Jedić (Aconitum variegatum, Ranunculaceae)
Još jedno ljeto ide kraju. Dani su i dalje vrući, ali osjetno kraći, sjene oštrije, a noći svježije. Koliko god željeli zadržati privid da će ljeto trajati i dalje, biljni svijet nam pokazuje da neće. Zeleni tonovi postaju sve zagasitiji, sve primjetnije postaju primjese žute i smeđe, a cvjetova je sve manje. Doba je zrenja i polaganog povlačenja. No ipak, neke će biljke iskoristiti baš ovo doba godine da iskoriste zadnje tople dane za svoju cvatnju. Na ruku im ide smanjena ponuda drugih cvjetova, pa je veća vjerojatnost da će ih kukci oprašiti. Vremena nemaju puno, pa kukce privlače često krupnim cvjetovima jakih boja, a neki će imati i opojni miris, sjetimo se primjerice mirisa ciklama. Krupni, intenzivno modri, neobičnog i jedinstvenog izgleda su i cvjetovi jedića. Teško ih je ne uočiti i teško je ne odoljeti njihovoj ljepoti. Zato ćemo ih često naći na tržnicama, pogotovo u središnjoj Hrvatskoj. Ne dolaze iz uzgoja, nego iz prirodnih staništa poput visibaba, drijemovaca i ostalih proljetnica. Vrsta koju nalazimo na tržnicama gotovo je uvijek Aconitum variegatum. Iz jednostavnog razloga što je najdostupniji. Raste u bjelogoričnim šumama, najradije bukovim, a posebno volji dublja, humusom i bazama bogata vlažna tla. Na sličnim staništima će rasti i njegov srodnik blijedožutih cvjetova, Aconitum lycoctonum. Vrsta o kojoj se najviše piše i koja je pokupila slavu čitavog roda jedića je Aconitum napellus. On je kod nas vrsta planinskih travnjaka i rudina Gorskog kotara koju su malobrojni vidjeli u prirodi. Stoga je kao naslovna vrsta odabran češći, jednako lijep iako manje slavan rođak. Uz ove tri vrste, kod nas ih živi još nekoliko, možda tri, možda više, ali su sve rijetke i planinske.
Sada malo o već spomenutoj slavi. To je negativna slava. Jedići su izrazito otrovni. Vrstu A. napellus će se nazivati „kraljem otrova“ i ona je najotrovnija europska biljka. Azijska, himalajska vrsta A. ferox smatra se najotrovnijom biljkom na svijetu. Otrovne su i sve druge vrste, svaka može biti letalna za čovjeka. Često mi se događa da kad ga nekom pokažem te kažem da se zove jedić i da je smrtno otrovan dobivam zbunjeno pitanje zašto se nešto otrovno zove jedić kad to jako podsjeća na glagol jesti, pa bi se očekivalo da se tu radi o jestivoj biljci. Međutim, korijen riječi je drugi, praslavenski jadъ što jednostavno znači otrov. U češkom je na primjer to osnovno značenje ostalo očuvano, pa je jed otrov, jedovaté rosliny otrovne biljke. U hrvatskom također imamo imenice jad ili jed, odnosno glagole jaditi se ili jediti se, ali im se značenje malo pomaklo. Ipak ne toliko da bi jedić pozivao da bude pojeden. Stoga treba biti oprezan s brzopletim tumačenjem etimologija, a pogotovo s time da se iz njih izvodi da li je nešto jestivo ili ljekovito. Iza biljnih naziva često se kriju čitavi svjetovi značenja koja nije uvijek lako raspetljati.
Različite vrste jedića rasprostranjene su u svim vantropskim dijelovima Sjeverne hemisfere i ljudima je njihova otrovnost poznata odavno. Tumačili su je na različite načine, a u grčkim temeljima našeg kulturnog kruga nailazimo na legendu koja kaže da je jedić niknuo iz kapljica sline strašnog troglavog psa Kerbera koji čuva duše mrtvih da se iz podzemlja ne vrate na ovaj svijet. Heraklo, najveći od junaka i vanbračni sin Zeusa bio je žrtva raznih spletki njegove ljubomorne žene Here zbog kojih je počinio više zlodjela. Kako bi sa sebe oprao sramotu i krivicu te postao besmrtan Delfijsko proročište mu nalaže da stupi u službu mikenskog kralja Euristeja i izvrši poslove koje će mu zadati. Tu počinje priča o dvanaest Heraklovih zadataka, od kojih je zadnji i najteži bio da iz podzemlja izvuče Hadova psa Kerbera (prema nekim numeracijama bio je to jedanaesti zadatak). Nakon niza peripetija izvukao je čudovišnog psa iz podzemlja, a on je ljut i zaslijepljen suncem počeo strašno lajati i zavijati. Iz sline koja je prskala uokolo niknule su otrovne biljke, jedići. To se dogodilo negdje kod Herakleje u Pontu gdje se nalazi ulaz u podzemni svijet. Za to područje Teofrast iz Erezosa (371.-287. pr. n. e.), prvi profesionalni botaničar i nasljednik Aristotelove biblioteke, piše da tamo jedići najbolje i najbujnije uspijevaju iako ih ima i na Kreti te na Zakintosu. Biljku je odmah prepoznala Hekata, boginja podzemnog svijeta s tri glave i tri tijela, obdarena velikim moćima, vladarica čudovišnih bića i čarobnica. Od nje je dar vračanja i tajne spravljanja čarobnih napitaka dobila Medeja, koja će na kraju tragične priče jedićem otrovati Jazona, vođu Argonauta u potrazi za zlatnim runom zbog kojeg je sve ostavila. On nam je prva imenom poznata žrtva trovanja jedićem.
Da bi shvatili tajnu Kerberove sline trebalo je proći nekoliko tisućljeća. Albert Hesse (1866.-1924.) izolirao je iz jedića toksične tvari i prepoznao da se radi o alkaloidima. Danas znamo da se radi o diterpenskim alkaloidima, zajedničkim imenom ih nazivamo Aconitum-alkaloidima te dobro razumijemo kako djeluju. Postoje tri osnovna, a među njima je akonitin najotrovniji. Da bi shvatili kako djeluje moramo se podsjetiti da živčani signali putuju kao električni impulsi. Kad impuls stigne do sljedeće živčane stanice uzrokuje otvaranje ionskih kanala u staničnim membranama. Kroz njih ioni natrija (Na+) jurnu u stanicu, a negativno nabijeni ioni izlaze iz nje. Ta promjena koncentracije iona, odnosno naboja stanične membrane ponovno zatvara ionske kanale. Zatim se pak otvaraju kanali sljedeće stanice te se taj proces ponavlja od stanice do stanice. Tako se provodi živčani impuls. Takav signalni lanac može primjerice završiti u mišiću i izazvati njegovu kontrakciju. Taj mišić može biti i srce. Međutim, ako se na te kanale veže akonitin oni ostaju trajno otvoreni, stanica ne može ispumpati natrijeve ione na površinu i prekida se prenošenje živčanog signala. Ubrzo se počinju javljati simptomi trovanja. Prvo se javlja peckanje i trnci u ustima i grlu, dolazi do obilnog lučenja sline, slabosti, povraćanja, poremećaja govora, trnaca i gubitka osjeta u ekstremitetima, osjećaja hladnoće, postupne paralize, otežanog disanja i sve jače srčane aritmije koja završava u asistoliji, odnosno gubitku električne aktivnosti srca što nam je poznato kao ravna crta na EKG-u. Do smrti može doći desetak minuta do nekoliko dana nakon trovanja, ovisno o dozi i stanju organizma. Smrtna doza za odraslog čovjeka je 3-6 mg akonitina što odgovara otprilike jednom gramu svježeg gomolja. Nezgodno je što je akonitin dobro topljiv u mastima, pa lako prodire kroz sluznice i kožu, čak i kožu ruku. Stoga do trovanja može doći i kontaktno, zbog dodira sa sokom biljke, rukovanjem biljkama, pogotovo njezinim podzemnim dijelovima gdje akonitina ima najviše, pa i pukim držanjem gomolja u ruci. Takva trovanja nemaju smrtni ishod, ali dovode do pojave trnaca i gubitka osjeta u prstima, a ako je izloženost veća i do znojenja, slabosti i lupanja srca. Iskusio je to u blažem obliku i pisac ovih redaka kada je iskopao gomolj ne bi li ga posadio u vrtu, a kako nije imao nikakvu vrećicu odlučio ga je nositi u ruci. Zato se vrtlarima koji redovito rade s jedićima preporučuje da svakako nose rukavice.
To što akonitin iz jedića prekida prenošenje živčanih impulsa može imati i dobre strane. Djeluje kao lokalni anestetik te pomaže kod neuralgija, išijasa, reumatskih bolova, migrene i sličnih tegoba. Koliko znamo, kao ljekovitu biljku prvi su ga počeli upotrebljavati Kinezi i to baš najotrovniju među otrovnim vrstama, A. ferox. U tradicionalnoj kineskoj medicini upotrebljava se kao dodatak kupkama protiv spomenutih tegoba i pomadama protiv bolova u zglobovima. S obzirom na njegovu otrovnost gotovo je nevjerojatno da se od njega rade pripravci koji se piju kod astme, upala u probavnom sustavu i različitih malignih bolesti. Ne bi li mu se smanjila otrovnost podvrgava se postupku pao zhi koji se zapravo svodi na zagrijavanje koje može biti suho ili pak uključuje močenje u vodi i kuhanje. Pritom se otrovni alkaloidi kemijski mijenjaju u neotrovne spojeve, no rizik od trovanja preostalim alkaloidima uvijek postoji, pa u kineskim bolnicama redovno završavaju ljudi koji su se pokušavali liječiti preparatima jedića. I dok se neki jedićem pokušavaju izliječiti, što još može biti razumljivo jer će bolestan čovjek pokušati sve da ozdravi, znatno je teže razumjeti one koji ga konzumiraju iz čistog hazarderstva. Naime, u nekim dijelovima Kine (istočnima koji su dio himalajskog areala vrste A. ferox) jedić je dio menija i možete ga dobiti spravljenog u kućnoj radinosti ili u posebnim restoranima. Priprema uključuje dugo i polagano kuhanje koje traje i po devet sati. Bez obzira na to rizik trovanja uvijek postoji i to je ono što privlači ljude njegovoj konzumaciji. Razgovarao sam s jednim etnobotaničarom koji ga je probao. Prvo je osjetio trnce u jeziku, zatim ga oblila jaka vrućina, pa je zaključio da je bolje odustati.
Na zapadu je strah od trovanja bio prevelik da bi jedić ušao u širu upotrebu kao ljekovita biljka. Tek polovicom 18. st. ulazi u apoteke iz sličnih razloga kao u Kini, ali nikad ne ulazi u širu upotrebu. Koristio se prije svega kao otrov. Toliko opasan da je, kako piše Teofrast u svojoj Povijesti bilja, u staroj Grčkoj, odnosno Ateni bila određena smrtna kazna za posjedovanje jedića. Koristio se za trovanje vrhova strelica, trovanje vukova (otud ime lykoktonon) kojima se kao mamac ostavljalo meso koje se močilo s njegovim gomoljima, ali i za koje kakve političke obračune. Ova zadnja primjena svidjela se Rimljanima, pa mu je vrlo vjerojatno žrtvom 54. godine postao i sam car Klaudije. Trovanja se domislila njegova žena Agripina kako bi na prijestolje dovela svog sina Nerona, a izvedbu je osmislila profesionalna trovačica Lokusta, rodom iz Galije gdje je svještila svoj zanat. Plan je uključivao tri koraka koji su zatim besprijekorno izvedeni. U prvom koraku se Agripina pobrinula da Klaudije prije večere popije nešto više vina nego bi trebalo kako bi mu popustila pažnja. U drugom koraku su mu za večeru poslužene njegove omiljene blagve, ali uz Lokustin dodatak muhara ili zelenih pupavki. Car je ubrzo dobio grčeve, oblio ga je znoj i hvatajući zrak pao je na pod. Pozvan je liječnik koji je odmah zaključio da se radi o trovanju gljivama. Medicinski je potpuno ispravno htio izazvati povraćanje i za to se poslužio perom kojim je caru „poškakljao“ grlo. Međutim, i za to pero se pobrinula Lokusta. Prethodno ga je natopila sokom od jedićeva gomolja uz mogući dodatak kukute i velebilja. Car je ubrzo umro, a Lokusta je nakon nešto teškoća s Agripinom ušla u Neronovu službu gdje se odmah iskazala majstorskim trovanjem njegovog brata Britanika. Kasnije je čak osnovala trovačku školu uz Neronovu podršku. Car Galba dao ju je pogubiti 69. godine kao suviše opasnu. Kako je jedić postao stvar politike, rasla je potreba za pronalaženjem protuotrova. Već je Teofrast napisao da protuotrov ne postoji. Danas dijelimo isto mišljenje, no to ne znači da nije bilo mnogih pokušaja ne bi li se pronašao. Tako Nikander iz Kolofona u svom djelu Alexipharmaca (2. st. pr. n. e.) koje se u stihovima bavi otrovima i protuotrovima preporuča da se šaka nepečena vapna pomiješa s peharom vina, željeznom šljakom, vodom u kojoj se gasilo srebro ili zlato, opobalzamom, mlijekom žene ili samo vodom. Prije toga je potrebno dati sredstvo za povraćanje. Kao jednostavnije sredstvo može se uzeti samo asafetida (Ferula asafoetida). Preskočimo sada nekih 1700 godina i zaustavimo se u Rimu u vrijeme pontifikata Klementa VII (1523.-1534.). Po pitanju antidota za jedić u međuvremenu se nije dogodilo ništa, no Njegova Svetost dobila je iz Bolonje neko ulje koje bi trebalo biti odličan protuotrov. Vođen ljubavlju prema svakom ljudskom biću, kako je to crkva oduvijek propovijedala, dao je iz zatvora dovesti dva Korzikanca optužena za ubojstvo i osuđena na vješala koji su morali popiti otrov od jedića. Kad su simptomi trovanja uznapredovali, dobili su to ulje koje naravno nije djelovalo, pa su obojica u mukama umrli. Taj pokus promatrao je (u ovim tekstovima već više puta spominjani) Pietro Andrea Mattioli (1501.-1578.) i sastavio prvi detaljni opis akutnog trovanja jedićem u povijesti zapadne medicine.
I za kraj još malo o biologiji jedića i posljedica na taksonomiju. Cvatu kasno. Dani su kraći, noći svježije, pa je time i kukaca manje, pogotovo na planinskim staništima. Kako bi privukli oprašivače sve vrste jedića imaju krupne cvjetove, najčešće intenzivne modre boje koju kuci dobro vide, a i oni koji nama izgledaju žuto, prošarani su ultraljubičastim žilama odlično vidljivim kukcima. Ispod „šljema“ cvijeta nalaze se dva nektarija koji obilno nagrađuju oprašivače. Najčešće su to bumbari jer su dovoljno snažni da razmaknu donje članove ocvjeća i uvuku se ispod šljema do nektara, a pritom obave i oprašivanje. Mogu to biti i različite vrste pčela i drugi krupniji kukci. No, ako nitko ne uspije posjetiti cvijet, dolazi do samooprašivanja. Ono je zapravo vrlo često te za posljedicu ima mali protok gena i stvaranje lokalnih, genski uniformnih populacija. Uniformnosti pridonosi i vegetativno razmnožavanje podzemnim organima, a vjerojatno je da se bar kod nekih vrsta javlja i apomiksija – stvaranje sjemeni bez oplodnje. Posljedica toga je klonsko potomstvo. Dakle, jedići izostanak oprašivanja zamjenjuju načinima razmnožavanja koji ne osiguravaju veliku gensku raznolikost, pa će nastajati lokalne populacije malo različite od susjednih. Međutim, ako bude prilike one će se međusobno vrlo rado križati stvarajući malo drugačije potomstvo. Sve će dovesti do zbrke u shvaćanju vrsta i unutarvrsnih taksona. Neki će svaku takvu malo drugačiju populaciju opisivati kao posebne vrste i podvrste, a neki će ih sve shvatiti kao varijabilnost unutar jedne šire shvaćene vrste. Zato s brojem vrsta u rodu Aconitum vlada velika zbrka. Jedni će reći da ih ima oko 100, drugi oko 200, a treći oko 450, a četvrti i peti će navoditi neke druge brojke. Ali kako je rečeno na početku, svi obiteljski dijele neobičnu ljepotu i izrazitu otrovnost. Priča o vrstama jedića vraća nas na staru srednjovjekovnu raspravu o univerzalijama u botaničkom ruhu. Postoji li opće, odnosno vrste realno ili je ono sadržano samo u našem umu kako bi raznolikost svijeta ugurali u kategorije ne bi li nam postala preglednijom? Sve duže jesenske večeri dobre su za takva razmišljanja. K tome su i vrlo potrebna u svijetu botanike kojem su nove moderne tehnike iz boce pustile starog duha inflacije vrsta i beskrajnog prekrajanja rodova.
Autor teksta: Antun Alegro