Biljka mjeseca

   

 Gospina trava ili kantarion – Hypericum perforatum L. (Hypericaceae)

Est conta Phantasinata tristias pollens; dicitur hinc demonum fugat.
Castore Durante (Herbario Novo, 1585.)

U našem biljnom hodu kroz godinu prošetali smo lipnjem. Vegetacija je na vrhuncu, zelena boja je iz svježe proljetne prešla u zagasite tonove, a travnjaci su se osuli cvjetnim šarenilom. Lipanj nam donosi i kalendarski početak ljeta. Određen je dugodnevnicom, ljetnim solsticijem ili suncostajem kada sunce dosiže najvišu točku na nebu, dan je najduži u godini, a noć najkraća. Doba godine, dakle, koje obiluje svjetlom, a uz dovoljnu količinu vlage za biljke će biti idealno. Ove godine se baš tako i složilo, uglavnom su nas mimoišli kasni mrazovi i rane suše, pa je vegetacija bujna, a možemo se nadati i dobrom urodu svega što smo uzgojili, posadili i posijali. Ovo je vrijeme kad već uvelike vidimo kakav urod možemo očekivati. Ako su izgledi obećavajući, tim je veći naš strah da bi ga nevremena, tuče, poplave i suše mogle uništiti. 

Sve je to od davnina znatno više mučilo naše pretke koji su u starim društvima bili znatno ovisniji o vremenskim prilikama i neprilikama. Ili si mi to bar volimo tako utvarati. Sve češći vremenski ekstremi nam pak pokazuju da smo i te kako ovisni o prirodi i njezinim mijenama i da nismo baš daleko odmakli od naših predaka u neovisnosti o prirodi. Lekcije ćemo ponavljati dok ne shvatimo da smo dio prirode, kakav takav, i da od nje ne možemo pobjeći u artificijelne svjetove. Toga su naši drevni preci bili i te kako svjesni, pa se otud ljetni solsticij premetnuo u jedan od najvažnijih dana u godini, koji se slavio od davnih praindoevropskih dana i zadržao se kod svih europskih skupina, slavenskih, germanskih, romanskih i keltskih. Naravno da su se tradicije vremenom više ili manje razišle, da su se isplela različita mitološka tumačenja, ali su mnoge stvari ostale iste. Jedan od tih zajedničkih običaja je paljenje vatri, krijesova. Gorili su ili još gore diljem kontinenta. Oko njih se zabavljalo, plesalo, hvatalo u kolo, ljubovalo, preskakalo ih i pjevalo, a hvatanjem zadnjih nezaboravljenih stihova tih pjesama možemo bar donekle rekonstruirati staru mitološku potku. 

Vatrom slavimo sunce koje je na svom vrhuncu, ali mu ujedno i pomažemo da opstane jer će odsada gubiti na snazi iz dana u dan. U slavenskoj tradiciji to je na prvom mjestu blagdan plodnosti. Vegetacija je na vrhuncu, vrijeme zrenja i plodonošenja pred nama, a zimske prosidbe treba pretvoriti u brakove kako bi se s novim proljećem rađao novi naraštaj. Svemu tomu treba obredna podrška. Mit koji sve to povezuje je mit o Zelenom Juri spomenut u travanjskoj priči o bijeloj vrbi. Zeleni Jura, sin gromovnika Peruna otet je još kao novorođenče i odgojen kod Velesa u podzemnom svijetu. Kao mladić započinje svoj uspon po drvu života iz podzemlja prema nebu i pri izlasku na zemlju donosi proljeće. Svoj put nastavlja dalje i u vrijeme ljetne dugodnevnice vrijeme je njegove ženidbe. Mladenka mu je Mara, također Perunovo dijete, pa time i Jurina sestra. Iz tog braka rađa se obilje i plodnost koji se prelijevaju zemljom.

Mnogo bilja koje tada cvate ima posebnu snagu. Liječi najrazličitije bolesti, čuva kuće od vatre i groma, štiti od uroka, vještica i najrazličitijih zlih sila. Pomaže u proricanju, nalaženju bračnog druga, osigurava plodnost i još koješta. Da bi se osigurala njegova maksimalna djelotvornost propisana su razna vremena kada ga se bere. Često je to prije ponoći, u svitanje ili u podne, a uglavnom je potrebno slijediti i detaljna pravila kako se ubire, što se pritom mora i što se nikako ne smije raditi. Postojali su posebni stihovi i bajalice koje je pritom trebalo izgovarati, obično tiho. Te biljke nam često odaju već njihovi nazivi kao što su ivanjsko cvijeće, ivančica, ivanovo zelje, ivanjske ruže, ivanjske deklice, ivanjice, ivanjsko cviće, ivulja i tako dalje u mnogim varijacijama na temu. U taj krug spada i niz biljaka koje nemaju Ivana u nazivu kao što su mravinac, divlji pelin, verbena, stolisnik, kravljak, ruta, izop, lavanda, metvica, ružmarin, smilje…

Sad nam se nameće pitanje otkud odjednom Sv. Ivan, a dosad smo govorili o Zelenom Juri i solsticijskim biljkama? Dio je to priče koju smo već spominjali kod Božića i Jurjeva. Kako bi lakše provela kristijanizaciju Crkva je stare blagdane zamjenjivala novima, stara je vjerovanja preoblačila u novo ruho. Međutim, stari imaginarij nije nestajao kako su mijenjali nazivi blagdana, pa su mnoga stara vjerovanja preživjela do suvremenog doba, često samo s tankom kršćanskom glazurom. Isto se dogodilo i sa slavljenjem solsticija. Formalno je 24. lipnja uveden blagdan Rođenja Sv. Ivana Krstitelja. Ne baš na sam solsticij, ali s malim pomakom je uglavljen šest mjeseci prije Božića, odnosno Badnjaka. Time je novozavjetna priča o Ivanu Krstitelju, Isusovu pola godine starijem bratiću koji će mu poravnati puteve i krstiti ga sretno smještena u kalendar. No, stari sadržaj je tvrdoglavo opstajao u novom ruhu. Tako će u slavenskim, time i hrvatskim narodnim pjesmama Ivo ili Ivan biti ne biblijski prorok, nego isti onaj Zeleni Jura, Perunov sin koji je sada stasao za ženidbu. Slično je bilo i u drugim europskim tradicijama. Da je tome tako svjedoči i više crkvenih pokušaja da se zabrane tradicijski ivanjski običaji jer su, kako im je jedan od glavnih zadataka bilo osiguravanje plodnosti, često bili vrlo udaljeni od crkvenih kreposnih zahtjeva. 

S blagdanom su pokrštene i biljke, pa otud toliko Ivana u njihovim nazivima. Sve su one više ili manje nekad bile obredne biljke. Jedna od najmoćnijih je svakako bila gospina trava ili kantarion. Diljem Europe se smatrala jednom od najvažnijih biljaka za zaštitu od zlih sila, demona, uroka, udara groma, požara, tuče i nevremena te lijekom protiv mnogih bolesti. To ne čudi budući da su zlatnožuti cvjetovi te biljke mala sunašca s obiljem prašnika koji podsjećaju na sunčeve zrake. Oni su doslovno utjelovljenje sunca i njegove snage. Ta snaga će se razliti po čitavom kućanstvu ako njezin pravilno ubrani stručak držimo obješen u kući, za strehom ili u štali. Tako je moćna da ju se počelo zvati jednostavno fuga demonum ili corona regia i kao takvu ju znamo iz srednjovjekovne literature. Narodni nazivi su dobili svoj ivanjski oblik, pa će u slovenskom biti šentjaževka, u njemačkom Johanniskraut, u talijanskom između ostalog Erba di San Giovanni i na engleskom St. John Worth. U hrvatskom se kao standardno ime uvriježilo gospina trava, a moglo bi se diskutirati da li je gospa novozavjetna Marija ili staroslavenska Mara, Perunova kći i mladenka Zelenog Jure/Ive. Čest je i naziv kantarion, no on je grecizam – kanthàrion  znači vrčić i možda se odnosi na izgled čaške kod nekih vrsta ili pak na izgled ploda. Ta dva naziva nas nikako ne smiju navesti na krivi trag da u hrvatskom jeziku ne postoji veza sa Sv. Ivanom. Među narodnim nazivima ćemo naići na nazive iva trava, Ivanova trava, ivanjčica, ivanjica, rožica Svetog Ivana, Svetog Ivana cviće, trava Svetog Ivana i tako dalje. Stvar je samo u tome što je u pokušaju standardizacije biljnog nazivlja iz obilja imena odabrano baš ono bez Sv. Ivana.

Vezu sa Sv. Ivanom osim kalendara pojačalo je još jedno svojstvo. Kada se cvjetovi, pogotovo cvjetni pupovi stisnu i protrljaju među prstima ispuštaju tamno crvenu tekućinu koja se dovela u vezu s mučeničkom krvlju koja je kapala iz njegove odrubljene glave koju je na srebrnom pladnju zatražila Saloma od Heroda kao nagradu za svoj ples, kako nam to kazuje novozavjetna priča. Jedna druga pobožna legenda je još detaljnije objasnila svojstva biljke. Naime, ako pogledamo listove prema svjetlu izgledat će kao da imaju desetine sitnih rupica. Otud i epitet perforatum u botaničkom nazivu. Prema toj legendi gospina je trava cvala ispod Isusova križa i njegova je krv kapala po njezinim cvjetovima koji su je brižno spremili. Ljubomorni vrag htio je doći do te svete krvi, no kako mu ju biljka nije htjela dati, on je uzeo iglu i iz osvete joj izbo sve listove. Biljka tu krv čuva do današnjih dana. 

U međuvremenu smo naučili da to nisu rupice nego stanice koje služe kao uljne žlijezde, pa njihov bezbojni sadržaj odaje dojam da se radi o otvorima na listu. Za razliku od vraga ljudi su odavno našli načina kako da biljka preda krv Sv. Ivana, Isusa ili čak zmaja kojeg je ubio Sv. Juraj. U pretkršćansko vrijeme bila je to krv Baldura, starogermanskog boga svjetla i sunca koji je žrtvovan za dugodnevnice, odonsno žrtvuje se svake godine i tako održava cikluse prirode. Ubio je ga je njegov slijepi brat koji je na nagovor Lokija, boga trikova i spletki, na njega bacio granu imele, jedine stvari koja je mogla ozlijediti Baldura. U svakom slučaju ta biljna krv je neobičnog porijekla, pa time i ljekovita. Biljku ćemo prisiliti na to da ju preda tako da joj cvjetove potopimo u ulje i to ostavimo neko vrijeme. Tvari iz cvjetova otopit će se u ulju i ono će poprimiti rubinsku boju. Koje od ulja valja koristiti i koliko dugo ih držati ovisi o lokalnim običajima i tradicijama. U Sredozemlju će to redovno biti maslinovo ulje, ponekad i bademovo u otmjenijoj varijanti. Onih biblijskih četrdeset dana će se i ovdje često susretati kao idealno razdoblje za maceraciju. To ulje je i danas vrlo popularno te se koristi za gotovo sve, odnosno protiv svega. Kod različitih kožnih bolesti, opeklina, ozljeda, udaraca, bolova u mišićima i zglobovima, proširenih vena, kao kozmetičko sredstvo i što god vam još padne na pamet. Kako god, danas znamo da upotreba tog ulja često pomaže, ali da ne mora biti uvijek bezopasna jer izaziva pojačanu osjetljivost na sunčevu svjetlost, takozvanu fotosenzibilizaciju, pa umjesto da zaliječimo opekline one mogu postati još gore. Jednako djeluju i svi ostali preparati gospine trave, pa se preporuča izbjegavati jako sunce i sunčanje dok ih koristimo.

Ta pojava je prvo primijećena kod domaćih životinja, pa su se spoznaje iz veterinarske medicine preselile u humanu. Poremećaj se naziva hipericizam, a javlja se već nakon jednog do tri dana nakon što životinja pojede gospinu travu i bude izložena suncu. Fotodermatoza se pojavljuje na nepigmentiranim i slabije dlakavim dijelovima kože, a intenzitet i trajanje ovise o količini pojedene biljke. Mogu varirati od crvenila i iritacije do dubokih rana i nekroza kože od kojih se životinje sporo oporavljaju. Mogu se javljati i upale očiju koje u težim slučajevima završavaju sljepilom. Tvar koja uzrokuje tu preosjetljivost na svjetlo je hipericin, ista ona koja ulju daje crvenu boju.

Hipericin je jedan od antracenskih derivata prisutnih u biljci koji se zajedničkim imenom nazivaju hipericini. Jedan od onih koji je prisutan u znatnijem postotku je i pseudohipericin. Uz njih biljka sadrži i niz drugih tvari kao što su flavonoglikozidi, procijanidini te treslovine i drugi fenolni spojevi.

Iako gospina trava ima vrlo dugu tradiciju upotrebe i gotovo da nema zdravstvenog problema za koji se nije upotrebljavala, danas se najviše koristi kao antidepresiv. Primjerice, u njemačkoj čak i više od sintetskih antidepresiva kod blažih oblika depresije. Neki će u tome vidjeti potpuno novi, suvremeni način upotrebe koji nema veze s tradicijom, no ono srednjovjekovno fuga demonum upućuje baš na takvu upotrebu u vremenima kad su se psihički poremećaji smatrali posljedicom opsjednuća. U ovim tekstovima već više puta spominjani Paracelsus u posthumno izdanom djelu De natura rerum (1572.) piše da Sanct Johannskraut ili sole terrestre djeluje na phantasmata, a pod tim pojmom je Paracelsus razumijevao bolesti bez tijela i supstance kao što su arogantni glasovi i ludost. Iako na prvu zvuči vrlo srednjovjekovno, zapravo je znatno ispred svog vremena jer smatra da psihičke bolesti imaju organske uzroke kao i sve ostale, a ne da su posljedica opsjednuća, pa time i moguća krivica oboljelog zbog petljanja s vragom. Taj stari stav će se još dugo zadržati (u nekim glavama do danas), pa će o tome mnogi pisati, npr. Castore Durante u svom djelu Herbario Novo (1585.) kako je citirano u uvodnoj rečenici ili Oswald Crollius koji će u djelu Tractatus Novus de Signaturis Rerum Intermis (1610.) obrazlagati kako tjera sve demone i duhove od čovjeka.

Što danas znamo od djelovanju gospine trave? Znamo da djeluje antidepresivno i to su potvrdile mnoge kliničke studije. Njezini ekstrakti pospješuju prijenos signala u određenim sinapsama. To postižu tako da povisuju količine neurotransmitera monoamin noradrenalina, serotononina i dopamina u sinaptičkoj pukotini, što dovodi i do adaptivnih promjena na postsinaptičkim receptorima. Hiperforin pak inhibira „recikliranje“ neurotransmitera iz sinaptičke pukotine, pa se oni duže zadržavaju u njoj i time imaju pojačani učinak. Hipericin, vjerojatno u kombinaciji procijanidima potiče lučenje serotonina i dopamina. Zatim se pojačava afinitet GABAergičnih receptora prema odgovarajućem neurotransmiteru (gama aminomaslačnoj kiselini), a pojačava se i noćno lučenje melatonina koji je važan za dobar i neisprekidan san. Antidepresivnom učinku pridonosi i složeno fiziološko djelovanje na os hipotalamus-hipofiza-nadbubrežne žlijezde, koje za posljedicu ima povećanje broja glukokortikoidnih receptora, ali u detalje te priče nećemo ulaziti. Iako nam je nakon mnogobrojnih istraživanja kako tvari iz gospine trave djeluju protiv depresije mnogo toga poznato, detalje priče i sve dijelove slagalice još uvijek nemamo.

Više tvari iz gospine trave imaju i izrazit protuupalni učinak, primjerice preko regulacije ekspresije citokina, antioksidativnog djelovanja, inhibicije sinteze NO, nekih ciklooksigenaza i hipooksigenaza…

Važno je znati da tvari iz gospine trave ulaze u reakcije s mnogim lijekovima, što može smanjiti njihovu učinkovitost. Među tim lijekovima su antikoagulansi, imunosupresivi, lijekovi za snižavanje razine lipida u krvi, snižavanje krvnog tlaka i drugi. Tvari iz gospine trave potiču sintezu enzima koji razgrađuju djelatne tvari iz lijekova, pogotovo citokroma P450. Intenzitet tih reakcija je naravno ovisan o dozi i tradicionalno pijenje čaja ne bi trebalo dovesti do problema, ali ipak je sigurnije izbjeći miješanje preparata gospine trave i spomenutih lijekova.

Na primjeru gospine trave vidimo da ništa nije isključivo crno ili bijelo. S jedne strane ona je jedan od najboljih biljnih antidepresiva, a s druge može izazvati preosjetljivost na sunce i oslabiti djelovanje drugih lijekova. No sve to nas ne treba spriječiti da u ljetne dane uživamo u sunašcima njezinih cvjetova i prisjetimo se množine priča, vjerovanja i istraživanja koja su se isplela oko jedne tako obične biljke. Kakvih onda još sve čuda ima u svijetu oko nas!

 

Autor teksta: Antun Alegro