Borovica – Juniperus communis L. (Cupressaceae)
Ulazimo sve dublje u jesen. Topla je i više nalik ljetu, no vegetacija se ipak drži starih ritmova. Sve je manje biljaka koje cvatu, plodovi zriju, a lišće žuti i pomalo pada tako da listopad još uvijek opravdava svoje ime. To nam govori da temperatura nije jedini faktor na koji biljke reagiraju kako bi se spremile za zimu. Važno je i skraćivanje dana koje kod mnogih listopadnih vrsta dovede do promjene boje i odbacivanja lišća bez obzira na visoke temperature. Jesen je dobro vrijeme da obratimo pažnju na one vrste koje kao da ne mare za izmjenu godišnjih doba i uvijek su manje-više iste. Takve su i sve naše autohtone golosjemenjače igličastih listova koji su razvili niz drugačijih prilagodbi i strategija za prezimljavanje, pa nema potrebe da ih biljka odbaci. Cijena toga je znatno sporiji način života u odnosu na evolucijski modernija bjelogorična stabla. Među tim igličavcima na kojima jedva da zamjećujemo neke promjene je i obična borovica. Ona pripada porodici čempresa (Cupressaceae) koja je s nekih 130 vrsta unutar svijeta golosjemenjača izrazito velika porodica. Oko polovice pripadnika te porodice pripada borovicama, odnosno rodu Juniperus, s čime je uz borove i jele jedan od najvećih živućih klanova golosjemenjača. Toj porodici pripada i najveće drveće na svijetu – sekvoje (Sequoiadendron giganteum i Sequoia sempervirens) iz kalifornijskih šuma, a tu je i živi fosil Metasequoia glyptostroboides koja je bila poznata samo iz fosilnih nalaza dok 1941. u kineskoj pokrajini Hubei nisu pronađeni živi primjerci, što je bilo jedno od najvećih botaničkih čuda 20. stoljeća. Naša borovica je također rekorder, ne po veličini ili skrovitom životu, nego po području svoje rasprostranjenosti. Može ju se smatrati najšire rasprostranjenom grmolikom vrstom na svijetu. Areal joj se pruža čitavom Europom, sjevernom Afrikom, Sjevernom Amerikom i vantropskim područjima Azije. Mesnati, bobičasti češeri su još jedna njezina osobitost koju dijeli s ostalim članovima roda Juniperus. Ostale igličaste golosjemenjače imaju mahom drvenaste češere. Oni mogu biti veliki ili mali i različitih oblika, ali su uvijek drvenasti i tome odgovarajućih smeđih tonova.
Borovica pripada golosjemenjačama, skupini koje je revolucionirala biljni svijet time što je oplodnju učinila neovisnom o vodi iz okoliša. To su uspjele izumom peludnih zrnaca u kojima se dobro zaštićene kriju po dvije muške gamete. Peludna zrna se vrlo uspješno i na velike udaljenosti rasprostranjuju zrakom i time su golosjemenjače u punom smislu postale prave kopnene biljke. Prije njih su papratnjače već iznašle dobra pokrovna tkiva, vrlo funkcionalni provodni sustav i drvenastu građu, sve značajke koje uvelike olakšavaju život na kopnu, ali da bi spermatozoid doplivao do jajne stanice uvijek mu je trebala (i danas mu treba) bar mala količina vode u okolišu. To je bila veza s vodenim precima koju su biljke najteže prekinule. Najstarije golosjemenjače pojavile su se još u paleozoiku, u donjem permu prije nekih 270 milijuna godina, no njihovo pravo vrijeme kada su dosegle vrhunac raznolikosti i dominirale u vegetaciji Zemlje bio je mezozoik. Od nekadašnjih možda i nekoliko stotina tisuća vrsta danas na Zemlji živi njih svega 800-900 i sve ih možemo smatrati reliktima. U za golosjemenjače zlatno doba mezozoika, u juri, pojavila se i porodica čempresa, što zaključujemo na temelju fosilnog nalaza češera starog 170 milijuna godina pronađenog na zapadnoškotskom otoku Skye.
Obična borovica vazdazeleni je grm kojeg kod nas nalazimo najčešće ne puno višeg od dva metra, no može doseći visinu od 3-5 m. Zabilježeni su i stari divovi visoki do 12 metara. Raste vrlo sporo i može doživjeti starost od 800-900 godina. Grm je izrazito pikav i bodljav zbog oštrih šilastih listova koji se po tri nalaze u pršljenu tako da na granama strše na sve strane, pa kako god da im pokušamo prići sigurno ćemo se nabosti. Tako bodljava i narogušena može djelovati samodostatno i prgavo, no zapravo je slabo konkurentna vrsta. Njezinom opstanku uvelike pomažu ovce i koze koje pasu i brste mekšu, ali i brže rastuću konkurenciju. Kako se slobodna ispaša uglavnom izgubila iz Europe, tako su i nekadašnji pašnjaci počeli zarastati u šikare, a takvo gusto društvo običnoj borovici nikako ne odgovara (s našom primorskom šmrikom priča je drugačija). Zato je u mnogim europskim državama dospjela na liste ugroženih vrsta. Inače je ona nezahtjevna vrsta po mogućnosti toplijih staništa i hranjivima siromašnih, propusnih i suhih tala.
Kako je već spomenuto jedna od neobičnosti borovica unutar svijeta iglićavaca je stvaranje mesnatih bobičastih češera umjesto uobičajenih drvenastih. U početku ih čine tri plodne ljuske na kojima otvoreno leži po jedan sjemeni zametak kako je to već karakteristično za golosjemenjače. Međutim, nakon oprašivanja plodne ljuske svojim rubovima počinju međusobno srastati i zatvarati mlade sjemenke unutar sebe. Pritom rastu, postaju mesnate i mijenjaju boju iz zelene u tamnomodru do gotovo crnu, a po površini ih prekrije fini, sivkasti voštani prah. Mjesto srastanja ostane očuvano na vrhu češerčića u obliku trokrake zvijezde između čijih krakova se naziru tri mala šiljka, nekadašnja vrha plodnih ljusaka. Postanu nalik bobicama ne većim od zrna graška, pa ih nazivamo bobičastim češerima. Iako zvuči jednostavno, dugotrajno je. Od oprašivanja do zrelog bobičastog češera potrebne su dvije godine, ponekad i tri. Slično je i s češerima bora. Golosjemenjače su drevna skupina navikla na spori ritam života što ih često čini slabije konkurentnim u odnosu na novopridošle i brže živuće kritosjemenjače. One su poput ostataka stare aristokracije koja pokušava održati stari način života u svijetu u kojem dominira menadžerska jurnjava. Kao pravi aristokrat borovica ima i svog batlera zaduženog za rasprostranjivanje bobičastih češera. To je drozd bravenjak (Turdus pilaris) kojemu su oni omiljena hrana, pa mesnate ovoje probavi, a sjemenke opskrbljene dozom gnojiva ostavlja gdje ga već ptičji putevi odvedu. Nije on jedina ptičja vrsta zainteresirana za njih. Društvo mu čini četrdesetak drugih vrsta ptica i dvadesetak vrsta sisavaca. Gusti i bodljasti grmovi borovice pružaju pticama k tome i odličan zaklon. Pelud iz muških cvjetova mnogim je kukcima ukusna hrana, a nekima poput ličinki metalik zelenog kornjaša Lamprodila festiva draža su mekana tkiva s unutrašnje strane kore, pa buše tunele i uzrokuju odumiranje grana ili cijelih grmova.
Borovica je od pradavnih vremena zanimljiva i ljudima. Sva oštra, bodljava i nakostriješena počela se smatrati odličnim sredstvom protiv zlih duhova, demona, vještica i ostalih đavoljih bića. Za to je bilo dovoljno objesiti granu iznad ulaznih vrata, ugurati grančice u pukotine zidova ili ih samo držati u kući i štali. Lokalnih varijanti je obilje, što govori da se radi o vrlo starom vjerovanju koje je evoluiralo u mnogo smjerova. Izrazito djelotvornim se smatrao i dim, pa je borovica služila za kađenje. U jednom priručniku s početka 17. stoljeća o antidemonskom djelovanju borovnice možemo tako pročitati: Neki pripisuju ovom drvu i bobama takvo djelovanje da se kod začaranog, opsjednutog ili gdje već ima zlih duhova ovo drvo treba baciti na žeravicu i napraviti dim koji će uz Božju pomoć od čovjeka otjerati mnoga zla, đavolja djela, aveti i zle duhove. Kađenje borovicom ušlo je i u crkvenu upotrebu početkom srednjeg vijeka i kristijanizacije barbarskih naroda jer je tamjan postao rijetka i skupa roba koja je teško ili nikako stizala s Bliskog istoka. Mali problem je bio u tome što je to ipak poganska biljka, a prvi misionari su se svojski trudili da prekinu sve veze s poganskom tradicijom. Često i vrlo radikalno kako nam primjerice kazuje legenda o Sv. Bonifaciju koji je vlastoručno posjekao sveti germanski hrast. Stvar su spasili ožiljci srastanja plodnih listova vidljivih na vrhu češerčića u kojima su pobožne oči prepoznale male križiće, dakle izravan Kristov pečat. Uskoro se borovica potpuno pokrstila, pa je postala grm u koji se sakrila sveta obitelj pri bijegu u Egipat i drvo od kojeg je bio izrađen Kristov križ. Kako je linija između demona i bolesti bila tanka, dim borovice počeo se smatrati jednim od najboljih sredstava protiv kuge. Smatralo se da kugu uzrokuju loša isparenja, takozvane mijazme, pa je aromatičan dim borovice bio upravo odličan antidot za ta kužna isparenja. Drvo, grančice i bobice palili su se po trgovima, ulicama i domovima kroz duga stoljeća u kojima je kuga harala Europom. Naravno, nisu sve borovice jednako djelotvorne. Najbolja je ona ubrana na dan Sv. Roka (16. kolovoza), sveca zaštitnika protiv kuge. Prema legendi bio je pobožni liječnik koji se 1367. zaputio na hodočašće u Rim, ali se naišavši na oboljele od kuge počeo brinuti za njih tako da do Rima nije ni stigao. Obolio je i sam, a pas mu je svaki dan donosio kruh i lizao rane sve dok nije ozdravio. Ako se pak 14 bobica ubere dan ranije, dakle na Veliku Gospu, od njih se u božićnoj noći uz dosta peripetija može izraditi amulet koji štiti od epilepsije.
Borovica je i stara ljekovita biljka koja ima dugu povijest racionalne upotrebe mimo demonoloških problema. Spominje se već u staroegipatskom papirusu Ebers, napisanom oko 1550. g. pr. n. e o kojem je u ovim tekstovima već bilo riječi. Tu se preporuča kao diuretik i kod problema s mokraćnim putevima, za što se u fitoterapiji koristi i danas. Fascinantno je da se u istu svrhu upotrebljava preko 3.500 godina. Egipćani su je koristili i za kađenje, kao sastojak u antici poznatog kada kyphi, što je također tradicija koja će se zadržati tisućama godina kao što smo vidjeli. Hipokrat (460.-370. pr. n. e.) će ju preporučiti za zbrinjavanje rana, protiv nakupljanja vode u organizmu (dakle opet kao diuretik) i za olakšavanje menstruacije. Slično će ju upotrebljavati i Dioskurid (cca. 40.-90.), a nadodat će i njezinu upotrebu kod kašlja, bolova u želucu i ugriza divljih životinja. Svaki sljedeći autor će dodati još ponešto i tako njezin ugled kao ljekovite bilje kroz stoljeća postupno raste da će Hieronymus Bock, njemački botaničar i liječnik 1577. napisati: Sve u svemu in summa uopće nije moguće opisati sva djelovanja i vrline borovice. Francuski botaničar Pierre-Jean-Baptiste Chomel će 1712. još kraće napisati: Uvjerenje je mnogih da je borovica univerzalno ljekovito sredstvo. Istini za volju treba priznati da kod antičkih i ostalih starih autora nije uvijek moguće znati na koju točno od borovica misle prema današnjem shvaćanju vrsta jer se u arealu nalaze još vrste J. oxycedrus, J. macrocarpa i J. phoenicea.
Danas se bobičasti češeri borovice i dalje upotrebljavaju kao ljekoviti, prije svega zbog njihove sposobnosti da olakšaju probavu, ublaže grčeve i nadutost te potaknu tek. I dalje se upotrebljavaju kao diuretik i antiseptik kod upala mokraćnih puteva, no kako postoji mišljenje da bi neki od terepena koje sadrže mogli nadraživati i oštećivati bubrege ne preporuča se duža upotreba. No zato su kao začin bezopasni jer se koriste u količinama premalim da bi mogli izazvati eventualne probleme. Dobri su za začinjavanje teških mesnih jela, pogotovo divljači, a s druge strane odlično pašu i u kiseli kupus. Za njihov aromatičan okus najvećim dijelom su odgovorni terpeni. Najviše ima pinena koji im daje drvenastu aromu bora, zatim je tu limonen zadužen za citrusnu notu i geraniol za cvjetno slatkastu. Tu su još alfa-terpineol, terpineol i mircen koji ukupnu aromu upotpunjuju biljnim i ljutkastim notama.
Međutim, ako sažvačemo pokoji češerčić nećemo osjetiti samo aromatične note nego i slatkoću. Slatki su zbog šećera kojeg može biti i do 30%. To je invertni šećer, odnosno mješavina fruktoze i glukoze nastala cijepanjem molekula saharoze, našeg svakodnevnog kuhinjskog šećera. Šećeri su dragi i kvascima, a kako dobro znamo oni ih prerade u alkohol. Ljudi su čitavu priču odavno povezali i počeli koristiti bobice borovice za izradu alkoholnih pića. Kod nas u Gorskom kotaru i na Žumberku bit će to rakija brinjevača, jaka i aromatična koja će vam u rekordnom roku udariti u glavu. Služit će i za aromatiziranje pića u kojima je alkohol drugog porijekla, najčešeće žitnog. Tu su nizomeski jenever, belgijski piquet i danski aquavit, te naravno britanski i globalno poznati gin. Sva ta pića svoj postanak duguju samostanskoj medicini koja je još negdje u 13. stoljeću proizvela prve napitke koji su se u početku koristili kao ljekarije, ali su ulazili u opću upotrebu kako se sve bolje svladavala vještina destilacije i izrada sve boljih destilacijskih uređaja. Gin nije britanski izum, nastao je početkom 17. stoljeća po uzoru na uvozni nizozemski jenever. Ubrzo je postao sveprisutan, destilirao se svugdje i iz svačega uključujući i sadržaj zahodskih jama, a pojačavao se također svačim, između ostalog i sumpornom kiselinom. Prošla su desetljeća natezanja, pokušaja zakonske regulacije, zabrana i njihovih ukidanja dok se gin nije upristojio te vratio žitaricama, borovici i ostalom aromatičnom bilju. Zadnjih godina je na valu obnovljene globalne popularnosti gina i u Hrvatskoj otvoreno više destilerija čiji su produkti daleko od britanskih sedamnaestostoljetnih otrova.
O običnoj borovici, njezinim podvrstama i srodnim vrstama bi se moglo još jako puno toga reći. No neka ovaj tekst bude poticaj za daljnja vlastita istraživanja u sve dužim večerima uz čašicu dobrog gina.
Autor teksta: Antun Alegro