Svibovina (Cornus sanguinea L., Cornaceae)
Zašto svibovina kao biljka mjeseca ožujka, kad joj naziv jasno govori da pripada svibnju? Odabir nije išao po ključu hrvatskog naziva već po epitetu njezinog botaničkog, u ovom slučaju potpuno latinskog naziva. Pridjev sanguineus, u ženskom rodu sanguinea doslovno znači krvav, krvava te dolazi od imenice sanguis-krv. Znamo da biljke nemaju krv, a uz svibovinu se ne veže ni neka mračna legenda po kojoj bi iznikla iz krvi nekog tragično skončanog junaka kao što je to slučaj za mnoge biljke. Razlog je u njezinim crvenim jednogodišnjim granama kojima je žarkost crvenila posebno izrazita u hladnim mjesecima, a kako tada nema lišća jasno se ističu, pogotovo ako rastu u većim sastojinama unoseći živost u bojama siromašan zimski krajolik. Još kad ih obasja nisko sunce pretproljetnih dana, teško je ne uočiti njihovo plamteće crvenilo koje kao da najavljuje da je sunce sve više, a dani sve duži i topliji.
Ako pažljivije pogledamo grane, možemo uočiti da je boja intenzivnija na suncu okrenutoj strani. Ta boja potječe od antocijana smještenog u vakuolama subepidermalnih stanica i svibovini služi kao zaštita od sunca, prije svega ionizirajućeg ultraljubičastog zračenja. Istu ulogu u našoj koži ima melanin, s tom razlikom da mi crnimo ljeti kad je sunčevo zračenje najintenzivnije. Grane svibovine tada su u sjeni lišća, pa biljka nema potrebu trošiti resurse u sintezu antocijana. Od njihove intenzivne sinteze bit će pošteđena do potkraj ljeta kada će stvarati drugi tip tamnih, plavocrnih antocijana u plodovima. Što je pak sa starijim granama, zašto one ni zimi nisu crvene? Zato što njih štiti sekundarno pokrovno tkivo građeno od slojeva plutnih stanica koje su i bez antocijana dobra zaštita.
Svibovina se vrlo uspješno rasprostranjuje združenim snagama ornitohornih plodova i vegetativnih korijenskih izdanaka. Kad se jednom usije, kreće s vegetativnim razmnožavanjem. Kao prava pionirska vrsta u nekoliko godina može osvojiti znatne površine i stvoriti guste, teško prohodne šikare. Vrlo je uspješna na zapuštenom poljoprivrednom zemljištu, u nedefiniranim suburbanim zonama, uz prometnice i pruge, pa velike sastojine možemo naći posvuda po nizinskoj Hrvatskoj. Dovoljno se, recimo, provesti zagrebačkom obilaznicom od Lučkog do Ivanje Reke da se uvjerimo u uspješnost njezina osvajanja terena i u istovremenu neuspješnost hrvatske poljoprivrede.
Grmovi svibovine dobro podnose rezanje nakon kojeg se brzo obnavljaju, nisu zahtjevni na tip tla, a dobro rastu i u zbijenim tlima što je ključ njihova uspjeha u (sub)urbanim područjima. Ipak, da se svibovinu pita, odabrala bi humozna, svježa tla s ponešto vapnenca. Sva opisana svojstva brzog rasta, nezahtjevnosti s obzirom na tlo i dobrog podnošenja rezidbe čine ju idealnom za živice i zelene ograde. S crvenim granama zimi, bijelim cvjetovima u proljeće, tamnim plodove potkraj ljeta i crvenim lišćem u jesen takva živica je doista živa i s obzirom na kolorit, uz nju neposrednije doživljavamo hod kroz godinu, pa će ona biti sretnije rješenje od neke visokokultivirane alohotone crnogorice monotone bojom, siromašne drugim živim bićima i zadnjih godina podložne gljivičnim bolestima.
Što se raznolikosti drugih živih bića tiče, listovima svibovine hrane se gusjenice 16 vrsta leptira, a plodove jede 24 vrsta ptica i osam vrsta sisavaca. K tome su njezine guste šikare važne kao gnjezdište i sklonište mnogim vrstama ptica.
Mi plodove načelno ne jedemo, uvriježilo se mišljenje da su otrovni iako oni to nisu. Zanimljivo je da to mišljenje nisu dijelili naši davni preci iz brončanog doba jer u arheološkim nalazištima iz tog vremena nalazimo obilje koštica svibovine što je jasan znak da su plodovi služili za hranu. Trpkog su i kiselog okusa, što je sigurno doprinijelo vjerovanju o otrovnosti, a istini za volju sadrže manju količinu triterpenskih saponina koji mogu izazvati mučninu i nadražaj želuca. Oni se termičkom obradom razgrađuju, a kako su plodovi iznimno bogati C vitaminom, dobri su za pripremu sokova, pekmeza i sličnih proizvoda. Kako je usplođe tanko i oskudno, najbolje ih je miješati s drugim vrstama voća. Koštice su se pak sve do 18. stoljeća koristile za dobivanje ulja koje se koristilo u lampama. Tada ga počinju potiskivati ulja koja su se mogla proizvesti u znatno većim količinama kao što su kitovo ulje i petrolej. U nedostatku kave mljele su se i pržile kao nadomjestak.
Vjeri u otrovnost plodova mogao je pridonijeti i nama ne baš ugodan miris cvjetova kojeg uzrokuje trimetilamin i pomalo nas podsjeća na miris kolodvorskog pisoara. Taj miris nikako nije odbojan svima, tako da cvjetovi privlače obilje dvokrilaca (jer znamo na što muha leti), kornjaša, ali i različitih vrsta solitarnih pčela koje su posebno ugrožene i proživljavaju drastičan pad populacija. Kad smo već kod fitokemije, spomenimo još da kora sadrži slabo otrovni glikozid kornin (verbenalin) koji djeluje laksativno, a u većoj dozi može uzrokovati proljev ili povraćanje. U listovima je pak prisutna znatna količina fenolnih tvari antioksidativnog djelovanja i salicilne kiseline, pa nije isključeno da u budućnosti neće dobiti neku ulogu u fitoterapiji i farmaciji. Kod osjetljivijih ljudi listovi mogu izazvati lokalni nadražaj kože, npr. kod orezivanja živice. Odgovorne su za to sitne dlačice na naličju lista inkrustrirane kalcijevim karbonatom. Tu se radi o pukom mehaničkom nadražaju, a ne o nekim opakim alergenim tvarima.
Svibovina je uz drijen jedini autohtoni pripadnik roda Cornus. Kako su u paru, tako su ih još u antici zvali Cornus mas i Cornus femina, dakle muški i ženski „rožnjak“. U međuvremenu je drijen ostao bez svoje družice jer je Linneaus svibovinu nazvao Cornus sanguinea i tako se izgubila prastara dihotomija. Rodovni naziv Cornus doista dolazi od latinskog cornu-rog i odnosi se na tvrdoću drijenovog drva, jednog od najtvrđih od autohtonih vrsta, tako da je drijen i u svakodnevnom govoru postao pojam čvrstoće i postojanosti, sve do onog „zdrav kao dren“. Drvo svibovine i nešto je mekše, ali i dalje tvrdo i čvrsto, pa se upotrebljavalo za izradu drški za alate (motika, lopata, štihača itd.), žbica za kotače kola, štapova za hodanje, a ravne jednogodišnje grane za pletenje košara i nekad dublje u prošlosti za izradu strelica. Tako su kod poznatog Ötzija, zamrznutog u alpskom ledenjaku prije više od 5000 godina pronađene baš strelice od svibovine i vunaste udikovine (Viburnum lantana). Manje elegantna, ali svako korisna upotreba debljih grana bila je za izradu prečki u kokošinjcima.
Još jedna opaska u vezi štapova za hodanje. U susjednoj se Sloveniji vjerovalo da će čovjeka koji na put krene sa štapom od svibovine pratiti zli duhovi. Obrnuto, štap od drjenovine jamčio je pratnju dobrih duhova. No, da sa svibovinom ne mora biti baš tako loše govori nam vjerovanje iz malo daljeg germanskog svijeta po kojem u Ivanjskoj noći, između 11 i 12 sati ispod sedam godina starog grma svibovine treba rasprostrti platno, pa će cvjetovi koji na njega padnu omogućiti ostvarenje svih želja.
I za kraj malo gramatike. Često nalazimo napisano Cornus sanguineus umjesto Cornus sanguinea. Mnogima, pa i profesionalnim botaničarima to se čini logično jer bi, kao, nastavci imenice i pridjeva (rodovnog naziva i epiteta) trebali imati isti nastavak. No, ni jedna gramatika ne govori o istim nastavcima, već o slaganju u rodu, broju i padežu. Padež je očito nominativ, broj jednina, pa je problem, bit će, u rodu. I stvarno, u latinskom postoji nešto što se naziva „izuzeci od deklinacija“ i budućim botaničarima u napast stari su Latini u te izuzetke ugurali gotovo sve nazive za drveće i grmlje. Ono se uglavnom deklinira po prvoj i četvrtoj, „muškoj“ deklinaciji, a imenice su ženskog roda. Tako i Cornus sa svojim „muškim“ nastavkom –us pripada prvoj (kod nekih klasičnih autora i četvrtoj) deklinaciji, a ženskog je roda. Stoga će pripadajući pridjev morati biti u ženskom rodu, dakle sanguinea, a ne sanguineus. Možda je latinska gramatika s tom zbrkom deklinacija i rodova izvor bogumrske „rodne ideologije“, ali bih razvoj te teze prepustio nekom desnom umu.
Autor teksta: Antun Alegro