Smreka – Picea abies (L.) H. Karst (Pinaceae)
Prosinac je, započela je i klimatološka i astronomska zima, no krajolik ne izgleda kao na starim božićnim čestitkama, već je zaglavio negdje u kasnoj jeseni. Biljke reagiraju sporije nego što se klima mijenja, zato vegetacija uglavnom jest u zimskom mirovanju. Bar pri površnom pogledu jer ako se zagledamo malo detaljnije učit ćemo razne promjene i pomake u vegetacijskim ciklusima. No prosinac je i dalje dobro doba godine da se nastavimo baviti zimzelenim i vazdazelenim biljkama, a jedna od najprosinačkijih među njima je smreka vezana uz blagdansko okružje kraja godine. Ona je ono drvce koje najčešće kitimo kao božićni bor, jelu ili jelku, pa joj činimo nepravdu nazivajući je različitim imenima samo njezinim ne. Istini za volju kao božićno drvce ponekad će se naći i obična jela (Abies alba), sjevernoamerička srebrna smreka (Picea pungens) i sve češće kavkaska jela (Abies nordmanniana) zbog iglica koje se dugo zadržavaju. Sve su te vrste znatno skuplje od obične smreke, pa se shodno tome i znatno manje kupuju.
Obična smreka je vrsta široke rasprostranjenosti koja glavninu svog areala ima na sjeveru, u borealnom području Europe, a prema jugu se penje sve više u planine u potrazi za svježinom i vlagom koje ljeti u nizinama izostaju, a iz godine u godinu ih k tomu preplavljuju sve izrazitije suhe vrućine. Ona je vrsta tajgi, sjevernjačkih vazdazelenih (ariši su tu iznimka) crnogoričnih šuma koje danas čine najveće šumsko područje na zemlji pružajući se kroz sjeverne dijelove čitavog euroazijskog i sjevernoameričkog kopna, pa kažemo da su cirkumholoarktičke rasprostranjenosti. Naša smreka rasprostranjena je samo u europskom dijelu tog golemog prostora. Srodnici su joj brojni jer rod Picea obuhvaća 34 do 36 vrsta što je za svijet golosjemenjača kojih ukupno ima manje od tisuću velik broj. Središta raznolikosti roda su Daleki istok, planinsko područje Kine i Japana pod utjecajem oceanske i suboceanske klime te planinsko područje pacifičke obale Sjeverne Amerike. Mnoge vrste uzgajaju se kao ukrasne, pa se s njima možemo upoznati u parkovima i arboretumima, daleko od područja njihove prirodne rasprostranjenosti. U Europi je uz običnu smreku široke rasprostranjenosti autohtona još jedino Pančićeva omorika (Picea omorika), reliktna i stenoendemična vrsta kanjona Drine. Visoka i vitka, otporna na onečišćeni gradski zrak postala je omiljena ukrasna vrsta.
Naša smreka na sjeveru, u borealnoj zoni raste i u nizinama, da bi je u Harzu u Njemačkom sredogorju našli na visini do 1000 m, a dalje na jugu u Alpama sve do 2000 m što je i visinska granica šumske vegetacije, pa tu ne rastu kao uspravna, pravilna stabla, nego kao klekovina, to jest nisko, gusto, čvorasto grmlje. U Hrvatskoj koja je još južnije i još toplija, smreka bi se trebala povući još više u planine, samo što dovoljno visokih planina kod nas jednostavno nema. Zato kod nas neće biti ni jasno definiranog pojasa smrekovih šuma, što ne znači da ih uopće nema. Da bi shvatili njihovo pojavljivanje uz njeno sjevernjačko porijeklo na pameti moramo imati da je ona i majstorica preživljavanja koju neće pokolebati ni nedostatak tla i vode. Kad sve navedeno preklopimo razumjet ćemo zašto smrekove šume s jedne strane nalazimo u dolinama, uvalama, kotlinama, dragama, dolcima i ponikvama u kojima se sakuplja i dugo leži hladni zrak, pa govorimo o mrazištima. Nalazimo ju zatim na zasjenjenim, najčešće sjeveru okrenutim i strmim padinama goranskih planina i sjevernog Velebita. Te su padine mahom u pojasu bukovo-jelovih i pretplaninskih bukovih šuma, ali su zbog opisanih mikroklimatskih prilika ta staništa za bukvu i jelu preekstremna, pa ih zamjenjuje otpornija i u tim uvjetima konkurentnija smreka. Te smrekove šume možemo zamisliti kao krpasto rasprostranjene unutar pojasa bukovo-jelovih šuma na granici prema pretplaninskim šumama, pa bi ih pomalo nategnuto mogli promatrati kao rascijepani pojas smrekovih šuma koji se tu na južnom rubu svoje rasprostranjenosti najviše približio Sredozemlju. U višim i hladnijim središnjim Dinaridima Bosne i Hercegovine i Crne Gore smreka će opet činiti pravi visinski pojas. Na opisanim staništima, mrazištima i hladnim padinama smreka pronalazi odjek svojih sjevernih, borealnih staništa, pa će te šume kod nas predstavljati djeliće tajge koje možemo smatrati ostatkom ledenodobske vegetacije, a taj dojam će pojačati i mnoge sjevernjačke vrste mahovina i zeljastih biljaka koje u njima rastu.
S druge strane, pionirska i žilava narav omogućit će smreki da se nastani na strmim, ponekad gotovo okomitim padinama i liticama građenim od kamenih blokova u čijim pukotinama nalazi minimum tla i vode. To što u pukotinama nema vode ne znači da su ta područja bezvodna, nego da se voda brzo procjeđuje. Kako su ta staništa mahom u gorskom i pretplaninskom pojasu, sve do visine od 1300 m, klima je svježa, padaline su obilne, a magle česte. Smreka će zato vodu vrlo uspješno spremati u stare ksilemske elemente, odnosno u stare provodne žile koje više ne služe za aktivno provođenje vode već su preuzele spremišnu ulogu. Nadalje, smreka može primati vodu preko iglica i provoditi ju pedesetak centimetara u „obrnutom“ smjeru, od iglica prema deblu. Ponekad će takva staništa biti izložena jakoj buri, pa će tada stabalca smreke biti pravilno začešljana na jednu stranu. Pupovi okrenuti prema buri propadaju dok je onima sa suprotne strane za preživljavanje dovoljna i mala zavjetrina koju stvara stablo. Rezultat je prividni jednostrani i „uredni“ rast, dok se u stvarnosti radi o borbi za život na rubu izdržljivosti. Takva strma, kamenita i sura staništa obrasla smrekama nalazimo na sjevernom Velebitu, a pogotovo su impresivna ona u Hajdučkim i Rožanskim kukovima, kao i ona s kamenim stupovima na Bijelim i Samarskim stijenama u Kapelskom masivu.
I konačno, s treće strane smreka nije osjetljiva ni na trajnu vlagu u tlu, pa uspijeva i na močvarnim, cretnim staništima. Kako su cretovi kod nas jedan od najrjeđih tipova staništa, tako i cretnu sastojinu smreke imamo tek na jednom, površinom malom lokalitetu na rubu šume Štirovače u srednjem Velebitu.
Kad sve rečeno zbrojimo, smrekove šume kod nas možemo promatrati ili kao odjek sjevernjačkih tajgi ili kao ekološki rub mogućnosti pojavljivanja šumske vegetacije. Takvu otpornu, nezahtjevnu i prilagodljivu vrstu ljudi su prepoznali kao idealnu za stvaranje nasada i pošumljavanje. Idealnom ju čine i brzi rast te uspravni, nerazgranati stas. Kroz duga stoljeća drvo je bilo jedna od najvažnijih sirovina, ne samo u građevini, brodogradnji i za izradu najrazličitijih predmeta, već i za loženje. Sve peći, bilo za kuhanje, grijanje, taljenje ruda i stakla proždirale su ogromne površine šuma. Nedostatak drva mučio je već stare Grke koji su ga uvozili s Kavkaza, a zatim i Rimljane koji su ga dopremali s druge strane, iz Galije, današnje Francuske. Proces se nastavio da bi do kraja 18. stoljeća europske šume bile svedene na najmanju površinu ikad. Kad gledamo slike pejzaža iz doba romantizma na kojima su prikazane melankolične pustopoljine s pokojim čvorastim i iskrivljenim stablom, zapravo gledamo krajnje stadije degradacije nekadašnjih šuma. Kako je drvo i dalje bilo potrebno, a jednostavno ga više nije bilo, iz čiste nužde se javila ideja o pošumljavanju. Za sadnju je iz već spomenutih razloga odabrana smreka, a ne vrste koje su tu prethodno rasle. Posljedica toga je da danas čak do dvije trećine šumskog područja srednje Europe čini smreka, a prirodno tu uopće ne bi rasla. U međuvremenu se pritisak na šume počeo smanjivati jer za pokretanje novoizumljenog parnog stroja drvo nije dovoljno kalorično, pa je trebalo koristiti ugljen, a u čeličanama iz istog razloga koks. Zatim su u upotrebu ušli plin i nafta, tako da bi se moglo reći da je industrijska revolucija s erom fosilnih goriva donijela olakšanje za šume. Nažalost, stvorila je i niz novih problema od kojih će efekt staklenika i klimatske promjene biti direktna posljedica izgaranja fosilnih goriva, što će i te kako utjecati na šume… Područje Hrvatske, kao i većine Balkana bilo je uglavnom pošteđeno te dugotrajne i intenzivne deforestacije (s izuzetkom priobalja) jer je bilo relativno rijetko naseljeno, pogotovo brdska i gorska područja, pa nije bilo ni potrebe za nekom značajnijom sadnjom smreke kako se to događalo već od Slovenije, pa dalje prema srednjoj Europi. Nije se tu toliko radilo o mudrosti šumarske struke koja je davno prepoznala prednosti uzgoja šuma prirodnog sastava koliko o pukom siromaštvu koje je prvo poštedilo šume, a zatim onemogućilo intenzivnu sadnju smreke. Na kraju je sve sretno završilo jer se danas možemo pohvaliti prirodnim i ekološki raznolikim smrekovim šumama na južnom rubu njezine rasprostranjenosti od kojih neke sastojine možemo smatrati prašumskim poput one u Smrčevim dolinama na sjevernom Velebitu.
U nepovoljnim uvjetima smreka raste polako. Na stabalcu jedva višem od metra i promjera jedva većeg od desetak centimetara koje raste u gorskom pojasu u zasjeni visokih stabala možemo izbrojiti i preko 100 godova. Dakle u društvu smo stogodišnjeg patuljka. Međutim, ako se šumski sklop otvori i do patuljka dopre više svjetla sljedećih godina on može ozbiljno potegnuti s rastom i zauzeti ispražnjeno mjesto u sloju visokog drveća. Smreke bez problema dožive starost od 300 godina, često i koju stotinu više, pogotovo ako rastu u hladnim gorskim uvjetima. Drvo takvih spororastućih smreka može dobiti iznimna rezonantna svojstva, koja do danas nije uspio zamijeniti ni jedan umjetni materijal. Takvoj smrekovini možemo zahvaliti na remek djelima graditelja gudačkih instrumenata iz Cremone među kojima se kao najveći majstor graditelj ističe Antonio Stradivari (1664.-1737.). Tu su još Nicolò Amati (1596.-1684.) i Giuseppe Guarneri del Gesù (1698.-1744.), kao i ostali članovi tih obitelji. Do danas je ostalo nedostižno napraviti instrument jednake kvalitete, snage i jasnoće zvuka. Kako bi se otkrila njihova tajna istraživalo se sve što se istraživati moglo, od tehnika gradnje do sastava lakova, ljepila i kitova koje su stari majstori koristili. Ali čini se da neke posebne tajne nema. S jedne strane radi se o zanatskoj vještini i inovativnosti majstora, a s druge o vrhunskom rezonantnom drvu smreke, „pjevajućim smrekama“ zvanim cantori koje su prepoznavane po jasnom zvuku koji su ispuštale kad su se sudarale s drugim trupcima koji su se u zimskim mjesecima po ledu obrušavali s alpskih padina u nizinu. Nakon toga slijedilo je pažljivo i dugotrajno lupkanje, kuckanje i osluškivanje, pa pregled drva koje je moralo imati pravilne, paralelne i vrlo uske godove bez ikakvih čvorova i kvrga. Nakon toga slijedilo je višegodišnje ili čak višedesetljetno sušenje. Koliko je vrhunsko drvo bilo cijenjeno govori činjenica da su od drva istog stabla violine izradila čak tri majstora – Giuseppe Guarneri del Gesù u Cremoni (1744.), Sanctus Seraphin u Veneciji (1746.) i José Conterras u Madridu (1767.). Nadalje, istraživanja su pokazala da je Andrea Amati čak 13 violina i violončela izradio od drva istog stabla. Rekord ipak drži Antonio Stradivari koji je u razdoblju od 1695. do 1705. izgradio čak 14 instrumenata od drva iste smreke. Očito su se majstori opskrbljivali solidnim zalihama drva kad bi naišli na idealan trupac. Violine su se izrađivale od više vrsta drva, ali je za rezonanciju ključni, gornji dio tijela violine morao biti od smrekovine.
Koja je tajna tih pjevajućih stabala? Čini se da bar dio odgovora leži u smolnim kanalima – smolenicama koje moraju biti vrlo uske i pravilno se protezati duž drva. Ako se takvo drvo pravilno osuši ti kanali postaju šuplji što omogućuje zraku da u njima vibrira kao u majušnim sviralama orgulja. Provođenju zvuka doprinosi i na stjenkama tih kanala kristalizirana smola. Da bi rezonantna svojstva drva bila vrhunska, stablo mora imati promjer od bar 60 centimetara, što smreke obično dosižu u dobi od 150 do 200 godina. A da bi se zvuk mogao optimalno širiti svega nekoliko milimetara debelim stjenkama tijela violine drvo mora imati veliku gustoću koja se postiže polaganim i ravnomjernim rastom na višim nadmorskim visinama, najčešće na sjevernim padinama. Stablo se mora posjeći zimi kad su šećeri već ulančani u škrob što drvo čini otpornijim. Smreke k tome moraju rasti u klimatskim uvjetima koji su godinama stabilni i neoptimalni za rast smreke jer što su godovi pravilniji i uži, time će rezonantna svojstva drva biti bolja. Čini se da je kvaliteti drva doprinijelo i malo ledeno doba, razdoblje relativne hladnoće koje je u Europi potrajalo negdje od 15. stoljeća, pa sve do 1880-ih. U godinama od 1645. do 1715. zbog smanjene sunčeve aktivnosti bilo je osobito hladno (Maunderov minimum nazvan u čast engleskog astronoma Edwarda Maundera). To je upravo razdoblje iz kojeg potječe drvo iz kojeg su izgrađeni najbolji instrumenti svih vremena. Što će reći da u današnjim uvjetima klimatskih promjena koje vode sve višim temperaturama i sve izrazitijim ekstremima smreke više ne mogu rasti tako da stvaraju vrhunsko rezonantno drvo.
Stradivari je koristio isključivo drvo smreka iz šume Paneveggio u Trentinu, dakle na području istočnih Alpa. A to područje je u listopadu 2018. poharala strašna oluja s brzinama vjetra do 200 kilometara na sat koja je izvalila više desetaka tisuća hektara šuma. Računa se da su se u razdoblju od 1970. do 2010. u Europi udvostručile vjetroizvale stabala. Njima je posebno sklona smreka jer načelno ima plitak, tanjurast korijenski sustav. Ako se k tome doda stres prouzročen dugotrajnim ljetnim sušama kojeg više ne može kompenzirati u deblu pohranjenom vodom jasno je da klimatske promjene smreke i te kako ugrožavaju. Stabla koja su iscrpljena sušom imaju manje tlakove u provodnim žilama, a u takvo stablo lakše prodiru potkornjaci koji od početka ovog stoljeća nanose znatne štete smrekovim sastojinama kod nas.
Pogledajmo još malo veselije teme. Vazdazeleno drveće ističe se u zimskom krajoliku, pa ne čudi što je većina vrsta postala simbolom životne snage, izdržljivosti, obnove i vječnosti života. Smreka, pogotovo ako raste na otvorenom ima geometrijski gotovo savršenu konstrukciju koju čini uspravno, nerazgranato deblo iz kojeg pršljenasto izrastaju grane prvog reda koje se skraćuju prema vrhu stabla dajući mu pravilan stožast ili piramidalan izgled. One nose grane drugog reda i tako dalje negdje do četvrtog reda. Iglice su također vrlo pravilno spiralno raspoređene duž grana. Stoga je gotovo pa očekivano da je smreka postala simbolom života i plodnosti među germanskim plemenima sjevera. Pretkršćanske europske religije štovale su stabla. Dovoljno je prisjetiti se keltskih svetih hrastova, nordijskog jasena yggdrasila koji je axis mundi, slavenskih lipa itd. Kako je Rimsko Carstvo postalo kršćansko i Crkva dio establišmenta, tako je sve teže podnosila konkurenciju drugih religija. Na tom tragu će car Teodozije (347.-395.) zabraniti kićenje i štovanje stabala kao uostalom i sve nekršćanske religije, čime će završiti formalnu religijsku tranziciju Carstva. Međutim, što se živjelo dalje od centara Rima i Konstantinopola stara vjerovanja su lakše preživljavala, često i pod vrlo tankom glazurom kršćanstva. Tako je bilo i sa smrekom u germanskim zemljama. Zadržala je svoja simbolička značenja života, plodnosti i obnove. No nekog raširenijeg običaja da se zimi unosi u domove i kiti nije bilo do 15. stoljeća ili bar nemamo pisanih tragova za to. Nešto kasnije će tom običaju pogodovati pojava protestantizma koji zazire od uobičajene katoličke ikonografije, pa tako i postavljanja jaslica s mnoštvom figura. Običaj kićenja božićne smreke proširit će se i među Francuze u Alzasu gdje su stoljećima živjeli s Nijemcima u mješavini kultura. Crkva taj novi običaj doživljava kao prodor paganizma o čemu nam svjedoče žučljive propovijedi Geilera von Kayserberga (1445.-1510.), katedralnog propovjednika u Strasbourgu.
Protestantskim krugovima katoličke propovjedi bile su zanimljive jedino kao predmet sprdnje, pa se običaj kićenja božićne smreke polako širi i do 19. stoljeća postaje uobičajen u plemićkim i dobrostojećim građanskim kućama. Otud dolazi u naše krajeve. Za to su zaslužne dvije udaje s kojima uz mladenke u prijestolnicu stižu i novi običaji. Tako prvo božićno drvce u Habsburškoj monarhiji 1814. kiti Franziska (Fanny) von Arnstein, po rođenju bogata berlinska Židovka, strastvena sljedbenica ideja prosvjetiteljstva i filantropkinja koja je u Beču držala ugledan literarni salon koji je okupljao ljude s dvora, pisce, novinare, političare, i ostalu bečku elitu. Njezina biografkinja Hilde Spiel piše: Kod Arnsteinovih je prekjučer bila vrlo dobro posjećena proslava božićnog ili Isusovog drva. Tamo su bili državni kancelar Hardenberg, državni savjetnici Jordan i Hoffman, knez Radziwiłł, gospodin Bartholdy i sva obiteljska rodbina. Svi pozvani dobili su poklone ili uspomene s drva. Po berlinskim običajima pjevale su se zabavne pjesme.. Knez Hardenberg se neizmjerno zabavljao.
Druga udaja dogodila se u samoj carskoj kući Habsburg. Nadvojvoda Karl se 1815. sa svoje 44 godine odlučio oženiti nakon vrlo uspješne vojne karijere u napoleonskim ratovima. Njegova odabranica bila je osamnaestogodišnja njemačka princeza Henriette von Nassau-Weilburg, po vjeroispovijesti kalvinistica koja zbog udaje u rigidno katoličku carsku kuću nije htjela odustati od svoje vjere. Carska obitelj zbog Karla, pobjednika bitke kod Aspern-Esslinga radi iznimku i dopušta mješoviti brak, jedini ikad u carskoj kući. Brak je bez obzira ne razliku u godinama i vjeri bio vrlo uspješan. Godinu dana nakon vjenčanja Henriette kiti božićnu smrekicu sa dvanaest svjećica za svoju novorođenu kćer. Taj običaj donosi iz svog rodnog Porajnja gdje je bio uobičajen među protestantima kao protuteža katoličkim jaslicama.
Naravno da se to što se za Božić događalo u uglednoj kući Arnstein i carskoj obitelji počelo kopirati i imitirati među bečkim građanstvom i zatim dalje po Carstvu. I tako je u drugoj polovici 19. stoljeća običaj kićenja božićnog drvca stigao i do malobrojnog građanstva na području današnje Hrvatske, jednog od najzaostalijih dijelova Monarhije. Crkva shvaća da je borba protiv tog novog običaja uzaludna i polako ga prihvaća, pa okićena stabla smreke postaju dio crkvenog božićnog inventara. No da je središnjica još dugo bila suspektna prema tom pogansko-protestantskom običaju (a ne znaš što je gore) govori to da je prva božićna smreka na Trgu Sv. Petra u Vatikanu postavljena tek 1982.
Bračnim putevima taj običaj stiže također u Englesku i Francusku. U Englesku ga je donio princ Albert, muž kraljice Viktorije, inače Nijemac iz kuće Saxe-Coburg und Gotha koji je 1848. inicirao prvo kićenje bora u kraljevskoj obitelji. U Francusku je pak običaj donijela Helena von Mecklenburg-Schwerin koja je 1837. udajom za Ferdinanda Philippea vojvodu od Orelansa, sina Luisa Philippea I. postala francuska krunska princeza. I tako se zahvaljujući nekoliko međusobno nepovezanih brakova iz prve polovice 19. stoljeća običaj kićenja božićne smreke proširio cijelom Europom te se prastari običaj koji je prije gotovo tisućljeća i pol zabranio car Teodozije ponovno vratio.
Sve nam to govori da su simbolička značenja fluidna, da se mijenjaju i prilagođavaju različitim vremenima i društvenim prilikama te da su ljudi ti koji ih ispunjavaju sadržajem i daju im smisao. Sva su dobra i prihvatljiva dok šire ideje radosti, mira, zajedništva i vjere u život izrazila to kroz simboliku vazdazelenih stabala, vjere u božansko utjelovljenje ili potrošačku groznicu. Mi smo ti koji stvaraju priče i biramo one koje nam odgovaraju, a granicu naše slobode predstavlja granica slobode drugog i odgovornost prema svijetu u kojem živimo.
.
Autor teksta: Antun Alegro