Šumska ciklama – Cyclamen purpurascens Mill. (Primulaceae)
Tam sunce je trusilo zlato
Čez listje na preprut i na me,
Iz luga su lukale guste
Dišeće črlene ciklame.
Ciklame, krvave ciklame,
Da broja ni moći im znati,
Tak puno, da čoveku čisto
I smililo nakel se stati…
Dragutin Domjanić, Ciklame, krvave ciklame…
S rujnom se vraćamo porodici jaglaca. U ožujku nam je obični jaglac navijestio modrinu proljetnog neba i početak vegetacijske sezone, a sada nam ciklama obazrivo daje do znanja da se bliži kraj ljeta i vegetacijske sezone. Dok su dani još topli i sunčani te se čini da se ljeto još trajati i trajati odnekud nas dosegne slatkasto opojni miris ciklama dajući nam do znanja da je sve prolazno i da ljeto izmiče ma što se nama činilo. Prvi dašak mirisa ciklama je i onaj prvi sjetni trenutak kasnog ljeta koji nam govori da će dani biti kraći, jutra maglena, večeri svježije te da nam slijedi povratak uobičajenim obavezama. Nekad mi je to bio miris početka škole, danas ponovnih birokratskih ispraznosti koje ne dozvoljavaju da se bavim svojim poslom, biljkama i studentima.
Naravno da ciklama nije ništa kriva. Ona samo koristi doba godine kad cvate relativno mali broj drugih biljaka kako bi uspješnije privukla oprašivače. Mirisom privlači uglavnom bumbare, ali im kao nagradu ne nudi nektar, ona je je cvijet samo ugodnog mirisa. Moguće je i samooprašivanje u slučaju da uslijed lošeg vremena izostanu oprašivači. Cvjetovi su zanimljivi i po tome što su im slobodni dijelovi latica zakrenuti unatrag što ih čini toliko specifičnim da je prvu teško zaključiti da se radi o porodici jaglaca. Sličniji su ljubicama, otkud i jedan od njemačkih naziva, Alpenveilchen – alpska ljubica. Ždrijelo vjenčića pritom pak čini pravilni peterokut u središtu kojeg su smješteni kratki prašnici između kojih proviruje vrat tučka. Tu zanimljivostima nije kraj jer iako je ciklama očita dvosupnica klije samo s jednom supkom što je slučaj i kod nekih drugih gomoljastih dvosupnica. Zanimljivi su i listovi koji se razvijaju nakon supke. Oni su bubrežasti do srcasti, zimzeleni, na licu mramorasto prošarani srebrnkastim poljima, a na naličju crveno ljubičasti. Takav raspored boja nam govori da se radi o listovima sjene. Srebrnaste šare su „prozori“ građeni od slabije pigmentiranih stanica koji omogućuju da svjetlo prodre dublje u list, a crveni antocijani u epidermi naličja djeluju kao reflektori koji prolazno svjetlo vraćaju natrag u fotosintetsko tkivo lista i tako povećavaju njegovu iskoristivost. Gomolj se razvija iz hipokotila, dakle onog prvog članka stabljike između vrata korijena i supke. On u promjeru naraste do 5 cm, kuglasto je spljošten, smeđe boje s plutnim tkivom na površini i vrlo otrovan. Već Plinije piše da „korijen ciklame služi protiv svih zmija“ i „da se sije po svim kućama jer je istina da tamo gdje se uzgaja nikakvu štetu ne mogu napraviti čarobni napici“ te da se „u tom korijenu kriju posebne čini koje mogu dovesti do toga da trudna žena pobaci ako prijeđe iznad njega“. Grci su ciklame nazivali icthoyethoron znajući da su moćan otrov za ribe. Danas znamo da čim je neka biljka otrovna za ribe prvo treba sumnjati u tenzioaktivne saponine na koje su one posebno osjetljive jer im naruše strukturu staničnih membrana u epitelu škrga i time onemoguće izmjenu plinova. I doista, u ciklami je pronađen jedan takav saponin steroidne strukture nazvan ciklamin. On već kontaktno djeluje snažno iritabilno, a k tome je, što je u njegovoj saponinskoj naravi, snažan hematolitik, što znači da dovodi do raspadanja crvenih krvnih zrnaca. Tako i kod ljudi koji pojedu gomolj ciklame dolazi do jake iritacije probavnog sustava, pojačanog lučenja sline i hemoglobinurije uzrokovane raspadanjem eritrocita. Svega desetak grama svježeg gomolja je smrtna doza za čovjeka. Otrovna za ribe i ljude svinjama predstavlja poslasticu. One jednostavno imaju enzimski aparat koji uspješno razgrađuje toksične tvari iz ciklame. Naime, uz saponine tu su i steroidni kardenolidi koji spadaju među toksičnije u biljnom svijetu. Oni djeluju na ionske pumpe u membranama srčanog mišića onemogućujući njegove normalne kontrakcije. Kako se bez kucanja srca ne može dugo živjeti, ciklama se koristila i kao otrov za vrhove strelica. Ljudi su davno uočili da gomolji ciklame ne škode svinjama, pa su ih čak skupljali kao dodatnu hranu za njih. Otud talijanski naziv paneporcino te njemački Schweinbrot ili Saubrot, svi u značenju svinjski kruh. To su bila vremena kad su i populacije ciklama bile znatno veće nego danas. U dijelu areala ciklame na kojem se govori njemački, a to je uglavnom područje Štajerske i Donje Austrije jer ciklama postaje vrlo rijetka sjeverno od Alpa, gomolji su davani svinjama i kao afrodizijak ne bi li se potaklo njihovo parenje, vjerojatno zbog sličnosti s plodištima gljiva gomoljika iz roda Elaphomyces koje su se koristile u tu svrhu, a znamo da su svinje i odlični tragači za tartufima zbog spolnih feromona koje luče. Iz današnje zaštitarske perspektive gotovo je nezamislivo da bi se gomolji ciklama sakupljali u prirodi radi tova svinja. Otrovnost ciklame nije uspjela spriječiti da postane dio narodne medicine te se koristila kao sredstvo za izazivanje povraćanja i proljeva, naravno radi „čišćenja“ organizma, zatim kod zmijskih ugriza, ali i sredstvo protiv ispadanja kose. Pored toga, još od grčkih dana ulazila je u sastav ljubavnih napitaka, a koristila se i kao vrlo nesigurni abortivum koji je često dovodio i do smrti žene.
Sve se to naravno zbivalo na području njezine prirodne rasprostranjenosti čije središte je u jugoistočnim Alpama i ilirskim planinama, odakle se širi u južne dijelove srednje Europe na jednu stranu i Apeninski poluotok na drugu, pa će je neki uklopiti u nešto šire shvaćeni srednjoeuropsko-južnoeuropski florni element, no možda joj ipak bolje odgovara jugoistočnolapsko-ilirski element s obzirom da je sjeverno od Alpa rijetka. Unutar svog područja rasprostranjenosti raste unutar zajednica vegetacijskog razreda Carpino-Fagetea sylvaticae, dakle unutar širokog pojasa bjelogoričnih i mješovitih šuma unutar kojih preferira kalcifilna, kamenita, rastresita, humozna tla toplijih staništa od brdskog do pretplaninskog pojasa. Nadalje raste i u šumama crnog i običnog bora te u genistoidnim šikarama amfijadranske rasprostranjenosti.
Šumskoj ciklami se u flori Hrvatske pridružuju još dvije vrste koje žive pretežno u šumama i šikarama submediteranskog i eumediteranskog pojasa. Otprilike u isto vrijeme kad i šumska, cvate napuljska ciklama (C. hederifolium), dok je primorska ciklama (C. repandum) proljetnica. Još jednu srodnicu nalazimo isključivo u kulturi koja periodički preplavljuje cvjećarnice i trgovačke centre. To je C. persicum koja ne raste u Perziji već bojom podsjeća na breskvu (Prunus persica), a prirodno je rasprostranjena u istočnom Sredozemlju, od Grčke, jugozapadne Turske i Cipra do Libanona. Ona je u prvoj trećini 17. stoljeća stigla u Europu i otad je uzgojen gotovo nepregledan broj oblika s obzirom na veličinu i boju cvjetova, često križanjem s drugim vrstama. Vrlo zvučan naziv ima u katalogu pariškog Jardin des Plantes iz tog vremena – Cyclamen vernum anguloso folio triplici viriditatis serie vario, maximus floribus albis, imo oculo purpurascente, Antiochenum nuperorum.
Naziv roda Cyclamen polatinjeni je grčki naziv kyklaminos, koji se pak izvodi od kyklos – krug, kotač, a odnosi se na vrlo pravilno spiralno uvijene cvjetne stapke nakon cvatnje. Time se tobolci približuju tlu, što pak olakšava dostupnost sjemenki mravima koji ih raznose zbog elaiosoma.
Eto, neka nam ciklama bude most između žarkog ljeta i šarene jeseni, a njezini zimzeleni listovi podsjetnik da će se nakon zime ponovno vratiti proljeće u vječnim ciklusima prirode.
Autor teksta: Antun Alegro