Mak turčinak (Papaver rhoeas L., Papaveraceae)
Opet su jutros procvali
u žitu makovi sneni,
sve su nam njive ovili
cvjetovi njihovi crveni!
…
Krvlju su kmetskom sijani,
kletvama, bunom miješani
suzama, znojem pojeni
zato su tako crveni…
Crveni makovi, Mihovil Pavlek Miškina (1887.-1942.)
Mak turčinak je neobična biljka. Po svom porijeklu, po svojoj boji cvjetova, po svom načinu života, po svoj nježnosti i svojoj izdržljivosti. Pa krenimo redom. Po svom porijeklu on je arheofit, biljka koja je u Europu prispjela prije velikih geografskih otkrića s kojima je započeo Novi vijek. Među arheofitima je jedan od najstarijih. Njegov suživot s čovjekom možemo pratiti unatrag nekih 12.000 godina, sve do samih početaka uzgoja prvih žitarica u Plodnom polumjesecu. Već se tada pridružio žitaricama i ostao njihov sudrug do naših dana. Kako se novi, sjedilački i poljodjelski način života širio prema Europi, tako se rasprostranjivao i mak. U Europu je stigao prije otprilike 7.000 godina s našim precima koji su u Europu osim novog načina života donijeli bijelu put i tamne oči. Stari Europljani bili su tamnoputi i plavooki lovci-sakupljači. Mak nam dakle svaki put kad ga vidimo govori da smo svi potomci drevnih migranata s jugoistoka koje su klimatske promjene natjerale na hod prema zapadu. Genom današnjih Europljana bitno će obilježiti samo još jedan migrantski val u brončano doba, opet s istoka i opet zbog sve sušnijih prilika u Aziji. Nakon toga će broj stanovnika u Europi biti dovoljno velik da sve kasnije migracije neće utjecati na gensku strukturu. One će biti samo kozmetika koja će donijeti različite kulturne slojeve, a s njima i mržnju prema drugačijima, ratove i klanja, pa se dobro uvijek podsjećati da smo svi izišli iz iste biološke kuhinje.
Da se mak nikad nije potpuno srodio s europskim staništima vidimo i danas. Ne voli šume koje su primarna vegetacija na najvećem dijelu kontinenta, a ne osjeća se ugodno ni na travnjacima koji su poluprirodna vegetacija. I dalje živi u žitnim poljima koja ga podsjećaju na pontske stepe iz kojih je potekao, a suhoću i vrelinu drevne domovine nalazi na pružnim nasipima, rubovima cesta i različitim (sub)urbanim staništima koja su svijetla, suha i bez konkurencije drugih biljaka. Sjemenkama maka za klijanje je potrebno puno svjetlo, pa u sjeni drugih biljaka gotovo nemaju šanse za opstanak. Tisućljećima je bio neizostavni stanovnik žitnih polja gdje je klijao brzo i prije žita hvatao zamah. Nažalost, sve raširenija i intenzivnija upotreba herbicida od druge polovice 20-og stoljeća velikim ga je dijelom istrijebila iz polja. Danas ćemo ga u žitu vidjeti rijetko, uglavnom u malom broju, pa će pruge, ceste i slična mjesta biti njegova glavna staništa. Pritom je bolje prošao od svojih starih sudrugova modrog različka i kukolja koji nisu pronašli druga staništa van žitnih polja, pa se nalaze u crvenim knjigama većine europskih država.
Mak ima još jedno neobično svojstvo koje je toliko dio njega da nam uopće nije neobično. To je žarko crvena boja njegovih cvjetova. Kukci, daleko najčešći oprašivači biljaka u umjerenim područjima crvenu boju uglavnom ne vide, pogotovo ne opnokrilci u koje spadaju pčele i bumbari, najvažniji oprašivači kod nas. Ako malo razmislimo, u autohtonoj flori zapravo nema biljaka crvenih cvjetova. Nalazimo ih tek u tropima, a osim što su žarko narančasti ili crveni redovno su i krupni, pa su nam mnoge takve vrste drage kao ukrasne. Takve cvjetove oprašuju ptice, a kako ptica oprašivača nema u Europi, nema ni odgovarajućih cvjetova. Pa što je onda s makom koji je očito crven i vidimo kukce kako posjećuju njegove cvjetove? Stvar je u tome što njegove baršunasto svilenkaste latice
intenzivno reflektiraju ultraljubičasto svjetlo, tako da ono što mi vidimo kao crveno, kukci vide kao
modroljubičasto, dakle baš u onom dijelu spektra koji najbolje vide. Tu od maka možemo naučiti i ponešto o relativnosti perspektiva jer ne mora svatko vidjeti stvari isto kao i ja. Cvjetovi maka ne stvaraju ni miris, ni nektar, ali kukce nagrađuju velikom količinom peludi. Jedan cvijet stvara oko 2,5 milijuna peludnih zrnaca, a dobro razvijena biljka tokom svog kratkog života od jedne vegetacijske sezone sukcesivno može stvoriti i četiristotinjak cvjetova. Svaki pak cvijet ima 164 prašnika i taj broj u autohtonoj flori nadmašuju jedino božuri. Prašnice se otvaraju oko 10 sati dopodne, pa je to vrijeme kada oko cvjetova leti najveći broj kukaca. Pritom pločasto prošireni vrh tučka sa zrakasto raspoređenim njuškama služi kukcima kao odlično sletište i stolić za kasni doručak. Međutim, makovu pčelu zidaricu (Osmia papaveris) ne zanima pelud nego latice. Iz njih izrezuje krpice veličine nokta i nosi ih u jamice koje kopa u pjeskovitom tlu. Njihove stjenke oblaže laticama maka kao tapetama, pa tako uređenu sobicu puni polenom i nektarom, leže jedno jaje, zatvara ju i prepušta potomku.
Da je mak sklon velikim brojevima vidi i se po tome što u plodu stvara čak 2.000 do 5.000 sjemenki.
One su naravno sitne „poput makovog zrna“. Sitne sjemenke rasprostranjuju se vjetrom ili katapultiranjem iz ploda, a pritom moraju riješiti dvojbu između uspješnosti rasprostranjivanja i opskrbljenosti embrija hranjivim tvarima potrebnim za prve dane njegova života. Što si sitniji dalje ćeš stići, ali tada imaš manje spremljenih hranjivih tvari, pa je sudbina klijanca sve upitnija. Mak je to riješio tako da velik udio hranjivih tvari u njegovim sjemenkama čine masti. One pohranjuju 50% više energije u odnosu na istu količinu ugljikohidrata, pa je time mak izbalansirao veličinu sjemenke i količinu energije pohranjene u nju. Sjemenki je puno, embriji su opskrbljeni za prve dane, pa ako
dospiju na povoljno stanište za koji mjesec imat ćemo vatromet žarkih cvjetova. Time sklonost maka
velikim brojkama još uvijek nije iscrpljena jer sjemenke mogu ostati klijave i 150 godina. Zanimljivo je i mjesto gdje te sjemenke nastaju. To je naravno plod – bačvasti tobolac koji ispod gornje ploče ima vijenac malih natkrivenih otvora iz kojih se vrlo uspješno raspršuju sjemenke već kad ih zanjiše slabi vjetar ili životinja u prolazu. Ta uspješnost kojom se sjemenke izbacuju iz tobolca inspirirala je austro-ugarskog botaničara, mikrobiologa, filozofa i predanog popularizatora znanosti Raoula Heinricha Francéa (1874.-1943.) da po uzoru na nju dizajnira soljenku. Iako se na prvi pogled ne čini baš jako bitno, time je utemeljio bioniku, disciplinu koja tehnološka rješenja nalazi po uzoru na biološke sisteme.
Crveni cvjetovi maka koji su često u velikoj množini rasuti poljima ljude su od davnina asocirali na krv poginulih na raznim bojnim poljima. Ni jedna druga biljka nema tako izravnu simboličku vezu s ratom i borbom za slobodu. Prema legendi, već je Džingis Kan davao zasijati bojna polja makom kako bi svake godine crveni cvjetovi podsjećali na njegove pale vojnike. Preskočimo sad mnoga stoljeća i zaustavimo se u Flandriji u vrijeme Prvog svjetskog rata gdje su se dogodile neke od najstrašnijih bitaka tog rata. Jedna od njih je Druga bitka za Ypres iz 1915. godine tokom koje je kanadski vojni liječnik John McCrae napisao pjesmu U flandrijskim poljima (In Flanders Fields) potaknutu
doživljenim užasima rata, pogibijom prijatelja i opažanjem kako su makovi brzo procvali oko grobova poginulih vojnika: Na poljima Flandrije makovi cvjetaju, između križeva, red po red… Mrtvi smo. Nekoliko dana prije živjeli smo, osluškivali zoru, gledali zalaska sunca sjaj, voljeli i bili voljeni… a sada ležimo u poljima Flandrije…“ Ta pjesma postala je jedan od književnih simbola Prvog svjetskog rata, a crveni makovi simbolom Dana sjećanja (Remembrance day) koji se obilježava u Commonwealthu, pa se stoga crveni papirni makovi 11. studenog nalaze na reverima članova britanske kraljevske obitelji.
Sposobnost makova da prkose negostoljubivim staništima, da se pojave niotkuda (zbog duge klijavosti sjemenki) i da se iako nježni pojavljuju uporno uvijek iznova učinila ih je simbolom partizanske borbe, pokreta otpora i borbe za prava potlačenih. No, ljudi su davno uočili još jedno svojstvo maka. Kako raste u žitnim poljima, prisiljen je rasti u visinu kako bi došao do svjetla, pa se događa da se ponekad proberu posebno visoke jedinke koje strše iznad okolnih biljaka. A znamo da stršanje u ljudskim društvima često nije dobro jer ma iz kojeg razloga stršao vjerojatno ćeš više ili manje početi smetati ukalupljenoj i uniformnoj okolini. Na tom tragu je i priča koju nam donosi Tit
Livije (59. pr.n.e. – 17.) u svom djelu Ab urbe condita, jednom od važnijih izvora o najstarijoj rimskoj povijesti. Priča kaže kako je posljednji rimski kralj (ne car, radi se predrepublikanskom vremenu) Lucije Tarkvinije Oholi u vrtu zamahnuo štapom i pokidao cvjetove makovima kako bi svom sinu Sekstu Tarkviniju pokazao što mu je činiti s uglednim građanima grada Gabija kojim je pokušavao zavladati (Ibi inambulans tacitus summa papauerum capita dicitur baculo decussisse), što je sin i učinio. Otud se do danas u talijanskom kaže é un alto papavero za nekog tko je na nekom visokom položaju, najčešće u politici. I za kraj spomenimo da je mak turčinak bliski srodnik opijumskog maka (Papaver somniferum), jedne od biljaka koje su duboko obilježile povijest čovječanstva, ali za razliku od njega ne sadrži opijum.
Njegov mliječni sok sadrži druge toksične alkaloide, prije svega roeadin koji kod konja, goveda i svinja mogu prouzročiti grčeve i epileptične napade ako se mak u većoj količini nađe u hrani. Više se ne upotrebljava ni kao tradicionalna ljekovita biljka, no njegove mlade rozete se nekim sredozemnim zemljama koriste kao divlje povrće, pa tako i kod nas u Dalmaciji. U Turskoj se pak latice ukuhavaju u slatko i sirupe.
Preskočio sam Demetru i njezinog atenskog ljubavnika Mekona (Maka), ali to tome nekom drugom prilikom…
Autor teksta: Antun Alegro