Služili se najmodernijom terminologijom ili ne, svi mi od Boomer-a do Gen-Z-jevaca još od ranog djetinjstva nosimo sa sobom sjećanje na cvjetiće koji se krajem zime zašarene po livadama, parkovima i rubovima šuma. I bude nam nekako toplo oko srca. Slikovnice predškolskog odgoja – bilo s polica vrtića, bilo s bakinog tavana – naučile su nas da se ti cvjetići odazivaju na ime ‘PROLJETNICE’, a zatim smo u školi čuli da ih ima raznoraznih! Neki su zapravo „zimovnice“, tako rane da su još obojene snijegom, poput visibabe (Galanthus nivalis) ili kukurijeka-božićnjaka (Helleborus niger subsp. macranthus)! Jedna se vrsta i naziva ozimica (Eranthis hyemalis), a sve zajedno vjesnici proljeća. Među vrstama koje se pojave čim se snijeg otopi nađe se i pokoja boja više. Za hladnjikavog dijela proljeća promjenjive ćudi, cijela se paleta boja razlije tijekom toplijih dana kad među cvjetiće nezaustavljivo nadire zelenilo, vlat po vlat! Naposljetku, kako proljeće službeno traje sve do kraja lipnja, proljetnica je toliko da ih je teško sve nabrojiti. No, poznavali ih pet ili pedeset, možete ih otići pozdraviti na razne strane svijeta, a da nikada ne odete daleko od svog doma – ako to ne želite, naravno!
Tko živi na selu izađe u svoje dvorište, nalakti se na ogradu i baci pogled preko kanala ili grabe na livadu, tamo do ruba šume. Katkada mu je dovoljno tek pogledati kroz prozor, blago njemu! Tko živi u gradu, možda će morati protegnuti noge dalje od obližnjeg parka (pogotovo ako je to Vau-park!): što veći grad – to će komadić zemlje bez asfalta i betona trebati tražiti dulje. No, nalazite li se u Zagrebu, to bi vam se moglo isplatiti: došećite do Botaničkog vrta PMF-a, gdje ćete na jednom mjestu vidjeti mnoštvo proljetnica koje inače u prirodi ne rastu niti tako obilato, niti u isto vrijeme, niti na istom mjestu!
Suprotno mišljenju većine posjetitelja, more proljetnica u Botaničkom vrtu ne raste tu prirodno – iako raste „samo od sebe“. No, prvo ih je „samo“ trebao netko odnekuda donijeti, kako bi tijekom sljedećih godina nastavile rasti „od sebe“! Vrtni botaničari, istraživači i kolege s našeg i drugih fakulteta, tijekom godina donosili su u Vrt raznovrsne biljke s terenskih istraživanja ili ciljanih odlazaka na određene lokalitete sa svrhom donošenja materijala u Vrt. Nerijetko su viškove iz svojih vrtova Botaničkom vrtu donosili sami zaposlenici, prvi susjedi ili ljubitelji biljaka izdaleka. Ponekad, biljke uzgajane ciljano na površinama s uresnicama odmetnule bi se i ‘pobjegle u nepoznato’ – odnosno, na obližnja polja perivoja gdje im nije bilo namijenjeno rasti, ali im se stanište više svidjelo od onog zadanog. Pa su tu i ostale!
Tajna mora proljetnica Botaničkog vrta leži i u načinu gospodarenja prostorom. U prošlosti su se polja perivoja, na kojima raste drveće i grmlje, šišala motornim kosilicama više puta mjesečno, uvelike zbog pritiska javnosti željne „engleske trave“, koja je smatrana idealom kultiviranosti prostora. Na taj su se način travnate površine ogoljavale prije nego što bi sjemenke njihovih stanara dozrelile i travnjaci su cijeloga ljeta bili sparušeni i žuti. U rijetkoj su travi preživljavale većinom korovne i invazivne vrste, a ispod trave i geofiti – biljke s podzemnim organima poput gomolja ili lukovica, u kojima prespavaju nepovoljni dio godine. Takve se biljke nisu osobito širile, no nije im ni smetalo košenje cvjetova (ako bi ih uopće bilo) jer su mogle opstati pod zemljom i s tih nekoliko nadzemnih listova.
Nakon što smo drastično promijenili režim košnje u Vrtu – a u međuvremenu se polako promijenio i stav posjetitelja oko zelene pustinje zvane „engleska trava“, u korist bioraznolikosti! – sve je više sjemenki proljetnica počelo dozrijevati i usijavati se, a procvale su i vrste za koje nismo znali da ih imamo. Primjerice, nekoliko hrvatskih vrsta kaćuna donesenih s terena posađeno je na polja perivoja još 1980-ih, i zaboravljeno. Desetljeća potom, prelaskom na košnju ručnim kosama jednom ili dvaput u sezoni i to tek nakon što se proljetnice osjemene, i te su nam orhidejice počele cvjetati!
Nekoliko vrsta ranih uresnica, izvorno sađenih na alpinum, sistematsko polje ili koju ukrasnu lijehu, uteklo je s dotične površine na obližnji travnjak perivoja. Podosta vrsta otvorenih staništa u prirodi raste upravo tako, u travi, koja im dodatno štiti podzemne organe tijekom zimskog razdoblja. Takvi su, primjerice, zumbuli (Hyacinthus orientalis), engleski zvončići (Hyacinthoides non-scripta) ili klimajuće ptičje mlijeko (Ornithogalum nutans). Dvije domaće vrste tulipana (ako se mogu smatrati takvima: uneseni su na naše prostore još tijekom grčkih i otomanskih vremena) rasijale su se s pokusnih lijeha nekadašnjeg rasadnika u Vrtu. Šumski tulipan (Tulipa sylvestris) udomaćen je već stoljećima po svijetlim šumama i otvorenim staništima diljem Europe (gdje takva još postoje). Taj se tulipan brzo širi sjemenkama, ali i vriježama, stvarajući guste klonske populacije u kojima vrlo rijetko cvjeta. Čime je posve zadovoljan. No, kad se listovima gusto obrasli tereni očiste i prekopaju, uznemiravanje ‘upali alarm’ za uništenje lukovica, što tulipane potakne na cvjetanje, čak i u našem perivoju! Naravno, radi se o složenom slijedu kemijskih i fizioloških reakcija koje naposljetku dovedu do pojave cvjetova, a za njima i sjemenki koje omogućuju biljci da se preseli na neki novi, udaljeniji prostor. U tome često pomaže vjetar, ali i revni raznosači: u Botaničkom vrtu, primjerice, imamo čak 28 različitih vrsta mrava, koji su veliki obožavatelji sjemenki! Visibaba, mirisna ljubica (Viola odorata), šuplja šupaljka (Corydalis cava), pjegava mrtva kopriva (Lamium maculatum) i zlatica (Ranunculus ficaria) samo su neke od naših vrsta koje koriste „Mravac-trans“ za raznošenje sjemenki!
A onda, tu smo i mi, vrtni botaničari! I dan-danas, više od 130 godina po osnutku Botaničkog vrta, i dalje kopamo, nosimo, sijemo i sadimo, kako bismo naše zbirke obogatili novim proljetnicama. Tako će i pripadnici Alfa-generacije među svoja najranija sjećanja upisati one cvjetiće koji će krajem zime obojiti njihova djetinjstva.
Sanja Kovačić
Fotografije iz arhive Botaničkog vrta PMF-a
Livadne kockavice (Fritillaria meleagris L., por. Liliaceae) donošene su u Botanički vrt u više navrata: današnje su podrijetlom iz Zaboka (Gredice) i Zaprešića (Novi Dvori). Pomažemo njihovom širenju skupljanjem i rasijavanjem sjemenki!
Žuta šumarica (Anemone ranunculoides L., por. Ranunculaceae) rjeđe se viđa od bijele (A. nemorosa L.): ove su podrijetlom iz okolice Samobora, a rastu na samo dva mjesta u Vrtu.
Jaglika (Primula veris subsp. columnae (Ten.) Lüdi, por. Primulaceae) je u Vrt dospjela davnih dana, iz NP Risnjak.
