jadrana. Suprotno uvriježenom mišljenju – a možda je to i zbog njenog narodnog naziva – ta zečina ne raste samo po dubrovačkim zidinama (dapače, danas je tamo uopće nema!), nego je šire rasprostranjenosti pa se i ne smatra ugroženom u prirodi. Ilirsko-jadranski je endem, koji možemo naći od okolice Cavtata (Slike 1, 2 i 3), preko Splita, pa sve do Dugog otoka: najbolje je zastupljen na srednjodalmatinskim otocima, gdje rastu i najbrojnije populacije. S klasičnim nalazištem nedaleko Dubrovnika (znanstveni naziv dolazi od lat. Ragusa = Dubrovnik, tj. ragusina = dubrovačka) ta nam je endemična vrsta ipak prva na pameti kad se govori o flori juga Hrvatske.

No, kako je jedan od najutjecajnijih znanstvenika 18. stoljeća, i najvećih botaničara svih vremena, nabasao na tu rijetkost? (Slike 4 i 5)

Za razliku od svojih studenata – koje je nazivao svojim apostolima, izazivajući tako sablazan javnosti (a uživao je u ‘spačkama’!) – Linnaeus je zaista malo putovao, i zasigurno nije posjetio jadransku obalu niti se verao po strmcima koji su dom toj endemičnoj zečini. Dobar dio života pateći od kroničnog gihta i napada migrene, ugledni je profesor u svom uredu u Uppsali većinu karijere proveo prevrćući herbarske listove prepune prešanih uzoraka koje su mu slali učenjaci sa svih strana svijeta… Ipak, nije uvijek bilo tako!

Sa sigurnošću možemo reći da se Linnaeus još u mlađim i pustolovnijim danima susreo s pravom-živom dubrovačkom zečinom – ne baš na Konavoskim stijenama, ali svakako u vrtnom uzgoju! Između 1735. i 1737. radio je, naime, kod jednog od direktora Nizozemske istočnoindijske brodarske kompanije, ali ne ni kao mornar niti računovođa! Vratimo se stoga malo unatrag…

Prisjetimo se prvo da raspon raznovrsnih zanimanja početkom 18. stoljeća nije bio niti blizu današnjem. Medicinu su studirali svi oni (koji su si to mogli priuštiti, naravno, ali i) koje su zanimale prirodne znanosti pa se tim putem postajalo i botaničarem ili zoologom. Ne zaboravimo, potom, da su i prvi sveučilišni botanički vrtovi polovicom 15. stoljeća nastajali u sklopu medicinskih fakulteta, kako bi studenti mogli izučavati žive biljke. Tako je i Carl Linnaeus, s puno odricanja, 1735. završio medicinski fakultet u rodnoj Švedskoj, makar ga liječenje ljudi nije osobito zanimalo. Ipak, otvorilo mu je put prema doktoratu u inozemstvu – tada je to za Šveđane obično bila Nizozemska – i radnom mjestu iz snova…! (Rad uz studiranje bio je ne samo uobičajen, kao što je to i danas, nego i neophodan, jer si većina studenata nije drugačije mogla platiti školarinu.)

Mladi Linnaeus krenuo je na doktorat pri Sveučilištu u Leidenu, zaposlivši se pritom kao obiteljski liječnik i glavni nadvrtlar ljetnikovca Hartekamp, gdje je trebao popisati silne biljke u privatnom botaničkom vrtu i opsežnom herbariju super-bogataša i amatera-botaničara, bankara i suvlasnika ogromne brodarske kompanije, Georgea Clifforda III. (1685.-1760.).

Clifford je bio toliko bogat da je upošljavao i najbolje tadašnje vrtlare: u njegovom je stakleniku procvala i prva banana u Europi, a čitav je posjed blizu Haarlema u to doba smatran jednim od najekskluzivnijih u Europi. I tu je Linnaeus tijekom trogodišnjeg službovanja napisao knjigu „Cliffordov vrt” (Hortus Cliffortianus, 1737.).

Treba odmah naglasiti da je to krasno ilustrirano djelo puno više od „popisa cvijeća“ u vrtu nekog bogatuna: dapače, smatra se jednim od temelja moderne botaničke znanosti, koje prikazuje Linneausov budući sustavni pristup klasifikaciji biljaka i ključni je prethodnik njegovih kasnijih djela. Zgodno je spomenuti i da se u toj knjizi nalazi prvi stručni opis vrta u engleskom hortikulturnom stilu (orig. English landscape garden): Clifford je, naime, bio rodom Englez.

Dakle: među 1250 biljnih vrsta koliko ih je Linnaeus prebrojio u Cliffordovim staklenicima, vrtovima i šumama, pod brojem 17 na 422. stranici „Vrta” on opisuje i dubrovačku zečinu, navodeći da je podrijetlom – s Krete. Linnaeus citira i starije, opširne (polinomne) nazive, iz kojih lijepo vidimo da su se s tom našom endemičnom zečinom botaničari susretali i puno ranije.

No, možemo li biti sigurni da se radilo baš o dubrovačkoj zečini? Osim što i na Kreti, i po cijelom Sredozemlju, rastu slične zečine (npr. srebrna Centaurea argentea), veliki grad Ragusa postoji i na Siciliji, koji je također mogao biti izvor naziva vrste… (Vidite kako se razlikovanje biljaka moglo višestruko zakomplicirati korištenjem OPISA, umjesto danas uobičajenog Roda i vrste?) 

Petnaestak godina nakon „Cliffordovog vrta“, Linnaeus u svom najvažnijem djelu ”Biljne vrste“ (Species Plantarum, 1753.) već dosljedno koristi sustav dvojnog nazivlja (binomna nomenklatura) kojega je dotada usavršio. U drugom svesku (str. 912) te knjige po prvi puta nalazimo važeći znanstveni naziv dubrovačke zečine: Centaurea ragusina, do danas s kraticom imena autora, sveprisutnim „L.“ Na istoj se stranici nalazi i spomenuta Centaurea argentea, i za obje je kao izvorno nalazište (locus classicus) navedena Kreta: za prvu čak i izrijekom grad Epidaurus. Možda pogrešno informiran, možda ne poznajući dovoljno geografiju tih, tada Skandinavcima udaljenih i nepoznatih južnih dijelova Europe, Linnaeus je nastavio „tradiciju“ brkanja Cavtata (lat. Epidaurum) s Epidavrosom (lat. Epidaurus) na Kreti, što se potezalo godinama! Zbrku je, vrlo vjerojatno, pokrenuo neki od starijih prirodoslovaca iz talijanskih botaničkih vrtova s kojima je Linnaeus bio u kontaktu (i od njih preuzimao opise vrsta), a koji su tu našu zečinu uzgajali barem još od 15. stoljeća (Slika 6).

I ne samo oni! Najstariji hortikulturni časopis na svijetu, britanski The Botanical Magazine (koji izlazi i danas pod imenom Curtis’s Botanical Magazine), u broju s kraja 1799. navodi da je prva dubrovačka zečina na Britanskim otocima rasla 1714. godine u vrtu vojvotkinje od Beauforta. I sam je Linnaeus u doba službovanja kod Clifforda posjetio Englesku, otkuda je možda i Clifford zečinu dobio na dar — ili pak preko svojih moreplovaca, koji su posjetili Dubrovnik? Vrlo ju je lako mogao i kupiti od kojeg tadašnjeg botaničkog vrta s kojima je surađivao: uz izdašne donacije, ondašnji su vrtovi s bogatašima dijelili i egzotične biljke dobavljene sa svih strana svijeta… 

Danas ne možemo sa sigurnošću znati kada se i kojim putem dubrovačka zečina „otisnula u svijet“, no prisjetimo se samo koliko su vični pomorci bili naši Dubrovčani, koji su plovili morima i oceanima trgujući već u 14. stoljeću – između svega ostalog – i biljkama! I čuveni renesansni ljetnikovac s vrtom plemićke obitelji Gučetić-Gozze, danas u sklopu Arboretuma Trsteno, osnovan je zaista davne 1494. godine. Osim domaćih i sredozemnih, Gučetići su također već s početkom 16. stoljeća uzgajali raznovrsne egzotične biljne vrste: prvo indijske i azijske, a ubrzo i američke. Stoga nije teško zamisliti kako je prebogati direktor najveće brodarske kompanije u 18. stoljeću imao privilegiran pristup biljkama iz svih dostupnih međunarodnih izvora, što mu je omogućilo uzgoj ogromne privatne zbirke. Doba je to velikih otkrića i velikih putovanja, osnivanja sveučilišnih i privatnih vrtova i zbirki po cijeloj Europi, i doba nikad veće groznice među sakupljačima biljnih čuda sa svih strana svijeta – pogotovo onima duboka džepa! Stoljeća takvog neodgovornog trgovanja biljkama (prije svega među europskim, što sveučilišnim, što privatnim zbirkama) dovela su čak do istrebljenja cijelih vrsta na prirodnim staništima zbog pomame za uzgojem u vrtovima, te malo-pomalo do današnjih strogih restrikcija i zabrana razmjenjivanja biljnog materijala čak i među znanstvenim institucijama… No, o tome kojom drugom zgodom!

Sanja Kovačić

Slika 1. Jedno od najspektakularnijih i najpoznatijih staništa dubrovačke zečine svakako su Konavoske stijene. Slavna plažica Pasjača u podnožju danas je dostupna samo morskim putem.

Slika 2. No, svatko tko se ikada imao prilike spustiti do mora kopnenom stazom (što se danas niti može niti smije)…

Slika 3…. sigurno nije zaboravio prekrasne busenove zečina koji rastu iz „gole stijene“!

Slika 4. Prigodom izložbe „Carl Linnaeus – život i djelo velikog prirodoslovca i njegovih učenika“, koju smo postavili u izložbenom paviljonu Botaničkog vrta 2008. godine, povodom tristote obljetnice velikanova rođenja, rekonstruirali smo i „botaničarev radni stol“. Od stola kao da je upravo ustao protegnuti noge sam Linnaeus…

Slika 5. … i to baš dok je opisivao dubrovačku zečinu u loncu na prozoru!

Slika 6. U Botaničkom vrtu već niz godina legalno uzgajamo dubrovačku zečinu, višak koje se može povremeno i kupiti, uz državni certifikat o dozvoljenom uzgoju tog hrvatskog endema.