Biljka mjeseca

 

  

Crna bazga – Sambucus nigra L. (Caprifoliaceae, Sambucaceae, Adoxaceae, Viburnaceae…)

 

 

Rinde, Beere, Blatt und Blüte,

jeder Teil ist Kraft und Güte.“

 

Crna bazga, obična bazga ili samo bazga jedna je od onih biljnih vrsta koju barem u vrijeme cvatnje većina prepoznaje bez većih problema i zabune. No, u koju porodicu spada trenutno je teško reći i profesionalnom botaničaru. Do prije nekoliko godina uglavnom je imala svoje čvrsto mjesto u porodici kozokrvina (Caprifoliaceae) iako je već u 19. stoljeću bilo pokušaja da ju se izdvoji u zasebnu porodicu bazgovki (Sambucaceae). Onda je došlo vrijeme molekularne taksonomije od koje se naivno očekivalo da će brzo i trajno dovesti sistematiku bilja u čvrsti i nepromjenjivi red. To se, naravno, nije dogodilo. Iza molekularne sistematike također stoje ljudi sa svojim boljim ili lošijim istraživanjima, širim ili užim opsegom vrsta koji u istraživanja uključuju, većim ili manjim općim znanjem i razumijevanjem evolucijskih, bioloških i ekoloških procesa i konačno, s većim ili manjim egom koji žudi da bude ugrađen u sistematiku i nomenklaturu. Neke stvari će ostati prihvaćene, neke će se s vremenom odbacivati, a taksonomija je i dalje ostati u potrazi za svetim gralom stabilnog sistema. Tako je bazga završila u porodici moškovica (Adoxaceae), koja je dosad u Europi obuhvaćala tek vrstu Adoxa moschatellina, sićušnu zeljastu vrstu koja se pojavljuje tek kroz nekoliko proljetnih tjedana, a najbliže srodnike, također iz dva monotipska roda ima tek u Kini. Tako proširena porodica moškovica u europskoj flori obuhvaća tri roda – Adoxa, Sambucus i Viburnum. S prekrojenim opsegom porodica je potpala u neumoljivi mehanizam nomenklaturnih pravila koja su pokazala da je naziv koji ima prioritet zapravo Viburnaceae, dok su mu nazivi Adoxaceae i Sambucaceae heterotipski sinonimi. Tako je bazga sada u porodici udikovina dok se ne pokaže drugačije. U izvornoj porodici kozokrvina od autohtonih rodova preostao je pak samo rod Lonicera.

Bez obzira na komplicirane rearanžmane porodica i njihovih naziva, bazga nam je dobro poznata kao bujni, kuglasti grm promjera oko pet metara kad je potpuno razvijena, a u iznimnim slučajevima može rasti i kao stabalce koje jedva preseže visinu od 10 m. Još jedno dobro poznato svojstvo je njena sposobnost brzog rasta. Klijanac već u prvoj godini može izrasti do 80 cm, a u trećoj godini dosiže visinu od dva metra. Naravno da takav brzi rast zahtijeva veliku količinu hranjivih tvari, pa bazga mahom raste na dubokim, hranjivim tvarima, humusom i osobito dušikom bogatim tlima. Ona je primarno nizinska vrsta aluvijalnih šuma, šikara, šumskih čistina i rubova, pa ju smatramo karakterističnom za vegetacijski razred Alno glutinosae-Populetea albae koji obuhvaća riparijske galerijske šume, ali i za razred Robinietea  koji obuhvaća antropogeno nastale šikare, guštike i sječine na tlima obogaćenim dušikom. Iz toga vidimo da se sa svojih primarnih proširila na sekundarna, antropogena staništa, što spontano, što zbog toga što su je ljudi od davnina sadili u svojim naseljima, dvorištima, rubovima polja i sličnim staništima kao cijenjenju ljekovitu, jestivu i magijsku biljku. Bazga je stoga i tipični kulturofit.

Rast na dušikovim spojevima bogatim tlima omogućuje joj i relativno brzu i jednostavnu sintezu proteina. Ti proteini se velikim dijelom nalaze u lišću, a na to svojstvo su odavno naišli ljudi shvativši da su listovi i mladi izdanci odlična dopuna hrani za stoku, puno prije nego se išta znalo o proteinima, hranjivim tvarima i njihovim međuodnosima.

Kad ujesen padnu na tlo, listovi dušikove spojeve vraćaju tlu tako ga obogaćujući. Takvo lišće bogato proteinima relativno se brzo razgrađuje, pa bazga doprinosi humifikaciji tla više od nekih drugih vrsta. Njezino lišće se primjerice razgrađuje dvostruko brže od lišća lužnjaka te grab, te čak triput brže od lišća bukve.

S obzirom da je primarno šumska vrsta, grm koji raste zasjenjen drvećem, bazga na kraj izlazi i s vrlo malim količinama svjetla. I za to ima jedno dodatno rješenje. Svake godine iz bočnih pupova njezinih grana izbijaju dugi, uspravni izdanci koji nose listove često vrlo širokih isperaka i tako „iznutra“ popunjavaju krošnju hvatajući svaku zraku svjetla koja do njih prodre. Ako u proljeće, prije listanja malo detaljnije pogledamo grm bazge uočit ćemo da su ti uspravni izdanci, dugih internodija vrlo krhki i zapravo suhi. Oni su jednogodišnji i grm bazge svakog proljeća stvara novi arsenal hvatača svjetla. Krhki su zato jer nema smisla da biljka u jednogodišnje organe ugrađuje puno čvrstih, mehaničkih tkiva jer bi joj to bilo jednostavno preskupo. Njihova sredina je ispunjena širokom i rahlom srčikom parenhimske građe i izrazito bijele boje. To je ona srčika koja se spominje u starim priručnicima iz anatomije bilja kao medij u koji se ulažu djelići biljke prije rezanja žiletom kako bi se dobili što tanji i ravnomjerniji prerezi. Danas ju je zamijenio stiropor koji neugodno škripi pri rezanju, ako uopće još tko ima potrebu za studijem unutrašnje građe biljaka. Srčiku su nekad cijenili i urari jer im je služila poput spužvica za precizno i fino čišćenje zupčanika satnih mehanizama.  U vrijeme jeftinih elektronskih satova također zaboravljena upotreba. Šuplje grane koje preostaju nakon istiskivanja srčike koristile su se izradu puhaljki i različitih svirala, pa se jedno od tumačenja latinskog naziva Sambucus poziva upravo na glazbalo, iako žičano. Prema tom tumačenju, danas više baš i ne opće prihvaćenom, naziv dolazi od grčkog sambúkē, što je naziv perzijsko glazbalo koje se navodno izrađivalo od drva bazge. Navodi se i sambux, što se odnosi na purpurnocrvenu boju iz soka plodova, što je možda i bliže istini jer se može dovesti u vezu s indogermanskim korijenom *sap-/*sab-, sok, okus, a otud dolazi i sapa, latinska riječ za sok.

Ono po čemu će većina prepoznati bazgu su njeni krupni, tanjurasti cvatovi. Botanički ih nazivamo paštitastim gronjama i čini ih velik broj sitnih, bijelih ili bijelo žućkastih cvjetova specifična i intenzivna mirisa koji nije svima ugodan. Razlog tomu je što se među tvarima koji mu daju miris krije i nešto amonijaka. Ako nama i nije nešto ugodan, on i te kako uspješno privlači mnogobrojne vrste dvokrilaca, pa zatim kornjaša i opnokrilaca koji su glavni oprašivači bazge. Cvjetovi ne stvaraju nektar, pa osim mirisom kukce privlače i velikom količinom žutog peluda. Oni su otvoreni, bez specijalnih oprašivačkih mehanizama, tako da se različite vrste kukaca mogu gostiti peludnim zrnima bazge. Iz oplođenih cvjetova se razvijaju sjajnocrne, sočne bobe koje su pak omiljena hrana mnogim vrstama ptica. Na području srednje Europe zabilježeno je čak 60-ak vrsta ptica koje se hrane bobicama bazge, a te sklonosti ptica bobicama bazge postanemo svjesni kad se ljubičaste mrlje pojave posvuda po vrtnim garniturama, autima, vešu koji se suši…

U cvatnji bazge možemo uočiti još jednu zanimljivost iz ekologije naših šuma. Ako se malo prisjetimo, većina našeg glavnog šumskog drveća su vrste koje se oprašuju vjetrom. Visok rast, rana cvatnja prije ili tokom listanja te mnogobrojne populacije koje često zauzimaju velike površine garantiraju uspješno oprašivanje. S druge strane, većina vrsta šumskih grmova su vrste obojenih cvjetova koje se oprašuju kukcima. Nižeg rasta, vremena cvatnje koje slijedi nakon listanja drveća i rjeđih populacija ne mogu se pouzdati na vjetar i čisto statističku vjerojatnost oprašivanja, pa računaju na ciljno i precizno oprašivanje kukcima. Jedan od izuzetaka od tog pravila je lijeska koja cvate još krajem zime kad ni jedna vrsta drveća još ni približno nema listove.

Bazga nije zanimljiva samo kukcima i pticama nego i ljudima. Arheološki nalazi pokazuju da ju ljudi u Europi koriste još od starijeg kamenog doba, pa je ona time sigurno jedna od najstarijih poznatih uporabnih biljaka. Na drevnost njene upotrebe ukazuje i ritualno sakupljanje koje je isto u Europi, Sibiru, te kod nekih plemena sjevernoameričkih Indijanaca. Naime, unutarnji sloj kore guli se prema gore ako se njime želi izazvati povraćanje, odnosno prema dolje ako se želi izazvati proljev radi čišćenja probavnog trakta. Dakle, obred su preci Indijanaca u Ameriku donijeli iz svoje azijske pradomovine i tamo ga primijenili na lokalne vrste bazge, što će reći da je star dobrih 20.000 godina. U europskoj tradiciji je rijetko koja biljka toliko ovijena raznim sagama i mitovima kao bazga. Ujedno je i drvo života posvećeno proljeću i obnovi života, te drvo smrti posvećeno zimi i duhovima predaka. U njoj su ujedinjeni nastanak i nestanak kao neraskidivi dijelovi života i ujedno je povezana s mnogim mitološkim bićima i sjedište je raznih moći. Čak je i jedan od najmoćnijih čarobnih štapića, elder wand profesora Albusa Dumbeldorea, sama Smrt napravila od bazgovine. Danas je u vlasništvu Harrya Pottera. Da li je neki pokojnik ubrojen među svece može se saznati i mimo kompliciranih i raznim lobiranjima podložnih vatikanskih procedura. Dovoljno je u grob zataknuti bazgovu granu, pa ako se ukorijeni i ozeleni, to je siguran znak pokojnikove svetosti.

Danas bazga ima svoje čvrsto mjesto u fitoterapiji, iako se više ne smatra sredstvom koje nas može osloboditi od gotovo svih bolesti, uroka i djelovanja zlih sila. Cvjetovi se koriste kao čaj kod prehlada i gripalnih infekcija jer potiče znojenje, pa time i izlučivanje toksina koji nastaju upalom, a ujedno ima i protuupalni učinak. K tome djeluje i sekretolitički, a djelovanje se može pojačati dodatkom cvjetova lipe, što je ujedno i stara, tradicionalna zimska čajna mješavina. Od cvjetova se radi i vrlo popularan sirup, koji se pije kao osvježavajući sok, a okus bazge je uveden i u neka osvježavajuća pića globalnih kompanija. Pohanje cvjetova u tijestu za palačinke zahtijeva vještinu i iskustvo jer u protivnom rezultat mogu biti tjestene spužvice natopljene uljem od prženja od kojih se treba oporavljati još nekoliko dana. U novije vrijeme u cvjetovima su otkriveni N-fenil-L-aminokiselinski amidi koji sprečavaju adheziju bakterije Helicobacter pylori na sluznicu želuca.

Plodovi su kod nas manje popularni u odnosu na cvjetove, ali se lako mogu prerađivati u sokove, marmelade i želee ili čak fermentirati u jako crno vino specifična okusa koje kuhano rastjeruje sve zimske infekcije.

Inače, svi svježi dijelovi biljke osim cvjetova, posebice listovi, mladi izdanci i unutarnji slojevi kore otrovni su zbog cijanogenog glikozida sambunigrina i on je odgovoran za izazivanje povraćanja i proljeva što je bilo poznato još našim kamenodobnim precima. Sambunigrina ima nešto i u zrelim plodovima, pa ih nije preporučljivo jesti sirove u većim količinama, prema nekim opreznijim autorima ne više od desetak. Srećom je taj spoj termolabilan, pa su sokovi, marmelade i ostale prerađevine potpuno bezopasne za zdravlje, štoviše korisne su zbog visokog udjela antocijana, kalija i vitamina C.

Crna bazga nije usamljena u našoj flori. Uz nju dolazi još široko rasprostranjena, ruderalna i vrlo smrdljiva abdovina (Sambucus ebulus) od koje se u nekim krajevima peče rakija vrlo specifičnog okusa koja ozbiljno udara u glavu, a češće se koristila u kokošinjcima protiv tekuta. Treća vrsta, crvena bazga (Sambucus racemosa) vrsta je gorskih šumskih čistina i progala, a jarko crveni plodovi združeni su u metličaste cvatove. Čitav rod obuhvaća desetak vrsta, a areal mu se pruža od Sjeverne Amerike preko Euroazije i Afrike do istočne Australije i Tasmanije. Centar raznolikosti su ipak nemoralna područja holoarktisa.

I za kraj, bazga je također svjedok klimatskih promjena. Do nedavno, vrhunac cvatnje je bio u lipnju. Ove godine smo pak mogli vidjeti da je nakon naglog zatopljenja u drugoj polovici svibnja procvala već krajem svibnja da bi ju relativna suša natjerala da vrlo brzo odbaci cvjetove. Sad pak cvatu biljke sjenovitijih i svježijih staništa i nadamo se da će donijeti plodove.

Autor teksta: Antun Alegro