Bršljan – Hedera helix L. (Araliaceae)
Jesen je ušla u svoju drugu, bezbojnu fazu. Šarenilo su zamijenili jednolični tonovi koje sve kraći dani, jutarnje magle i sve češće oblačno nebo čine sivima. Iako će mnogi govoriti o depresivnom razdoblju, što će i tržište uvelike iskoristiti nudeći koje kakve proizvode i koje kakvu zabavu, ono uopće ne mora biti takvo. Sve je stvar perspektive i našeg stava. Ako ga shvatimo kao vrijeme smirivanja, povlačenja u sebe, introspekcije, usredotočenosti na male stvari i prilike da usporimo, ovo razdoblje može biti ispunjujuće i kreativno kao i svako drugo, ali na drugačiji način. U tome i leži ljepota izmjene godišnjih doba. Kako nas jesenski dani s jedne strane potiču da se zagledamo u sebe jer nema više svog onog ljetnog šušura koji bi nas zadržao na površini, tako nam i reduciranost vegetacije omogućuje da se posvetimo detaljima koje tokom vegetacijske sezone slabo zapažamo. Ako krenemo u šetnju šumom, nekim starijim parkom ili ulicom starih zidova postajemo svjesni sveprisutnosti bršljana. Za neka stabla nam se može učiniti kao da ni nisu izgubila lišće, a kad im se približimo postaje jasno da im je krošnja gusto prorasla bršljanom. Da bi takav prizor nastao potrebna su desetljeća, ponekad i koje stoljeće.
Bršljan u život kreće polako i neprimjetno. Nakon što proklije iz sjemenke prve godine života provodi kao skromni stanovnik tla po kojem puže nekoliko godina. Ključni trenutak je kad naiđe na neku uspravnu podlogu. Najčešće je to stablo, ali može biti i stijena ili u bršljanovim najnovijim danima i neka ljudska građevina. To se može dogoditi nakon nekoliko godina, nekoliko desetljeća ili nikada. Ako se dogodi, nastupa velika promjena u bršljanovu životu. Mijenja smjer rasta i započinje svoj put prema svjetlu i nebu. Iz stabljika izrasta brojno adventivno korijenje koje može izgledati poput nekog grubog krzna i njime se bršljan prihvaća za podlogu. Vrlo čvrsto, tako da ga je uglavnom nemoguće odvojiti bez grube sile, a i tada najčešće ili polomimo bršljan ili ogulimo koru stabla ili odlomimo komad zida. Ma koliko taj stisak bio čvrst, on je samo stisak, snažan mehanički zagrljaj koji ne uključuje nikakav oblik parazitizma. To korijenje ne prodire u koru i bršljan od svog nositelja ne uzima ni vodu niti hranjive tvari. Što opet ne znači da ne može škoditi svom nositelju. U visinu se može probiti dvadesetak metara, a promjer stabla mu može premašiti desetak centimetara. Stabljika se najčešće razgrana, a ti ogranci ponovno međusobno srastaju tvoreći čvrstu mrežu oko stabla domaćina. Ponekad i više jedinki sudjeluje u stvaranju tog korzeta koji na kraju može ugušiti domaćina. Ako se bujno razvije svojom masom opterećuje domaćina što dovesti do pucanja grana, a u konačnici i do izvale čitavog stabla. Time bršljan svojim posesivnim zagrljajem ne uništi samo svog domaćina nego i samoga sebe. Njegovi vazdazeleni listovi mogu zasjenjivati lišće domaćina, time im otežavati razvoj i smanjivati fotosintetsku učinkovitost. Kad se sve zbroji bršljan može solidno smanjiti vitalnost svog nositelja i bez izravnog parazitskog odnosa.
Ne čudi stoga da ga mnogi smatraju parazitom. Jedan od njih je bio i Albert Veliki (cca. 1200.-1280.), doctror universalis, jedan od najvećih srednjovjekovnih umova, učitelj Tome Akvinskog, ali i pažljivi promatrač prirode. Legenda će reći da mu je uspjelo stvoriti zlato. Promaklo mu je još nešto. Napisao je da je bršljan biljka bez cvjetova i plodova. Danas znamo da to nije tako, ali Albert je opravdan time što cvjetove i plodove nije uvijek lako uočiti. Da bi procvao, bršljan se mora svojim izdancima probiti do svjetla, što često znači do vrha krošnje, daleko od domašaja ljudskog pogleda. K tome su cvjetovi sitni, žućkastozeleni, pa jedva da se ističu u okolnom lišću i javljaju se kasno, od rane jeseni, pa sve do studenog, što je i jedan od razloga zašto je bršljan odabran za biljku ovog mjeseca. No, neuglednost cvjetovi nadoknađuju obiljem nektara. Ima ga toliko da u cvjetovima preostaju njegovi kristali. Taj kasni nektar pruža zadnje obilje hrane pčelama, bumbarima, osama, raznim dvokrilcima, leptirima i kornjašima prije zimske oskudice, onu zadnju iluziju da će ljeto vječno trajati, kako je engleski pjesnik John Keats u svojoj pjesmi Autumn rekao: And still more, later flowers for the bees, Until they think warm days will never cease…“. Plodovi su gotovo crne bobe koje zore duboko zimi ili češće tek sljedeće proljeće, pa su dobrodošla hrana pticama u vrijeme bez svježih plodova.
Prije zametanja cvjetova događa se još nešto. Mijenja se oblik listova. Oni iz sjene dobro su nam poznati. Trokrpi su ili peterokrpi, često duboko urezani i prošarani svijetlim mrljama i žilama. Međutim, kad dospiju do izravnog svjetla postaju rombični, intenzivno zeleni i sjajni s tek naznačenim tankim, svijetlim žilama. Tu pojavu nazivamo heterofilijom ili raznolisnošću. Ogranci koji nose takve listove ne stvaraju više adventivno korijenje.
Bršljan bez problema dosegne i 400 godina, ako mu nositelj toliko poživi. Na starim građevinama zabilježeni su i stariji primjerci. I porijeklo mu je staro, rod Hedera potječe vrlo vjerojatno iz gornje krede, negdje otprije sto milijuna godina, a pradomovina mu je današnja središnja Azija.
Takvog žilavog, upornog, postojanog, vazdazelenog i ponekad pomalo nasilnog uočili su ljudi i ugradili ga u svoja tumačenja svijeta. Tako je on za stare Egipćane bio biljka boga Ozirisa. Boga koji je personificirao smrt i uskrsnuće, odnosno vegetacijski ciklus u prirodi. Ujedno je on i bog podzemlja, pa bršljan dobiva svoje simbolično mjesto u govoru o vječnosti i onostranosti. Zadržat će ga do danas makar se i sveo na samo na grobljansku biljku.
Uz vegetaciju, odnosno vegetacijsko božanstvo vezat će ga i Grci. Ovog puta to neće biti priča o bratoubojstvu, komadanju tijela, njegovu sastavljanju od strane Izide i ponovnom oživljavanju, nego priča o znatno prpošnijem i pustopašnijem božanstvu – Dionizu ili u rimskoj verziji Baku. Ni ta priča nije lišena mračnih elemenata, kao što to uostalom nije ni jedan stvarni život. Tek su nam suvremeni mediji i društvene mreže počeli nametati sliku života kao stanja vječne sreće i ushićenosti te time prouzročili patnju kod mnogih koji te virtualne svjetove nisu uspjeli preslikati u vlastite živote. Zato ti stari mitovi, iako nam se mogu činiti krvavim, okrutnim i nepravednim bolje opisuju conditio humana nego društvenomrežni profil neke sasvim prosječne i ni po čemu posebno zanimljive osobe koja se svim svojim ograničenim sposobnostima trudi stvoriti sliku stalne frivolne presretnosti. No, vratimo se Dionizu. I on je jedan od Zeusove vanbračne djece, kao i Heraklo koji je spomenut u jednom od prošlih tekstova. Majka mu je ljepotica Semela, kći Kadma i Harmonije, kojoj je zaljubljeni Zeus obećao ispuniti svaku želju. Zeusova ljubomorna žena Hera preobražena u staru dadilju nagovara Semelu da zatraži Zeusa da joj se pokaže u svoj svojoj veličini i slavi. On odmah pristaje, no toliko se zaigrao gromovima i munjama da je jedna pogodila i zapalila Kadmovu palaču. Semela u smrtnom strahu rađa nedonošče, a Zeus u zadnji tren oko sina podiže gusti zid bršljana koji ga je sačuvao od požara. Njegovu majku prepušta smrti u vatri, ljubavnica mu više nije bitna. Nedonošče je zatim ušio u svoje stegno dok nije navršio dob za rođenje i tada se Dioniz rađa drugi put, iz Zeusova stegna. On će kasnije postati bog vina i vinogradarstva, zaštitnik voća i bilja kojima daje svježinu i sočnost, pa time postaje vegetacijsko božanstvo i bog plodnosti općenito. Kao izumitelj vina vezan je uz vinovu lozu, pa tu vjerojatno treba tražiti vezu s bršljanom jer su obje biljke penjačice, a listovi bršljana nalikuju umanjenim listovima vinove loze, što je starom mitološkom umu bilo dovoljno da ih dovede u vezu. I kako je Dioniz ljude oslobađao briga, bio izvor životnih radosti, svojim darovima osvježavao duh i tijelo, poticao druževnost, donosio zabavu i ljubav, a umjetnicima davao stvaralačku energiju, tako je i bršljan postao simbolom svega toga. Potkraj Horacijeve prve ode, posvećene njegovu prijatelju i pokrovitelju Meceni, po kojem se svi kasniji pokrovitelji i darovatelji nazivaju mecenama, nalazimo stih me doctarum hederae praemia frontum, što bi se otprilike moglo prevesti da je bršljan nagrada učenih čela, pjesničkih u ovom slučaju. Osim pjesničkih, bršljanovi vijenci krasili su i prozaičnije glave sudionika banketa kao znak radosti i obilja, ali vjerovalo se i kao zaštita od prejakog pijanstva. Katon Cenzor ili Katon Stariji (Marcus Porcius Cato Maior), časni rimski republikanski konzul u svom djelu De re rustica daje koristan naputak kako se može odrediti da li je vino razvodnjeno. Treba napraviti zdjelicu od bršljanova drva i u nju uliti sumnjivo vino. Bršljan će upiti vino, a preostat će voda!
U grčkoj i rimskoj kulturi bršljan je dakle biljka vesele vinske družine, obilja i radosti, životne i stvaralačke snage i obnove. S dolaskom kršćanstva bršljan zadržava svoje mjesto u simbolici, ali se sad naglasak pomiče prema obnovi, vječnom životu i vjernosti. U vazdazelenosti i čvrstom prianjanju uz podlogu vide se znakovi vječnog života i vjernosti, kako Kristove tako i vjernih mrtvih koji odlaze u vječni život. U merovinško vrijeme on će s akantom i vinovom lozom biti među najčešće prikazivanim biljkama, no kako vrijeme odmiče postaje sve suspektniji jer podsjeća na stara poganska vremena s raskalašenim bakanalijama i donizijskim misterijama na koje bi bilo bolje i ne misliti, ako se htjela spasiti duša i očuvati čvrsti poredak s crkvom na vrhu. Vinova loza se lako pokrstila kad je već Isus vino pretvorio u svoju krv, no takvu direktnu vezu s bršljanom nije imao. Istina da je Jonina sjenica u kojoj je čekao propast Ninive bila od bršljana, ali se sv. Jeronim malo pobrkao kod prevođenja Biblije na latinski, pa je od bršljana ispala tikvica, odnosno krastavac. I tako će bršljan s romanikom nestati iz umjetnosti sve tamo do renesanse kad se Dioniz-Bako na velika vrata vraća u slikarstvo. Bršljan će preživjeti u pučkim vjerovanjima gdje se koristi u ljubavnim čarolijama, protiv uroka i za liječenje različitih bolesti. Upotrebljavao se uglavnom za koje kakve obloge i ispiranja, znatno rjeđe za unutarnju upotrebu jer je mogao izazvati jaki nadražaj želuca i crijeva.
Danas znamo da bršljan sadrži saponine, spojeve koji su ime dobili po sapunu jer se pjene u vodi i smanjuju površinsku napetost vode, pa se poput sapuna mogu koristiti za pranje. Na to su ljudi iskustveno naišli, pa su listove bršljana kuhali u vodi koju su zatim koristili za pranje finih tkanina. Zbog tih istih saponina bršljan se koristi u različitim preparatima protiv kašlja. Iako je ta upotreba bila poznata nekoliko stoljeća, sve do 19. bila je gotovo beznačajna zbog straha od trovanja. Glavni od saponina u bršljanu su triterpenski saponini među kojima je najzastupljeniji hederakozid. Od ostalih djelatnih tvari tu su još flavonski glikozidi, derivati kavene kiseline, poliacetileni, steroli (sigmasterol i sitosterol) i ponešto eteričnog ulja. Zbog tih spojeva listovi bršljana djeluju bronhospazmolitički, sekretolitički i ekspetorirajuće. Za ekspetrorijajuće djelovanje, odnosno za olakšavanje iskašljavanja odgovorni su prije svega triterpenski saponini. Djeluju tako da sprečavaju inaktiviranje β2-receptora na stanicama plućnog epitela što dovodi do pojačane sinteze cAMP-a, što će pak u konačnici za posljedicu imati pojačano lučenje plućnog sufraktanta u alveolama. To će omogućiti bolju izmjenu plinova i smanjivanje viskoziteta sluzi, pa ju je lakše iskašljati. Nadalje, povećana količina cAMP-a dovodi do smanjena koncentracije kalcijevih iona u plućnim stanicama, što će dovesti do bronhospazmolitičkog učinka, odnosno do opuštanja bronhijalnih glatkih mišića. K tome triterpenski saponini djeluju antimikrobno i antimikotički, npr. na bakterije Staphyllococcus aureus, Pseudomonas aeruginosa i Bacillus subtilis te na gljive Candida albicans i Trichophyton sp.
Međutim, uvijek treba imati na pameti da je bršljan zbog istih tih saponina otrovna biljka koja nije primjerena za kućnu apoteku, nego treba koristiti isključivo standardizirane preparate iz ljekarne. Otrovni su svi dijelovi biljke, a pogotovo bobe (osobito za konje, ali ne i za ptice kojima su draga hrana). Srećom, njihov gorki okus sprečava da ih se pojede u prevelikoj količini. Već dvije do tri mogu dovesti do osjećaja žarenja u grlu i glavobolje. Saponini djeluju hemolitički – razaraju crvena krvna zrnca, nadražuju sluznice i stežu krvne žile. Nakon što se pojede lišće ili bobe dolazi do bolova u želucu i crijevima, mučnine i povraćanja, ubrzanog pulsa i moguće postupne oduzetosti.
Primjer bršljana navodi nas da se prisjetimo osebujnog renesansnog liječnika i alkemičara Paracelzusa koji je rekao da je tanka granica između lijeka i otrova, odnosno da samo doza čini otrov – sola dosis facit venenum.
.
Autor teksta: Antun Alegro