Ljoskovac – Physalis alkekengi L. (Solanaceae)
…floribus candidis, e quibus vesicae oriutur turbinatae, iuglandis magnitudine, angulosaque, quae per maturitatae rufescuit, in quibus singulis singulae cocluduntur baccae, vinoso succo refertae…
Pietro Andrea Matthioli, 1571.
Jesen je doba kad se biljno šarenilo sve manje očituje u cvjetovima, a sve više u plodovima i lišću koje polako mijenja boju kako se dani skraćuju. Ljoskovac je jedna od biljaka koju možemo nazvati jesenskom jer je većinu godine nezamjetljiva, sve dok se u jesen ne okiti žarko narančastim „lampionima“. Oni nisu plodovi već čaške kojima su lapovi nakon cvatnje srasli i povećali se više od deset puta. Unutar njih nalazimo također narančastu, jestivu bobu u promjeru bitno ne veću od centimetra. Naravno da plodovima prethode cvjetovi, a oni su zelenkasto bijelih tanjurasto sraslih latica i oprašuju se kukcima s dugim usnim aparatima kao što su bumbari, pčele i leptiri. Jedna od zanimljivosti je da su cvjetovi proteroginični, što znači da njuške tučka sazrijevaju prije prašnika. To je svojstvo koje upućuje na tropsko porijeklo roda jer su cvjetovi većine vrsta umjerenih širina proteroandrični, dakle s prašnicima koji sazrijevaju prije njuški tučaka. Da se vratimo lampionima. Koja bi bila njihova uloga? Kako su u njima smješteni plodovi, trebali bi imati nekakve veze s njihovim rasprostranjivanjem. I doista, takve balonaste strukture bi trebao raznositi vjetar ili ih bar kotrljati po tlu, a jarka narančasta boja i lampiona i plodova koji su k tome jestivi trebala bi primamljivati ptice. Dakle, ljoskovac računa i s vjetrom i s pticama. Međutim, lampioni često ostanu na matičnoj biljci, tkivo se razgradi za vlažna jesenska vremena i preostane samo filigranska mreža žila. Iako se čini da je ta evolucijska strategija neuspješna, treba imati na umu da je ljoskovac kod nas van svog prirodnog područja rasprostranjenosti i da tu nije sve „kao doma“.
Iako ga doživljavamo kao autohtonu biljku, njegova prava domovina je Mala Azija i kavkasko područje, no u ljudskim se mjerilima vrlo davno rasprostranio južnom Europom. Njegove su sjemenke pronađene u arheološkim nalazima iz kasnog neolitika na području Jure u Francuskoj i Švicarskoj, a njihov vrlo velik broj daje naslutiti da su se plodovi ljoskovca koristili kao hrana. U prehrani Europljana zadržao se duboko u srednji vijek o čemu možemo čitati u mnogim izvorima iz tog vremena. Ljoskovac je dakle pravi primjer arheofita – biljne vrste koja je još prije velikih geografskih otkrića u 15. i 16. stoljeću prispjela na područje Europe i zadržala se u njezinoj flori. On je pak slijedio najvažniju promjenu u povijesti čovječanstva, neolitsku tranziciju, tj. prijelaz s lovačko-sakupljački na sjedilački način života s uzgojem biljaka i životinja. Ljoskovac je s drevnim poljodjelcima stigao u Europu u paketu biljaka koje su naučili uzgajati u svojoj bliskoistočnoj pradomovini. Nakon srednjeg vijeka iz prehrane su ga istisnule izdašnije jestive biljke koje su s raznih strana svijeta pristizale u Europu, a on ostaje skriven u kutovima vrtova kao ukrasna biljka ili se sramežljivo javlja po šikarama, rubovima šuma i putova te sličnim uglavnom nutrijentima bogatim staništima. Tek u suvremeno doba ljoskovac ponovno stiže na europske stolove, ali se ovog puta radi o južnoameričkoj vrsti sa suptropskih padina Anda, P. peruviana, čije žute bobe jedemo kao egzotično voće bogato vitaminima. Znatno rjeđi na europskim stolovima, ali i znatno krupnijih, sočnih plodova je meksički ljoskovac, P. ixocarpa. Time smo još jako daleko da iscrpimo raznolikost roda koji obuhvaća stotinjak vrsta sa središtem raznolikosti u Južnoj Americi.
Prvi pisani trag o ljoskovcu nalazimo kod Teofrasta iz Erezosa, Arsistotelova učenika, nasljednika njegove biblioteke i prvog botaničara zapadnog kruga. Njemu je poznata njegova otrovnost, pa ga navodi kao jednu od strychnos vrsta. Koju stotinu godina kasnije Dioskurid uz naziv strychnos halikakabos koristi i naziv physalis koji dolazi od grčkog phýsa – mjehur, očito se referirajući na mjehurasto napuhnute čaške i time stvara naziv koji koristimo do danas. Navodi da biljka djeluje diuretički, da smiruje bolove i krvarenja, te da je dobra protiv bubrežnih kamenaca. Spominje i da se plete u vijence, što će reći da se preko 2000 godina koristi kao ukrasna biljka. Plinije Stariji grčki naziv latinizira u vesicaria, no posuđuje i naziv halicaba koji nije Dioskuridova tvorevina, nego posuđenica iz nekog od orijentalnih jezika s kojima je došao u susret tokom svoje karijere rimskog vojnog liječnika. Dioskurid je naime bio Grk, ali su ga Rimljani zarobili, pa je iako ugledan i cijenjen formalno imao status rimskog roba. Čim je ljoskovac došao u rimske ruke, slijedilo mu je putovanje diljem najvećeg svjetskog carstva kao jestive, ljekovite i ukrasne biljke. Tako stiže i u srednju Europu o čemu svjedoči niz arheoloških nalazišta iz rimskog doba, a imenom postaje Boberella. U srednjem vijeku raste prije svega u vinogradima, termofilnim staništima koja podsjećaju na njegovu južnjačku pradomovinu. Pomalo se počinje uzgajati u vrtovima kao ukrasna biljka na što nam ukazuje djelo Hortus Eystettensis iz 1613. gdje je slikovno prikazan, no sve do 19. stoljeća uzgajan je prije svega kao ljekovita biljka kada postaje isključivo ukrasna. Za taj zaokret nije zaslužan ljoskovac već napredak medicine koja pronalazi djelotvornije lijekove za bubrežne probleme.
S Bliskog istoka ljoskovac nije krenuo samo na zapad već i dalje na istok sve do Dalekog istoka. Smatra se da je putom svile stigao do Kine i Japana gdje se uzgajao kao cijenjena ukrasna biljka i pritom se malo promijenio. Cvjetovi su mu postali žućkasti, lampioni veći u odnosu na europske, a bobe žute. Engleski vrtlar James Herbert Veitch pronašao je taj oblik 1892. u Japanu i donio ga kući da bi ga 1894. Maxwell Tylden Masters u časopisu Gardeners Chornicle opisao kao P. franchetii. Ubrzo postaje modni krik europskih vrtova, no s vremenom se izgubio, a doživio je i taksonomsku degradaciju jer se danas smatra samo varijetetom matične vrste P. alkekengi.
Nomenklaturni put ljoskovca je također dug i zavojit. Caspar Bauhin ga je 1623. pridružio rodu Solanum u svom djelu Pinax theatri botanici, najvažnijoj prethodnici Linnaeusove binarne nomenklature. Zatim je Joseph Pitton de Tournefort, koji je prvi jasno definirao rod kao taksonomsku kategoriju, posegnuo za arapskim nazivom alkekengi poznatim na zapadu još od 16. stoljeća i stvorio naziv Alkekengi officinarum 1700 godine. Carolus Linnaeus, otac binarne nomenklature, u svom je djelu Systema nature iz 1753. godine, nultoj točki botaničke nomenklature, posegnuo za Dioskuridovim nazivom Physalis kojemu je naziv alkekengi dodao kao epitet i tako je rođen botanički naziv koji koristimo do danas.
Da je ljoskovac plijenio i pažnju nebotaničara govori velik broj narodnih naziva. Tako Bogoslav Šulek u svom Jugoslavenskom imeniku bilja iz 1879. navodi čak 46 naziva među kojima su mohunica, mošenki, mihurica, bebičnjak, zmijino grozdjice, kurjačja jabučica, jagodina, kukučnjak, pasvica, puhavica, pupator, trava od zalca, punčica i judovska češnja. Naziv ljoskovac ima korijen u riječi ljos koja označava buku pri padu kakvog tijela bez posljedica. Istog je izvora i glagol ljosnuti. Bit će da se radi o tome da su ljudi davno uočili da lampioni pri padu ne stradavaju, te da ih vjetar još neko vrijeme može kotrljati.
Ljekovit, jestiv, ali i otrovan. Svi dijelovi osim boba sadrže gorke otrovne steroide, podanak uz njih i alkaloide. Od steroida to su vitasteroidi (withasteroidi) koji su svoj naziv dobili prema rodu Withania, koji je nekad također bio u rodu Physalis, a među njima su prisutni vitafizalin, fizalin i vitaperuvin. Alkaloidi u podanku pripadaju pirolidinskim i sekotropanskim alkaloidima. Iako te tvari nisu zdravlju korisne, ozbiljni slučajevi trovanja zapravo nisu zabilježeni. U zrelim bobama tih tvari nema, no bogate su karotenoidima i vitaminom C. U njima se ponekad može naći gorki fizalin kojem se pripisuje diuretički učinak, pa time i nekadašnja upotreba boba protiv gihta, bubrežnih kamenaca i urinarnih upala. Danas se više ne koriste u čajnim mješavinama, no možemo naići na recepte za pekmeze koje cijene ljubitelji hrane iz prirode.
Kako god, stabljika ljoskovca sa žarkim lampionima unosi onu ugodnu jesenku toplinu u naše domove i daje naslutiti toplinu sunca koja će se vratiti nakon zime.
Autor teksta: Antun Alegro