Jesenski mrazovac – Colchicum autumnale L. (Colchicaceae)
Listopad je vrijeme povlačenja, pogotovo njegova druga polovica. Rujansko obilje plodova i boja povlači se pred sve kraćim i hladnijim danima koji donose sve više jednoličnosti u krajolik. Modro nebo je sve rjeđe, magle su sve češće i boje sve bljeđe. Mi se iz ljetne živahnosti povlačimo u kućni život, usporavamo i imamo priliku za razmišljanje, introspekciju, planiranje ili jednostavno puštanje misli da idu svojim stazama. Naravno, povlače se i biljke. Plodovi su dozreli, sjemenke su rasijane, drveće je vrijedne tvari iz listova spremilo u debla, lukovice i gomolji su napunjeni hranjivim tvarima, rozete listova su prilegle uz tlo, rast se usporio. No kako u prirodi ništa nije uniformno i svedivo na par jednostavnih načela, tako će biti i onih koji jesen neće doživjeti kao vrijeme smirivanja i povlačenja, nego će im ona biti njihovo proljeće. Najrezolutniji u tome je mrazovac. Njegovi jesenski cvjetovi nisu zalutali u vremenu i nije ih izmamilo zatopljenje uzrokovano klimatskim promjenama, nego je to njegovo pravo vrijeme cvatnje. Može procvasti već krajem kolovoza, pa kad ga tada vidimo pomalo nas uhvati strah od ranog dolaska zime. Ipak, jesen i to ona hladnija s prvim mrazovima njegovo je pravo vrijeme cvatnje. Cvjetovi mrazovca nam ukazuju da se iznad tla počeo stvarati sloj hladnog zraka koji može dovesti do pojave mraza. U livadnom mikroreljefu obilna pojava mrazovca će nam ukazati na mjesta na kojima se zadržava hladan zrak. Na takvim mjestima druge biljke se ranije povlače, pa mrazovcu ostaje više mjesta i svjetla.
Zašto to mrazovac tako izričito prkosi ustaljenim ritmovima? Bar dio odgovora ćemo naći u biljnoj geografiji. Ako pogledamo gdje je rasprostranjeno više desetaka vrsta mrazovaca, uočit ćemo da ih je većina vezana za jugoistok Europe, Sredozemlje i maloazijsko područje prema Crnom moru. Tako je i od devet vrsta mrazovaca u Hrvatskoj njih sedam vezano uz sredozemnu klimu, a i osmi će ju jako preferirati. Sve su to područja koja možemo opisati sredozemnom ili stepskom klimom ili pak različitim prijelazima među njima. Takvu klimu će karakterizirati suha, više ili manje vruća ljeta, nakon kojih slijedi kišna i uglavnom blaga jesen, a zima je blaga u sredozemnoj te oštra u stepskoj klimi. Naš jesenski mrazovac vrsta je koja se uspjela probiti najdalje na sjeverozapad, ali je zadržala životni ritam svojih sredozemno-stepskih predaka. Mnogi od njih su žarka ljeta odlučili provesti pod zemljom, neaktivni, povučeni u svoje gomolje. S jesenskim kišama i ugodnijim temperaturama procvatu i zatim neki ranije, neki kasnije stvaraju plodove. Jesenski mrazovac zadržao je taj ritam, a neke je stvari u novoj klimi još zaoštrio, što ga je među klimatskim starosjediocima učinilo još većim čudakom. Kako od kratkih i manje-više hladnih jesenskih dana nema osobitog dobitka za fotosintezu, a zima bi i onako ubrzo uništila listove, mrazovac je zaključio da je najekonomičnije da ih u jesen uopće ne stvara. Stoga se cvjetovi pojave bez ikakvih listova. To će biti izvor niza narodnih imena u mnogim europskim jezicima koja će se pozivati na golotinju, pa ćemo i u hrvatskom naići na goloturu ili golu djevojku. Njemački će tu biti puno radikalniji s Nackthure – golom kurvom. Tvari potrebne za razvoj cvijeta doći će iz gomolja. On će u proljeće ostatak hranjivih tvari utrošiti na razvoj listova i ploda. Zato mora biti krupan i mesnat, pa ne čudi što u dužinu izraste i do sedam centimetara.
Takav životni ciklus u kojem biljka nepovoljno doba godine preživljava u obliku trajnih podzemnih organa – lukovica, gomolja ili podanaka nije rijetkost. Posebno visok udio biljnih vrsta s takvom životnom strategijom nalazimo u već spomenutim područjima sa suhim i uglavnom vrućim ljetima, što odgovara sredozemnoj, stepskoj i polupustinskoj klimi. Velik broj takvih vrsta raste na krajnjem jugu Afrike i mnoge od njih su zbog lijepih, živo obojenih i često neobičnih cvjetova postale ukrasne biljke. One čije lukovice kupujemo svakog proljeća po tržnim centrima. Zbog tog izazovnog i problematičnog ljeta te biljke nazvane su terofiti. Pojam dolazi od grčke riječi théros koja označava vrućinu i ljeto. Nema veze s latinskom riječi terra – zemlja s kojom se često miješa u vremenima u kojima je poznavanje i nekoliko riječi klasičnih jezika gotovo pa sramota. Sa znatno manjim udjelom u flori terofiti se nalaze i u područjima s umjerenom klimom. Tu glavni izazov nije više ljeto, nego zima s temperaturama ispod nule, pa će se te biljke razvijati kada temperature počnu rasti prema kraju zime. Među njima su visibabe, šafrani, drijemovci, pasji zubovi, šumarice i još mnoge druge vrste vjesnika proljeća i proljetnica. Naš mrazovac je pak u umjerenoj klimi ostao vjeran mediteransko-stepskom ritmu, pa nam je zato njegova kasna cvatnja pred zimu toliko neobična.
Oprašit će ga zadnji kukci koji su još u potrazi za nektarom, a ako i njima bude prehladno prašnici će se saviti prema njuškama tučka i doći će do samooprašivanja. Njuške su tri, kako je to već uobičajeno kod jednosupnica, a ono što je neobično da se one nastavljaju u vrlo dugi vrat. Naime, listovi ocvjeća svojim su bazalnim dijelovima srasli u usku cijev dugu dvadesetak centimetara, koja seže do plodnice dobro ukopane u zemlju. Vrat tučka prolazi dakle čitavom tom cijevi do plodnice. Da bi peludna mješinica od njuške tučka prorasla taj dugi vrat i stigla do sjemenih zametaka u plodnici treba joj pokoji mjesec, tako da se oplodnja uobičajeno dogodi tokom zime. Kako dolaze topliji dani, jedva vidljivi članak stabljike između prvog i drugog lista počinje se produžavati i gurati mali plod – tobolac iznad zemlje. Istovremeno potjeraju i dugi, široko vrpčasti i pomalo mesnati listovi. Pod zemljom će se pak iz pazušca jednog od bazalnih, ljuskavih listova zametnuti novi gomolj kojeg će zeleni listovi puniti hranjivim tvarima za sljedeći ciklus koji će započeti u jesen. Tobolci sazriju do ljeta, raspuknu se, a onda će životinje u prolazu, vjetar i kiša iz njih istresti sjemenke. One nose privjeske koji na vlazi nabubre i postanu ljepljivi, pa ih životinje raznose i rasijavaju. Na pašnjacima tu ulogu odlično obavljaju papci krava i ovaca.
Budući da je plodnicama koje su smještene uz gomolje i obavijene zajedničkim ovojnim listovima potrebna sigurna zaštita od smrzavanja one su ukopane na dubini od petnaestak centimetara, ponekad i više. Zato im je potreban dublji sloj tla, pa ćemo jesenski mrazovac rijetko nalaziti na kamenjarskim i suhim travnjacima kakvi se redovno razvijaju na plitkim tlima. On voli duboka, glinovita i ilovasta, hranjiva, svježa tla nizinskih travnjaka, često blizu potoka i rijeka.
Ako promatramo razvoj mrazovca od proljeća, kako to uobičajeno radimo za većinu biljaka, tada nam izgleda da se u obrnutom redoslijedu prvo pojavljuju plodovi, a tek onda cvjetovi. Otud jedno od njegovih srednjovjekovnih imena, filius ante patrem – sin prije oca.
Mrazovčevo porijeklo s jugoistoka odražava se i u njegovom botaničkom nazivu, Colchicum. U njemu je sadržana Colchis – Kolhida, pokrajina na istočnoj obali Crnog mora u podnožju Kavkaza koja je starim Grcima bila dalek, mističan kraj uz koji su vezana dva važna mita, onaj o Prometeju i onaj o Medeji i Argonautima koji su se isprepleli upravo oko mrazovca. Pa krenimo redom, ali samo u grubim crtama da se ne pogubimo u beskraju puteljaka i odvojaka grčke mitologije.
Mit o Prometeju nam govori o hrabrosti, ponosu, slobodi, žrtvi i otporu starom poretku. Iako je Prometej pomogao Zeusu da svrgne Krona i uspostavi novu vlast, napustio ga je kad je ovaj impulzivnom i bahatom odlukom odlučio uništiti ljudski rod. Kako bi pomogao ljudima, vratio im nadu i dao snagu ukrao je vatru sa svetog ognjišta na Olimpu (ili iz Hefestove kovačke peći na otoku Lemnosu) i darovao je ljudima. Naučio ih je kako je koristiti, kuhanju hrane, taljenju kovina i svim ostalim zanatima, računanju i pisanju – od čovjeka je stvorio razumno biće. To je razljutilo Zeusa i on ulazi u dugotrajan sukob s Prometejem. Kažnjava ga, nudi pregovore, još teže kažnjava, a Prometej izgovara slavnu rečenicu: Mrzim vas bogovi sve do jednoga… Svoje muke ne kanim mijenjati za robovsku službu tiraninu. Zbog toga završava na Kavkazu, prikovan za stijenu, a svakog dana na njega slijeće orao i kljuje mu jetru. Ona se preko noći obnavlja, pa se mučenje nastavlja iz dana u dan. Prometeja će ipak osloboditi Heraklo… Ovdje ćemo prestati slijediti glavnu nit mita i zaustaviti se na kapima krvi koje iz Prometejeve rane padaju u podnožje stijene. Iz njih će niknuti prometheion, biljka velikih i čudesnih moći. Tradicija se uglavnom slaže oko toga da je to bio mrazovac. Kasnije analize će razmatrati i neke druge vrste kao što su drijemovac, jedić i mandragora, ali zbog svojih blijedo ružičastih cvjetova i mesnatih gomolja mrazovac najviše odgovara nečemu što je moglo nastati od jetre. Kako god, čudesne moći te biljke prepoznala je Hekata, trostruka boginja obdarena mnogim moćima, a u jednoj od svojih pojava vladarica je čarolija, zaštitnica i učiteljica čarobnica. Njezine učenice su između ostalih Kirka i nećakinja joj Medeja. Kirka je ona koja će Odisejevu posadu pretvoriti u svinje, a nas zanima Medeja, također moćna čarobnica, poznavateljica otrova i čarobnih napitaka, kći kolhidskog kralja Ejeta, vlasnika i čuvara zlatnog runa.
Zlatnog runa se htio dokopati Jazon, zakoniti nasljednik prijestolja u Jolku koje je uzurpirao Pelija. On je Jazonu obećao vratiti prijestolje ako mu donese zlatno runo, što se smatralo nemogućim zadatkom. To je početak sage o Argonautima – Jazonu i pedesetorici drugova koji brodom Argo kreću u potragu za zlatnim runom. I ovaj mit je opsežan, slojevit i pun detalja te je kao i onaj o Prometeju ostao trajna inspiracija umjetnicima. Olimpske boginje Hera i Atena htjele su pomoći svom ljubimcu Jazonu da vrati prijestolje, a pritom su uništile Medeju, kćer kralja Ejeta, vlasnika zlatnog runa. Njih dvije su se dogovorile s Erosom da Medeji prostrijeli srce ljubavnom strelicom u trenutku kad Jazon stupi pred nju. Nakon toga, slijepa od ljubavi ona je spremna učiniti sve za njega. U ključnom trenutku daje mu čudotvornu pomadu koju je uz opsežne pripreme i Hekatin blagoslov spravila od moćne Prometejeve biljke – mrazovca! Ta pomada činila je čovjeka neranjivim i nesavladivo snažnim. Uz još nešto peripetija Jazon će doći do zlatnog runa, a čarobnicu Medeju čekala je gorka sudbina. Ostala je bez svega, doma, Jazona i djece… Ona je jedan od najsnažnijih likova grčke mitologije te na kazališnim daskama živi od Euripida do naših dana jer svako vrijeme traži odgovore na egzistencijalna pitanja koja se otvaraju kroz njezin lik.
Kako je poznavanje klasičnih jezika i kulture nekad bio temelj dobrog obrazovanja Carl Linnaeus je mitove vezane uz Kolhidu sažeo u naslov biljnog roda koji se provlači tim mitovima. Zato nas pogled na cvjetove mrazovca u maglenom jesenskom danu može potaknuti da i sami razmislimo o velikim pitanjima koja se kroz njih zrcale iz drevnih mitoloških cvjetova.
Da je biljka čarobnice Medeje za obične smrtnike izrazito otrovna znalo se od davnina. Pedanije Dioskurid u prvom stoljeću njegov opis započinje ovako: Kolchikon – jedni ga zovu ephemeron, drugi divlji luk (Rimljani poljski luk) tjera u jesen bjelkasti, šafranu sličan cvijet, kasnije tjera listove koji su nalik onima kod luka, samo deblji… Pojeden ubija gušenjem. Ovu biljku smo opisali zato da ju se iz previda ne pojede umjesto kuhinjskog luka jer neiskusne privlači svojom slatkoćom. Bez obzira na Dioskuridovo upozorenje, trovanja mrazovcem se događaju neprekidno. Jesenas znam za dva slučaja, oba su se dogodila na južnom Velebitu. U jednom slučaju izletnik se otrovao lukovicama jer je po vlastitim riječima mislio da jede wild onion. Drugo trovanje izazvale su njuške tučaka koje je netko sakupljao misleći da su to šafrani i da će jeftino doći do jednog od najskupljih začina. Trovanja su ipak najčešća u proljeće jer se listovi mrazovca razvijaju otprilike u isto vrijeme kada i listovi medvjeđeg luka, pa ih neoprezni sakupljači pomiješaju. Ako i nismo nešto dobri u poznavanju raznih listova, a dovoljno hrabri da sakupljamo biljke za jelo u prirodi, dovoljno je obratiti pažnju na miris listova. Listovi mrazovca nemaju miris po luku, pa pod luk ne treba ni sakupljati ništa što po luku nema miris. Posebno su opasni oni koji medvjeđi luk skupljaju na veliko, za preradu i prodaju. Nekad su relativno česta bila trovanja djece sjemenkama, no to je danas zanemarivo jer se djeca više ne igraju po livadama.
Zbog otrovnosti mrazovac nikad nije bio neka široko upotrebljavana ljekovita biljka, a još jedno od njegovih srednjovjekovnih imena je arsenicum vegetale. Otrovan je i za životinje, pa ga izbjegavaju koliko mogu. To naravno mogu samo ako su na slobodnoj paši, no ako ih se hrani pokošenom travom ili sijenom više nemaju mogućnost izbora. Osobito su osjetljivi konji, odrasla goveda nešto manje, a ovce i koze ga podnose sasvim dobro. Tu može nastati problem jer se otrovna tvar kolhicin nepromijenjena izlučuje u mlijeku koje može izazvati trovanja ljudi.
Hildegard von Bingen (1098. – 1179.), već više puta spominjana u ovim tekstovima o njemu je ovako pisala: Mrazovac (odnosno u originalu Heylheubt) je hladan i suh, u njemu nema ni zdravlja ni ozdravljenja, a i ni jednom čovjeku nije primjeren za jelo jer kad bi ga pojeo dovelo bi to do pomanjkanja dobrih učinaka i topline. I kad bi ga neki čovjek jeo, makar malo i kroz kratko vrijeme, raslo bi od toga njegovo meso samo izvana jer bi mu nedostajala unutarnja snaga… Od toga se često umire jer je tu više otrova nego zdravlja. No kad ga jede stoka, ona od tog ne ugiba, ali postaje troma i kržljava. Gomolji i cvjetovi koristili su se samo za vanjsku upotrebu. Zgnječeni ili prokuhani stavljali su se na kosu protiv ušiju. Ipak, s vremenom se napipalo da mrazovac pomaže kod gihta, neugodne metaboličke bolesti kod koje dolazi do odlaganja kristala mokraćne kiseline u zglobove što uzrokuje jaku bol. Kako je granica između ljekovite i otrovne doze tanka, pokušaji liječenja često su dovodili do slabijih i jačih trovanja, ponekad i smrti. Od 16. stoljeća nadalje nastaju raznovrsne kapi i pilule protiv gihta, a svima je zajedničko da je kolhicin iz mrazovca djelatna tvar. Zajedničko im je i da će se s vremenom okititi zvučnim imenima poput Eau médicinale de Husson, Liquer de Laville, Lyquor Mylius, Albertus Remedy, Pilules de Becquerel, Pilules de Débout i tako dalje. Svako od tih imena mami na kupnju čak i ako nemaš giht. Tada se mrazovac još zvao Hermodactylus, što ne treba miješati s današnjom upotrebom tog naziva za potpuno drugi rod.
Anton von Störck (1731. – 1803.) prvi je pažljivo promatrao djelovanje mrazovca i uveo ga u službenu medicinsku upotrebu. Klinički je promatrao i djelovanje mnogih drugih biljaka, pa ga se smatra jednim od utemeljitelja eksperimentalne farmakologije. Kao vrlo vješt i uspješan liječnik penjao se sveučilišnom hijerarhijom sve do dekana Medicinskog fakulteta i rektora Bečkog sveučilišta. Pravu slavu stekao je 1767. kada je od velikih boginja liječio caricu Mariju Tereziju, a kako se ona uspješno oporavila, za nagradu ga je imenovala svojim osobnim liječnikom.
Međutim, Störck još nije znao što to točno iz mrazovca djeluje protiv gihta i da li je to ista tvar koja uzrokuje trovanje. Za to je bilo potrebno pričekati još par desetljeća i otići u Francusku. Tamo su se, u Parizu naravno, dva kemičara, Pierre-Joseph Pelletier (1788.-1842.) i Joseph-Bienaimé Caventou (1795. – 1877.) trudila oko toga da iz kore kininovca izoliraju tvar koja djeluje protiv malarije. Krenulo im je 1820. kada su uz kinin izolirali kinhonin, strihnin, brucin i još niz drugih biljnih alkaloida te time postali utemeljitelji kemije alkaloida. Jedino što još nisu razlikovali kolhicin od veratrina. Potpuni opis kolhicina napravit će 1833. godine Philipp Lorenz Geiger, također jedan od pionira u istraživanju alkaloida koji je uz kolhicin izolirao atropin, akonitin, hiosciamin i koniin, sve jedan značajniji od drugoga.
Trebalo je proći još jedno stoljeće da 1937. godine Michael W. Dustin i Joseph S. Flakes na Katoličkom sveučilištu u Louvainu otkriju da kolhicin zaustavlja diobu stanica u metafazi, sprečavajući stvaranje diobenog vretena. Kolhicin je time postao važan u citogenetičkim istraživanjima, a njime su se počele tretirati i sjemenke biljaka kako bi se dobili poliploidi, što je vrlo interesantno kod kultiviranih biljaka jer veći broj kromosomskih setova obično znači i robusnije biljke, krupnije plodove, sočnije listove, više sekundarnih metabolita. Ako pak tako nastali tetraploid križamo s izvornim diploidom možemo dobiti triploidnu biljku čiji plodovi neće imati sjemenke, što je vrlo zgodno ako su to jestivi plodovi, pa se ne moramo boriti s košticama. Danas se u uzgoju nalazi pedesetak takvih kultivara nastalih djelovanjem kolhicina na sjemenke ili kulturu tkiva.
Onemogućavanje diobe stanica uzrok je toksičnog djelovanja kolhicina na životinje i ljude i ujedno razlog zašto simptomi nastupaju kasno, tek nekoliko sati nakon konzumacije mrazovca. Potrebno je nešto vremena da se osjeti nedostatak novih stanica, a simptomi se šire kako se kolhicin kreće tijelom. Budući da ulazi kroz usta probavni trakt je prvi na udaru, pa prvi simptomi počinju osjećajem mučnine i povraćanjem, slijedi vodenasti i krvavi proljev, jaki abdominalni bolovi, mokrenje krvi, pad tlaka, grčevi u mišićima i paraliza. U letalnoj dozi (neki će reći da je to oko 40 mg kolhicina za odraslu osobu, a neki da je to oko 1 mg po kilogramu tjelesne mase, što bi odgovaralo nekih 5 grama sjemenki) dolazi do respiratornog zastoja i kardiovaskularnog kolapsa.
Na istom tom antimitotičkom djelovanju temelji se i učinak protiv gihta. Čitav proces je vrlo složen, a u osnovi se radi o tome da sprečava diobu stanica uključenih u upalni odgovor, pa time i stvaranje citokina i leukotriena te fagocitozu i još štošta. Kad su se ti složeni putevi nedavno donekle raspetljali, otvorila se mogućnost da bi se kolhicin mogao upotrebljavati i kod drugih bolesti koje uključuju kroničnu upalu. On dakle ne liječi uzrok bolesti, ali ublažava simptome.
S mrazovcem smo se još jednom vratili na Paracelsusovu tvrdnju solum dosis facit venenum, samo doza čini otrov.
Eto, prešli smo dugi put od jesenskih livada preko grčke mitologije i povijesti kemije prirodnih spojeva do suvremenih fizioloških i farmakoloških istraživanja. Sve su to teme prikladne za proučavanje i čitanje u dugim jesenskim večerima, sve prema vlastitim interesima i trenutnoj inspiraciji.
Autor teksta i fotografija: Antun Alegro