Božikovina – Ilex aquifolium L. (Aquifliaceae)
Heigh-ho! Sing heigh-ho! Unto the green holly:
Most friendship is feigning, most loving mere folly:
Then, heigh-ho, the holly!
This life is most jolly.
William Shakespeare, As Tou Like It (Act II, sc. 7)
I u prosincu ćemo nastaviti potragu započetu u listopadu za biljkama koje se još ističu u jesenskom, odnosno zimskom krajoliku. Dok smo u listopadu još nalazili biljke kojima je to prirodno doba cvatnje, u prosincu ih izvan Sredozemlja više nema. Za sunčanih dana možemo na tratinama pronaći pokoju rascvalu glavicu tratinčice, ali i one su još daleko od svoje pune proljetne cvatnje. Ako tog istog sunčanog prosinačkog dana odlučimo skupiti nešto D vitamina i serotonina, pa krenemo u hodnju ili lagano planinarenje kroz bukove šume moguće je da ćemo naići na božikovinu. U ovo doba godine ćemo ju vrlo lako prepoznati jer je jedino bjelogorično vazdazeleno stabalce u našim listopadnim šumama. Još ako je okićeno crvenim plodićima – bobičastim koštunicama, ne možemo ju zamijeniti ni s jednom drugom vrstom.
Sva stabalca nisu okićena plodićima iz jednostavnog razloga što su razdvojenog spola – postoje muška i ženska stabla. Vrijedi malo detaljnije pogledati cvjetove jer ćemo vidjeti evoluciju u hodu. Razdvajanje spolova još nije potpuno završeno, pa u muškim cvjetovima uz četiri potpuno razvijena prašnika nalazimo i rudimentarni tučak, a u ženskim uz funkcionalni tučak i dva zakržljala prašnika.
Božikovinu ćemo kod nas naći prije svega u bukovim šumama brdskog i gorskog pojasa zapadne Hrvatske, od Učke i Gorskog kotara preko Žumberačke gore do zagorskih planina Strahinjšćice, Ivanšćice, Ravne gore i Macelja, pa će preko Medvednice i Kalnika zahvatiti Slavonsko gorje i tu će stati. Na jug će se spustiti do Ličke Plješevice i Velebitom do sjenovitih i vlažnih pakleničkih bukovih šuma gdje će biti vrlo rijetka. U bukovim šumama ne raste najradije samo kod nas nego u čitavoj Europi. Bukvama nije ravnopravna u visini nego čini poseban kat niskog drveća ili visokog grmlja. Rijetko je viša od nekoliko metara, vrlo rijetko i preko dvadeset. Takve sastojine je Emil Adolf Roßmäßler (1806.-1867.), jedan od pionira popularizacije znanosti nazvao „šumom ispod šume“. Stablo božikovine može doživjeti starost od 200 do 300 godina i tada mu promjer može biti i šezdesetak centimetara.
Takva, mogli bi ugrubo reći zapadnjačka rasprostranjenost u Hrvatskoj dobro odražava njezinu opću rasprostranjenost. Geobotaničkim žargonom kažemo da je božikovina vrsta atlantsko-mediteranske, odnosno, subatlantsko-submediteranske rasprostranjenosti, što znači da naseljava područja s blagim zimama, zapadnu Europu koja je pod utjecajem Atlantika i golfske struje koja priječi duboke zimske minuse te u gorskim područjima južne Europe jer bježi u brda od ljetnih žega koje joj također nisu drage. Njezinu rasprostranjenost dobro opisuje siječanjska izoterma od 0 °C. To znači da ne raste tamo gdje je prosječna siječanjska temperatura ispod nule. Naravno da božikovina podnosi povremene niže temperature, sve do -20 °C, ali se one ne smiju javljati redovno i dugotrajno da bi mogla dugoročno opstati. Božikovina nije dakle baš potpuno prilagođena širokoj zoni europskih listopadnih šuma. U umjerenoj i umjereno-hladnoj klimi listopadnost je ipak najbolja strategija bjelogoričnog drveća za preživljavanje zime.
Božikovina je pak vazdazelena, što naravno ne znači da nikad ne mijenja lišće. List prosječno potraje tri do četiri godine, a mijenjaju se stalno pomalo tako da krošnja nikad nije gola. Budući da list traje nekoliko sezona ima smisla u njega uložiti nešto više resursa u odnosu na prosječni list koji traje samo jednu sezonu. Zato su oni kožasti i čvrsti. Epiderma je prevučena debelom voštanom kutikulom koja listu daje prepoznatljivi sjaj, a ispod epiderme se još nalazi dodatno pokrovno tkivo – hipoderma, a uz provodne žile se pružaju sklerenhimska vlakna. Sve su to prilagodbe koje list štite od pretjeranog i prenaglog isušivanja. E sad, kakvo isušivanje kad smo rekli da božikovina preferira blagu oceansku klimu ili gorska područja juga gdje ljeti načelno nema suša, bar ne izrazitih. No, nije božikovini problem ljeto, nego sunčani i hladni zimski dani. Za takvih dana zrak se može pristojno zagrijati, svjetla ima dovoljno, pa bi bilo šteta propustiti priliku za malo fotosinteze. Za to je potrebno otvoriti puči, no ako je voda u tlu zamrznuta ne može uči u provodni sustav korijena, pa se voda koja izlazi kroz puči na listovima ne može nadoknaditi i biljka se suši. Govorimo o fiziološkoj suši jer voda u okolišu postoji, ali je biljci nedostupna. Zato list treba dobro utvrditi i osigurati od bilo kakvog pretjeranog gubitka vode mnogim slojevima. Stopa transpiracije listova božikovine slična je onoj kod nekih žednjaka. Zimska fotosinteza božikovini je bitna jer tada okolna stabla nemaju lišće, pa je količina dostupnog svjetla veća nego ljeti. Grane božikovine ostaju zelene nekoliko godina, pa se i one fotosintetski aktivne. Stoga treba iskoristiti svaki nešto topliji zimski dan, a takvih je naravno više u blizini obale. To je glavni razlog zašto božikovina ne zalazi u dubinu kontinenta. Prijeti joj zimsko isušivanje.
Listovi, osim što su sjajni, kožasti i čvrsti na svojim rubovima nose oštre bolje. One nemaju ništa s gospodarenjem vodom već su zaštita od biljojeda. Ako pogledamo listove na višim granama uočit ćemo da su glatkih rubova bez bodlji. Priroda je racionalna i štedljiva, pa čemu trošiti vrijedne resurse na stvaranje bodlji na listovima koji su van dosega onih koji bi ih mogli brstiti.
Vidjeli smo da božikovina sa svojim vazdazelenim listovima ima niz problema s kojima se mora nositi u svijetu u kojem se našla i kojem kao da ne pripada potpuno. A zapravo i ne pripada. Božikovina ima oko 440 vrsta i središte rasprostranjenosti im je u tropskim i suptropskim područjima gdje je vazdazelenost najbolja strategija s obzirom na visoke temperature i uglavnom stalnu dostupnost vode. Kako su se prilagođavale životu u hladnijim područjima, neke sjevernoameričke i azijske vrste postale su listopadne, a neke se snalaze kao vazdazelene. Naša božikovina svoje današnje područje rasprostranjenosti polako je zauzela nakon posljednjeg ledenog doba. Istraživanja makrofosila, peluda u sedimentima i kloroplastne DNA ukazuju da je zadnje ledeno doba preživjela u dva odvojena pribježišta – refugija, jednom na Iberskom i drugom na Apeninskom (možda i Balkanskom) poluotoku. Tokom ranog holocena rasprostranila se Iberskim, Apeninskim i Balkanskim poluotokom, južnim dijelovima srednje Europe, a stigla je sve do južne Engleske i Irske. Tokom srednjeg i kasnog holocena proširila se alpskim područjem, na sjever je prodrla do Škotske i južne Skandinavije, a na istok do sjeverne Njemačke. Zanimljivo je da fosilni nalazi svjedoče da je tokom holocena bila prisutna i u nekim područjima gdje je danas više nema, što svjedoči o višim zimskim temperaturama u to vrijeme. Trenutne klimatske promjene sa sve toplijim zimama također pogoduju božikovini i za očekivati je širenje njezinog područja rasprostranjenosti.
U Europi je prisutno još nekoliko vrsta božikovina znatno manjeg područja rasprostranjenosti i sve ih smatramo tercijarnim reliktima, ostacima stare predledenodobske flore kada je klima u Europi nalikovala današnjoj tropskoj i suptropskoj klimi kakvu većina božikovina preferira. Na istoku, u crnomorskom području raste Ilex colchica, a još uže područje rasprostranjenosti imaju kavkaske vrste I. imerethica (I. colchica subsp. imerethica) i I. stenocarpa. To područje u podnožju Kavkaza, između Crnog i Kaspijskog mora obraslo je hirkanijskim šumama – bjelogoričnim šumama čija povijest seže 25 do 50 milijuna godina unazad kada su obrastale većinu današnjih sjevernih umjerenih područja.
Ostatke predledenodobskih šuma nalazimo i na suprotnom kraju kontinenta, na Makaronezijskim otocima u Atlantskom oceanu. Taj tip šume nazivamo laurisilva zbog velikog broja vrsta iz porodice Laurecaeae, ali i vrsta iz drugih prodica koje imaju sličan oblik listova. Tu, na Kanarskim otocima, Madeiri i Azorima rastu I. canariensis i I. perado (I. platyphylla). I hirkanijske šume i laurisilva razvijene su blagoj i vlažnoj klimu, pa se te vazdazelene božikovine ne moraju nositi s problemima kao njihova šire rasprostranjena rođakinja.
Ljudi su od davnina fascinirani božikovinom jer ona ne samo da je zelena u najtamnijem i najhladnijem dobu godine nego je još i okićena žarko crvenim plodićima koji kao da zrače vatrenu toplinu u hladni krajolik. Ta zeleno-crvena kombinacija kao da priziva životnu snagu i toplinu koje će se nakon zimskog solsticija početi obnavljati. Ljudi su raznim obredima toj obnovi htjeli pomoći, pa je božikovina postala njihov važan dio. Uplela se i u niz mitoloških tumačenja ciklusa u prirodi i izmjene godišnjih doba. Ti svjetovi su toliko bogati da ćemo samo malo otškrinuti vrata i jednim okom zaviriti u njih.
U starom Rimu zimski solsticij svetkovao se u Saturnalijama koje su trajale od 17. do 23. prosinca iako su kroz povijest malo šetale oko tih datuma. Njih su činile višednevne gozbe i pijanke kad se društveni poredak izvrtao, a međusobno su se poklanjali sitni darovi, najčešće glinene figurice i voštane svijeće te slatkiši djeci. Na to se kasnije nadovezao još jedan blagdan, Dies natalis solis invicti (Rođendan nepobjedivog sunca), zapravo istočnjački blagdan rođenja boge Mitre koji se poistovjetio s rimskim kultom Sunca, a službeno ga je uveo car Aurelijan 274. godine i slavio se 25. prosinca. U te blagdane spadala je i izrada vijenaca od božikovine i bršljana koji su se vješali na vrata i kojima su se ukrašavali domovi i javni prostori. Božikovina je tu simbolizirala ženski princip, a bršljan muški čime se evocirala plodnost u predstojećoj sezoni. Sve te običaje kao poganske i razbludne osuđivali su predstavnici tadašnje Crkve i branili kršćanima da u njima sudjeluju. U osudama Saturnalija posebno se istakao jedan od najznačajnijih latinskih crkvenih otaca Tertulijan (160.-240.), koji je kršćanima branio da od svojih kućnih vrata rade poganski hram vješanjem opisanih vijenaca. Očito ga nitko nije suviše slušao kad je nekoliko stoljeća kasnije, 561. godine na prvoj sinodi u Bragi (Concilium bracarense primum) u današnjem Portugalu kršćanima ponovno zabranjeno za Božić koristiti božikovinu. No, u međuvremenu se bar shvatilo da od zabrane kršćanima da sudjeluju u proslavi Saturnalija neće biti ništa, pa papa Liberije (pontifikat 352.-366.) datum Božića koji se dotad slavio 6. siječnja pomiče na 25. prosinca kako bi pokrstio poganski blagdan. Stari 6. siječnja ostao je rezerviran samo za Bogojavljenje. Dotad su se oba događaja slavila na taj isti dan.
Zabrana božikovine počela je stršati jer je se nitko nije držao, što je narušavalo crkveni autoritet. Zato ju se počelo tolerirati, a nizom legendi je i ona pokrštena. Jedna od njih kaže da je božikovina nastala od palminih grana kojima su ljudi mahali prilikom Isusova ulaska u Jeruzalem na cvjetnicu. Kad je nekoliko dana kasnije ta ista gomila izvikivala „raspni ga, raspni“ palminim granama su izrasle bodlje i crvene bobe koje podsjećaju na kapi krvi. Time je božikovina postala simbolom Isusove žrtve za čovječanstvo. I tako su stari solsticijski blagdani premazani tankim slojem kršćanske boje ispod koje su opstala mnoga stara vjerovanja i njihovi simbolički svjetovi u malo prekrojenom ruhu.
Slično su se i puno dalje na sjeveru, u keltskom kulturnom krugu pleli vijenci za zimski solsticij. Oni su bili od božikovine i imele, opet sa sličnim značenjem s time da je tu imela simbol muškog principa. Irsko-keltska legenda priča o kralju Božikovini, divu odjevenom u lišće božikovine i buzdovanom od debla božikovine. Kao kralj zime vladao je od ljetnog do zimskog solsticija. U najdužoj se noći žrtvovao kako bi ustupio vlast svom bratu kralju Hrastu koji predstavlja svijetli dio godine. Na najduži dan on mora predati vlast svom uskrslom bratu. Njih dvojica se svake godine o prvom svibnju bore za naklonost boginje Zemlje kako bi se s njom sjedinili i osigurali plodnost zemlje. Ovom legendom pokušalo se objasniti neprekidno kruženje života, smrti i ponovnog rođenja.
Sličnu legendu pripovijedali su i Kelti s područja današnje Francuske, a ona je pak vrlo stara verzija priče o Tristanu i Izoldi koju će konačno ovjekovječiti Richard Wagner u istoimenoj operi. Ovdje se zimski kralj zove Tristam, a velika boginja majka Yselut. Njezin legitimni suprug bio je stari kralj Mar’c, koji se može poistovjetiti s kraljem Hrastom iz sjeverne varijante legende. Ta legenda nam je detaljno pozntao zahvaljujući keltsko-normanskom bardu Bérloutu iz 12. stoljeća koji ju je zapisao u stihovima kojih je do nas došlo oko 3000 i čine osnovu za sve ostale priče o Tristanu i Izoldi.
Božikovina je dakle simbol kraja zime, navjestiteljica nove vegetacijske sezone, svjetlosti, topline i plodnosti. Kako ima bodljaste listove ujedno tjera zle duhove i ostala nezgodna bića koja se šuljaju dugim zimskim noćima. Zbog svega toga dobro je njome u božićno vrijeme okititi kuću, a pruža i zaštitu od uroka, groma i smrti. To lijepo pokazuje slika „Christmas Eve“ iz 1901. engleskog slikara Alfreda Carltona Smitha. Svežnjem božikovinih grana dobro je i očistiti dimnjak kako bi se istjerali zli duhovi koji su ostali prikačeni za grumene čađi.
Božikovina je kao božićna biljka osobito popularna u zapadnoj Europi jer joj je to i klimatski najpovoljnije područje, pa je i ljudima najbliža. Engleski naziv za božikovinu je holly, što je srodno riječi holy – svet. Kako se u kuću unosila dan prije zimske kratkodnevice ili Božića , taj dan se nazivao holly day, što se s vremenom skratilo i poopćilo u holyday. I konačno, tu je i Hollywood koji nije sveta šuma filmografije, nego su okolni obronci bili obrasli tamošnjom vrstom božikovine, Heteromeles arbutifolia, koja iako se zove kalifornijska božikovina (California holly) to uopće nije jer pripada porodici ruža i zapravo je srodnija glogu.
Konačno, u hrvatskom je jezična veza božikovine i Božića očita. Granama božikovine kitile su se kuće u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i plele u kinč (mađarski kincs – blago, vrijednost), vijenac koji se vješao na stropnu gredu iznad stola stoljećima prije nego je iz srednje Europe stigla moda kićenja božićnog drvca potkraj 19. stoljeća.
Drvo božikovine je vrlo svijetlo, ako se posiječe i osuši zimi gotovo je bijelo i vrlo cijenjeno za izradu intarzija, bijelih figurica i bijelih polja na šahovskoj ploči i sličnih finijih predmeta. Od njega su izrađena i dva slavna štapa. Jedan je Goetheov koji je dobio za sedamdeseti rođendan od austrijske glumice Marianne von Willemer i koji je danas izložen u njegovu muzeju u Weimaru. Drugi je globalno slavni čarobni štapić Harryja Pottera.
Za kraj spomenimo još južnoamerički maté čaj koji se dobiva od nekoliko vrsta božikovina bogatih kofeinom, najčešće od vrste Ilex paraguariensis. Pije se još od predšpanjolskih dana i vrlo je važan dio lokalnih kultura i svakodnevice, slično kao i kava u Hrvata.
Autor teksta i fotografija: Antun Alegro