Biljka mjeseca

 

Žuta imela ili ljepak – Loranthus europaeus L. (Loranthaceae)

Nihil habent Druides (ita suos appellant magos) visco, et arbore, in qua gignatur, si modo sit robur, sacratius…

Gaius Plinius Caecilius Secundus maior (Naturalis historiae, Liber XVI)

Zašto žuta imela kad je bijela (Viscum album L.) ultimativni dio suvremene globalne božićno-novogodišnje potrošačke ikonografije? S jedne strane baš zato, a s druge što to možda uopće nije trebala biti bijela, nego zanemarena i mnogima nepoznata žuta ili hrastova imela, koju još nazivamo ljepak jer se od njezinih boba spravljalo ljepilo za hvatanje ptica.

Obje vrste su poluparazitske, iz ksilema domaćina uzimaju vodu s otopljenim mineralnim tvarima dok fotosintezu obavljaju same. Drugim riječima, piju na tuđi račun, ali se hrane na vlastiti. Nekad su bile zajedno u porodici Loranthaceae, a zatim je rod Viscum preseljen u samostalnu porodicu Viscaceae koja je zatim priključena većoj porodici Santalaceae. Obje su ostale unutar istog reda Santalales. Tako su nekadašnje sestrične postale polusestrične koje se ne razlikuju samo po izgledu nego i po porijeklu. Rod Viscum je velik, čini ga, ovisno o pristupu, do stotinjak vrsta rasprostranjenih od Europe, preko Afrike i Azije, pa sve do Australije. Nasuprot tomu rod Loranthus je sa svega desetak vrsta puno ekskluzivniji i ne napušta euroazijski prostor, s time da većina vrsta živi u Kini. Čitava porodica Loranthaceae je uglavnom tropska, pa se i naša žuta imela može smatrati tercijarnim reliktom, odnosno vrstom koja je ostatak stare predledenodobske flore kada je u Europi vladala suptropska klima. To da današnjom europskom klimom nije osobito oduševljena vidljivo je iz njezine rasprostranjenosti sa središtem na jugoistoku kontinenta. Sjeverno od Alpa pojavljuje se vrlo rijetko, a na sjeverozapad dosiže najdalje do Saske. Dalje na zapadu je nema, uključujući i Britansko otočje. Bijela imela je pak klimatski znatno manje izbirljiva i raste na širokom području od obala Atlantskog oceana duboko u azijsko kopno. Izbirljivija je s obzirom na domadare tako da se diferencirala u tri podvrse. Tipična podvrsta subsp. album parazitira na bjelogoričnom drveću, prije svega na topolama i jabukama, rjeđe na ostalim voćkama te na glogu, vrbama, lipama, bagremu, brezi, javoru i vrlo rijetko na hrastu. Zatim su tu subsp. abietis koja preferira jele i vrlo nerado dolazi na smrekama te subsp. austriacum koja parazitira na borovima i kod nas je najrjeđa. Žuta je imela dosljedno izbirljivija i po pitanju domadara tako da se specijalizirala za porodicu bukvi (Fagaceae), a unutar nje osobito na hrastove i to ne na sve. Najdraži su joj medunac i cer, znatno manje kitnjak i lužnjak, u južnom dijelu areala u obzir dolazi i pitomi kesten dok bukvu nastoji izbjeći ako je ikako moguće. Još jedna dobro uočljiva razlika među njima je vazdazelenost bijele i listopadnost žute imele.

Sada kad to sve znamo možemo se vratiti božićnoj ikonografiji. Ono što je uvelike rasplamsalo maštu i obilježilo kulturnu povijest imele je ono što o njoj piše Plinije Stariji u 16. knjizi svoje Naturalis Historiae. On nam tu priča kako galskim druidima („tako se naime nazivaju njihovi čarobnjaci“) ništa nije svetije od imele i stabla na kojem raste („naime ako je to hrast“), pa ju šestog dana nakon mladog mjeseca ubiru zlatnim srpom odjeveni u bijele toge i pazeći da ni jedan djelić imele ne padne na tlo. Zatim kao žrtvu prinose dva bika, a od imele rade napitak koji sve životinje čini plodnima i liječi od svih bolesti. Priča je planetarno poznata ne toliko zbog čitanja antičkih autora koliko zbog čitanja stripova koji su Asteriksa i Obeliksa učinili najpoznatijim Galima svih vremena. S njima u društvu je Miraculix Getafix iliti Čudomiks, druid bijele brade koji zna tajnu spravljanja čudesnog imelinog napitka koji Gale čini nepobjedivim, a malo galsko selo nepokorenim otokom unutar moćnog Rimskog carstva. No vratimo se nekim detaljima Plinijeva teksta. Imela se ubire šestog dana mladog mjeseca jer je mjesec tada „već zadobio snagu“, pa je to „kod njih početak mjeseci i godine, a nakon 30 godina i novog vijeka (saeculum)“. Tu vidimo vezu s početkom nove godine, a tu simboliku će kasnije preuzeti stanovnici velikobritanskog otoka. Dalje se stvari kompliciraju. Naime, Plinije izričito napominje da u obzir dolazi jedino imela s hrasta i to više puta ponavlja. Znamo da bijela imela uglavnom ne raste na hrastovima, dok žuta na njima raste ako ikako može. Za čitavu priču je hrast vrlo važan i ne možemo ga olako zanemariti jer je on Galima sveto drvo, axis mundi, stablo koje povezuje podzemi, ovozemaljski i nebeski svijet. Sve što je na hrastu sveto je, a imela se smatra posebnim darom boga (Plinije ne precizira kojeg). Iz toga bi slijedilo da su Gali sabirali žutu imelu, a ne bijelu. Tomu u prilog ide i izgled njezinih plodova jer žute bobe u goloj zimskoj krošnji blistaju poput malih sunašaca, a kako je imela vezana uz početak nove godine, odnosno zimski solsticij, simbolika bi trebala biti jasna. Mala sunašca u krošnji svetog hrasta najavljuju povratak velikog Sunca u novoj godini.

Kako su se, posebice u doba romantizma, počeli oživljavati stari običaji i tradicije, Englezi su iz starih izvora, pa tako i Plinija ponovno stvarali svoju vezu s druidima, no kako na Britanskom otočju žuta imela ne raste, oni su Plinijev Viscum odmah poistovjetili s autohtonom bijelom imelom. Do istih zaključaka su došle i učene filološko-botaničke bečke glave u devetnaestom stoljeću. No to da se stoljećima koristi kriva imela ni austrijsko-njemačkim krugovima nije dobro leglo. Oni se nisu toliko smatrali nasljednicima galskih druida koliko Rimskog carstva. Uostalom, austrijski je car nosio titulu svetog rimskog cara sve dok Napoleon nije natjerao Franza I. da ukine kako titulu tako i fiktivno Sveto Rimsko carstvo njemačke narodnosti. Taštini rimskih nasljednika koji su nekoliko desetljeća prije ostali bez svog rimskog carstva nije dobro legao ni ovaj majušni udarac krivo interpretacije jednog od najvažnijih rimskih pisaca, makar se radilo samo o božićnim ukrasima.

Kako svaka priča ima i drugu stranu tako je ima i ova o žutoj imeli kao svetoj druidskoj biljci. Najveći problem je što u današnjoj Francuskoj koja se smjestila na najvećem dijelu nekadašnje Galije žuta imela uopće ne raste. Naravno, to ne znači da nikad nije rasla jer se u međuvremenu dogodilo malo ledeno doba koje ju je toploljubnu možda poguralo prema toplijem jugoistoku. Francuzi su se pak želeći spasiti čast direktnih nasljednika Gala bacili u potragu za bijelom imelom na hrastovima. Potraga je urodila s 400 lokaliteta na kojima bijela imela zaista raste na hrastu, što bi značilo da na svakih 10.000 km2 šumske površine dolazi jedan hrast s bijelom imelom. Takva rijetkost ide u prilog druidskoj potrazi za nečim što je vrlo rijetko i iznimno, pa time i dar s neba.

Čitavu stvar komplicira i sam Plinije. On je, naime bio „geograf iz fotelje“. Osobno nije bio ni blizu Galije već je priču preuzeo iz stoljeće starog i u međuvremenu izgubljenog spisa grčkog polimata Posidonija. Tako da ni približno ne znamo što je Posidonije zaista napisao, a što i kako je preveo, interpretirao i doradio Plinije. Pomalo je sumnjivo što su i Rimljani ubirali imelu s grana hrastova pazeći da ne padne na tlo i zatim je stavljali na plahte i radili ljekarije protiv neplodnosti i raznih drugih bolesti. Moguće je da je Plinije dopunio grčki izvještaj o Keltima onim što je znao iz svoje okoline. Kako god, Rimljani su bili u kontaktu prvenstveno sa žutom imelom jer je čitav Italski poluotok bogat hrastom meduncem koji joj je jedan od najdražih domadara. Tamo rado raste i na pitomim kestenima koji su ljudima bili iznimno važni zbog jestivih plodova, pa su svakako morali doći u kontakt i sa žutom imelom.

Na koju god imelu da je Plinije mislio, bijela je postala dio božićno-novogodišnjih običaja u Velikoj Britaniji. S vremenom je njezina popularnost toliko rasla da su se prirodne populacije prorijedile ili čak lokalno istrijebile. Rješenje je bilo u uvozu, pa su u devetnaestom stoljeću i sve do početka prvog svjetskog rata brodovi natovareni imelom isplovljavali iz Francuske, noseći uglavnom bretanjske imele za potrebe engleskog Božića nezamislivog bez imelinog buketa obješenog o strop ili iznad vrata. Ljubljene ispod tog buketa je zamaskirano u romantičnu ljubav, a zapravo se nadovezuje na prizivanje plodnosti iz rimskih i galskih dana. Gustav Hegi (pisac nenadmašne Illustrierte Flora von Mitteleuropa) 1912. piše kao se zadnjih godina engleskom imelom počeo kititi i njemački Božić, osobito u velikim gradovima te da je ta moda u dijelovima sjeverne Njemačke već dovela do njezinog mjestimičnog istrebljenja.

Ipak, za svoj globalni pohod imela je prvo trebala stići do Amerike. Kako se globalna kultura amerikanizirala, tako je i imela osvajala Božić postajući kulturni parazit. Do nas je stigla 1990-ih zajedno s božićnom zvijezdom, božikovinom i, što nije oportuno priznati, adventskim vijencem koji je kod nas gotovo do dvijetisućitih bio uglavnom nepoznanica.

A da li je druidska imela s kojom je sve počelo bila bijela ili žuta sa sigurnošću vjerojatno nikad nećemo saznati. Zato bi možda bilo dobro postaviti pokus s grupama ljubitelja pod bijelom i žutom imelom te kontrolnom grupom bez ikakve imele, te vidjeti ima li statistički značajnih razlika u učestalosti ostvarenih želja s obzirom na vrstu imele.

Autor teksta: Antun Alegro

Autor fotografija: Marko Doboš