Bijela vrba – Salix alba L. (Salicaceae)
S ožujkom nam je i formalno stiglo proljeće. Prvo ono klimatološko, a zatim i ono kalendarsko. Dani su se produžili, a okoliš je iz dana u dan zeleniji. Ovo su dani kad nam je i bez velikih objašnjena jasno zašto Hildegard von Bingen životnu silu naziva viriditas – zelenost. Neposredno osjećamo kako se život vraća i buja s povratkom zelenila. Taj obnovljeni život ljudi su od pradavnih vremena slavili u bezbrojnim, znanim i neznanim blagdanima i svetkovinama vezanim uz proljetni ekvinocij. U europskom su se kulturnom krugu različite stare tradicije stopile u blagdan Uskrsa, koji je često tek tankom koprenom prekrio stara pretkršćanska vjerovanja i pokušao im dati nova značenja. Sva ona šarena jaja, pilići, zečići, ptičice, šareno cvijeće, zelenilo i bogat stol nemaju zapravo ništa s Novim zavjetom. Oni iz pretkršćanskih vremena zazivaju plodnost, život, obnovu, rodnu i bogatu godinu. Na Uskrs će se u travnju nadovezati još jedan omiljeni blagdan, Jurjevo, Đurđevdan, na kojeg se nekad pjevalo o Zelenom Juri: “Pisan Vuzem prošao, zelen Juraj došao, Iza one gore, u to ravno polje. Darujte ga, darujte, Juru zelenoga! Kuda Jura odi, tuda polje rodi“. Iz ovih stihova je prilično jasno da taj Zeleni Jura ima malo toga s kršćanskom legendom o Sv. Jurju i da se tu također krije nešto starije. Krije se Jarilo, Perunov i Mokošin sin kojeg je Veles oteo i odveo u podzemlje gdje je odrastao s njegovim kćerima. Izrastavši u snažnog mladića u korijenju stabla života, kod boga vegetacije Velesa, kreće u potragu za ženom prema Perunovu svijetu u vrhu stabla života. Prolazeći stablom, dolazi i u svijet ljudi kojem donosi proljeće, novu životnu snagu, obnovu vegetacije i radost. Jarilu zaista odgovara naša tradicionalna uskrsna ikonografija. Veles, kod koga je Jarilo odrastao bog je vegetacije, plodnosti i života u najširem smislu, bog polja, šuma i životinja. Veles zato stoluje na zemlji, u vodama, u podzemlju, odnosno u korijenju stabla života. Veles vlada vodom i zemljom. Njegova suprotnost gromovnik Perun, vlada vatrom i nebom. Oni su suprotstavljeni i vode neprekidni božanski boj, sjetimo se i otmice Jarila. Taj boj dovodi do izmjene godišnjih doba, kiše i suše. Otud sveslavenska očaranost Svetim Jurjem ili Đorđem. Priča o njegovoj borbi sa zmajem poslužila je kao odlična kršćanska kulisa za staro vjerovanje u kozmički boj između Peruna i Velesa. Tu borbu ne treba razumijevati kao borbu dobra i zla jer Perun i Veles nisu suprotni polovi dihotomije dobro-zlo. Radi se o borbi između suprotstavljenih sila i elemenata koja drži svijet u pokretu. Mitu o božanskom boju cilj je objasniti kretanje svijeta i njegove cikličke promjene.
Ako ste se već zapitali gdje je u ovoj priči vrba, evo je konačno. Grane s „macama“ jedan su od omiljenih proljetnih, cvjetničnih i uskrsnih ukrasa. No, kad ih unosimo u kuću, unosimo zapravo grane vrba, stabala vlažnih staništa i obala rijeka koje pripadaju Velesu (najčešće je to ipak vrba iva, Salix caprea). Time odajemo poštu starom božanstvu vegetacije i plodnosti i obilježavamo Jarilov uspon po stablu života.
Bijela vrba doista pripada Velesovom vlažnom svijetu. Njemu pripada i većina ostalih vrsta vrba koje vole obale rijeka, potoka, mrtvaja, rukavaca i sprudova i poplavnih područja. Neke će se popeti i u Perunovo planinsko carstvo, ali će se nastaniti tamo gdje se nakuplja i duže zadržava snijeg koji će topljenjem tlo opskrbiti količinom vode koja je veća nego na okolnim staništima.
Vrbe osim što žive na vlažnim staništima, cvatu i listaju rano, ranije od većine autohtonih drvenastih vrsta, pa su među prvima koje najavljuju Jarilov dolazak. Kada promatramo neki nizinski ili brežuljkasti krajolik, uočit ćemo da su krošnje u najnižim, vlažnim dijelovima već zaogrnute nježnim, pahuljastim zelenilom, dok su one na nešto višim položajima još uvijek sive, bez trunke zelenila. To su mahom krošnje hrastova, grabova, kestena i bukvi.
Vrbe obično cvatu prije listanja ili se kao kod bijele vrbe listovi pojavljuju s vrlo malim odmakom nakon cvjetova, zapravo gotovo istovremeno. Što su uopće cvjetovi kod vrba? Kriju se u dobro poznatim „macama“ za koje mnogi uopće ne znaju da pripadaju vrbama, makar im bile dragi proljetni ukras. Jedna maca je jedan cvat u kojem se krije i koja stotina cvjetova. Oni su stoga vrlo sitni, nemaju ni lapova ni latica, čak ni tučak i prašnici nisu zajedno jer su vrbe razdvojena spola. Jedinke nose ili samo ženske ili samo muške cvjetove. Ženski cvijet građen je samo od jednog tučka smještenog u pazušcu majušnog listića kojeg nazivamo brakteja. Muški je pak građen od najčešće dva prašnika (ovisno o vrsti može ih biti i pet ili tri ili pak ta dva prašnika filamentima srastu), koji su također smješteni u pazušcu brakteje. Te brakteje su kod mnogih vrsta obrasle finim, svilenastim, bijelosrebrnastim dlakama koje mladim, neotvorenim macama daju prepoznatljivi „ukrasni“ izgled. U vrijeme cvatnje maca se izduži, brakteje se razmaknu, pa tučci i prašnici provire, svaki sa svog stabla.
Sitni, neugledni cvjetovi, bez šarenog ocvjeća i još k tome združeni u mace ili rese standardni su tip cvjetova koji se oprašuju vjetrom. Kod vrba je to samo donekle tako. U muškim macama prašnici stvaraju veliku količinu peludnih zrna koje vjetar može donijeti do njušaka tučaka, ali taj je način oprašivanja ipak vrlo ograničen zbog ljepljivosti peludnih zrna. Vrbe su zadržale za kritosjemenjače stariji način oprašivanja – oprašivanje kukcima. Kukce privlače intenzivno žutim peludnim zrnima, ali kako je pelud skup i trebao bi služiti oprašivanju, a ne kao hrana kukcima, vrbe im nude i nektar. Slatku tekućinu koja je biljci jeftinija za proizvodnju, a kukcima i te kako privlačna. Nektar se luči u posebnim žlijezdama, nektarijima. Oni postoje i u ženskim i u muškim cvjetovima, izgledaju poput malih valjaka ili panjeva te je po jedan smješten pri bazi tučka ili prašnika, s njihove prednje strane. Iako su vrlo maleni, puno ih je jer je velik broj cvjetova u maci, a još veći broj maca na stablu vrbe. Kad se sve zbroji, vrbe su jedan od prvih proljetnih i k tome vrlo izdašnih izvora hrane za mnoge vrste kukaca koji se bude iz zimskog sna.
Kako je dosad sve bilo sitno, tako je i dalje. Tučak zori u maleni plod tobolac koji se uzdužno raspuca, pa iz njega izlijeću sićušne sjemenke, a svaka na vrhu ima čuperak finih, mekanih bijelih dlaka. Sjemenke raznosi vjetar, i do 50 kilometara od majčinskog stabla. Kad puhne vjetar, može nam se činiti da pada fini, paperjasti snijeg. Dio tih dlačica će završiti i u našim stanovima, međusobno se ispreplesti i s kućnom prašinom stvoriti dobro poznate „mačke“ koji se nakupljaju po uglovima, ispod kreveta i ormara. Tako smo od maca došli do mačaka. Te dlake sakupljaju neke vrste ptica, sjenice na primjer, i njima oblažu unutrašnjost svojih gnijezda kako bi potomstvu osigurale mekan i topao dom. Ljudi su ih pokušavali upredati u konac, no to nikako nije išlo. Dlake su jednostavno prekratke i prekrhke za tako nešto.
U majušnim sjemenkama gotovo da nema hranjivih tvari za prehranu klijanaca, klijave su tek nekoliko dana, a za klijanje im je potrebno obilje svjetla. Puno je tu zahtjeva, a sve će se to ponekad složiti baš u Velesovom carstvu. Ako krajem proljeća, kada sjemenke zore i izlijeću, padnu vodostaji preostanu otvorene, neobrasle obale i sprudovi kao idealno mjesto za klijanje vrba. Niču brzo, odmah započinju sa fotosintezom jer zaliha nemaju, rastu brzo i ako će imati sreće da ih ne odnese neki vodni val, brzo će se korijenjem čvrsto uhvatiti za podlogu i potjerati uvis. To je tipična strategija pionirskih vrsta. U brzini rasta mogu se mjeriti jedino s topolama od autohtonih vrsta drveća. Šume bijele vrbe rastu dakle duž obala rijeka, često kao uska pruga u pojasu intenzivnih poplava, a samo na rijetkim područjima poput Kopačkog rita zauzimaju veće površine u mreži ritskih rukavaca i kanala. Kada uđemo u takvu šumu zapažamo da su sva stabla jednake starosti, kao da ih je netko istovremeno posadio. Međutim nije, istodobnost je posljedica opisanog povlačenja vode i naleta sjemena iz kojeg će takva šuma izrasti. Takva kombinacija se ne događa svake godine, a ako se i dogodi mora postojati otvorena obala ili sprud. Ako sjemenke dospiju u sjenu drugih stabala ili čak zeljastog bilja ne mogu klijati. Zato kad uhvate priliku, iskoriste ju i izrastu u stabla koja sva pripadaju istoj generaciji.
Takva staništa puna su izazova. Prije svega vodenih. Vrbe moraju izlaziti na kraj s visokim, često i dugotrajnim vodostajima, mehaničkom silom vode i nedostatkom kisika kojeg je u vodi nekoliko desetaka puta manje nego u zraku. Bijela vrba će i nekoliko mjeseci izdržati ako joj iz vode viri samo vrh krošnje. Dugačke, savitljive i elastične grane i uski, vretenasti listovi odlično odolijevaju mehaničkim silama koje nastaju pri toku vode. Elastičnost grana čovjek je davno prepoznao, pa one ih koristi za pletenje košara, ograda, vezanje vinograda i slične svrhe. Da bi mu bile pri ruci često ih je sadio uz naselja, po rubovima polja i vinograda, a zbog stalnog rezanja grana stablo nema razgranjenu krošnju, već završava „glavom“ koja nosi čupavu frizuru od dugačkih, vitkih grana, idealnih za pletenje. Takve vrbe omiljeni su motiv podravskih naivaca.
Da bi za vrijeme visokih voda došle do kisika vrbe iz debla puštaju korijenje neposredno ispod površine vode. Zbog guste razgranjenosti nazivamo ga bradastim korijenjem. Kako vodostaj pada, tako vrba tjera novo i novo korijenje kako bi uvijek bilo neposredno ispod površine vode, pa na kraju čitavo deblo izgleda kao obraslo gustom bradom. To se naravno ne može u toj mjeri dogoditi kod starih stabala s debelom korom.
Bijela vrba je pravo stablo koje može doseći visinu od 20 do 30 metara, a opseg debla može biti šest, ponekad čak i osam metara. Doživjeti može i dvjestotinjak godina. Barem vršne grane su joj ovješene, pa kad se njišu na vjetru do izražaja dolaze naličja listova obrasla svilenastim, srebrnastobijelim dlakama. Te dlake s jedne strane služe kao zaštita od sunčeva zračenja koje na otvorenim staništima vrbe može biti izrazito, a s druge strane služe i kao zaštita od isušivanja kojem vrbe mogu biti izložene kod vrlo niskih, ljetnih vodostaja. To što izraste kao visoko stablo bijelu vrbu razlikuje od svih njezinih srodnica iz naše flore koje su grmovi ili manja stabalca. Naravno da postoji iznimka. To je krhka vrba (Salix fragilis), koja također može izrasti u visoko stablo, a k tome se može križati s bijelom vrbom i nastaje crvena vrba (Salix × rubens) koja više ili manje može biti slična jednom od roditelja što njihovo određivanje može uvelike zakomplicirati.
Jedan od hibrida bijele vrbe svima je dobro poznat. To je Salix × sepulcralis ‘Chrysocoma’ ili tužna vrba, stablo dugih, visećih, intenzivno žutih grana. Hibrid je nastao 1888. u Transilvaniji ili ju je bar otamo opisao mađarski botaničar Lajos Simonkai (iliti Simkovics). Roditelji su joj bijela vrba žutih grana (Salix alba subsp. vitellina) i „prava“ tužna vrba (Salix babylonica). Ta babilonska vrba je pak prirodno rasprostranjena u Kini. Carl Linnaeus ju je nazvao babilonskom, želeći reći da je zbog visećih grana tužna, misleći na psalam 137 koji govori o Izralecima prognanim u Babilon: Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. Toj babilonskoj kineskoj vrbi kod nas je uglavnom prehladno i teško uspijeva van sredozemne klime. Zato se gotovo uvijek sadi njezin hibrid, koji se vrlo često krivo naziva samo po svom babilonskom roditelju.
Bijela vrba je primjer kako ponekad iz čitavog niza krivih premisa može izroditi dobar zaključak. Taj zaključak nas je doveo do stvaranja jednog od najpopularnijih lijekova svih vremena – aspirina. Pretpostavke iz kojih je potekao temelje se na starom i znanstveno potpuno neutemeljenom nauku o signaturama. On se od davnina provlači mnogim tradicionalnim medicinskim sustavima, a u temelju mu je ideja da se prema izgledu biljke može odrediti kakvo joj je ljekovito djelovanje. Ta doktrina utkana je u mnoge biljne nazive koje i danas koristimo. Tako će široko suličasti listovi plućnjaka (Pulmonaria) posuti svijetlim pjegama podsjećati na tuberkulozna plućna krila, trorežnjasti listove jetrenke (Hepatica) na jetra, a ovalni isperci nekih vrsta slezenica (Asplenium) na slezenu, pa će samim time biti ljekovite za te organe. Taj nauk možemo shvatiti kao predznanstvenu želju za razumijevanjem prirode na koju se nadovezalo također predznanstveno gledište po kojem čovjek ima središnje mjesto između mikrokozmosa i makrokozmosa, pa se sve što postoji na ovaj ili onaj način odnosi na njega ili u njemu odražava. Ovaj nauk tvrdoglavo se održava, pa ne nedostaje alternativne, new age, antropozofske i slične literature koja se njime vrlo strastveno bavi. Ako pak pažljivije i hladne glave čitamo takvu literaturu lako možemo zaključiti da tu često dolazi do zamjene teza. Naime, autori su uglavnom upoznati s djelovanjem pojedinih biljaka, odnosno tvari iz njih, pa se naknadno trude naći neke značajke u izgledu i građi biljke koje bi uputile na to djelovanje.
Nauk o signaturama jednu od svojih renesansi doživio je baš u renesansi kad se nakon srednjeg vijeka ponovno javlja interes za prirodu, ali i skrivene veze harmonije i sklada koje se u njoj javljaju. U potrazi za tim vezama švicarski liječnik Paracelsus (1493.-1541.) će nauku o signaturama dati novi zamah koji će zatim detaljno razraditi Giambattista della Porta (1535.-1615.) i doprinijeti njegovoj općoj prihvaćenosti. I tako će baš iz te neznanstvene teorije proizići prvi pokušaj znanstvenog tumačenja djelovanja kore vrbe. Ona se od davnina koristila kod reume, artritisa, bolova u mišićima te različitih groznica i vrućica. To će objasniti engleski duhovnik Edward Stone 1763. Kraljevskom društvu u Londonu u izvještaju pod naslovom An account of the success of the bark of the willow in the cure of aggues (Zapis o uspjesima vrbine kore u liječenju groznice). Objasnit će time što vrba raste na vlažnim staništima, s „nogama u vodi“, a kako su takva staništa izvor malarije, a vrba se uspješno nosi s vlagom na staništu i posljedicama koje ona izaziva, bit će odlično sredstvo za liječenje malarije i ostalih groznica, odnosno bolesti koje prati povišena temperatura: As this tree delights in a moist or wet soil, where agues chiefly abound, the general maxim that many natural maladies carry their cures along with them or that their remedies lie not far from their causes was so very apposite to this particular case that I could not help applying it. Vrba će dakle biti djelotvorna kod bolesti koje kod čovjeka izazivaju mokre noge. Stone je svoje tvrdnje potkrijepio i time što je kora vrbe gorka, slično kori kininovca, koji je tada bio jedino poznato djelotvorno sredstvo protiv malarije. To je vrijeme kada se pokušava naći alternativa za kininovac koji je bio skupa uvozna roba nad čijom su trgovinom monopol držali Španjolci u čijim je južnoameričkim kolonijama rastao. Iz ovoga je vidljivo da je revni duhovnik argumentaciju obrnuo naglavačke iz današnje prirodoslovne perspektive. Nije on iz ekologije i morfologije vrbe iščitao za što ju upotrebljavati, već je znajući kako djeluje revno tražio svojstva kojima bi to djelovanje objasnio. Kako god, proveo je pokuse s prahom kore vrbe koju je davao oboljelima od malarije u sve većim dozama i pratio učinke, pa je jedan od prvih koji je proveo egzaktno kliničko istraživanje.
Nekoliko desetljeća kasnije, 1828. minhenski ljekarnik Johann Andreas Buchner, kojeg se nova kemija znatno više dojmila od starog nauka o signaturama, iz ekstrakta kore vrbe izolirao je tvar koju je nazvao salicin i koja je snižavala temperaturu i ublažavala reumatične bolove. Malo kasnije, 1831. švicarski ljekarnik Johann Pagenstecher je destilacijom ekstrakta cvjetova jedne druge biljke vlažnih staništa, brijestolisne končare (Filipendula ulmaria), koja također raste s nogama u vodi i od davnina je korištena kod groznica i kostobolja izolirao salicilaldehid, tvar koja je snižavala temperaturu i ublažavala bolove. Tu tvar je poslao Karlu Jacobu Löwigu koji ju je okisidirao u salicilnu kiselinu i pokazao da ta ima istu osnovnu strukturu kao Buchnerov salicin. Danas znamo da je to salicin glikozid, a kad mu odcijepimo šećer ostaje salicilna kiselina. Ta reakcija se zbiva i u našoj jetri te tako nastaje aktivna tvar iz spoja prisutnog u vrbi. Salicilna kiselina koristila se kao analgetik, no nažalost teško je sjedala na želudac, izazivala mučnine i druge nuspojave tako da je su mnogima bili draži reumatični bolovi od nuspojava lijeka. Zatim je 1853. strazburški kemičar Charles Frédéric Gerhardt uspio acetilirati salicilnu kiselinu tako da ju je pomiješao s acetil kloridom i po prvi puta smo imali acetilsalicilnu kiselinu. Ova tvar nije izazivala neugodne nuspojave, ali je reakciju bilo teško izvesti i nije bila upotrebljiva za neku značajniju sintezu acetilsalicilne kiseline. Imali smo dakle aktivnu tvar, ali još ne i aspirin. Problem sinteze acetilsalicilne kiseline u čistom i stabilnom obliku riješit će Felix Hoffmann, kemičar iz firme Bayer koja će 1899. patentirati aspirin. Priča kaže da je Hoffmanna inspirirala želja da pomogne ocu koji je patio od reumatskih bolova, a vrlo je teško podnosio salicilnu kiselinu, odnosno njezinu natrijevu sol. Međutim, ta priča ima i drugu stranu prema kojoj je Hoffmann bio tek mladi suradnik u timu koji je vodio Atrhur Eichengrün, iznimno sposoban kemičar koji je imao više desetaka patenata i koji bi bio zaslužan za osmišljavanje i kreativni dio stvaranja aspirina. On je kao Židov više desetljeća kasnije završio u koncentracijskom logoru Teresienstadt iz kojeg je napisao pismo matičnoj firmi u kojem moli da se zauzmu za njega zbog zasluga u stvaranju aspirina i ostalih doprinosa. Nitko mu nikada nije odgovorio. Logor je preživio, ali kontroverza o stvaranju aspirina do danas nije riješena.
Vratimo se još kratko brijestolisnoj končari jer njoj aspirin duguje svoje ime. Ta vrsta je u vrijeme nastanka aspirina bila u rodu Spirea, pa se na to ime dodalo slovo „a“ koje se odnosi na acetiliranje i tako je nastao naziv aspirin. Vrba je ispala iz priče, pomalo podsjećajući na Eichengrüna.
I tako smo od Velesa stigli do aspirina, a sve su se priče isplele oko jedne sasvim obične bijele vrbe.
Autor teksta: Antun Alegro