Divlji kesten (Aesculus hippocastanum L. Sapindaceae)
Dort unter dem Kastanienbaum
War’s einst so wonnig mir,
Der ersten Liebe schönsten Traum
Verträumt ich dort mit ihr.
…
Mit zartem Purpurnetz durchstickt
Seh’ ich die Blume prangen
Und denke wenigstens, entzückt,
An ihre Rosenwangen.
…
Theodor Fontane, Der Kastanienbaum (1850)
Slatkasti miris rascvalih divljih kestena u mlakim predvečerjima najavljuje nam da nastupa pravo, bujno, mirisno i zeleno proljeće. Početak njegove cvatnje u fenološkom kalendaru dijeli prvo proljeće ili pramaljeće od pravog proljeća. Kako je divlji kesten gotovo pa redovni stanovnik naših drvoreda i parkova omogućuje nam da u gradskom okružju doživimo ponešto od ciklusa prirode i izmjene godišnjih doba. Jednako će nam tako zrenje njegovih plodova i ispadanje sjemenki najaviti da počinje rana jesen, još uvijek s mlakim predvečerjima, no sada s posljednjima u sezoni.
Divlji kesten nam je nekako samorazumljiv, pa se malo tko zapita otkud on u nasadima i kako to da ga nema u prirodi kad već tako dobro uspijeva u parkovima? Naravno, ako to uopće uočimo okupirani raznim drugim prioritetima suvremenog jurećeg življenja koje uglavnom ne uključuje iole pažljivo promatranje stvarnog svijeta oko sebe već promatranje filtriranih bližnjih po društvenim mrežama. Priča o divljem kestenu nalikuje prošlomjesečnoj priči o modrici. I njega su ledena doba potisnula s najvećeg dijela njegovog starog područja rasprostranjenosti, a preživjeti je uspio tek na jugu Balkana, pa ga nazivamo tercijarnim reliktom i balkanskim endemom. Današnji areal mu je izrazito rascijepan i čine ga odvojena, gotovo pojedinačna nalazišta u Albaniji, na (jugo)zapadu Sjeverne Makedonije (sliv Crnog Drima od Ohridske kotline do Stogova i Bistre). Najbrojnije, ali ne mnogobrojne populacije nalaze se u Grčkoj, uglavnom u njenom sjeveroistočnom i središnjem dijelu u pokrajinama Epiru i Tesaliji. U Bugarskoj je prisutan samo s jednom prirodnom sastojinom uz rijeku Dervišku i njezin pritok Zurljovu u Preslavskim brdima, istočnom predgorju Stare planine. Kako je Preslav bio glavni grad ranosrednjovjekovne Bugarske i područje je puno crkvi i manastira dvojbeno je da li je to zaista prirodna populacija ili se radi o potomstvu nekog starog nasada. Zanimljivo je da je u Sofiju unesen 1907. iz parkova srednje Europe, a ne iz te stare bugarske populacije. Na tim malobrojnim i međusobno izoliranim nalazištima sakrio se u brda, na sjenovita i polusjenovita, svježa i vlažna staništa uglavnom zaštićenih klanaca na visinama iznad 900 m, pa sve do 1300 m. Na geološku podlogu i tip tla nije osjetljiv, ali ipak su mu draža duboka, svježa, bazama i dušikom bogata tla. Raste u čistim sastojinama ili u zanimljivom i dobrom društvu koje mogu činiti Carpinus betulus, Ostrya carpinifolia, Fraxinus exscelsior, Platanus orientalis, Ilex aquifolium, Abies cephalonica kojima se još mogu pridružiti javori, lipe i poneka druga vrsta. Dubok, dobro razvijen korijen štiti ga od izvala koje bi mogao izazvati vjetar ili snijeg. Zanimljivo je da mu je vrlo sličan japanski divlji kesten (Aesculus turbinata). Vrlo je vjerojatno da je u tercijaru na području Euroazije postojala jedinstvena populacija divljeg kestena koju su zatim ledena doba opustošila, a od malih ostataka razdvojenih na zapadu i istoku tog golemog područja nastale su današnje dvije vrste. Klima je za divlji kesten po završetku ledenih doba ponovno postala povoljna diljem Europe, no on, stiješnjen u balkanskim klancima i s velikim teškim sjemenkama kojima su potrebne životinje za rasprostranjivanje nije više imao potencijala za ponovni povratak u stari areal.
Takvog, skrivenog u gudurama stari Grci ga nisu poznavali, barem ne učene glave koje bi o njemu pisale, tako da antika šuti o divljem kestenu. Pronašli su ga tek Osmanlije kojima su se svidjele krupne sjemenke za koje su se domislili da bi mogle poslužiti kao lijek i hrana za konje. Moguće je da su ga već zatekli u Carigradu kad su ga osvojili, no kako god, kao velikim ljubiteljima vrtova i nasada ukrasnog drveća u Istanbulu uz platane postaje omiljeno parkovno drvo. K tome su njegove sjemeke služile kao hrana za koze i konje. Suprotno od onog što učimo u školi o Osmanskom carstvu kao najcrnjem mraku pred kojim je Hrvatska bila antemurale christianitatis (o čemu je ispravnu dijagnozu postavio Miroslav Krleža…), velike europske države održavale su diplomatske odnose s Visokom Portom, postojala je razmjena roba, ideja, te fascinacija putenom raskoši istoka. Tako je habsburški veleposlanik pri Visokoj Porti, Oghier G. de Busbecq 1557. prvi izvijestio o toj vrsti. Dalje priča nije potpuno jedinstvena jer je po jednoj verziji de Busbecq 1562. u Beč poslao nekoliko sjemenki divljeg kestena, a po drugoj je David I. Ungnad von Weissenfolff, također habsburški diplomat u Carigradu, osobno donio sjemenke u Beč 1576. godine. Kako god da su do Beča stigle, završile su kod jednog od najslavnijih botaničara tog vremena i carskog Gartendirektora Carolusa Clusiusa (odgovornog i za tulipomaniju nekoliko godina kasnije u Nizozemskoj) koji ih je isklijao. Nekako u isto vrijeme s divljim kestenom se upoznaje i drugi veliki botaničar i poznavatelj ljekovitog bilja tog vremena, Pietro Andrea Gregorio Mattioli, koji je, rođen i školovan u Italiji, postao habsburški osobni liječnik, prvo nadvojvode Ferdinanda II i zatim cara Maksimilijana II. On u svom djelu De plantis omnibus posvećenom Ferdinandu II i izišlom u Veneciji 1571. (inače tiskanom u desecima izdanja na više jezika) donosi vjerni crtež grane divljeg kestena s plodovima kojeg naziva Castanea Equina i piše: Constantinopoli primum ad me allatae sunt (prethodno su mi poslani [kesteni] iz Carigrada), a o njegovom nazivu i upotrebi kaže: Equine vocatae sunt, quod anhelosis, & tussientibus equis deuorate sint salutares (Konjskim se nazivaju stoga što ozdravljuju sipljive i kašljuće konje). Tko mu je to divlji kesten poslao iz Carigrada naveo je u prethodnoj talijanskoj verziji svog djela (Discorsi) tiskanom 1568. također u Veneciji: Mandommene giá da Costantinopoli un ramo i ricci pieni l’eccentelissimo medico Guiliemo Quaccelbeni Giammengo…“ Dakle, granu s punim ježicama poslao mu je uvaženi kolega liječnik. Tih 1560/70-ih divlji kesten iz Carigrada stiže dakle u Habsburško carstvo barem dvaput, možda i triput, diplomatskim i liječničkim putevima preskočivši ove naše antemurale. Kako je konjica tada najelitniji dio vojske, ne čudi interes za sve što bi moglo poslužiti za uspješniji uzgoj i liječenje konja. Međutim, povijest divljeg kestena je otišla drugim putem koji više nije imao veze s konjima. Stabalca koja je uzgojio Clusius već su 1581. završila u bečkim nasadima, a kako je Clusius slao sjemenke svojim kolegama diljem Europe, već 1609. niču prvi nasadi u Leidenu, a 1615. u Parizu gdje postaje omiljeno stablo Luja XIV. Moguće je da su svi današnji divlji kesteni po europskim parkovima i drvoredima potomci tih prvih stabala izniklih iz Clusiusovih sjemenki. Uskoro postaje modno drvo koje se prvo sadi po dvorskim parkovima i perivojima da bi se u 18. stoljeću počeo saditi i po javnim površinama, osobito u drvoredima i alejama. Svoje pravo vrijeme divlji kesten je doživio u vrijeme romantizma. Na krilima rusoovskog povratka prirodi, građani žele unijeti dašak zamišljene pastoralne idile u svoje gradove i kreće široki pokret hortikulturnog uređivanja, osnivanja društava za poljepšavanje gradova, te se sade stabla koja za koja se smatralo da pripadaju nekim starim, dobrim, idiličnim vremenima kad je svijet bio jednostavan i neiskvaren, barem gledano romantičarskim naočalama. Stoga se od domaćih stabala odabiru lipe pod kojima se vijećalo i iz čijeg su se drva rezbarili sveci, postojani hrastovi i krošnjati javori plemenitog drva, a od egzotičnih ljepotani s misterioznog orijenta koji nose dah 1001 noći – mirisno cvatući divlji kesteni koji prizivaju raskoš i putenost Topkapija te naočite platane, zbog čije je ljepote veliki Kir izgubio rat s Grcima i u čijem je hladu s učenicima diskutirao Platon. Zbog svojih krošanja koje pružaju ugodnu sjenu divlji kesteni se sade kako uz terase otmjenih kavana, tako i po dvorištima pučkih pivnica. Tokom 19. stoljeća postao je neizostavni dio europskog urbanog krajolika, a ušao je i u umjetnost što nam govore uvodni stihovi ili riječima neopisiva Renoirova slika Cvatući kesteni iz 1881. Oni su dio našeg urbanog krajolika i danas, no nažalost s nekoliko stoljeća zakašnjenja, potkraj 20. stoljeća za njima je stigao i mali leptir, Cameraria ohridella, čije se majušne gusjenice hrane mezofilom lista, rujući vijugave tunele u listovima. Oštećeno tkivo lista oko tih tunela se suši, pa listovi dobivaju nepravilne smeđe mrlje. Takvi oštećeni listovi znatno su podložniji sve češćim i intenzivnijim ljetnim sušama, tako da se događa da stabla divljih kestena već krajem kolovoza i u rujnu izgledaju kao u kasnu jesen. Zasad nije zabilježeno da bi to stabla direktno ubijalo, ali ih sigurno iscrpljuje, smanjuje vitalnost i nanosi dugoročnu štetu. Zato se sve češće sadi hibridogena vrsta Aesculus × carnea, nastala križanjem običnog divljeg kestena i sjevernoameričkog divljeg kestena ili pavije (A. pavia).
Kako je jedan od puteva ulaska divljeg kestena u Europu bila liječnička veza, ostao je zanimljiv i medicinskim krugovima koji su pokušavali otkriti njegova ljekovita svojstva. Jedan od njih je bio Giovanni Girolamo Zannichelli (1662.-1729.), liječnik, farmakolog i prirodoslovac koji je u kori divljeg kestena vidio odličnu zamjenu za vrlo skupu koru južnoameričkog kininovca, tada jedini djelotvorni lijek protiv malarije, pa divlji kesten ulazi u farmakopeje nekoliko zemalja. Ulazi i u pučku predaju, pa se recimo i kod nas smatralo da je protiv reume dobro u džepu nositi pokoji divlji kesten ili stavljati obloge od kestena močenih u rakiji. Sjemenke su se mljele, a dobiveno „brašno“ se miješalo s duhanom za šmrkanje što se smatralo odličnim lijekom protiv hunjavice i prehlade. Na konac nanizani kesteni trebali bi pak tjerati moljce iz ormara. Svoj povratak u medicinu doživljava tek u 20. stoljeću kada je otkriveno da sjemenke sadrže složenu mješavinu triterpenskih saponina zajednički nazvanih escin, koji s prisutnim flavonoidima i taninima djeluju protuupalno i antiedematozno jer smanjuju propusnost stjenki kapilara i vena, pa se danas ekstrakt sjemenki divljeg kestena nalazi u mnogobrojnim preparatima za olakšavanje tegoba kod proširenih vena, otečenih nogu, problema s kapilarama, ali i u kozmetici u preparatima protiv podočnjaka i slično. Iste te tvari čine sjemenke nejestivima.
Početna veza s konjima ostala je trajno očuvana u vrsnom epitetu hippocastanum, grčkom prijevodu Mattiolijevog i Bauhinovog castanea equina, konjski kesten, koji je skovao Carl Linnaeus. On je također divljem kestenu dao rodovno ime Aesculus koje je posudio iz antičkog latinskog gdje je ono označavalo neku vrstu hrasta posvećenog Jupiteru, vjerojatno se radilo o kitnjaku.
U hrvatskom se dihotomija divlji kesten-pitomi kesten ne odnosi na njihova nalazišta, nego na jestivost plodova. Divlji kesten ima nejestive sjemenke, a pitomi jestive plodove, iako se prvi nalazi samo u kulturi, a drugi u šumskoj vegetaciji.
U prethodnim rečenicama vidimo još jednu razliku među kestenima. Naime ono što nazivamo kestenom kod divljeg kestena su sjemenke koje nastaju u bodljastim tobolcima, dok je kesten kod pitomog kestena plod, a po tri su ovijena igličastom ježicom ili kupulom kompleksnog porijekla od sraslih brakteja koje obavijaju dihazij…
Koješta bi se još moglo pisati o divljem kestenu, ali neka ponešto bude prepušteno i vlastitom istraživanju…
Autor teksta: Antun Alegro