Lijeska – Corylus avellana L. (Betulaceae)
Niz godina siječanj je bio relativno topao, pa smo navikli da nas mnoge biljke razvesele svojim cvjetovima već ubrzo nakon Nove godine i da u veljači već ozbiljno počinjemo s vrtlarskim radovima. No ove godine siječanj je bio postojan s negativnim noćnim i jutarnjim temperaturama te je više nalikovao nekim prošlim klimatološkim razdobljima. Stoga su nas biljke u veljači dočekale još uvelike uspavane, pa se nadamo da će im moguće kasnije provale hladnoće manje škoditi.
Jedna od biljaka koja se dobro nosi s hladnoćama početka godine je lijeska. Razdoblje od kraja siječnja, pa negdje do početka ožujka vrijeme je kada cvate. Tada je u prednosti jer nema olistalih krošanja drveća koje bi otežavale raznošenje peluda i oprašivanje. Lijeska je, naime, jedna od onih kritosjemenjača koje su odustale od oprašivanja kukcima i vratile se na stari način oprašivanja vjetrom koji je bio revolucionarni izum golosjemenjača. Kritosjemenjače pak revolucioniraju biljni svijet izumom cvijeta i kooperacijom s kukcima kao znatno pedantnijim oprašivačima od vjetra. Bez obzira na niz prednosti oprašivanja kukcima, neke skupine se ipak vraćaju oprašivanju vjetrom, a kod nas je to većina šumskog drveća. Za brojne populacije visokih stabala rasprostranjenih na velikim područjima umjerenog pojasa nasumično oprašivanje je djelotvorno po zakonitostima teorije vjerojatnosti. Takvim biljkama raskošni, šareni i mirisni cvjetovi ne samo da nisu potrebni, već i smetaju vjetru da obavi svoj posao oprašivanja. Njihovi cvjetovi su zato prošli kroz niz promjena, pojednostavljivanja u građi i združivanja u složene cvatove. Sve to je dugo zbunjivalo botaničare, pa se mislilo da su takvi cvjetovi vrlo jednostavne građe jer još nisu izumili sve one raskošne dijelove koji čine? složenije građene cvjetove drugih biljaka, te da biljke koje ih imaju nisu još otkrile oprašivanje kukcima. Zato su se drvenaste vrste s resama i macama koje se oprašuju vjetrom objedinjavale u skupinu Amentiferae, one koje nose rese ili mace, koja se smatrala najstarijom skupinom kritosjemenjača. U tu skupinu bili su uvršteni različiti rodovi za koje danas znamo da pripadaju porodicama koje nisu u bližem srodstvu poput breza, oraha, vrba i drugih. Trag te stare sistematike još uvijek nalazimo u mnogim herbarijskim zbirkama koje su složene po Engler-Prantlovom sistemu, jer se u njima na ormare s golosjemenjačama nadovezuju oni s resonosnicama.
Takvi zbunjujući cvatovi su i rese kojima su u ove zimske dane okićeni grmovi lijeske. Jedna resa je, koliko god nam se neuglednom činila, izuzetno složene građe, daleko od primitivne kakvom se nekad smatrala. Ona nije ni cvijet, ni cvat nego skupina cvatova. Svaki „član“ rese je čitav mali cvat, dihazij, međutim u njemu je preostao samo jedan cvijet koji nema ni lapova, ni latica nego samo četiri prašnika. Oni su pak duboko rascijepani, izgledaju poput slova ipsilon, pa se čini kao da je u cvijetu osam prašnika. Nedostatak ocvijeća i rascijepanost prašnika olakšavaju vjetru da lakše ponese peludna zrna. A ona se stvaraju u ogromnom broju, njih oko 600 milijuna po grmu lijeske i mali broj njih završava na ženskim cvjetovima. Ta pelud važna je kao jedan od prvih izvora hrane za pčele i bumbare koji su uranili u proljeće. Ponešto peludnih zrnaca završava i u nosovima ljudi gdje mogu izazvati alergije kod osjetljivih. Ženski cvjetovi su također združeni u složene cvatove, no oni su sitni, dugi svega oko pola centimetra i dok iz njihovog vrha ne provire žarko crvene njuške teško ih je razlikovati od pupova. Nekoliko sićušnih ženskih cvatova, također dihazija, čvrsto je obavijeno ljuskama koje ih čuvaju od smrzavanja. Svaki od tih cvatova u pazušcu pricvjetne ljuske nosi dva ženska cvijeta. Ako pažljivo otvorimo jedan takav cvat i pogledamo građu ženskog cvijeta, uočit ćemo malo što osim dvije duge, crvene njuške koje nalikuju na izdužene zečje uši. Pri bazi kao da su srasle bez vidljive plodnice. I doista, u vrijeme cvatnje plodnica još uopće nije razvijena, niti su u njoj potpuno formirani sjemeni zameci. To za posljedicu ima jednu zanimljivu pojavu, latenciju peludne mješinice. Naime, kad peludno zrno dospije na njušku tučka, iz njega počinje klijati peludna mješinica koja urasta kroz vrat i do sjemenog zametka dovodi spermalne jezgre. To je proces koji kod većine biljaka traje kratko, no ne i kod lijeske. Peludna mješinica uraste u njušku i zatim prekida s daljnjim rastom čekajući toplije dane koji će omogućiti da se plodnica sa sjemenim zamecima potpuno razviju. To može trajati nekoliko tjedana ili čak mjeseci, ovisno o temperaturi okoliša. Tako nakon oprašivanja u veljači do oplodnje može doći tek u svibnju. To je cijena rane cvatnje i opasnosti da se embriji smrznu. Još jedna neobičnost je da peludna mješinica ne urasta u sjemeni zametak kroz mikropilu, mali otvor na njegovu vrhu koji kod većine biljaka tomu služi, nego prorasta kroz stijenku plodnice i onda s njezinog dna, halaze, urasta u sjemeni zametak. Takav način oplodnje naziva se halazogamija.
Nakon vrlo neobičnih procesa vezanih uz oplodnju, razvoj plodova je prilično uobičajen. Polako se razvijaju lješnjaci koji kod nas sazrijevaju u kolovozu ili rujnu, a prema sjeveru se to vrijeme pomiče prema listopadu. Kako su ženski cvjetovi bili skupljeni u cvatove, tako i lješnjaci zore u skupinama. Svaki je obavijen posebnim ovojem koji je nastao srastanjem majušnih predlistića koji su obavijali cvijet i nastavili rasti kako je plod zorio. Izgled tog ovoja jedno je od determinacijskih svojstava prema kojem možemo lako razlikovati tri vrste lijeske koje nalazimo kod nas, ali o tome nešto kasnije.
Još jedna za nebotaničare zbunjujuća stvar je da je dobro nam poznati lješnjak, prema klasifikaciji plodova orah (nux), tj. suhi plod nepucavac drvenasta ili kožasta usplođa s najčešće jednom sjemenkom koja nije srasla s usplođem. Bez obzira na definiciju lješnjaci su svima dobro poznati, a stanovnike Europe prate od starijeg kamenog doba do današnje čokolade s lješnjacima. Smatra se da je zahvaljujući ljudima lijeska danas znatno učestalija vrsta no što bi prirodno bila jer su je ljudi što svjesno ili više nesvjesno rasijavali oko svojih naselja tisućama godina. U lovačko-sakupljačke dane lješnjaci su bili cijenjena i hranjiva namirnica koja je početkom jeseni pružala dodatne kalorije, a k tome se mogu lako i dugo čuvati. Naravno, dok zalihu ne otkriju miševi i puhovi. Lješnjaci sadrže oko 60% ulja što im daje visoku energetsku vrijednost, a uz to su bogati i C vitaminom. Ulje lješnjaka najvećim dijelom čine jednostruko (78%) i višestruko (17%) nezasićene masne kiseline, što ga čini nutritivno vrlo vrijednim, a koristi se i za pripravu različitih kozmetičkih preparata. Oni revniji koristit će ga i za laštenje namještaja.
Osim za ljude lijeska je važna i za velik broj životinjskih vrsta. U srednjoj Europi lješnjacima se hrane 33 vrste sisavaca i 10 vrsta ptica. Čak 112 vrsta kukaca zainteresirano je za njezin pelud, listove, grane i lješnjake, a među njima su mnogi kornjaši, polukrilci i mali noćni leptiri. O lijeski je u potpunosti ovisna pipa ljeskotoč (Curculio nucum) čije se ličinke hrane sjemenkama i zatim izlaze iz lješnjaka ostavljajući dobro poznatu rupicu koja djeluje vrlo razočaravajuće na svakog sakupljača lješnjaka, a uzgajivačima može prirediti i znatnu štetu.
Lijeska je danas rasprostranjena u cijeloj Europi do juga Skandinavije, a na istok se pruža od Male Azije do Kaspijskog mora. Draža joj je oceanska nego kontinentalna klima, a prema jugu kontinenta penje se na sve veće nadmorske visine, pa će se u Makedoniji naći i na 1500 m. Biljka je svjetla, pa ju nalazimo češće po rubovima šuma, šikarama, živicama i krčevinama, nego unutar zatvorenog šumskog sklopa. Stoga je dijagnostička vrsta razreda Crataego-Prunetea koji obuhvaća vegetaciju šikara i šumskih rubova umjerene i submediteranske zone Europe. Kod nas osobito lijepe šikare lijeske možemo naći u brdskom i gorskom pojasu gdje čine sukcesijski stadij nastao nakon krčenja bukovih i bukovo-jelovih šuma. O tim šikarama i njihovoj ekologiji malo znamo jer ih još nitko nije istraživao.
Iako je danas široko rasprostranjena vrsta, zlatno doba lijeske bilo je nekih 6000 – 7000 g. pr.n.e. kada se iz svojih glacijalnih refugija na jugoistoku Europe proširila diljem kontinenta i postala dominantna drvenasta vrsta u vegetaciji Europe. Njeno širenje omogućilo je zatopljenje klime te je zamijenila dotad dominantan bor i brezu, a nakon nekih 1000 do 2000 godine nju su potisnuli hrastovi, a s njima jasen, brijest, lipe i joha. Do Švedske i Finske doprla je tek u neolitiku nekih 5000 g. pr.n.e., a gornji tok Volge dosegla je u brončano doba, otprilike 2000 g. pr.n.e. Kako čitavo to vrijeme u Europi žive i ljudi, postoje različita mišljenja koja će veću ili manju važnost u rasprostranjivanju lijeske dati njima. Kako god, iz arheoloških nalaza znamo da se čovjek otkad živi u Europi hrani lješnjacima, a iz pisanih izvora da je još u antičko doba lijesku uzgajao u nasadima. Otud i epitet vrste avellana kojeg Carl Linneaus preuzima od Plinija Starijeg. On piše o vrlo cijenjenim lješnjacima koje naziva Nux Abellana, avelski orah, prema mjestu Abella u današnjoj Kampaniji oko kojeg su antičko doba bile plantaže lijeske koja je davala te lješnjake.
Kad smo već kod uzgoja, spomenimo da se danas u Europi, pa time i kod nas uzgajaju dvije vrste lijeske. Uz dosad opisanu C. avellana, tu je i C. maxima koja je prirodno rasprostranjena u jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji i od koje je uzgojen veliki broj kultivira krupnih plodova. Međusobno se najlakše razlikuju po ovojima plodova. Dok je kod vrste C. avellana ovoj otprilike iste dužine kao i lješnjak, on je kod vrste C. maxima znatno duži od lješnjaka te ga u potpunosti ovija poput nekog istegnutog rukava. Kao ukrasna posebno je omiljena C. maxima ‘Purpurea’ zbog svojih crvenosmeđih listova. Gotovo nepregledan broj formi i kultivara ima i vrsta C. avellana, a u hortikulturi je zbog spiralno uvijenih grana popularan C. avellana ‘Contorta’, te ‘Aurea’ sa svojim žutozelenim listovima. Treća vrsta koju nalazimo kod nas, C. colurna, potječe također s jugoistoka Europe i Male Azije. Od prethodne dvije razlikuje se prije svega po tome što nije grm, nego pravo stablo koje može biti vrlo impresivne, široke krošnje i visine do dvadesetak metara. Ni kod nje ovoji ne obavijaju lješnjake, no duboko su rascijepani na niz gotovo linelanih i kasnije kovrčavih isperaka što ih čini vrlo prepoznatljivim. Iako je veća od svojih srodnica, njezini lješnjaci su relativno sitni i vrlo debele ljuske, pa se rijetko koriste za jelo.
Osim što rano cvate i daje hranjive plodove lijeska se ističe izrazitom vitalnošću i mogućnošću obnove, tako da ju je gotovo nemoguće iskorijeniti. Sve ju je to u ljudskoj imaginaciji učinilo važnom simboličnom biljkom povezanom s plodnošću, obnovom, zaštitom od zlih sila i zadobivanjem natprirodnih moći, pa se oko nje isplelo toliko vjerovanja i mitova da gotovo nadmašuju gustoću njenih šikara.
I za kraj opet sličan savjet, ako imate prostora i volje, posadite lijesku jer ćete time dobiti postojanog zelenog prijatelja te pružiti utočište i hranu mnogim vrstama životinja.
Autor teksta: Antun Alegro