Močvarna ili žuta perunika – Iris pseudacorus L. (Iridaceae)
Svibanj se ove godine pokazao kišnijim nego prethodnih, pa su vlažna i močvarna staništa ponovno bujna i bogata. Na njima žive različite vrste šaševa, sitova, šiljeva, rogoza koje se sve redom oprašuju vjetrom te se ne ističu krupnim i živo obojenim cvjetovima. Tim više se močvarne perunike ističu svojim žarko žutim cvjetovima. Ovo proljeće im je posebno godilo, pa su i obilno cvale.
Perunikino ime je božansko. Perun je u slavenskoj mitologiji vrhovno božanstvo, opor muškarac bakrene brade koji se vozi u nebeskoj kočiji, drži moćnu sjekiru koju baca na zle ljude i duhove, a ona se uvijek vraća u njegove ruke poput bumeranga. On je bog groma i munje, a gdje oni udare izraste lijep i nježan cvijet, perunika. Veza je zapravo ekološka jer mnoge vrste perunika žive u pukotinama stijena, često na planinskim staništima, a to su zaista mjesta u koja često udaraju munje. U dubrovačkom kraju ime se pokrstilo, pa je perunika postala bogiša. Takve stjenjarske vrste su primjerice modra ilirska perunika (Iris illyrica), uglavnom zlatnožuta šarena perunika (Iris variegata) i njihov bojama bogati velebitski hibrid (Iris × rotschildii), zatim krupnocvjetna Reichenbachova perunika (Iris reichenbachii) i niz drugih. Međutim, nisu sve perunike vjerne Perunu. Neke se su odlučile za svijet njegova suparnika Velesa, pa žive u močvarama, poplavnim šumama i na vlažnim travnjacima. Takva je naša močvarna perunika, a takva je i modra sibirska perunika (Iris sibirica) koja je nažalost sve rjeđa jer nestaju nizinski, periodično vlažni travnjaci na kojima živi. Njezina podvrsta, Iris sibirica subsp. errirhiza odlučila se za stanište koje potpuno ne pripada ni Perunu niti Velesu. Živi u gorskom pojasu, na travnjacima koje u proljeće vlaži snijeg koji se topi, pa će tu uspijevati mnoge vlagoljubive biljke krupnih listova za koje nam ljeti, kad su ta staništa suha neće biti jasno kako su tu mogle izrasti kad su svugdje oko njih niske rudine i bor krivulj.
Perunikino botaničko ime također je božansko. Iris ili pohrvaćeno Irida, božanska je glasnica koja po dugi iz svijeta bogova silazi u svijet smrtnika noseći njihove poruke. Različiti autori nakon Homera za taj glasnički zadatak sve odgovornijim smatraju Hermesa, koji ujedno i izvršava naloge bogove. Irida je samo objavljivala njihove naredbe, a rado im je dodavala i ponešto svoga, pogotovo ako su se ticale boginja na koje je bila ljubomorna. Kako ju je Hermes potisnuo, ona se uglavnom zadržala u Herinoj službi. Kako god, dala je ime biljkama koje u svojim cvjetovima zrcale sve dugine boje.
Epitet njezinom botaničkom nazivu – pseudacorus, znači nepravi akorus, nepravi iđirot. Radi se o vrsti Acorus calamus, pristigloj iz Anatolije u vrijeme Otomanskog carstva. U kršćansku Europu poslao ga je habsburški veleposlanik pri Visokoj Porti, Oghier Ghiselin de Busbecq (1522.-1592.), isti onaj koji je poslao prve divlje kestene i lukovice tulipana. Zbog aromatično gorkih podanaka iđirot je postao cijenjena ljekovita biljka za otklanjanje probavnih problema i pripravu različitih likera, a kako je i po staništu i po izgledu listova sličan žutoj perunici, podanci te domaće i nekad znatno češće vrste počeli su se prodavati pod iđirot. Tu ne baš poštenu i opasnu praksu Carl Linnaeus je ovjekovječio u njezinu nazivu. Zašto opasnu? Zato jer je čitava biljka otrovna, a pogotovo njezini podanci. Oštrog su okusa, ali tu sličnost s podancima iđirota završava. Izazivaju jaki nadražaj sluznica, povraćanje, proljev, ali i poremećaje srčanog ritma. Taj učinak izaziva mješavina spojeva koja još nije dovoljno istražena. Nadražaj sluznica probavnog sustava mogu izazvati izoflavon iridin i njegovi glikozidi, čija bolja strana je što također imaju protuupalno i analgetičko djelovanje. Stvar je u dozi. Toksičnom učinku možda doprinose i alkilirani kinoni. Tu su još alkaloidi, fenolni spojevi, triterpenoidi, hidroksibenzoična kiselina i niz drugih. Iako otrovan, neprimjeren za jelo i spravljanje ljekarija, podanak je dobro služio za štavljenje kože. Uz dodatak soli željeza koži je davao vrlo tamnu, gotovo crnu boju.
Krenimo od podanka prema nadzemnim, ali i dalje otrovnim dijelovima biljke. Prvo ćemo naići na listove koji izgledaju poput vrlo izduženih mačeva i na prvi su pogled slični listovima svih onih močvarnih šaševa i rogoza. Međutim, ako napravimo tanki poprečni presjek lista i pogledamo ga pod mikroskopom, uočit ćemo nešto neobično. List nema lica i naličja nego je s obje strane jednake građe. Takav list nazivamo unifacijalim listom, onim koji ima jedno lice. A to jedno lice ispod epiderme ima asimilacijski parenhim, tkivo zaduženo za fotosintezu. Tako se fotosintetska površina udvostručila u usporedbi na neki „obični“ list. Postanak takvog lista je složen, nastao je redukcijom lica inverznog bifacijalnog lista, ali s tom pričom bi ušli anatomske detalje koje je teško objasniti bez crteža.
I dok bi s prepoznavanjem listova mogli imati problema, s prepoznavanjem cvjetova sigurno nećemo. Cvjetovi perunika su toliko specifični da su jedni od onih malobrojnih koje većina ljudi prepoznaje, makar ih biljke i ne zanimale osobito. Na prvi se pogled čini da su tu tri velike latice i još ponešto sitnijih. No, ako usvojimo stručni botanički žargon, kod perunika uopće ne možemo govoriti o laticama. Latice postoje tek u dvojstvu s lapovima. Jedni čine druge. Koliko god pretraživali cvijet perunike lapove nećemo naći. Njih jednostavno nema. To je svojstvo većine jednosupnica kojima perunike pripadaju. U ovakvom slučaju govorimo o listovima ocvijeća ili listovima perigona koje još nazivamo tepala. Tu riječ smo preuzeli iz grčkog, a kako ju je Bogoslav Šulek preskočio (spominjali smo ga u članku o nazivima borovice), nikad nije dobila svoju hrvatsku verziju za razliku od sepala i petala za koje je skovao termine lapovi i latice. Sad kad smo riješili terminološke zavrzlame, pogledajmo kako je cvijet građen. One velike „latice“ koje prvo vidimo su vanjski listovi ocvijeća, vanjski ciklus tepala. Oni su savijeni prema dolje i kod svih vrsta su živo obojeni jer im je glavna uloga primamljivanje kukaca oprašivača. Kod većine vrste su u središnjem dijelu još dodatno iscrtani, drugačije obojeni ili nose izrasline koje podsjećaju na brade. Kod naše močvarne perunike imaju fini, filigranski smeđi crtež. Uloga mu je da kukca vizualno usmjeri prema središtu cvijeta gdje je skriven nektar. Bazalni dio svakog od ta tri lista ocvijeća srastao je u usku cijev u koju se luči nektar. Međutim, vidjet ćemo da ulaz u cvijet nije slobodan, nego je zatvoren kao nekim zaklopcem iste žute boje. Mogli bi pomisliti da su to također listovi ocvijeća, ali nisu. To su jako uvećani vratovi tučka. Oni su također preuzeli ulogu oglašavanja i prezentiranja cvijeta. S njihove donje strane nalazi se poprečna brazda, nešto poput malog zaliska i to je njuška tučka. Građena je vrlo drugačije od onog kako njuške tučke rutinski crtamo od osnovne škole nadalje. Taj korolinični, to jest ocvijeću sličan vrat tučka pomalo nalikuje na bačvasti svod i on doista nadsvođuje jedan prašnik. Taj se prašnik očito nalazi u neposrednoj blizini njuške, a samooprašivanje se sprečava tako da se prašnici otvaraju prije nego što njuška postane spremna za oprašivanje. Mogli bi reći da cvjetovi imaju vremenski razdvojene spolove, a kako prvo dozrijevaju prašnici, tu pojavu nazivamo proterandrijom. Ako nastavimo s pregledavanjem cvijeta, uočit ćemo da između opisanih velikih listova ocvijeća postoje još tri puno manja, uspravna listića. To su unutarnji listovi perigona koje bi u običnom govoru nazvali unutarnjim laticama. Oni su u istoj žutoj boji kao i ostali dijelovi cvijeta i time smo se upoznali sa svim njegovim glavnim dijelovima.
Čitav cvijet je krupan, a krupni su i njegovi pojedini dijelovi, pa je potreban prilično snažan kukac kako bi odignuo zaklopčasti vrat tučka i ugurao se do nektara u dubini. To ne može svatko, pa su oprašivači žute perunike najčešće bumbari, snagatori među opnokrilcima. No cvijet je i za njih prevelik da bi ga doživjeli kao cjelinu. Za njih je on buket od tri cvijeta. Posljedica toga je da će se svaki od tri plodna lista koji čine plodnicu tučka oplođivati zasebno. Kad ujesen dozore plodovi tobolci i raspuknu se, ponekad možemo uočiti samo jedan ili dva niza sjemenki. To je upravo posljedica toga što se svaka trećina cvijeta oprašuje zasebno, pa bumbar ponekad poneku preskoči. Takav cvijet koji funkcionira kao više oprašivačkih jedinica u botaničkom žargonu nazivamo merantij.
Ako sad sumiramo sve što smo u cvijetu našli, tu su po tri vanjska i unutrašnja člana ocvijeća, tri njuške tučka i tri plodna lista te tri prašnika. Čitav je cvijet dakle utrojen. Takva građa cvijeta na temelju broja tri jedan je od najčešćih načina arhitekture cvijeta jednosupnica. Dvosupnice će biti sklonije broju pet, rjeđe četiri, a naravno da će biti i drugih brojeva i oblika. Podjela kritosjemenjača na jednosupnice i dvosupnice je prastara. Uveo ju je još Albert Veliki (oko 1200.-1280.), Doctor Universalis koji je bio spominjan prošli mjesec kao izvor važnih informacija o upotrebi vlakana koprive. Činilo se da je ta gotovo 800 godina stara podjela čvrsta kao kamen i da će ta dihotomija zauvijek ostati jedan od temelja biljne sistematike. A onda su došle 1990-te s novim molekularnim metodama i stabilni dvokraki temelj se ubrzo raspao. Bilo je onih koji su tvrdoglavo odbijali nove uvide jer im se činilo da te novotarije samo unose nered u lijepu i urednu zgradu sistematike. No, ako promijenimo perspektivu možemo vidjeti ne nered u sistematici, nego da je povijest života na Zemlji složenija i čudesnija nego što smo mislili i da se nije kretala jednostavnim putovima koje bi lako pretočili u neku jednostavnu zgradu sistematike.
Novi uvidi su jednosupnice ostavili neokrznute. Ostale su opsegom jednaka grupa kao u vrijeme Alberta Velikog. Nekadašnje dvosupnice su se pak raspale u nekoliko evolucijskih linija. Najstarije su se odvojile još prije pojave jednosupnica, pa zapravo prethode svim daljnjim podjelama, uključujući i pojavu modernijih dvosupnica. To je samo pojednostavljena slika, a rana evolucija kritosjemenjača krije još mnoge tajne i potragu za fosilima koji bi nas doveli do njihovih početaka prije nekih možda i dvjestotinjak milijuna godina.
Vratimo se našoj močvarnoj perunici. Već smo rekli da njezini tobolci dozrijevaju u jesen, u rujnu i listopadu te da se tada raspuknu. Okrugle plosnate sjemenke vrlo su pravilno posložene u pretincima tobolca, a kad ih vjetar ili životinja zatrese ispadaju iz njega. Njihova sjemena lupina spužvaste je građe, pa i preko godine dana mogu plivati na vodi. Time je močvarna perunika iskoristila obilje vode na svojim staništima i za rasprostranjivanje svog potomstva.
Močvarna perunika vjerojatno je jedna od najstarijih žrtava krađe identiteta. Svima je dobro poznat heraldički ili kraljevski ljiljan koje se odavno s grba francuskih kraljeva rasprostranio na mnoge druge grbove, da bi zatim s njih sišao u popularnu kulturu i postao jedan od globalno prisutnih motiva kojeg možemo naći gotovo posvuda, od hotelskih amblema do omota cigareta. Trebao bi označavati eleganciju, otmjenost, posebnost i prestiž, ali mu je sveprisutnost oduzela tu auru. Ako zaista malo zadržimo pogled na njemu, teško ćemo u njemu prepoznati ljiljan. Dobro, ne valja cjepidlačiti, ipak je to simbol a ne botanički crtež. No, ovo je situacija u kojoj je dobro cjepidlačiti. Pa ako je to izvorno heraldički simbol francuskih kraljeva, krenimo k njima. U francuskom ćemo naći naziv fleur de lys, opet ljiljan dakle. Ali ako se pomaknemo malo dublje u prošlost naići ćemo na naziv fleur de Luis, odnosno na fleur de Sain Luis. Dakle cvijet Svetog Luja, a ne ljiljan! Vremenom se pisanje pojednostavnjivalo, a Sveti Luj je postao ljiljan. A tko je taj Sveti Luj? On je francuski kralj Luj IX (1214.-1270.) koji je kao veliki vjernik krenuo u čak dva neslavna križarska pohoda. Na prvi je poveo ženu i djecu, na drugom je umro je od neke boleštine, a bio je i žrtvom sukoba između svoje supruge Margarete Provansalske i majke Blanke od koje je vjerojatno i pobjegao u križarski rat. Kako god bilo, za našu priču je značajno da je baš on odabrao taj cvijet kao heraldički simbol francuskih kraljeva. Pozvao se na Klodovika (466.-511.), prvog franačkog kralja koji je ujedinio sva franačka plemena u jednu državu i na inzistiranje svoje supruge Klotilde 496. prešao na kršćanstvo. Time je postao prvi kršćanski vladar zapada nakon propasti Zapadnog rimskog carstva. Legenda kaže da su ga u bici kod Kölna Alemani s njegovom vojskom potjerali prema Rajni te se činilo da će sve svi potopiti u dubokoj rijeci. U zadnji čas Klodovik je uz obalu primijetio žute perunike i u njima prepoznao božji znak da se rijeka na tom mjestu može pregaziti. Potjerao je konja u vodu, prešao rijeku i spasio život, a žutu peruniku je iz zahvalnosti odabrao kao znak svoje Merovinške vladarske kuće koju je utemeljio. Žuta boja je zbog kraljevskog prestiža prešla u zlatnu, a pokvareni telefon je od perunike napravio ljiljan.
Danas više ne bježimo preko rijeka od Alemana, a rijeke i različita druga vlažna staništa poput močvara, poplavnih livada i vlažnih šuma postala su ugrožena zbog naše želje da obzidamo obale, isušimo vlagu, sve poravnamo i dovedemo u prividni red. Zato su mnoge biljne i životinjske vrste tih staništa postale rijetke i ugrožene. Jedna od njih je i močvarna perunika koja je zaštićena u mnogim europskim zemljama, a u Hrvatskoj je na listi strogo zaštićenih vrsta. Ona je ujedno i takozvana krovna vrsta (umbrella species). To su najčešće vrste koje su lako prepoznatljive, ljudima bliske i dopadljive, pa ih koristimo da štiteći njih zaštitimo staništa i sve ostale vrste koje na njima žive. Ljude je lakše senzibilizirati i potaknuti da se zauzmu oko zašite nečeg što im se sviđa, što im je simpatično i lako prepoznatljivo, pa se taj psihološki moment koristi u konzervacijskoj biologiji da se s takvim vrstama, kao pod velikim kišobranom zaštite i mnoge druge vrste koje se prosječnom čovjeku čine obične, nezanimljive ili čak opasne. Tako da močvarna perunika i danas ima svoje važno simbolično mjesto. Označava nam potrebu zaštite vlažnih staništa. Francuski kraljevi su nestali, a perunika je ostala.
Autor teksta: Antun Alegro