Žljezdasti nedirak – Impatiens glandulifera Royle (Balsaminaceae)
Orchid lipped, loose jointed, purplish, indolent flowers,
with a ripe smell of peaches, like a girl’s breath trough lipstick,
delicate and coarse in the weedlap of late summer rivers,
dishevelled, weak-stemmed, common as brambles, as love which
subtracts us from seasons, their courtships and murders,
(Meta segemtata in her web, and the male waiting,
between blossom and violent blossom, meticulous spiders
repeated in gossamer, and the slim males waiting).
Fragrance too rich for keeping, too light to remember,
like grief for the cat’s sparrow…
Himalayan Balsam, Anne Stevenson (1933.-2020.)
Žljezdastom nedirku pridodana je kategorija „strana invazivna vrsta“. Kad se nekoj vrsti pripiše ta nepopularna titula, najčešće više ne vidimo biljku (ili životinju) već se odmah oklopimo negativnim stavom i borbenim mislima o iskorjenjivanju. No, biljke nisu ni dobre ni loše, one samo rastu gdje imaju odgovarajuće uvjete. Moralne kategorije pridržane su za ljude i njihovo pridavanje drugim vrstama neminovno vodi u zbrku – spoznajnu, prosudbenu, etičku i mnogu drugu.
Tako je i žljezdasti nedirak mirno rastao u podnožju Himalaje, od sjeverozapadnog Pakistana do sjevera Indije dok ga nije otkrio John Forbes Royle (1799.-1858.), u Indiji rođeni engleski liječnik, voditelj dviju bolnica Istočnoindijske kompanije i nekoliko botaničkih vrtova. On ga je s drugim zanimljivim biljkama 1839. donio u Englesku i time započinje priča o njegovoj invazivnosti. Biljka se u prvi mah činila toliko nježnom i krhkom da je uzgajana u staklenicima da bi se već 1855. mogla tu i tamo naći podivljala. Pritom je dobila i svoje prve europske narodne nazive od kojih duhu vremena odlično odgovara poor man’s orchid jer se veže uz tada u imućnim slojevima društva opće rasprostranjenu orhidomaniju koja je počivala isključivo na uvozu orhideja iz tropskih područja jer ih još nitko nije znao razmnožiti, pa su redovno dosizale astronomske cijene. U međuvremenu se priča ponavljala. Botanički su vrtovi nabavljali naočiti novitet pristigao iz egzotičnog Kašmira, a on je iz vrtova uspješno bježao i širio se. Izračunato je da je od tih prvih dana bježanja iz vrtova do kraja 20. stoljeća nedirak u Ujedinjenom kraljevstvu godišnje zauzimao novih 645 km2. Širenju su osim vrtlara znatno doprinijeli i pčelari koji su u nedirku prepoznali biljku koja stvara veliku količinu nektara i to još u drugoj polovici ljeta i u jesen kad cvate mali broj autohtonih medonosnih vrsta. Nedirak se s vremenom na Britanskom otočju toliko rasprostranio da su se počele organizirati akcije balsam bashing u kojima volonteri, ljubitelji prirode, školska djeca i zaštitari čupaju i gaze sastojine nedirka. Akcija terminološki i metodološki dosta podsjeća na queer bashing ili Paki-bashing za koje su zaduženi skinheadsi… Takve akcije već je prethodno do apsurda dovela nacistička Njemačka u borbi protiv jednog drugog nedirka, onog sitnocvjetnog (Impatiens parviflora). Nazivali su ga „mongolskom biljkom“ i u njemu vidjeli prijetnju od boljševizacije domaće flore: „Kao što je u borbi protiv boljševizma u igri čitava naša zapadna kultura, tako je u borbi protiv mongolskog uljeza u igri jedna od bitnih osnova te kulture, naime ljepota naših domovinskih šuma“ (Kästner 1942).
Na kontinent žljezdasti nedirak stiže nekih pedesetak godina nakon što se počeo širiti Britanskim otočjem. Tako nam prvi zabilježeni nalaz iz Češke dolazi iz 1896. godine, a prvi prebjezi iz vrtova u Švicarskoj poznati su iz 1904. odakle se duž Rajne brzo proširio Njemačkom, dok se u npr. u Finskoj naturalizirao kasnije, 1947. Do znatnijih invazija došlo je tek nakon 1950. U Hrvatskoj je zabilježen 1970-ih iako je vjerojatno da se pojavio ranije. Najviše ga ima na sjeverozapadu i zapadu zemlje, Zagorju, Gorskom kotaru i susjednim područjima gdje je i klima nešto svježija i vlažnija. U sastojinama se često javlja s još jednom neofitskom vrstom, dronjavom pupavicom (Rudbeckia laciniata) porijeklom iz Sjeverne Amerike, osobito duž gornjeg toga rijeke Kupe. Ako ostavimo po strani njihovu invazivnost, moramo priznati da su te ružičasto-žute sastojine naočitih biljaka lijepe. Rijeke su bile i jesu glavni putevi njegovog širenja. Osim na otvorenim riječnim obalama raste po vlažnim šumskim rubovima, čistinama i sječinama, duž pružnih nasipa i pripadajućih jaraka te na sličnim staništima koja osiguravaju dostatnu količinu vode i bar djelomičnu sjenu. U prirodnom arealu to je biljka vlažnih, svježih udolina na visinama uglavnom od 2000-2500 m gdje raste u sastojinama od 50-60 jedinki zajedno s vrstama iz okolne vegetacije i nema tendenciju stvaranja sastojina od više tisuća jedinki kao u Europi.
Žljezdasti nedirak je jednogodišnja biljka, pa mu gustoća populacija može znatno varirati od godine do godine ovisno o sezonskim vremenskim prilikama. Biljka je osjetljiva na mraz, kako na rane proljetne koji mogu eliminirati čitave populacije klijanaca, tako i na prve jesenske koji prekidaju cvatnju i dovode do brzog propadanja biljaka. Od klijanja, najčešće u travnju do cvatnje treba nekih 13 tjedana, a cvatnja može zatim potrajati i 12 tjedana. Biljke se u početku sporo razvijaju, pa načelno nisu konkurenti autohtonim vrstama koje ranije cvatu. S druge strane, zbog svoje jednogodišnjosti ne tvori stalne populacije tako da teže potiskuje autohtone vrste, pogotovo višegodišnje. I konačno, nije vrsta konkurentna u stabilnim i prirodnim zajednicama, već naseljava obale s degradiranom vegetacijom ili gdje se nešto kopalo, rovalo, nasipavalo bez kasnijeg održavanja. U takvim okolnostima pitanje je koliko je i da li je uopće štetan za autohtonu bioraznolikost i ne predstavlja li on zapravo dobrodošlu vrstu u uvjetima narušenih prirodnih staništa i sve izrazitijih klimatskih promjena. Ono što nedirku omogućuje brzo osvajanje staništa je velika produkcija sjemenki i njihova visoka klijavost. Pojedina biljka može stvoriti 1.600 do 4.200 sjemenki, što pak znači da u čistim sastojinama po kvadratnom metru nastaje do 32.000 sjemenki. Kao što ime roda govori, zreli tobolci se već na mali podražaj eksplozivno otvaraju i izbacuju sjemenke do 7 m u daljinu. No, bez širenja vodom rasprostranjivanje nedirka ne bi bilo ni izdaleka tako uspješno. Još jedna zanimljivost je da su sjemenke jestive i okusom podsjećaju na orahe. Iako se nama površine obrasle žljezdastim nedirkom mogu činiti problematičnim, za kukce su one pravi raj jer njegovi cvjetovi ne samo da stvaraju veliku količinu nektara, nego je taj nektar i izuzetno bogat, s oko 50% šećera. Nije čest slučaj u autohtonoj flori da neka zeljasta vrsta u tolikom broju s tolikim obiljem toliko šećernog nektara nagrađuje svoje oprašivače. Glavni oprašivači su bumbari koji svojom korpulentnošću najbolje odgovaraju krupnim cvjetovima nedirka, ali su oni važan izvor hrane i za pčele, ose i različite vrste noćnih leptira. Šljemasta struktura s ostrugom u donjem dijelu cvijeta u kojoj se skuplja nektar iste je boje kao i latice, ali zapravo se radi o preobraženom lapu, tako da je cvijet neobične građe. Preostala dva lapa su mala i sebi slična, dok je su po dvije postrane latice srasle u parovima, a gornja je slobodna i velika.
Još jedan zanimljivost vezana uz žljezdasti nedirak je da je on naša najviša jednogodišnja biljna vrsta. Ako ima dovoljno vode i raste na sjenovitom staništu može doseći visinu od 3 m koja gotovo da nema konkurencije kod autohtonih jednogodišnjih biljaka. Kako uopće nema lignificiranih staničnih stjenki, a i celulozne su relativno tanke, svoj oblik zadržava prije svega turgorom za što su mu potrebne velike količine vode. Zato i preferira staništa uz vodotoke, bar djelomičnu sjenu i visoku zračnu vlagu jer na suncu gubi trku s gubitkom vode i brzo vene. Kad sunce prođe brzo se oporavlja, naravno, ako u okolišu ima dovoljno vode. Stoga mu ljetne žege i suše u kombinaciji s niskim vodostajima kakvih je sve više ne pogoduju, pa nije za očekivati ni da će se znatno širiti u suša područja van sjeverozapada zemlje. U okvirima europskih flornih elemenata mogli bi reći da pripada atlantskom elementu jer mu takva klima osigurava stalnu vlagu i nisku učestalost mrazova.
I još malo o nazivu. Latinski Impatiens znači nestrpljiv i slično kao i hrvatski naziv nedirak upućuje na naglo, eksplozivno otvaranje plodova tobolaca. Epitet glandulifera znači žljezdonosan i odnosi se na štapićaste ekstraflorealne nektarije koji se nalaze pri bazi listova i u koje su preobraženi palistići. Njihova funkcija nije potpuno jasna, a moguće je da služe za izlučivanje suviška vode budući je da biljci potreban njezin stalan protok kako zadržala oblik svog velikog, ali nježnog tijela.
Neka ovaj tekst bude poticaj da se pri susretu s nekom stranom vrstom zapitamo što joj to omogućuje opstanak na datom staništu i u kojoj mjeri je njezina prisutnost zapravo simptom čovjekova lošeg odnosa do prirode i okoliša.
Autor teksta: Antun Alegro