O borovici, borovnici i smreki, a pomalo i jeli – dodatak listopadskoj biljci mjeseca
Kao revnom nekorisniku društvenih mreža nekoliko dana po objavi „biljke mjeseca listopada“ stigli su mi glasovi da sam izazvao raspravu o tome jesam li stavio krivu sliku biljke mjeseca, da li sam upotrijebio ispravan naziv, koji je naziv uopće ispravan i tome slično. Što se slike tiče, stvar je vrlo jednostavna. Netko tko je bar pokušao čitati tekst mogao je lako shvatiti da je podudaran sa slikom.
Što se imena i naziva tiče, situacija je znatno složenija. Upotrijebio sam danas uvriježeni naziv „borovica“ koji se koristi za rod Juniperus. Riječ treba pažljivo pročitati jer samo jedno dodano slovo „n“ čini naziv „borovnica“ koje se koristi za vrstu Vaccinium myrtillus i općenito rod Vaccinium. Borovnice su one modre bobice od kojih radimo sokove, pekmeze, likere i sladolede, beremo ih u goranskim šumama ili uzgajamo različite vrste i hibride porijeklom iz Sjeverne Amerike. Borovnica nije u bliskom srodstvu borovici. Ona je kritosjemenjača, dvosupnica iz porodice vrijesova (Ericaceae), dok je borovica golosjemenjača srodna sekvojama, čempresima i borovima. Naziv „smreka“ odnosi se na vrstu Picea abies. Ona također pripada golosjemenjačama, raste kao stablo, autohtona je kod nas u gorskim i planinskim područjima, ali se vrlo često uzgaja kao ukrasna po parkovima i okućnicama jer je otporna na gradski zrak i najčešća je vrsta koju koristimo kao božićno drvce.
Te hrvatske nazive danas najčešće koristimo tako jer se tako uvriježilo. Tomu je svakako doprinijela „Domčeva flora“ koja se prvi puta pojavila 1950. godine pod naslovom Flora za određivanje bilja, da bi zatim doživjela velik broj izdanja kao Mala flora Hrvatske i susjednih područja, a od 1994. izlazi pod naslovom Flora Hrvatske. U svim izdanjima spomenuti nazivi koriste se na opisani način, a kako je ona do nedavno bila jedini suvremeni ključ za određivanje biljnih vrsta na hrvatskom jeziku uvelike je doprinijela da se uvriježe biljni nazivi koje predložio njezin autor Radovan Domac. Te nazive jednako koristi i Stjepan Horvatić u svom odličnom Bilinaru iz 1954., ključu za određivanje biljaka do razine roda. I konačno, jednako ih primjenjuje Toni Nikolić u Flori Hrvatske (2019.-2020.). Dakle, ti nazivi su uvriježeni i u širokoj upotrebi. No, nisu dio nekog hrvatskog biljnog nomenklaturnog standarda koji bi se formalno upotrebljavao u različitim dokumentima, crvenim listama, studijama, udžbenicima i sličnim publikacijama iz vrlo jednostavnog razloga što takav standard ne postoji.
Zavirimo sada malo u prošlost njihova korištenja. Za potrebe ovog teksta nećemo ići predaleko, zaustavit ćemo se u 1740-im. To su godine kada Marija Terezija pokušava učvrstiti vlast u Habsburškoj monarhiji koju je naslijedila od oca, Händel završava Mesiju, a Celsius predlaže skalu za mjerenje temperature. Kod nas dva redovnika, jedan pavlin, drugi jezuit pišu rječnike i to latinsko-ilirske. Tek u 19. stoljeću će se Ivan Mažuranić domisliti da bi se ilirski jezik mogao nazvati hrvatskim. Ivan Belostenec je pavlin, njegov rječnik objavljen 1740. skraćeno se zove Gazophylacium, dok je Andrija Jambrešić jezuit, a njegov Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica izlazi 1742. Prvi je rođen u Varaždinu, drugi u Cesargradu i obojica su svojim životom vezani uglavnom za kajkavski sjeverozapad Hrvatske koji je, što je važno za našu priču, dio areala sve tri vrste o čijim nazivima raspravljamo. Zavirimo konačno u rječnike. Kod Belostenca pod Juniperus nalazimo borovichno drévo, borovicza, pod Vaccinium – cherne kupine, a pod Picea – szmrek, szmreka drévo. Pogledajmo još i Abies za koji stoji jelva, jelovo drévo. Jambrešić će za Juniperus napisati borovichno drévo ali gérm, za Picea – szmrikula, szmrek, za Vaccinium – germichek chernih jagod, chernicze, cherne jagode, a za Abies – jelva, jeela. Dakle, iza pomalo mađarske ortografije kod obojice se kriju se borovica, smreka i jela istim značenjima kako ih i danas uobičajeno upotrebljavamo! Jedino su borovnice za njih crne jagode, što moramo priznati nije uopće loš naziv. Kod obojice je sve jasno i jednoznačno jer dolaze iz istog kajkavskog narječja i područja gdje su prisutne sve četiri vrste. One su ljudima važne. Borovica kao ljekovita, obredna i za dimljenje mesa, borovnica kao ukusno šumsko voće, a smreka i jela za dobivanje građe. Smreka pretežno u građevini, a jela za izradu namještaja. Namještaj od smrekovine nije baš zgodan jer drvo još dugo ispušta smolu, pa bi se mogli lijepiti za stolicu i uništavati odjeću. Dakle, ljudima je bilo važno razlikovati te dvije vrste, pa su im i dali različite nazive.
Zbrku je donijelo 19. stoljeće i to iz dva razloga. Jedan je što se počinje sakupljati leksička građa na području različitih dijalekata, a drugi je što botaničari hrvatsko nazivlje pokušavaju prilagoditi tadašnjoj taksonomiji. Prvi dovodi do toga da se skupio veliki broj lokalnih naziva, a na svim područjima nisu nužno prisutne sve spomenute vrste, pa nema ni potrebe za njihovo imenovanje. Tako će 1842. Roberto Visiani u prvom volumenu svog fino izbrušenog djela Flora dalmatica za Juniperus kao ilirsko ime navesti smrič, smrik. Pinus Abies je jela te piše da raste u planinskim šumama Velebita i Biokova. Smreke nema! Nije propust nego jednostavno uopće ne raste u Dalmaciji, a nema je ni na primorskim padinama Velebita. Stoga ni narodni govor nije imenovao nešto s čime se nije susretao, a praslavenska riječ smerka se prilagodila i upotrijebila za bodljavu drvenastu vrstu koja je tu ljudima bila poznata. To je bila prije svega vrsta Juniperus oxycedrus, u manjoj mjeri i J. communis. Dovoljno su slične da ih u narodnoj taksonomiji nije nužno jednoznačno razdvajati različitim nazivima. Ako se prisjetimo svih kombinacija čakavica, štokavica, ikavica, ekavica i ijekavica, očekivano je da će nastati obilje varijacija na temu kao što su smrika, smreka, šmrika, smrička, smrč, smrča, smrekovica, smrkva i još puno toga. Dakle, taj skup naziva mahom dolazi iz toplih, mediteranskih i submediteranskih područja Jadrana i zaleđa gdje smreke nema ili je vezana za teško dostupna planinska područja, pa je ljudima bila nebitna. Vaccinium Visiani također ne spominje jer borovnica u Dalmaciji ne raste.
Nešto kasnije, 1857. godine Josip Schlosser i Ljudevit Vukotinović objavljuju malu knjižicu, Syllabus florae croaticae. Ako uzmemo bilo koji primjerak te knjige, pod Juniperus ćemo naći bor. Entropija imena dakle raste. Međutim, ako ne uzmete bilo koji primjerak knjige nego onaj koji je pripadao osobno Vukotinoviću, a koji je igrom slučaja završio u mojoj biblioteci, nailazimo na jako zgodnu stvar. Vukotinović je na bor dopisao –ovica! Očito se radilo o tiskarskoj grešci koju je ispravio. Usput budi rečeno da je taj njegov primjerak otisnut jednostrano i prepun je njegovih komentara i bilješki. Syllabus je bio priprema za monumentalno djelo Flora Croatica koje objavljuju 1869. U njega su uključili i podatke iz ostalih publikacija, a s puno pažnje su se odnosili prema Visianijevoj Dalmatinskoj flori. I tako pod Juniperus nalazimo borovica, smrieka, smrik ili smrič. Združili su se dakle nazivi iz različitih dijelova Hrvatske. Međutim, kako se onda zove Picea? E tu iz današnje perspektive upadamo u dodatnu zbrku. Tadašnja taksonomija ne razlikuje rodove Picea i Abies. Postoji samo Abies kojeg nazivaju jela. Zatim zbrka dodatno raste. U rodu Abies razlikuju dvije vrste A. pectinata (današnja jela) i A. excelsa (današnja smreka), međutim oni im zamjenjuju hrvatske nazive, pa ono što danas zovemo jelom oni nazivaju omora ili omorika, a ono što zovemo smrekom oni nazivaju jela. Ako ste se pogubili, u redu je. Tako je to u nomenklaturi. No zato rod Vaccinium nazivaju brusnica ili borovnica, pa je tu situacija čista i u skladu s današnjom upotrebom gdje je V. vitis-idea brusnica, a V. myrtullus borovnica. Isti dvojac 1876. objavljuje Bilinar koji je napisan hrvatskim jezikom i namijenjen širem krugu korisnika. Flora Croatica je naime u cjelosti napisana na latinskom, samo su nazivi porodica i rodova navedeni i na hrvatskom. U Bilinaru rod Juniperus je samo borovica, a Vaccinium je brusnica. Rod Picea i dalje ne postoji, pa je jela češljasta jela, a smreka vitka jela.
Bogoslav (Bohuslav) Šulek je sigurno najvažnija osoba za stvaranje suvremene znanstvene terminologije na hrvatskom. Rođenjem Slovak i evangelik došavši u Hrvatsku ubrzo je shvatio da je hrvatski mahom jezik nepismenih seljaka kojem nedostaju riječi kojima bi se označili pojmovi iz suvremenog i urbanog života, znanosti i tehnike. Od njega nam dolaze riječi kisik, vodik, dušik, lap, latica i nebrojene druge. Pisac je i prvog udžbenika botanike na hrvatskom koji izlazi u dva dijela 1856. i 1859. godine. U drugom dijelu nalazimo determinacijske ključeve, prve ikad napisane na hrvatskom jeziku i opsežno nazivlje na hrvatskom koje obuhvaća i morfološke pojmove. Tu za Juniperus communis nalazimo borovica, smrieka, a za Vaccinium myrtillus – risnica, borovnica. Još jedno njegovo važno djelo je Jugoslavenski imenik bilja iz 1879. godine u kojem je pokušao sakupiti sve poznate narodne biljne nazive. Za Juniperus communis tu čitamo smrek, smrč, smrča, kleka, borovica, borovnica, brin, brina, brinje, smreka, smrekovica, smrekovina, smrekva črna, smriča, smrjeka, smrk, smrkovina, smrkva, šmreka, šmrekovina, kadik, fenja, crna fenja, venja. Za Vaccinium myrtillus pak brusnica, borovnica, borovnjača, mrtovnica, divlja mrča, planinska mrtvinica, barovje, barovnica, kupinača, vrisinje, risje, risnica. Nazive smreke i jele nije pobrkao kao Schlosser i Vukotinović, pa uz Abies excelsa (današnja smreka) nalazimo omara, oamrika, omora, omorika, smereka, smreka, capin, a uz Abies pectinata (današnja jela) jel, jela, vita jela, jelić, jelika, jelka, jelkovac, jelovina, jelva, jevca, jedla, jedlovka, ela, jala, jalva, cmrek, cmrok, smrok, smreka, borika, prava borika, hoja, hojka, črna hoja, hvoja, fojka, frenja, pruca.
Ubacimo još i Dragutina Hirca, jednog od najvećih radoholika u povijesti hrvatske botanike. U početku karijere je službovao kao učitelj, puno je terenčio i rado razgovarao s ljudima, pa je imao dobar osjećaj za narodno nazivlje. Njemu će za Juniperus communis najdraže ime biti brinje, navodi i nazive borovica crna i resnica (npr. u Slikama iz hrvatske cvjetane, 1880.). Kako se i ličko mjesto zove Brinje, a po Lici, u kojoj je brinje česta vrsta, je putovao i o njoj pisao, ne čudi odabir.
Zbrci je pridonijela i framacija. Tako Hrvatsko-slavonski ljekopis (Pharmacopoea coratico-slavonica), prvo takvo djelo koje uz latinski, sadrži i hrvatski tekst (koje imam u drugom, ali sadržajno originalom izdanju iz 1901.) za Juniperus kaže smreka ili borovica. I tu opet vidimo efekt izostanka iz areala, u ovom slučaju iz službene liste ljekovitih droga. Smreka (Picea abies) nije naime dio te liste, pa se naziv može koristiti kao sinonim za borovicu jer nema opasnosti od zamjene. Iza biljnog dijela Ljekopisa stoji Julije Domac, otac Radovana Domca. On je već 1899. godine objavio Uputu u farmakognoziju gdje biljku naziva borovica ili fenja, a češerčiće smrekinje ili klekinje. Tu je dakle precizniji nego u formalno pisanom Ljekopisu.
U 20. stoljeću botanička nomenklatura razdvaja rodove Picea i Abies, pišu se opći pregledi flore i determinacijski ključevi, pa autori iz sve ove jezične raznolikosti i povremenih zbrka moraju odabrati nazive koje će upotrebljavati jednoznačno i koji neće dovoditi to zabuna. Tako se etabliraju borovica, smreka, jela i borovnica kako sam to na početku teksta opisao. Međutim tu priči nije kraj. Ivan Šugar je bio klasično obrazovani botaničar, s velikim interesom za botaničko nazivlje te narodna imena biljaka koja je desetljećima revno sabirao. Objavio ih je u Hrvatskom biljnom imenoslovu 2008. godine. Ako vam se čini da je naziva koje sam naveo prema Šuleku puno, otovorite Šugara, pa ćete vidjeti da ih ima još znatno više. Skupivši zaista obilnu građu narodnog nazivlja, odabrao je nazive koje je predložio kao mogući standard. On će za rod Juniperus predložiti naziv smrič, a za vrstu J. communis naziv smrič borovica. Pomalo podsjeća na hegelijansku sintezu teze i antiteze. Borovnica, smreka i jela ostaju nepromijenjene.
I što reći za kraj? Da li nužno treba koristiti uvriježene nazive? Ovisno o kontekstu. Ako pišemo neki udžbenički, popularni ili stručni tekst bilo bi to preporučljivo da se izbjegne zabuna. Zato je uvijek dobro navesti i botanički latinski naziv. No, nikako ne želim reći da treba uvijek i jedino koristiti te nazive jer je hrvatski jezik očito bogat i raznolikost, pa tu šarolikost ne treba žrtvovati standardu. Svi nazivi koje govornici hrvatskog koriste, dobri su nazivi. A botanički latinski naziv dobra je veza za opću razumljivost.
.
Autor teksta: Antun Alegro