Obična kurika – Euonymus europaeus L. (Celastraceae)
Kako su jeseni sve toplije, a mraz se javlja sve kasnije, tako i plodovi na stabalcima kurike ostaju duboko u jesen, iako zoriti počinju već u kolovozu. Ti zakašnjeli karminsko crveni plodovi s narančastim sjemenkama unose malo dobrodošlog šarenila u kratke i često tmurne kasnojesenske dane, pa je kurika svakako zaslužila biti biljkom mjeseca prosinca.
Obična kurika pripada porodici Celastraceae koja se pojavila prije više od 70 milijuna godina, a kako je rod kurika njezin jedini predstavnik u flori Hrvatske, otud i kurike kao hrvatski naziv porodice. Josip Schlosser i Ljudevit Vukotinović, pisci temeljnih florsitičkih djela u 19. stoljeću, koriste već zaboravljeni naziv gusičevine, a pojavljivao se i naziv klokočevine jer je klokoč (Staphyllea pinnata) nekad bio pribrajan toj porodici.
Rod kurika obuhvaća oko 130 (ili čak oko 200) vrsta rasprostranjenih uglavnom na sjevernoj hemisferi i sa središtem raznolikosti u istočnoj Aziji, na području Himalaje i istočne Indije. U Europi, pa tako i u Hrvatskoj žive tek tri vrste, širokolisna kurika (E. latifolius), bradavičasta kurika (E. verrucosus) i najšire rasprostranjena obična kurika (E. europaeus). Epitet u latinskom nazivu sretno je odabran jer dobro opisuje njezinu rasprostranjenost. Ona je biljka europskog flornog elementa i na istok joj se areal pruža do granice stepske zone. To je prava biljka zone europskih listopadnih i mješovitih šuma, osobito nizinskog i brežuljkastog pojasa. Osim u šumama nalazimo je i po šumskim rubovima, šikarama, uz putove i na zaraslim poljoprivrednim površinama, pa će u fitocenološkom smislu biti karakteristična vrsta za vegetacijske razrede Carpino-Fagetea sylvaticae i Crataego-Prunetea.
Obična kurika je grm ili stabalce visoko 3-6 m, a može doseći starost i od 70-ak godina. Prepoznatljiva je po nasuprotnim granama koje stoje gotovo okomito na stablo, te imaju uzdužna plutna odebljanja koja ih čine četverobridnim. Duguljasto jajasti nasuprotni listovi fino su pilastog ruba, u jesen se prvo oboje žuto, a zatim vatreno crveno. Paštitasti cvatovi razvijaju se u pazušcima listova, a čini ih 3-9 neupadljivih, najčešće tetramernih, žućkasto-zelenih cvjetova. Međutim, s obzirom na svoju veličinu ti cvjetovi imaju velike diskoidne nektarije koji obilno luče nektar. On privlači mnoge dvokrilce i mrave koji su time i glavni oprašivači. Iz cvjetova se razvijaju plodovi tobolci koji su dubokim brazdama podijeljeni u četiri režnja. Krajem ljeta dobivaju prepoznatljivu i uočljivu, intenzivnu karminsku boju. Plod puca tako da se otvore četiri zaklopca, a tada iz njega provire četiri jarko narančaste sjemenke. Narančast je zapravo mesnati sjemeni ovoj ili arilus koji potpuno obavija bijelu sjemenku koja podsjeća na sićušno zrno graha.
Ti plodovi sa sjemenkama su ujedno i glavni razlog otrovnosti biljke, iako su otrovni svi njeni dijelovi, ali s manjom količinom otrovnih tvari. Koliko je poznato, do tri ploda još ne izazivaju simptome, a njih 30-ak već može biti smrtna doza za odraslog čovjeka. Kod djece već 3-4 ploda mogu izazvati simptome trovanja. Neobično je što simptomi nastupaju tek 10-18 sati nakon što su se plodovi pojeli, tako da to lako može zavesti na krivi trag. Razvije se mučnina, grčevi, jaki i često krvavi proljev, poremećaji cirkulacije i osobito poremećaji u radu srca kao što su aritmija i tahikardija (do 150 otkucaja u minuti), zatim paraliza žvačnih mišića, oštećenja jetre i bubrega, koma i konačno smrt. Glavne toksične tvari su srčani glikozidi, kardenolidi, kao što su evonozid, evobiozid i evomonozid. Oni inhibiraju natrijevo-kalijeve ATPaze, odnosno ionske pumpe u membranama mišićnih vlakana srčanog mišića i time onemogućuju njegov normalan rad. Druga grupa toksičnih spojeva su alkaloidi među kojima najviše ima evonina, a oni su pak citotoksični.
Iako toksične za ljude, sjemenke su omiljena hrana mnogim pticama. One gutaju čitave sjemenke, probave sočni arilus, a neoštećenu sjemenku izbace s izmetom. Sjemenke osobito vole crvendaći, zatim drozdovi, brgljezi, svrake i mnoge druge vrste. U srednjoj Europi su zabilježene čak 24 vrste ptica koje se njima hrane. Kada se na to doda 21 vrsta kukaca koje se hrane na kuriki, prije svega nektarom i 15 vrsta sisavaca koji se hrane listovima, izdancima i plodovima, među kojima se ističu šumska voluharica i šumski miš, tada vidimo da je ekološko značenje kurike veliko te da ona ima svoje važno i čvrsto mjesto u ekosustavu. Zato bi ju bilo lijepo češće saditi kao ukrasnu vrstu jer time pomažemo živom svijetu u urbanom okolišu. U kulturi postoje i različite druge alohtone vrste kurika, no one za domaći životinjski svijet nisu ni izdaleka toliko značajne. Uzgoj domaćih biljnih vrsta kao ukrasnih dobra je praksa kojom čuvamo bioraznolikost pomažući mnogim vrstama vezanim uz te biljke.
Otrovnost biljke ljudi su davno prepoznali. Već Teofrast piše da joj cvjetovi mirišu po smrti, a i sam grčki naziv Euonymus bi se mogao prevesti kao „dobrog imena“ ili „dobrog glasa“, što je čest običaj kod starih Grka da se otrovne biljke nazivaju suprotnim svojstvima, kako ih se ne bi izazivalo ističući njihovu otrovnost. Biljka se rijetko koristila kao ljekovita i rijetko se spominje u djelima o ljekovitom bilju i medicini. Jedna od izuzetaka je Hildegard von Bingen (1098-1179), osebujna osoba njemačkog srednjovjekovlja, mističarka, propovjednica, glazbenica i poznavateljica ljekovitog bilja. Ona kaže da kurika donosi velikodušnost i sreću, te da je njen pepeo kuhan u vinu dobar kod bolova slezene. Realniji je redovnik Caesarius von Milendonk koji 1240. piše da su sjemeke kurike dobre protiv gamadi. U njegovo vrijeme bio je to uobičajeni način upotrebe kurike. Sjemenke su se mljele u prah koji se posipao po kosi ili odjeći protiv uši i buha ili se taj prah miješao s maslacem i raženim brašnom, a tako dobivena krema se utrljavala u kosu i kožu protiv uši i svraba. Iz sjemenki se prešalo ulje koje se koristilo u slične svrhe ili se od njega radila pomada za rane. Iako se prema sadržaju bioaktivnih tvari može očekivati diuretičko, holagogno i prije svega djelovanje na srce slično onom digitalisa, biljka se zbog otrovnosti ne koristi u fitoterapiji.
S druge strane, drvo kurike je čvrsto i žilavo, žućkaste boje, pa je služilo za tokarenje i rezbarenje različitih predmeta kao što su šahovske ploče, svirale za orgulje, čavli za cipele i osobito vretena. Jedno takvo izrađeno je još prije 8000 g. u Grčkoj, a i engleski naziv spindle tree jasno govori o takvoj upotrebi. Neki će reći da je baš od kurike bilo izrađeno vreteno na koje se ubola Trnoružica, no postoje i suprotna mišljenja prema kojima je to vreteno bilo od gloga. Tu su dakle potrebna daljnja istraživanja i modeliranja. Svojstva drva odlično opisuje i slovenski naziv trdoleska u kojem su spojeni tvrdoća kurike i elastičnost lijeske. Postoji još jedan hrvatski naziv, biskupska kapa, što odgovara njemačkom Pfaffenhütchen, a odnosi se na izgled ploda koji sa svoja četiri crvena režnja podsjeća na biret, kardinalsko pokrivalo za glavu. Još jedan par hrvatsko-njemačkih naziva su popova jaja odnosno Pfaffenhödchen čime se aludiralo na dvostruki moral svećenstva i prilično ležerno pridržavanje celibata.
Kad se sljedeći put razveselite jarkim bojama plodova i sjemenki kurike, razmislite ne bi li ju negdje mogli posaditi kao ukrasnu, time pomoći nizu životinja i sačuvati dio europske tradicije.
Autor teksta: Antun Alegro