Tratinčica (Bellis perennis L., Asteraceae)
Trebala je stići veljača da bi zima pokazala zube. Navikli smo je povezivati s božićno-novogodišnjim razdobljem, no klimu očito nije briga za naše navike, očekivanja i želje za bijelim blagdanima poput onih iz kičastih reklama. No, dobro je da je pokazala zube jer su biljke usporile s preuranjenom cvatnjom i listanjem. Usporile su čak i visibabe kao paradigmatske vjesnice proljeća, a pričekati su odlučili i jaglaci koji su prve cvjetove otvorili još u prosincu. Tratinčica će međutim iskoristiti svaku zraku sunca da procvate. Nju obično ne doživljavamo kao vjesnicu proljeća ili proljetnicu, ali ako nasumce odaberemo neku tratinu vrlo je vjerojatno da ćemo pronaći pokoju glavicu tratinčice. Ona nam je toliko obična da ju uglavnom ne primjećujemo, ni zimi niti u bilo koje drugo godišnje doba, a jedna je od rijetkih vrsta koje cvatu doslovno cijele godine. Najčešće ju primjećuju opsesivni ljubitelji engleskih tratina kojima kvari zelenu monotoniju, no o tomu nešto kasnije.
Iako tratinčica optimum svoje cvatnje doista ima u proljeće, priča je zapravo znatno složenija te gotovo nema mjeseca u godini u kojem ne možemo pronaći bar poneku procvalu biljčicu. Jedno od tumačenja epiteta perennis kaže da se on prije svega odnosi na njenu prisutnost tokom cijele godine, a ne na višegodišnjost. Tratinčica će zimi iskoristiti gotovo svaki dan s temperaturama iznad nule, a ponekad će cvasti čak i ispod snijega. To im omogućuje njihov sitan rast i stas i sve što uz to ide. Listovi su im združeni u rozete koje su, osobito u zimskim mjesecima, čvrsto priljubljene uz tlo, zaštićene od strujanja zraka i spremne upiti svaku zraku sunca koje će bar na koji sat stvoriti mikroklimu dovoljno ugodnu za bar malo fotosinteze. Malo, ali dostatno za stvaranje cvatnih glavica. Te se glavice pak tokom dana okreću prema suncu i možemo pratiti njihovo kretanje od istoka prema zapadu. Čim se sunce sakrije, zatvaraju se. Nemaju neko određeno doba dana kad su otvorene. To si ne mogu priuštiti kao neke razmaženije vrste već koriste svaki sunčani trenutak. To je primijetio i Carl Linnaeus koji se između ostalog bavio i izradom cvjetne ure te je zaključio da mu tratinčica za to ne može poslužiti. On se smatrao toliko dobrim poznavateljem vremena kada pojedine vrste otvaraju i zatvaraju cvjetove da je tvrdio da na temelju toga može odrediti vrijeme uz točnost od pet minuta. To uglavnom nisu mogle ni tadašnje mehaničke ure, a u obzir treba uzeti i popriličnu Linnaeusovu taštinu i sklonost samohvali.
Otvaranje i zatvaranje glavica nam se može činiti prilično banalnim, no ako malo razmislimo ono to nikako nije. Mi sva naša gibanja izvodimo zahvaljujući mišićima, a biljke mišiće nemaju. Zato je iz naše animalne perspektive to otvaranje i zatvaranje „latica u cvijetu“ (zapravo jezičastih cvjetova u cvatu jer smo u porodici glavočika) neobično jer se temelji na rastenju. Kada se glavica otvara, jezičci jače rastu s unutrašnje-gornje strane i time se ispruže. Obrnuto, kod zatvaranja intenzivnije rastu s vanjske-donje strane i tako se usprave ili čak saviju prema središtu glavice. Dakle, pri svakom otvaranju i zatvaranju glavice jezičci malo narastu u dužinu. Zato nam starije glavice izgledaju pomalo čupavo i kuštravo.
Tratinčici je dakle za ranu cvatnju potrebno obilje sunca. Međutim, njoj je ono potrebno uvijek, pa ju nazivamo obligatnim heliofitom. Tu potrebu možemo uočiti malo pažljivijim promatranjem njezinih staništa i razdoblja cvatnje. U livadnoj vegetaciji će cvasti vrlo rano u proljeće dok se trave još nisu razvile. Kako trave i ostale krupnije biljke (a većina ih je takvih u odnosu na tratinčicu) rastu, ona zbog nedostatka svjetla prestaje s cvatnjom i čeka sljedeću priliku. Ta prilika je košnja kojom će se ukloniti sve više otimačice svjetla i tratinčice će dobiti novu priliku. Sljedeća prilika su hladni zimski mjeseci kad trave opet nema. Zbog te potrebe za svjetlom može potpuno izostati iz visokih, gustih travnjaka kakvi su na primjer oni ovsenice pahovke jer je gužva jednostavno prevelika, a svjetla premalo. I tu se vraćamo niskim, opsesivno-kompulzivno košenim tratinama. One su za tratinčice idealne. Njihove uz tlo priljubljene rozete nalaze se ispod noža kosilice koji će pak uklanjati sve one više konkurente za svjetlo. K tome tratinčice dobro podnose gažena, zbijena tla, a godi im i obično povećana količina hranjivih tvari u tlu. Čovjek im dakle prerevnom košnjom stvara stanište baš po njihovoj mjeri, a one ga zahvaljujući vegetativnim izdancima vrlo brzo i uspješno osvajaju. Zato su toliko česte u urbanim okolišima. Međutim, problem nastaje ako naš opsesivni kosac želi imati jednolično-bezličnu zelenu tratinu jer mu tada glavice tratinčice ili nedajbože maslačka predstavljaju noćnu moru protiv koje se u stanju boriti revnim plijevljenim ili u gorem slučaju herbicidima protiv „širokolisnih korova“. Treba znati i uvijek ponavljati da su takve monotone tratine, ma koliko u njima vidjeli otmjenost prividnog statusnog simbola, prave pustinje koje pružaju stanište minimumu ostalih vrsta. Još ako ih okružimo šišanom crnogoričnom živicom učinili smo maksimum na suzbijanju urbane bioraznolikosti. Nasuprot tomu, rascvali travnjak pravi je mali raj, estetski i biološki. Tu imamo znatno veći broj biljnih vrsta jer ih nismo istrijebili svakosubotnjim košnjama, a one pružaju dom, zaklon i hranu mnogim vrstama beskralješnjaka, osobito kukcima, a oni su pak osnova prehrane mnogim vrstama ptica itd. itd. Svaki je pak ekosistem stabilniji i otporniji na promjene ako ga gradi veći broj vrsta. Tu nisu izuzetak ni naši urbani ekosistemi. Ma koliko artificijelni bili, oni i dalje podliježu prirodnim zakonitostima kojima jednostavno nikad i nigdje ne možemo pobjeći. Zbog svega rečenog pustite tratinčice!
E sad, ako je tratinčica vrsta urbaniziranih i antropogenih staništa te ako su joj šume i visoki travnjaci presjenoviti, gdje bi bilo njezino prirodno stanište? Danas ju načelno smatramo sveprisutnom europskom vrstom, no da li je to oduvijek bilo tako? Neki suptilniji fitogeografi neće reći da tratinčica pripada europskom, nego subatlantsko-submediteranskom flornom elementu. To bi značilo da joj je izvorno područje rasprostranjenosti u južnoj i zapadnoj Europi koja je pod utjecajem sredozemne, odnosno oceanske klime, pa bi na prirodno nešumskim staništima tih područja bila njezina pradomovina. Kako je populacija ljudi u Europi rasla, šume su se krčile, stvaralo se sve više otvorenih staništa taman po mjeri tratinčica. Zato bi mogli reći da je ona u dobrom dijelu svog sadašnjeg područja rasprostranjenosti sinantropni arheofit, što će reći biljka koja se spontano širila uz ljude u davna vremena. Za to imamo i arheoloških dokaza. Na primjer, u južnoj njemačkoj pokrajini Baden-Württtemberg u arheološkim slojevima pojavljuje se tek u drugom i trećem stoljeću naše ere, dakle u vrijeme ekspanzije Rimskog carstva, što ukazuje na njeno južno porijeklo u srednjoj Europi.
Uz ovakve neposredne dokaze imamo i one posredne, kulturološke. Naime, u srednjem vijeku tratinčica je uz ljiljan, ružu, peruniku, pakujac, božur, i još neke vrste bila u otmjenom društvu marijanskih biljaka. Biljaka koje se simbolički vežu uz Bogorodicu i gotovo redovno slikaju uz nju. Biljka koju bi ljudi doživljavali kao posvudašnju i korovnu sigurno ne bi zaslužila takav status i ušla u hortus conclusus, zatvoreni vrt u kojem se slika Marija s djetetom Isusom koji simbolizira rajski vrt koji nam Marija, druga Eva, preko svog sina vraća nakon što smo iz njega zbog prve Eve istjerani. Svoj marijanski status tratinčica je zaslužila zbog glavica koje podsjećaju na mala sunašca, a uz to je nježna, skromna, ali i postojana, što su sve karakteristike koje se vežu uz Mariju. Sunašca se obilno javljaju u proljeće kada pada i Uskrs, a one zimska mogu se javiti u božićno vrijeme kada se sunce počinje dizati na horizontu, što je simbolična veza s Isusovim rođenjem i uskrsnućem, koji je svjetlo svijeta, dakle sunce. Tu simboliku kršćanstvo nije iznašlo samo nego ju je preuzelo iz starijih vjerovanja i prilagodilo sebi. Tako u staroj germanskoj mitologiji tratinčica simbolizira oko sunčanog boga Baldura i najavljuje ponovni povratak sunčeve snage. Na Islandu se po cvatovima joj slična vrsta Matricaria maritima još uvijek naziva baldrsbrá ili trepavice sunčevog boga Baldura. Rimljani su je vezali uz Veneru, božicu ljubavi i plodnosti i kao takva je mnogo stoljeća nakon propasti Rimskog carstva završila na jednoj od najpoznatijih slika svih vremena, Boticellijevom Rođenju Venere. Veneri, koja gola na školjci izlazi iz morske pjene proljeće personificirano u graciju (l’Ora della primavera) pruža bogati, nježno ružičasti plašt sav prekriven izvezenim tratinčicama.
Ako još kažemo da je tratinčica blaga ljekovita biljka koja zbog saponina i flavonoida pomaže kod kašlja, nečiste i nadražene kože te da se listovi mogu koristiti za salate, juhe i variva, tada vidimo da je tratinčica čitav jedan mali svijet nad kojim se trebamo ponekad zaustaviti i koji trenutak uživati u njezinoj jednostavnoj ljepoti.
Autor teksta: Antun Alegro