Kad se sve zbroji i oduzme, hrvatska flora sadrži 10 % endemičnih vrsta, što je prema Bazi hrvatske flore (FCD) ravno 400 svojta. Gledamo li malo šire – da vrsta nije vezana isključivo uz hrvatski državni teritorij, nego, primjerice, uz Dinaride, gdje ovdje-ondje prelazi državnu granicu – taj se broj penje i na više od 900! No, niti jedna nije slavna kao velebitska degenija (Degenia velebitica), naš jedini monotipski rod, za koji zna svak!
Degenija je biljčica s naših starih 50 lipa i naših poštanskih maraka, lik iz kriminalističkih romana i s novinarskih nagrada, sjaj s neonskih naziva hotela i naljepnica raznovrsnih proizvoda. Zašto degenija nije i hrvatski nacionalni cvijet, političko je pitanje…
Degenija se ne viđa često: još od otkrića 1907. u prirodi je bila poznata samo s nekoliko burom obrijanih lokaliteta na Velebitu, točila okrenutih jugoistoku. Već 1936. u časopisu „Hrvatski planinar“ objavljen je članak „Degenia velebitica ugrožena!“, apel za očuvanje staništa te rijetke biljke na našoj mitskoj planini. A ugrožena je bila, i jest. Zakonom je zaštićena 1964. na svim prirodnim staništima, no bilo je tada već kasno: tko je htio, taj je već degenije davno odnio – u svoj vrt, u svoju zemlju, na drugi kontinent… Odavna se može kupiti po rasadnicima diljem svijeta, kao cijenjena mala uresnica za kamenjare i suhe vrtove. Danas, naravno, i online…
A onda je 11. travnja 1999. grupica senjskih planinara, među kojima je bila i nastavnica biologije, nabasala na hrpicu degenija nedaleko Senja, na južnim padinama Velikog vrha iznad Tomišine drage (Sibinj Krmpotski). Otkriće tog slavnog velebitskog endema izvan Velebita široko je odjeknulo pa su botaničari požurili svojim se očima uvjeriti u neobičan nalaz. Među najbržima je na novo stanište stigao Darko Mihelj, dipl. ing. biol., stručni savjetnik u Botaničkom vrtu PMF-a u Zagrebu, koji je s otkrivačima lokaliteta i kolegama ubrzo objavio kratko priopćenje o tom značajnom otkriću (“Novo nalazište vrste Degenia velebitica (Degen) Hayek (Brassicaceae) u Hrvatskoj“, Natura Croatica 8(2), 1999.). Na izvornim fotografijama, koje nam je ljubazno dopustio ovdje objaviti, vidite kako je taj lokalitet izgledao prilikom prvog skupljanja sjemenki za Botanički vrt (uz dozvolu Države, naravno). Kolega Mihelj – botaničar i cjeloživotni planinar – nastavio je povremeno obilaziti degenije na tom lokalitetu te tako znamo da ih ondje danas više nema…
No, pronašao ih je „dalje uz stazu“, nedaleko od izvornog otkrića!
…što za ovu vrstu i nije osobito neobično, jer se degenijine sjemenke, nošene burom i čistom gravitacijom, „kotrljaju nizbrdo“ skupa s kamenčićima točila na kojima rastu, usijavajući se unutar šireg povoljnog prostora!
Da je degenija „selica“ znamo iz prve ruke, jer ju u Botaničkom vrtu uzgajamo od samog otkrića. Iskusni „degenijaši“ kakvi jesmo, tako smo dobili čast biti i procjenitelji njenog statusa ugroženosti prilikom posljednje revizije nacionalnog Crvenog popisa 2014. godine. Iako je nekako „po difoltu“ degenija smatrana Kritično ugroženom (CR) vrstom, temeljem strogo određenih smjernica IUCN-a dobila je „samo“ status Ugrožene vrste (EN). Kritično ugrožene vrste, naime, žive na samo jednom jedinom mjestu na Planetu, a sustavna istraživanja pokazala su da naša degenijica raste na još nekoliko lokaliteta po samom Velebitu i Kapeli. A ima je vjerojatno i više, no prođe nezamijećena daleko od planinarskih staza: srebrnkasto-sivi jastučići te biljke izvanredno se dobro uklope u suri krški okoliš te ih je izvan razdoblja cvatnje teško uočiti. I profesionalcima, među koje svakako pripadaju i prekaljeni planinari, oka izoštrena za latice i plodiće ljepote oko sebe.
U Botaničkom vrtu degenija se šepiri po klijalištima koja oponašaju prirodna staništa, gdje godinama pratimo njene navike i način života, skupljamo sjemenke i „roštamo“ po šljunku u koji se i sama usijava. Nije dugoživuća pa ju moramo redovito dosijavati kako bismo održavali zdravu populaciju. Sadimo ju i na vanjske površine dostupne posjetiteljima, kako bi degeniju svatko mogao upoznati i proučiti čuvene plodove-komuščice, koje spominju školski udžbenici. U Vrtu trajno živi tisućinjak jedinki degenije, na kojima su se kroz desetljeća provodila raznovrsna istraživanja, pisali znanstveni, diplomski, magistarski i doktorski radovi, a za javnost postavljale izložbe i držala popularna predavanja.
Pa, ako niste dovoljno pustolovni otisnuti se Putevima botaničara i sami tražiti tu zakonom strogo zaštićenu vrstu po planinskim vrletima, navratite u Botanički vrt! Tu će vas već s početkom travnja dočekati jarkožuti cvjetići, koji se na Velebitu otvaraju tek u svibnju i lipnju. A ako ste dobre sreće, možda ćete si pokoju biljčicu moći odnijeti doma – i to posve legalno, dapače, uz državni certifikat! Botanički vrt PMF-a ima, naime, dozvolu Uprave za zaštitu prirode za skupljanje sjemenki strogo zaštićenih vrsta, te za prodaju viška hrvatskih rijetkih i endemičnih biljaka preostalih od kontroliranog uzgoja za potrebe znanstvenih istraživanja i nadopune vrtnih zbirki. Kad se već degenija može naručiti s mrežnih stranica internetskih rasadnika, zašto se ne bi mogla legalno nabaviti i u svojoj domovini? Kupnjom male degenije podrijetlom s hrvatskih staništa pomažete njenom očuvanju u prirodi te postajete dijelom mreže čuvara našeg nacionalnog biljnog blaga. Tko to ne bi želio biti!
Sanja Kovačić
Na fotografijama Darka Mihelja iz 1999. vidite pomoćnog vrtlara i vozača Botaničkog vrta, Miroslava Petrocija, na novootkrivenom lokalitetu degenije povrh Sibinja (padine Velikog vrha iznad Tomišine drage). Obojica su tih dugogodišnjih djelatnika, terenaca i sakupljača Botaničkog vrta PMF-a danas u mirovini.
Sa staništa s pogledom na otok Pag donesene su sjemenke degenija koje danas uzgajamo u Botaničkom vrtu. Pokoji lončić preostao od kontroliranog uzgoja dostupan je javnosti: tako se zaštita rijetkih vrsta širi i na vaše balkone, terase i vrtove, a smanjuje pritisak na prirodna staništa skupljača željnih rijetkih biljaka iz prirode.
Početkom 2000-ih, botaničari i vrtlari Botaničkog vrta PMF-a u Zagrebu pomagali su u uređenju Velebitskog botaničkog vrta Javne ustanove NP Sjeverni Velebit: na slici vidite inženjera Mihelja i autoricu ovog teksta pri uređenju male kamenjare za uzgoj degenije!
Hvala na veselom društvu, Darko!