Jabuka – Malus domestica Borkh. (Rosaceae)
Jer što bi drugo htjela pod našim prozorom
nego cvat svoj,
kao i svaka druga jabuka,
čistoću pod blistavim zvijezdama,
i bjelinu u suncu,
lepršavost na mjesečini.
Da je zavolimo.
Kao što je ljube
leptiri i pčele u tihi proljetni dan.
I da osjetimo bar jednu njezinu zoru
prije nego joj bore
još više izbrazdaju koru.
Marin Franičević (1911.-1990.)
Ljeto je prošlo. Dva duga mjeseca gotovo neprekinutih vrućina koja su iscrpila ne samo ljude, nego i sav živi svijet. Osvrnuli smo na to kako vrućine izgladnjuju biljke i skraćuju im vegetacijsku sezonu, pa smo srpanjsku i kolovošku biljku tražili tamo gdje vode ima više, na svježim gorskim travnjacima i močvarnim staništima. U rujnu smo doživjeli posljedice izostanka kasnih mrazova i vlažnog proljeća – obilje voća. Posebno su urodile jabuke, pa kud god krenuli i gdjegod pogledali pratila su nas stabla grana povijenih od mnoštva plodova. Ako su nam bar malo privukla pažnju, mogli smo uočiti da nas okružuje izuzetno velika raznolikost boja, veličina i oblika. Od duboko zelenih, preko svih zamislivih tonova žute i narančaste do tamnog karmina. Ima ih sitnih, krupnih, kuglastih, spljoštenih, izduženih, glatkih i krastavih. Ima ih tvrdih, mekanih, hrskavih, brašnastih, sočnih, kiselih, slatkih i aromatičnih na različite načine. Sve to predstavlja veliko bogatstvo tradicijskih sorti, imenovanih, neimenovanih i onih kojima su imena zaboravljena. To je raznolikost koje uglavnom nismo svjesni, a koja je također dio baštine poput arhitektonskog ili umjetničkog nasljeđa. Dio baštine koji je i te kako ugrožen jer danas u uzgoju prevladava svega nekoliko globalno prisutnih sorti prilagođenih intenzivnom uzgoju u kojem niska, žicom vezana i snažno orezivana stabalca podsjećaju na zatvorenike, pogotovo u odnosu na dostojanstvena stara stabla tradicijskih sorti od kojih kao da svako ima svoju osobnost.
Nisu važna samo pojedinačna stabla nego i tradicionalni voćnjaci. Velika stabla, najčešće u društvu drugih vrsta voćaka rasla su u rahlim sklopovima koji su dozvoljavali da do tla dođe velika količina svjetla, pa se trava koja je tu rasla kosila ili su se životinje puštale na pašu. Takav voćnjak se nije tretirao nikakvim zaštitnim sredstvima, niti su voćke orezivane osim po potrebi. On je bio gnjezdište mnogih vrsta ptica i dom različitim drugim biljnim i životinjskim vrstama te stoga važan element kulturnog krajolika i jedno od središta bioraznolikosti u njemu. Međutim, u takvom voćnjaku po hektaru raste samo oko 75 stabala, dok ih u modernim plantažama raste i po 4000.
Kroz europsku povijest jabuka je bila jedna od najvažnijih voćaka, bez koje život gotovo da nije bio zamisliv. Važan razlog tome je što različite sorte zore u različito doba, pa se jabukama mogao pokriti dobar dio godine. Rane sorte, kod nas poznate kao petrovke ili petrovače zore početkom ljeta, zatim su one koje zore krajem ljeta i početkom jeseni i nekad vrlo važne kasne sorte čiji se plodovi na stablu mogu zadržati duboko u zimu, a pažljivo spremljene mogu dočekati sljedeće proljeće. Iz današnje perspektive trgovačkih centara i globalne trgovine kada je cijele godine gotovo sve dostupno, pa imamo božićne jagode, proljetno grožđe i plodove iz svih dijelova svijeta, teško se uživjeti u vrijeme kada je zima značila dugo razdoblje bez svježeg voća i povrća te se jedva dočekalo prvo proljetno bilje, od maslačka, koprive i raznih kiselica do koječega drugoga danas zaboravljenoga čime su se nadoknađivali zimski nedostaci nutrijenata. Jabuke su uz kiseli kupus i pokoju repu bile sve što je zimi bilo dostupno od bar donekle svježe hrane. Jabuke se mogu i na razne načine preraditi. Jabučno pivo – cider u srednjem vijeku je u dijelovima srednje i zapadne Europe bilo piće prisutnije od ječmenog piva. Nakon alkoholnog vrenja slijedi octeno, a jabučni ocat je nutritivno vrijedan, može poslužiti kao konzervans, a nalazio je i široku primjenu u narodnoj medicini. Dodan u vodu sprečava ili barem usporava razvoj mnogih patogenih bakterija koje ne vole kiseli okoliš, primjerice uzročnika kolere. Jabuke se mogu sušiti, može ih se ukuhavati u razne pekmeze, a kad obilno urode njima se može utoviti i pokoja svinja.
Koliko god egzotičnog voća imali na raspolaganju, jabuke su nam i dalje ostale drage. Rijetko tko može odoliti njihovom mirisu i okusu, a tu su mirisi i okusi različitih pita, štrudla i drugih kolača čiji miris od stana ili kuće čini dom. U svemu tome velika je šteta što smo zanemarili i zaboravili svo bogatstvo boja, aroma i tekstura tradicijskih sorti i prešli na nekoliko pomalo bezličnih komercijalnih sorti koje nam dobrim dijelom dolaze iz uvoza nakon što su mjesecima stajale u hladnjačama. Tome smo i sami dijelom krivi jer nam je uglavnom draža krupna, sjajna jabuka besprijekorne površine od svih onih sitnijih, točkastih i pomalo kvrgavih jabuka iz kojih ponekad moramo čak i crvotočinu izrezati.
Moglo bi nam se činiti da su jabuke oduvijek s nama, ali to nije tako, bar ne potpuno. S nama je odavno europska divlja jabuka (Malus sylvestris) koja nas je tu zatekla kad smo naselili Europu. Njezini su plodovi uglavnom žuti i majušni, svega par centimetara u promjeru i ako mirisni, tvrdi i kiseli, nimalo sočni. Dok nije bilo pitomih jabuka ljudi su i te kako sakupljali nju o čemu nam svjedoče njezine sjemenke u mnogobrojnim arheološkim nalazištima. Dugo se mislilo da je ta divlja jabuka predak kultiviranih te da su ljudi probiranjem od nje uzgojili jabuke krupnih, sočnih i slatkih plodova. Priča se počela raspetljavati tek u 20. stoljeću iako su mnogi sve do početka ovog stoljeća uporno ustrajavali na staroj priči.
Nova povijest jabuke nas vodi daleko u Aziju, na obronke planine Tanšan, na razmeđe Kazahstana, Kirgistana i Kine. Tamo se, u umjerenom pojasu mjestimice nalaze vrlo neobične šume voćkarica koje svoje porijeklo vuku duboko otprije ledenih doba. U njima rastu još kruške (Pyrus), jarebike (Sorbus), glogovi (Crataegus), dunjarice (Cotoneaster) i dunja (Cydonia), a njima se još pridružuju orasi (Junglans), pistacije (Pistacia), dudovi (Morus), lijeske (Corylus), vinova loza (Vitis), pasji trn (Hippophae), ribizli (Ribes), kupine (Rubus) i štošta drugoga. Mjestimice i do 80% stabala čine jabuke. Te jabuke vrlo su neobične zbog svoje raznolikosti. Cvjetovi su im mnogih tonova od bijele do ružičaste, jednako su bojama od zelene preko žute i narančaste do crvene bogati i plodovi. Razlikuju se k tome veličinom i okusom, neki su kiseli, neki slatki. Razlikuju se i vremenom zrenja. Dobar dio ih je krupan i sladak, pa gotovo da se ne razlikuju od kultiviranih oblika. Bez obzira na raznovrsnost pripadaju istoj vrsti, Malus sieversii.
Zanimljiva je i tragična priča kako je ta vrsta jabuke dobila svoje botaničko ime. Mladi njemačko-ruski ljekarnik i botaničar Johann (Ivan) August Carl Sievers (1762. – 1795.) otputio se u središnju Aziju u potrazi za rabarbarom (Rheum palmatum) koja je tada bila važna ljekovita biljka, pa je htio naći njezine prirodne populacije i eventualna mjesta pogodna za njen uzgoj. Na području današnjeg jugoistočnog Kazahstana naišao je na šume prepune stabala jabuka. Na svom petogodišnjem putovanju sabrao je mnogo različitog bilja, a o svojim nalazima redovno je pisao kolegi botaničaru Peteru Simonu Pallasu u St. Petersburg. Nažalost, po povratku s putovanja je iznenada umro sa svega 33 godine ne stigavši objaviti nalaze sa ekskurzije. Jabuku je tako tek 1830. imenovao Carl Friedrich von Ledebour u čast Sieversu kao Pyrus sieversii u svom djelu Flora Altaica. Zatim ju je 1847. Max Roemer prebacio u rod Malus i tako je nastao botanički naziv koji i danas koristimo.
Prvi pisani trag o tim jabukama puno je stariji i dolazi nam iz pera Ye-Lü Tch’u-tsaia, visokog službenika u pratnji Džingis kana u njegovom pohodu na zapad. On opisuje šume jabuka koje su tako guste da se kroz njihove krošnje ne može probiti sunčeva zraka.
Nakon Sieversa još je nekoliko botaničara posjetilo staništa tih jabuka, no tek je Nikolaj Ivanovič Vavilov (1887. – 1943.) zaključio da bi se tu moglo raditi o predačkoj vrsti kultivirane jabuke. Inače, Valivov je bio jedan od najvećih botaničara, biljnih genetičara i agronoma svih vremena. Prvi je shvatio da kultivirane biljke potječu iz malog broja geografski ograničenih područja koja danas nazivamo Vavilovljevim područjima. Bavio se porijeklom mnogih kultiviranih biljaka, osobito žitarica i za te potrebe je organizirao brojne ekskurzije. Bavio se i oplemenjivanjem pšenice, kukuruza i drugih žitarica u želji da se osigura dovoljno hrane za čitavo čovječanstvo. Njegov rad kritizirao je Trofim Lisenko, pseudoznastvenik i Staljinov ljubimac, što je bilo dovoljno da bude prognan u južni Sibir gdje je umro u zatvoru, vjerojatno iscrpljen od gladi. Ironija sudbine je da je od gladi umro netko tko se čitavu karijeru predano zauzimao za adekvatnu prehranu čovječanstva.
Vavilov je 1929. na padinama Tanšana u okolici grada Almatyja, najvećeg i do 1997. glavnog grada Kazahstana, čije ime znači otac jabuka, naišao na šume jabuka. Zapisao je: Oko cijelog grada može se vidjeti široko područje puno divljih stabala jabuka koje pokriva padine brda i tvori šume. Na temelju viđenog zaključio je da je kultivirana jabuka nastala u ovom području gdje populacije divljih jabuka imaju iznimnu raznolikost u obliku stabala, boji cvjetova, veličini, boji, teksturi i okusu plodova. Iako je njegova teorija uvelike kritizirana i uporno se ustrajavalo na mišljenju da je predak kultivirane jabuke europska divlja vrsta M. sylvestris, na kraju se pokazalo da je Vavilov bio potpuno u pravu. Nakon prvih molekularnih istraživanja iz 2010. pokazalo se da je najveći dio genoma kultivirane jabuke upravo od vrste M. sieversii. Time je Vavilov dobio još jedno posthumno priznanje. Daljnja istraživanja pokazala su otkud dolaze oni preostali, manji dijelovi genoma. Dolaze od vrsta s kojima se jabuka susretala na svom putu prema zapadu, prema Europi. To su kavkaska vrsta M. orientalis i već spominjana europska vrsta M. sylvestris. Priča je složena jer se M. sieversii s jedne strane križala s M. orientalis pa se taj introgresivni oblik križao s M. sylvestris, a s druge strane je M. sieversii dolazila i u direktni kontakt s M. sylvestris, pa su se onda i oba introgresivna oblika međusobno križala. Tako je nastala kultivirana jabuka, a da pritom nije izgubila gensku raznolikost svoje azijske pretkinje što je omogućilo stvaranje ogromnog broja sorti, vjerojatno više od 20.000. Jabuka je time izuzetak od većine kultiviranih biljaka i životinja jer domestikacija načelno vodi u eroziju genske raznolikosti i stvaranje vrlo uniformnih oblika, u krajnjem slučaju klonova kao na primjer kod banane. Smatra se da se geni koje je jabuka pokupila od kavkaske i europske vrste nisu toliko odrazili u svojstvima plodova koliko su joj pomogli prilagodbi na okolišne uvjete u novim područjima.
A kako je to jabuka putovala na zapad? S čovjekom i konjima! Najstariji tragovi stalnih ljudskih naselja na području grada Almatyja sežu u razdoblje otprije 4000 godina (2000 g. pr. n. e.) u vrijeme Jamnaja kulture (od ruskog jama, istog značenja kao i u hrvatskom, zbog pokapanja pokojnika u tumule) koja pripada kasnom bakrenom i ranom brončanom dobu. Zbog svog središnjeg položaja u unutarnjem azijskom planinskom koridoru to područje će ubrzo postati važna postaja na trgovačkim putevima koji su spajali istok i zapad, središnju Kinu s Podunavljem, onima koji će prerasti u put svile.
Kirgiška stepa je mjesto gdje su pripitomljeni konji, također u brončano doba. Oni su bili od ogromne važnosti na tim dugim trgovačkim rutama. Time je put rasprostranjivanju jabuke bio otvoren. Dugo je putovala od istoka prema zapadu. Stari Egipćani ju još nisu poznavali, kao ni Židovi i Grci u prvim stoljećima svojih kultura. Teofrast (c. 371. – c. 287. pr. n. e.), Aristotelov nasljednik i prvi profesionalni botaničar zapadnog svijeta piše o tri sorte jabuka koje se uzgajaju u staroj Heladi. Međutim, s interpretacijom starogrčkih tekstova je problem u tome što razno manje-više kuglasto voće (osim za šipak ili nar) koriste naziv mêlon (μῆλον), pa će tako marelica biti mêlon ármeniakón, breskva mêlon persikón, a četrun mêlon medikón. Pridjevi su često ispadali, pa se danas samo i konteksta može naslutiti na što se konkretno mislilo. Jabuke i dunje su se pak najčešće nazivale samo mêlon, tek ponekad se za dunju pisalo mêlon kydonión, prema luci Kidonu na Kreti odakle su stizale nabolje dunje. Koliko danas znamo, dunju su Grci upoznali prije jabuke, pa je moguće da su sve one jabuke koje se spominju u mitovima, zapravo dunje. Primjerice zlatne jabuke Hesperida su χρυσόμῆλον, doslovno zlatna jabuka. Neki su to tako i shvatili jer je potpuno u redu da stablo koje je Gaja kao svadbeni dar poklonila Heri i Zeusu rađa zlatnim plodovima. Neki su u njima vidjeli naranče ili limune koje Grci vrlo vjerojatno nisu poznavali, a ono što je vjerojatno je da se radi o dunjama koje su doista zlatnožute. Sve u svemu, malo toga sa sigurnošću možemo reći o jabukama kod starih Grka.
Rimski izvori su već znatno pouzdaniji, pa Plinije Stariji u prvom stoljeću piše da se u Rimskom carstvu uzgaja nekoliko desetaka sorti jabuka. I upravo će rimsko vrijeme biti doba kada će se kultura uzgoja jabuka (i većine ostalih voćki iz porodice ružovki) proširiti Carstvom i kada će voćnjaci postati dijelom europskog krajolika. Rimski car Marko Klaudije Tacit (vladao je tek šest mjeseci 275./276. godine) pomalo s visoka piše kako Germani jedu samo divlje jabuke, agrestia poma, dok se u Carstvu jedu kultivirane urbaniores. Dakle, još u trećem stoljeću kultivirana jabuka nije bila uobičajena van granica Rimskog carstva.
Uzgoj i rasprostranjivanje jabuke nezamislivi su bez vještine cijepljenja. Naime, kao i kod mnogih drugih voćaka ne znamo kakve će plodove donositi stabla uzgojena iz sjemenki jer se mahom radi o stranooplodnim vrstama. Jedini sigurni način da zadržimo željena svojstva je vegetativno razmnožavanje, ali reznice drvenastih voćaka iz porodice ružovki se vrlo teško ili češće nikako ne zakorjenjuju. Zato preostaje jedino da uzmemo grančicu s matične biljke, spojimo ju, odnosno nacijepimo ju na drugu biljku, i ako smo postupak dobro izveli one će srasti i izrasti u stablo koje će nositi plodove željenih svojstava. Tko, kada i gdje se prvi domislio cijepljena ne znamo točno. Neki će u jednom babilonskom zapisu iz 1800. pr. n. e. prepoznati opis cijepljenja, dok će drugi tu vidjeti samo razmnožavanje reznicama. Relativno dobri dokazi nam dolaze iz Perzije otprilike 500 g. pr. n. e., no zaista sigurni opisi cijepljenja nam dolaze iz Grčke. Vještina je svakako puno starija i vrlo je moguće da su Kinezi ti koji su prvi došli na ideju da spoje dvije biljke, a da se zatim znanje o tome širilo putem svile. Trgovačkim putevima nije se nikad prenosila samo roba, već i znanje, ideje i vještine.
Vratimo se još malo prajabuci, vrsti M. sieversii. Ako njezine plodove usporedimo s plodovima nekoliko desetaka drugih vrsta divljih jabuka, uočit ćemo da su znatno veći. Većina ostalih vrsta ima plodove kojima je promjer tek nekoliko centimetara i obično nisu ni sočni, niti osobito slatki. Prilagođeni su rasprostranjivanju pticama i malim sisavcima. Otkud onda usred Azije ova jabuka krupnih i sočnih plodova? Priča nam još nije do kraja poznata, ali je i ovo što dosad znamo i pretpostavljamo fascinantno. Još jedan primjer da su priče iz prirode čudesnije od svega što mi možemo izmisliti.
Iako je planinski masiv Tanšana impozantan u svojoj veličini i visini, u geološkom smislu je vrlo mlad. Uzdigao se prije nekih 10 do 12 milijuna godina. Preciznije rečeno, još se uvijek uzdiže i to za nezanemarivih 1,5 cm godišnje. S poviješću Tanšana neraskidivo je vezana i povijest jabuke. Prema jednoj teoriji u tercijaru, prije uzdizanja Tanšana, šire područje bilo je prekriveno prostranim šumama u kojima je živjela i predačka vrsta jabuke, još uvijek malih plodova koje su raznosile ptice. Uzdizanje planine dovelo je do toga da su populacije na njoj postale izolirane, a kasniji klimatski razvoj doveo je do stvaranja prostranih okolnih pustinja koje su toj izolaciji još dodatno doprinijele. Time su tanšanske populacije izgubile kontakt sa susjednim ruskim i kineskim populacijama te krenule vlastitim evolucijskim putem.
Prema drugoj hipotezi preci jabuka naselili su se naknadno, nakon što se Tanšan već uzdigao. Ptice, pogotovo modra svraka (Cyanopica cyanus) i u ovoj verziji su odgovorne za raznošenje sjemenki. Ostatak priče je isti kao i u prvoj varijanti. Te populacije su se našle u izolaciji i krenule svojim evolucijskim putem.
Treća teorija je zapravo proširenje prve. Ona naglašava važnost izmjene ledenih i međuledenih doba koja su uzrokovala sažimanja i proširivanja areala biljaka. Zajedno s postupnim uzdizanjem Tanšana to je dovelo do sukcesivnog razdvajanja i ponovnog spajanja areala. Neke populacije jabuka našle bi se izolirane i krenule svojim evolucijskim putem, a kako su se u toplim razdobljima njihovi areali ponovno širili, dolazile su u kontakt sa susjednim populacijama i vrstama jabuka, križale se s njima i tako se obogaćivale novim genima. Takav proces nazivamo mrežastom ili retikulatnom evolucijom.
Koja god od tih priča bila točna još nam nešto nedostaje. Što je to evolucijski put tanšanskih jabuka odvelo u smjeru stvaranja sve većih i sočnijih plodova? To je ni manje, ni više medvjed potpomognut konjima. Na planinskom masivu nisu se našle izolirane samo populacije biljaka nego i životinja. Jedna od njih je himalajski crveni ili izabelinski medvjed (Ursus arctos isabellinus) koji je u tanšanskim jabukama našao važan izvor hrane. Naravno da su medi draže krupnije, sočnije i slađe jabuke, pa je njih probirao kad je imao priliku, a njihove sjemenke rasijavao izmetom. Kako sjemenke jabuke ne mogu klijati ako ostanu zatvorene u plodu, rasla je učestalost uspješnog klijanja sjemenki koje su prolazile kroz medvjeđa probavila, pa je s vremenom, iz generacije u generaciju u šumama rasla učestalost stabala s krupnim plodovima. Tu su situaciju zatekli ljudi kad su se naselili na tom području. U preostalim šumama i danas se mogu promatrati medvjedi kako se goste jabukama, tako da je to i dalje tekući proces, nažalost snažno oštećen time što je čovjek znatno smanjio i površine šuma s jabukama i populacije medvjeda. Medvjedima su uzgoju krupnih jabuka vjerojatno pomogli divlji konji. Oni naravno nisu šumske životinje, ali su po rubovima šuma i uz osamljena stabla mogli hraniti jabukama. Kako su znatno pokretljiviji od medvjeda, doprinosili su rasprostranjivanju jabuka na duge staze. Kad je u brončanom dobu čovjek pripitomio konja, priča se nastavila i jabuka je krenula prema zapadu.
Za kraj spomenimo još jednu jabuku koja to zapravo nije iako je u općoj kulturi vjerojatno najpoznatija. To je ona jabuka sa stabla spoznaje dobra i zla koju je Eva na nagovor Sotone – zmije pružila Adamu, a on je naivan zagrizao u nju osudivši čovječanstvo na progon iz raja. Međutim ako otvorimo Stari zavjet i potražimo odgovarajuće retke nećemo naći da se izrijekom spominje jabuka. Možemo pomisliti da je do hrvatskog prijevoda, pa zaviriti u latinsku Vulgatu, grčku Septuagintu ili istražiti koji se pojam koristi u hebrejskoj Tori, no rezultat je uvijek isti, jednostavno se ne govori ni o jednoj konkretnoj vrsti stabla, pa tako ni o jabuci. Odakle onda jabuka, tim više što je ona u svim kulturama prije svega simbol obilja, plodnosti i ljubavi, a ne grijeha i pada? Odgovor je iz današnje perspektive pomalo bizaran i seže u vremena kad se jezik smatrao nečim apsolutnim, nečim što ima metafizički sloj, a ne sredstvom komunikacije koje se mijenja u vremenu i prostoru. K tome, to tumačenje funkcionira samo u latinskom jeziku gdje riječi za plod jabuke imaju isti oblik, malum. Iz toga je gramatičko-teološkom umu bilo gotovo samorazumljivo da je jabuka jedini mogući plod stabla spoznaje dobra i zla preko kojeg je zlo ušlo u svijet. Ovo tumačenje veže se uz isposnika Izidora Peluzijskog (360. – 450.) koji je postao poznat po svojim brojnim pismima onodobnim istaknutim osobama u kojima ih savjetuje, bodri, opominje i tješi. Malo veći trun sumnje u to da je on nadošao na ideju o jabuci baca činjenica da je pisao na grčkom, a ne na latinskom. Kojeg god izvora, izreka malum ex malo opće je prihvaćena, a motiv Eve koja Adamu pruža jabuku postao je jedan od češćih motiva u slikarstvu i gotovo da nema velikog majstora koji se u njemu nije okušao.
S druge strane takva pozicija bila je prilično nezgodna jer jabuku zapravo nitko nije doživljavao kao nešto zlo, pa je istovremeno i čest motiv na slikama Marije koja drži dijete Isusa. Tu je jabuka simbol spasenja jer je Krist na sebe preuzeo naše grijehe, a Marija je ujedno druga Eva. Po prvoj je došao pad čovjeka, a po drugoj njegovo spasenje. I tako je jabuka, ni kriva, ni dužna završila u ambivalentnoj situaciji da simbolizira zlo i oslobođenje od tog istog zla. Jedna srednjovjekovna legenda nam priča kako je Adam odmah kako je zagrizao u jabuku postao svjestan što je učinio, pa mu je taj griz jabuke zapeo u grlu i tamo trajno ostao. Tako je nastala Adamova jabučica koju smo svi naslijedili. Nakon što je Adam umro iz sjemenke zaglavljene u njegovom grlu izraslo je veliko stablo jabuke, a ono će biti posječeno da bi se od njega napravio križ na koji će biti razapet Isus. I tako je krug opet zatvoren.
Jabuka se jednako kotrlja i kroz grčku mitologiju. Jedan od Heraklovih zadataka je da ukrade tri zlatne jabuke sa stabla koje čuvaju Hesperide. Nakon dosta peripetija u koje sad nećemo ulaziti jednu od njih krade Erida, boginja svađe i baca ju među Heru, Afroditu i Atenu ljubomorna što su je zaboravili pozvati na svadbu Tetide i Peleja. Na jabuci piše „najljepšoj“ i među boginjama započinje svađa koja je najljepša. Za konačni sud obraćaju se Zeusu, a on ih znajući da po njega nema sretnog rješenje upućuje na Parisa, trojanskog princa koji tada još živi kao pastir i ne znajući da je nasljednik Troje. On se odlučuje za Afroditu jer mu je obećala da će najljepša žena na svijetu biti njegova. A ona je Helena, Menelajeva žena i sve skupa završi u trojanskom ratu… Ovako grubo nabacan slijed mitova opet pokazuje ambivalentnost simboličkog značenja jabuke. Zapravo, ni jedno simboličko značenje nije fiksno nego mu mi dajemo smisao, variramo ga i mijenjamo, često stvarajući priče koje su lijepe i u koje smo spremni vjerovati, a da su u biti nedosljedne i kontradiktorne. No to već uvelike premašuje svrhu ovog teksta…
Ako vam se ovaj tekst čini dugačkim, znajte da je u njemu o jabuci rečeno vrlo malo.
Autor teksta i fotografija: Antun Alegro