Crni sljez – Malva sylvestris L. (Malvaceae)
Malva frigida est in primo gradu, humida in secundo.
Circa Instans (12. st.)
Rijetko koja biljka je tako sveprisutna i lijepim cvjetovima tako uporno cvate od kasnog proljeća do jeseni i tako ju slabo zamjećujemo kao što je to slučaj s crnim sljezom. A već zbog svojih cvjetova zavrjeđuje biti članom svakog cvjetnjaka, ako i zanemarimo njegovu jestivost i ljekovitost. Bit će da su razlog tome njegova staništa jer kao izraziti ljubitelj dušikovih spojeva u tlu, čak i amonijaka naseljava različita ruderalna mjesta, od rubova puteva i nasipa željezničkih pruga, zakutnih dijelova dvorišta, zapuštenih terena, pa sve do rubova gnojišta i smetlišta. Sve redom neugledna staništa na koja ne obraćamo pažnju ili ih pak vidimo kao mjesta koja treba „očistiti“ i „urediti“. Zajedničko svim tim staništima je osim što su nitrofilna je da su i bar donekle termofilna, što nam govori ponešto o porijeklu crnog sljeza.
Iako je danas široko rasprostranjen diljem Europe, umjerene Azije i sjeverne Afrike, smatra se da je sredozemnog porijekla te je kao antropofit i kulturofit pratio čovjeka, što spontano, što kao upotrebna biljka. Njegove ostatke, uglavnom sjemenke nalazimo u brojnim arheološkim nalazištima od mlađeg kamenog doba nadalje, što će reći da mu je čovjek tokom neolitske revolucije kada je počeo sa značajnijim mijenjanjem okoliša radi uzgoja biljaka i životinja stvorio odgovarajuća staništa bar donekle nalik mediteranskim otvorenim kamenjarama koja su mu vjerojatno „prastanište“.
Formalno vegetacijski gledano kažemo da je crni sljez karakteristična vrsta za razrede Sisymbrietea (zoo-antropogena ruderalna vegetacija mjesta gdje se zadržavaju domaće životinje i drugih ruderalnih staništa s poremećajima), Chenopodietea (segetalna i ruderalna jednogodišnja vegetacija Sredozemlja i blage atlantske klime), te Artemisietea vulgaris (višegodišnja (sub)kserofilna vegetacija umjerenih i submediteranskih područja). Dok nas druga dva razreda upućuju na termofilnost, pa time i porijeklo crnog sljeza, prvi nam govori nešto o načinu rasprostranjivanja, što je pak vezano uz fitokemijske sposobnosti crnog sljeza. Naime, crni sljez kao i većina njegovih srodnika iz rodova Malva, Althaea i Alcea vješti su obilnoj sintezi sluzi. Ta sluz se pohranjuje i u površinske stanice plodića, jednosjemenih orašića, pa za vlažnog ili kišovitog vremena bubri, a plodići postaju ljepljivi i hvataju se za papke i kopita domaćih životinja i tako uspješno rasprostranjuju.
Prisustvo sluzi nije ograničeno samo na podove već se nalazi u svim dijelovima biljke, što je čovjek odavno otkrio. O tome nam svjedoči i hrvatski naziv sljez koji se u istom ili sličnim oblicima provlači kroz većinu slavenskih jezika, a korijen mu je praslavenskom *slèzƄ, što jednostavno znači sluz. Slično je i s botaničkim nazivom Malva koji je preuzet od rimskog, latinskog naziva za tu i srodne biljke i veže se uz glagol mollire, omekšati. To pak stoji u vezi s grčkim nazivom Malaché, i rječju malakòs, mekan, mekušast, što se ne odnosi na mekušce nego na sluzavu, glatku kašu koja se u antici kuhala od listova sljeza. Tu se negdje nalazi i riječ molochè, kojom se označavala jeftina hrana siromašnih, pa je iz svega manje-više jasno da se sljez koristio kao divje zeje, samonikla jestiva biljka koja se lako kuhala i kombinirala s drugim biljkama u razne kaše i variva. Iako je dakle u ljudskoj prehrani odavno, vjerojatno još od lovačko-sakupljačkih dana i ako nije smatran otmjenom namirnicom, rimski pisci ga počinju častiti biranim riječima i tako crni sljez ulazi u književnost. O njemu pišu primjerice Ciceron, Horacije i Marcijal. Marcijal, jedan od najznamenitijih rimskih pisaca, živo je kao boem, bez stalnih prihoda, financijski ovisan o sponzorima i mecenama. Kad ga je netko od njih pozvao na ručak, koristio je priliku da se obilno najede, a nakon toga je danima bio na sljezovoj kaši koju mu je kuhala njegova kuharica (čak su si i rimski boemi bez stalnih prihoda mogli priuštiti poslugu). Marcijal nadalje piše da crni sljez posijan oko grobova pomiruje duše preminulih donoseći im mir i blagost. Horacije se pak, na tragu današnje opsjednutosti zdravom hranom hvalio da se hrani maslinama, cikorijom i sljezom. Kako god, ljudi su hraneći se sljezom uočili da osim punog želuca ima i niz dobrih učinaka na zdravlje. Naravno, prvo se uočilo da dobro djeluje na probavu, djeluje laksativno i umiruje upale u probavnom traktu, o čemu nam piše Hipokrat (4./5. st. pr. n. e.), da bi Plinije (1. st.) uz djelovanje na probavni trakt, izvijestio da je sljez dobar i kod suhog kašlja i upale grla. To su i danas glavna područja primjene crnog sljeza, iako mu je u međuvremenu pripisano još vrlo različitih učinaka. Tako Plinije još navodi da je dobar protiv bubrežnih kamenaca i različitih otrova, do te mjere da se škorpion ukoči ako ga stavimo na list sljeza. Antički autori ga koriste i za poticanje poroda, te smatraju da je u tu svrhu dovoljno staviti nekoliko listova ispod rodilje, no da ih valja odmah po porodu maknuti kako ne bi došlo do prolapsa maternice. Antičko znanje i praznovjerje preuzima srednji vijek te se crni sljez kao Malvas navodi u djelu Capitualre de villis nastalom u vremenu Karla Velikog u kojem je pobrojen niz biljaka koje bi trebalo uzgajati u vrtovima njegovog prostranog Franačkog carstva: Volemus quo din horto omnes herbas habeant… Id est Malvas. Srednjem vijeku se osobito dopalo navodno protuotrovno djelovanje crnog sljeza, pa Hildegard von Bingen raspravlja o njemu kao odličnom sredstvu protiv suviška crne žuči i s time povezanim glavoboljama, no najveću slavu doživljava u Novom vijeku s Pietrom Andreom Mattiolijem koji ga u svom uglednom herbalu koji od polovice 16. st. izlazi u mnogim izdanjima naziva omnimorbia, dakle sredstvom protiv svih bolesti. Danas znamo da nam iako nije omnimorbia, zbog svojih sluzi i bakteriostatskog antocijana malvina iz latica i te kako može biti koristan zdravlju.
Sluzi crnog sljeza su složeni polisaharidi molekulske mase i do 600.000, a čine ih monosaharidi, pentoze i heksoze kao što su ramnoza, arabinoza, galaktoza i glukoza, te iz pentoza izvedene kiseline kao što je galaktouronska kiselina. Ti jednostavni šećeri produkti su fotosinteze i njih biljka ulančava u vrlo duge lance, dodaje im ogranke različitih dužina, također građene od šećera i njihovih alkohola, ali u igru mogu ući i lignani, peptidi, pa čak i neki rijetki elementi poput bora. Takve ogromne molekule razgranatih lanaca vežu molekule vode, kažemo da bubre i pohrana vode im je upravo jedna od uloga u biljnom organizmu. Naravno, služe i kao rezerva šećera, a njihova sluzavost se možda neće dopasti baš svakom biljojedu.
Nama te sluzi služe da zahvaljujući vezivanju vode razrahljuju sadržaj crijeva i time djeluju laksativno, te da oblažu sluznice kako crijeva, tako i dišnih puteva te ih štiteći ih od patogena i umirujući upale i nadražaj kakav nastaje kod suhog kašlja. To se otprilike kaže i u uvodnom citatu koji bi slobodnije i modernije mogli prevesti da sljez u prvom redu djeluje hladeći, a u drugom vlažeći. Danas počinjemo saznavati da je čitava stvar znatno složenija i fascinantnija jer sluzi ulaze u interakciju s mikrobiomom iz naših crijeva i preko njega induciraju paraimunost i djeluju imunomodulirajuće što nam i te kako pomaže u borbi s patogenima. Osim poticanja imunološkog sustava sluzi djeluju i na stanice epitela dišnog sustava potičući njihovu diobu, ali i programiranu smrt kada je to potrebno u procesu obnove tkiva. Za puno razumijevanje tih složenih odnosa između nas, našeg mikrobioma i tvari koje unosimo u organizam bit će potrebna još desetljeća istraživanja jer se čini da smo tek zavirili iza zavjese jedne fascinantne pozornice.
I kažimo još da crni sljez ima brojnu rodbinu. U Europi je rod Malva prisutan sa 37 vrsta, a od tog broja ih se za floru Hrvatske navodi osam, od kojih su neke prilično rijetke. Kako se odmičemo od juga i Sredozemlja, tako se smanjuje broj vrsta. Kao manji brat crnog sljeza izgleda korovni sljez, M. neglecta. U ovom latinskom neglectus, zanemaren, krije se priča kako je sam Carl Linnaeuas , inače vrlo oštrog oka za razlike između vrsta, u njemu prvo vidio samo manje primjerke crnog sljeza. Kada je shvatio da se radi o posebnoj vrsti, svoju zabunu je ovjekovječio u vrsnom epitetu, što možda pokazuje da nije uvijek bio tako tašt kako se o njemu piše.
Za sve pripadnike roda Malva karakteristično je da nektar stvaraju na unutarnjoj strani lapova, što je rijedak slučaj u biljnom carstvu. Oprašivač se dakle svojim usnim aparatom mora probiti do samog dna cvijeta i pritom ga, ako je sve u redu oprašiti. Položaj nektara u središtu cvijeta kukcima signaliziraju tamnije pruge na ružičastim laticama ujedno čineći cvijet estetskim savršenstvom. No, ako neko vrijeme promatramo pčele koje dolaze na cvjetove, možda ćemo imati sreću uočiti da su neke naučile krasti nektar kraćim putem, te da uopće ne ulaze u cvijet već odozdo direktno pristupaju lapovima. Još jedna značajka cvjetova sljezova, odnosno svih pripadnika tradicionalno shvaćene porodice Malvaceae (tj. bez pridruženih porodica Tiliaceae i Sterculiaceae) je da imaju prašnike srasle u kolumelu, odnosno cijev nastalu međusobnim srastanjem filamenata velikog broja prašnika. Slobodni su samo njihovi vršni dijelovi koji nose samo po jednu teku. Kad se iz nje istrese pelud, savija se prema van. Tako odmaknuti i savijeni vršni dijelovi prašnika oslobađaju put njuškama tučka koje se razvijaju kasnije. Taj mehanizam je toliko djelotvoran da samooprašivanje kod sljezova gotovo uopće ne postoji. Velik broj prašnika posljedica je pak nekoliko promjena tokom evolucijske prošlosti. Inicijalno su postojala dva ciklusa po pet prašnika, da bi se vanjski ciklus reducirao, a unutarnji sekundarno umnožio, pa kolumelu zapravo čini pet skupina međusobno sraslih prašnika. Kroz kolumelu se provlači 9-11 već spomenutih vratova tučka iz čijih će se plodnica razviti diskoidni kalavac od pravilno kružno poredanih jednosjemenih oraščića jamičaste površine, koji također predstavljaju malu estetsku poslasticu, a uz to su i doslovno jestivi.
Toliko o još jednoj „običnoj“ biljci koju možemo promatrati u ove vruće ljetne dane, a možda i sakupiti koji cvjetić za čaj koji će nam u kratkim i tmurnim zimskim danima biti veza s ljetom.
Autor teksta: Antun Alegro