Vidac – Euphrasia stricta D. Wolff ex J. F. Lehm i Euphrasia rostkoviana Hayne (Orobanchaceae)
…to noble sights
Michael from Adam’s eyes the fim removed,
Then purged with euphrasine and rue
His visual orbs, for he had much to see.
John Milton, Paradise Lost (1667.)
Srpanj je preko nas prešao s nekoliko toplinskih valova, sve dužih i žešćih i iz sezone u sezonu sve mučnijih i teže podnošljivih. Bez obzira na dovoljno kiše prethodnih mjeseci, krajolik je zelene tonove počeo zamjenjivati žutosmeđima. Hrastove šume i zbog napada hrastove stjenice, pa kao da već zazivaju jesen. Gorski krajevi su ipak zeleniji te se i livadno šarenilo zadržalo duže. Tek tu možemo doživjeti šarenilo ljetnog cvijeća čije se doba na nizinskim travnjacima skratilo, skvrčilo, svelo na sretnu šansu između poplava i žege.
Brdski i gorski travnjaci su u europskom kontekstu pojam visoke biljne raznolikosti. Više je razloga za to. S jedne strane relativno su niske produktivnosti jer su tla na kojima su razvijeni uglavnom siromašna hranjivim tvarima, pa u tim skromnim prilikama ni jedna vrsta ne može uhvatiti bitnu prednost nad drugima. Ako je hranjivih tvari obilje, uglavnom nekoliko vrsta sa sposobnošću njihova brzog iskorištavanja, pa time i brzog rasta potisne druge, sporije vrste. Često su to neke vrste trava, neke djeteline i srodne vrste koje će čovjeku biti interesantne za sijeno ili kao stočna hrana, pa će takve travnjake kositi više puta u sezoni. Trave će to zbog svojih interkalarnih meristema dobro podnositi i uspješno se obnavljati (ipak su koevoluirale s velikim biljojedima), a mnoge druge vrste neće podnijeti višekratnu košnju. Ako čovjek odluči povećati produktivnost dodatnim gnojenjem, tada će još samo pojačati opisane procese i rezultat je bujna, ali monotona livada lišena šarenila.
Šarenilo livade je dakle posljedica relativnog siromaštva hranjivim tvarima koje nikome ne dozvoljava da prevlada nad drugima i rijetke košnje koja svima daje šansu da procvjetaju i donesu svoje plodove i sjemenke. Takav travnjak je neka vrsta egalitarnog društva. To je ipak samo skica, osnovni okvir koji ostavlja mjesta za još velik broj što znanih, što neznanih međuodnosa i utjecaja. Jedan od tih međuodnosa uključuje i poluparazitske vrste iz porodice volovoda (Orobanchaceae). Većina pripadnika rodova šuškavaca (Rhinanthus), urodica (Melampyrum), vidaca (Euphrasia), crnica (Odontites) i drugih lijepe su biljke često živih boja i već sama njihova prisutnost čini travnjake šarenijim i živopisnijim. No, pokazalo se da nije samo stvar dojma, već da travnjaci gdje žive ove vrste doista imaju veću biljnu raznolikost u odnosu na slične travnjake bez njih. Radi se o efektu upravo suprotnom gnojenju travnjaka. Spomenute vrste ne biraju jako precizno svog domaćina, ali su im trave i šaševi vrlo dragi, tim više što trave dominiraju u travnjačkoj vegetaciji. Ako nekom vidcu ili šuškavcu pokušamo iskopati korijen, ma koliko se trudili i bili pažljivi nećemo doći do očekivanog rezultata, lijepog, razgranatog i bujnog korijena. Jednostavno zato što ga ni nema. Sjemenke ovih biljaka mogu klijati samo u zoni kemijskog utjecaja korijena domaćinske vrste. Nakon klijanja korjenčić vrlo brzo uraste u korijen domaćina, spoji se na njegove ksilemske cijevi, odnosno dio provodne žile zadužen za transport vode s otopljenim tvarima iz tla. Nadzemni dio biljke se razvije „normalno“ i ni po čemu iz njegova izgleda ne možemo zaključiti da biljka zapravo živi spojena na svoju domaćinsku travu ili šaš. Da bi vodu iz domaćinova korijena usmjerila u sebe, stvara veće podtlakove u svom provodnom sustavu u odnosu na domaćinov. To postiže većom stopom transpiracije, odnosno većom stopom izlaženja vodene pare kroz puči na listovima. Naš se poluparazit dakle prilično ležerno odnosi prema trošenju vode koju iz tla prikuplja domaćin. Naravno da to iscrpljuje domaćina, pogotovo kada prema ljetnim sušama vode u tlu ima sve manje. I tako se trave ne mogu razvijati onako bujno kako bi se razvile u uvjetima idealne opskrbljenosti vodom. A to daje šansu drugim vrstama da nađu svoje mjesto i opstanu u travnjačkoj zajednici. Rezultat je ono poznato šarenilo koje omogućuje opstanak i mnogim životinjskim vrstama, a sve skupa jamči stabilnost ekosistema koja je i te kako vrijedna naših zaštitatrskih i konzervacijskih napora.
Vidac i njegovi srodnici s k tome svi redom jednogodišnje biljke za razliku od trava na kojima najčešće parazitiraju. To znači da domaćina neće trajno iscrpljivati nego samo dio vegetacijske sezone, a iz godine u godinu veličine populacija će varirati tako da nikad neće predstavljati ozbiljnu opasnost za opstanak svojih domaćina.
Naš mali vidac je dakle pravi inženjer ekosistema. Ta priča nam pokazuje da ma koliko se neka vrsta činila sićušnom i beznačajnom u odnosu na sve druge krupnije i brojnije to ne smijemo nikada a priori tvrditi, ako ne poznajemo sve odnose u zajednici. A uglavnom ih ne poznajemo, već samo naslućujemo neke djeliće slagalice koja živa bića ujedinjuje u veliku mrežu života.
Gorštaci iz alpskih područja, gdje vidac na svježim planinskim travnjacima osobito dobro uspijeva, uočili su da postoji neka veza između njegove brojnosti i količine mlijeka koje krave daju. Otud njegovi pučki nazivi Milchdieb – kradljivac mlijeka, Hungerblume – cvijet gladi, Heudieb – kradljivac sijena, Emdfresser – žderač otave i još nekoliko sličnih. Nije jasno da li je njegovo pojavljivanje toliko smanjivalo količinu trave da se to osjećalo na količini mlijeka ili se radi samo o tome da se bujno razvija krajem ljeta kada kravama prirodno pada mliječnost.
Za razliku od tih nimalo laskavih njemačko-alpskih narodnih naziva, njegovo knjiško ime je vrlo laskavo – Euphrasia, što na grčkom znači radost i zadovoljstvo. Tu je i glagol euphrásein – razvesliti se, a i Eufrozina, jedna od tri gracije zvana još i Tješiteljica srca. Možda će nam na pamet pasti i Eufrazijeva bazilika u Poreču, no ime biljke zapravo nema izravno ništa s antičkim i bizantskim svijetom. Antički autori poput Dioskurida, Plinija, Galena, Vergilija, Ovidija i ostalih o vidcu ne govore ništa. Jednako ni arapski autori. Šuti i famozna salernitanska škola, najslavnija i najuglednija medicinska škola srednjeg vijeka čiji je nauk kompiliran oko 1100. godine i zatim dorađivan gotovo nepregledni broj puta. Jedan od prvih kojima smo ušli u trag da je pisao o vidcu bio je katalonski liječnik, alkemičar i laički teolog Arnaldus de Villa Nova (oko 1240.–1311.) koji u svom djelu Liber de Vinis piše kako vidac treba staviti u mošt i od njega spraviti vino – Vinus eufragiae koje je odlično protiv svih očnih bolesti i slabosti vida koju donose godine. Otprilike istovremeno, negdje 1305. Bernard de Gordon (1270.-1330.), profesor medicine na vrlo uglednom Sveučilištu u Montpellieru završava svoje još stoljećima kasnije utjecajno djelo Lilium medicinae u kojem se spominje Euphragia čiji se vodeni destilat koristi za ispiranje očiju ili se pak od nje spravlja sirup. Na njega se nadovezuje mantovski liječnik Mathaeus Sylvaticus koji 1329. preporuča vidac također protiv očnih bolesti. Michael Puff (oko 1400.-1473.), dekan medicinskog fakulteta u Beču pisao je u svojoj knjižici Buchlein von den ausgebränten Wässern (Knjižica o pečenim (tj. destiliranim) vodama) da je Ewrasia Wasser odlično sredstvo protiv zimskih očnih bolesti. Dakle, početkom 14. stoljeća vidac postaje dijelom školske medicine, a kako o njegovoj upotrebi gotovo istovremeno pišu različiti autori, može se naslutiti da je upotreba bila poznata otprije iz usmene, vjerojatno pučke tradicije. Kako se s izumom tiska počinju izdavati veliki i bogato ilustrirani herbali 16. i 17. stoljeća, vidac u svima nalazi svoje mjesto kao ugledna biljka protiv očnih bolesti, ali i mnigih drugih tegoba koje sve otprilike uključuju upale sluznice (problemi s gornjim dišnim putevima, želučani i crijevni problemi i slično). U vrijeme kraljice Elizabete I. (1533.-1603.) postao je i začin za pivo, pa se s njime spravljao Eybright Ale, a teško je zamisliti nešto ljepše od pijenja piva koje bistri i snaži vid.
Razlog zašto se vidac počeo koristiti za liječenje očnih upala treba tražiti u izgledu njegovih cvjetova koji podsjećaju na oči s elegantnim, dugim trepavicama. Pri bazi trorežnjaste donje usne nalazi se žuta mrlja iz koje prema rubu izlaze ljubičaste žile koje podsjećaju na trepavice. Gornja usna ima dva režnja, a prema ždrijelu cvijeta nalazi se ljubičasta mrlja iz koje također izlaze jednako ljubičaste žile. Uz malo mašte čitava struktura podsjeća na oko, a staro je vjerovanje (detaljno objašnjeno u prethodnim tekstovima) da ako neki biljni dio podsjeća na neki ljudski organ ili dio tijela, tada je nužno i ljekovita za taj dio tijela.
Za vidac nam nedostaju neke konkretne kliničke studije koje bi dokazale ili opovrgnule njegovu djelotvornost. Ono što imamo je iskustvo i relativno dobro poznavanje tvari koje sadrži.
Vidac sadrži iridoidne glikozide (zbog kojih on i većina pridadnika porodice volovoda i zjevalice pocrne kod prešanja unatoč trudu i redovnom mijenjanju papira) i mnogobrojne fenolne komponente. Nadalje, uz mnogobrojne flavonoide i fenolne kiseline sadrži još lignane i fenilpropanglikozide. Zatim je tu još oko 12 % tanina, fitosteroli, nešto eteričnog ulja i tragovi tercijarnih alkaloida.
Aukubin, najzastupljeniji od iridoidnih glikozida ima protuupalni učinak koji se temelji na djelovanju na metabolizam arahidonske kiseline. Inhibicijom faktora NF-κB (jedan od jezgrinih transkripckijskih faktora koji utječu na sintezu citokina) blokira se sinteza prouplanih citokina (npr. TNF-α i IL-6) u mastocitima. Protuupalno djelovanje imaju i fenolni spojevi i tanini, a njima se pripisuje i protubakterijsko djelovanje. Za aukubigenin (aglikon aukubina, to jest molekulu koja preostaje kad se glikozidu odcijepi šećer) dokazano je da sprečava rast patogena ili potencijalnih patogena kao što su Aspergillus niger, Staphylococcus aureus, Bacillus subtilis, B. cereus, Pseudomonas aeruginosa i Escherichia coli. Nadalje, pokazalo se da aukubin ima i snažno hepatoprotektivno djelovanje kod trovanja izazvanih α-amanitinom (otrov zelene pupavke) i tetraklorugljikom. U pokusima in vitro sprečavao je pak replikaciju DNA virusa hepatitisa B. Neki pokusi su pokazali da povećava stopu uzimanja glukoze u stanice te da stoga ima antidijabetički učinak. Zanimljivo je da vidac protiv šećerne bolesti koristi ajurvedska, odnosno tradicionalna indijska medicina.
Temeljem onog što smo istražili i iskustva koje smo stekli upotrebom zaista bi mogli reći da vidac ima protuupalno djelovanje i da ga se može koristiti kod lakših slučajeva konjuktivitisa, upale kapaka ili ječmenca. Kod kućne uporabe treba naravno strogo voditi računa o čistoći, dobrom prokuhavanju vode i korištenju sterilnih gaza i ostalog pribora kako oko ne bi još dodatno inficirali tko zna čime.
Jedna od stvari koju je o vidcu najteže znati je kojoj točno vrsti pripada. Ako redovno posjećujemo neku livadu na kojoj raste, uočit ćemo da poput mitskog Proteja izmiče čvrstim formama. U ljetnim mjesecima, od lipnja nadalje nalazit ćemo biljčice mahom jednostavnih, nerazgranjenih stabljiki s malim brojem članaka koji su znatno duži od pripadajućih listova, pa će čitava biljčica izgledati poprilično reducirano, poput končića s nekoliko listića i pokojim cvjetićem pri vrhu. Kako ljeto odmiče počet ćemo nalaziti sve razgranatije biljke s dugim bočnim ograncima i skraćenim člancima osnovne stabljike. Takve biljke nam mogu nalikovati na male, kompaktne, kuglaste grmiće. Može nam se činiti da one nemaju nikakve veze s reduciranim biljčicama koje smo nalazili koji mjesec ranije. Ako se uhvatimo u borbu s determinacijskim ključem i pažljivo prođemo kroz sve one zupce palistića, tipove dlaka, veličine cvjetova i oblike tobolaca, završit ćemo na istoj vrsti. Štoviše, dobar će nas determinacijski ključ već na početku upozoriti na postojanje ljetnih i jesenskih, estivalnih i autumnalnih oblika. I bez te sezonske varijabilnosti određivanje vidaca ne bi bio lak zadatak. Vrlo često ćemo posezati za prvom, drugom i trećom florom, monografijama roda, tražiti slike po internetu i na kraju zaključiti da se ne možemo odlučiti ni za jednu od ponuđenih vrsta jer nam poneka sitnica nikako ne paše. Onda nam preostaje da na etiketu napišemo neku grupu, neku vrstu kojoj naš primjerak najviše sliči i da ga neko vrijeme ostavimo u determinacijskom čistilištu. Nakon nekog vremena možda nam se slagalica složi, a možda će i dalje sve ostati pomalo lebdeće.
Nije problem u tome da smo odjednom izgubili oko za determinacije i to baš na biljci koja bi očima trebala pomagati, nego u tome što je Euphrasia jedan od takozvanih kritičnih rodova. U vantropskim područjima sjeverne hemisfere prisutan je s nekih 215 vrsta od čega ih Europi živi pedesetak. Među tim vrstama vlada velika varijabilnost, a poliploidizacija i hibridizacija su uobičajeni procesi, pojedine populacije mogu se razlikovati od susjednih, a opisane se vrste pak često ne mogu jasno razgraničiti, što sve dovodi do nestabilne klasifikacije i različitih autorskih pristupa. Stvarnost je jednostavno složenija od jednostavnih ladica u koje bi htjeli potrpati pojedine vrste. Što se više bavimo živim bićima, granice nam postaju sve difuznije i pomalo postajemo svjesni da život nije čvrsta hijerarhija, već složena mreža prepuna finih nijansi koje često izmiču našoj želji za redom i klasifikacijom.
Autor teksta i fotografija: Antun Alegro