Jelenak ili jelenski jezik – Asplenium scolopendrium L. (Aspleniaceae)
Phyllitis(jedni ga zovu Phyllis, drugi Akaulon, divlja salata), razvija listove, ali duguljaste i lijepo zeleneće, šest do sedam, uspravno postavljene, s gornje strane glatke, s donje pak kao da su po njemu raspoređeni mali crvi [skolekes]. Raste na duboko zasjenjenim mjestima i u gajevima i ima stežući okus. Ne tjera ni stabljiku, ni plodove, niti cvjetove. Listovi, kada se piju s vinom, imaju dobar učinak protiv zmijskog ugriza. Kod četveronožaca pomaže kod im se ulije u usta. Uzimaju se također kod dizenterije i proljeva.
Dioskurid, Perì hylēs íatrikēs (De materia medica), 1. st.
U bojama skromnim zimskim krajolicima, pogotovo kad nedostaje snježna bjelina, pažnju nam privlače one rijetke zimzelene biljke koje u drugim, šarenijim i bogatijim godišnjim dobima lako previdimo. Među njima su sigurno mnoge paprati jer ne tjeraju ni plodove ni cvjetove, pa ih olako previđamo u odnosu na kritosjemenjače, njihove mlađe, mnogobrojnije, bojama i oblicima raznolikije srodnike. Zato je zima dobro vrijeme za druženje s tajnocvjetkama. Mnogim mahovinama ona ne znači nikakav značajniji prekid u godišnjem ciklusu, a odjednom uviđamo i da paprati ima više no što si to obično mislimo. Naravno, viđamo samo one kojima listovi prezimljuju. Jedna od tih paprati je i jelenak. Jedinstven je među našim papratima po svojim velikim cjelovitim listovima, te ga je nemoguće zamijeniti s bilo kojom drugom autohtonom vrstom paprati, osim možda s njegovim manjim srodnikom, streličastom slezenicom (Asplenium sagittatum), koja ipak ima dvije uške pri bazi lista, a k tome je i jedna od najrjeđih vrsta u flori Hrvatske sa svega nekoliko nalazišta na sjenovitim, vlažnim stijenama kvarnerskih otoka. Sklonost vlažnim, sjenovitim staništima dijeli i jelenak, no on ih najčešće nalazi u pojasu brdskih i gorskih šuma kontinentalnih područja. Karbonatna podloga prekrivena slojem humusa, po mogućnosti trajno vlažnog, zasjenjena krošnjama stabala i stabilna mikroklima sa stalnom zračnom vlagom njegovo je idealno stanište. Takva staništa će naći u šumskim klancima, kanjonima potoka i rijeka, sjenovitim padinama niz koje se cijedi voda bar u vlažnijem dijelu godine, ali će se dobro snaći i u vrtovima i kamenjarama ako mu se osiguraju sjenovito-vlažni uvjeti. Ako to izrazimo malo formalnije, jezikom fitocenologije, kažemo da je karakteristična vrsta razreda Carpino-Fagetea koji obuhvaća mezofilne listopadne i mješovite šume umjerenog pojasa. Što se Hrvatske tiče, unutar tog velikog razreda preferirat će bukove, bukovo-jelove i šume plemenitih listača. Karakteristična je vrsta i razreda Asplenietea trichomanis koji obuhvaća hazmofitsku vegetaciju pukotina stijena, polica, klifova, a takvu vegetaciju često nalazimo unutar bukovih i bukovo-jelovih šuma. Dobro će snaći i na suhozidima, bunarima, te sličnim antropogenim staništima. Kad se steknu idealni uvjeti može tvoriti lokalne populacije s velikim brojem jedinki i davati osebujan izgled šumskim sastojinama.
Ako bi školski htjeli definirati opću rasprostranjenost jelenka, tada bi rekli da pripada europsko-zapadnoazijskom flornom elementu. No, iza te kratke definicije krije se znatno složenija priča. Najveći dio areala vrste obuhvaća Europu (izuzev većeg dijela Skandinavije i Islanda), te se u Aziju proteže do Kaspijskog mora. Zatim preskače najveći dio azijskog kopna, da bi se pojavio na Japanskom otočju. Jedna od nedavno objavljenih zanimljivosti iz Japana je da je jelenak počeo uspješno naseljavati udubine u betonskim blokovima postavljenim uz obalu mora na otoku Hokaidu. Taj euroazijski oblik smatra se tipičnim oblikom A. scolopendrium var. scolopendrium, s tim da su japanske populacije bile izdvajane kao posebna vrsta, Phyllitis japonicum, no danas se smatra da ne postoje dovoljni razlozi za njegov samostalni status. Zatim se jedan manji dio areala pruža u Sjevernoj Americi, otprilike na području Velikih jezera. To je A. scolopendrium var. americanum. I konačno, najmanja krpica areala nalazi se na jugu Meksika, a taj oblik naziva se A. scolopendrium var. lindenii. Takvo raskidano područje rasprostranjenosti nije posljedica nekih čudnih puteva rasprostranjivanja, već ostatak nekadašnjeg velikog areala koji je početkom tercijara obuhvaćao čitavo holoarktičko područje, a onda su ga ledena doba rascijepala i suzila da bi nas danas vrsta dočekala u četiri potpuno odvojena područja različitih veličina. Uz te oblike koji imaju više ili manje opravdane taksonomske rangove u prirodi se javljaju i različiti monstruoziteti kovrčavih ili više ili manje urezanih listova koji iz prirodnih populacija brzo nestaju, ali su ljudima interesantni kao kultivari, pa u uzgoju stvaraju dodatne oblike. Tako je jedna engleska vrtlarija, na vrhuncu viktorijanske pteridomanije u svom katalogu iz 1860. nudila čak 50 različitih kultivara jelenka.
Još jedna zanimljivost je u tome što su biljke u euroazijskim populacijama sa 72 kromosoma diploidne, a one u američkim sa 144 kromosoma tetraploidne. To nas dovodi do poliploidizacije kao vrlo važnog procesa u specijaciji paprati. Smatra se da je 31% specijacijskih događaja kod paprati posljedica poliploidizacije, dok je taj udio kod kritosjemenjača 15%. Po učestalosti poliploidizacije među papratima se posebno ističe porodica slezenica (Aspleniaceae) kojoj pripada naš jelenak. Osim što u njoj nalazimo najveći udio poliploidnih vrsta u odnosu na druge porodice paprati, u njoj nalazimo i najveći udio vrsta sa stupnjem ploidije osam i više. Uobičajeno se smatralo da se radi o neopoliplodima, tj. oblicima nastalim križanjem blisko srodnih haploidinih vrsta koje i dalje postoje, što je dobra strategija za popunjavanje ekoloških niša, no neka novija istraživanja upućuju da bi paleopoliploidi ipak mogli prevladavati unutar porodice. Slezenice ne samo što se među ostalim porodicama paprati ističu složenim procesima poliploidizacije, one su ujedno i najveća porodica paprati, iako se shvaćanje njezinog opsega i međusobno razgraničenje rodova neprekidno mijenjaju. Trenutna, široko korištena APG IV taksonomija, u porodicu ubraja 730 vrsta od kojih čak 700 pripada rodu Asplenium, rasprostranjenih u svim tropskim i umjerenim područjima. Te stotine vrsta bile su razdijeljene u mnogobrojne rodove koji su danas objedinjeni u jedan veliki rod, no kako to u taksonomiji redovno biva, ne slažu se s svi s takvim pristupom, pa nailazimo na vrlo različita rješenja. Tako je i naš jelenak svoju taksonomsku karijeru započeo s Carlom Linnaeusom, ocem sistematike koji ga je 1751. priključio rodu Asplenium, što je rješenje koje danas ponovno koristimo. U međuvremenu se 1793. preselio u rod Scolopendrium te postao S. vulgare, da bi se 1844. ponovno selio, ovog puta u rod Phyllitis te postao Ph. scolopendrium i to ostao gotovo do današnjih dana. Neki autori nikad nisu ni prihvatili njegov povratak u rod Asplenium. Vrste nekadašnjeg (i sadašnjeg) roda Phyllitis čine jasno odvojenu grupu unutar filogenetskog stabla široko shvaćenog roda Asplenium, pa je za očekivati da će se već naći netko tko će zaključiti da tako megalomanski rod treba razdijeliti na manje, filogenetski podržane rodove pri čemu će ponovno uskrsnuti i rod Phyllitis.
Još malo o samim nazivima. Rodovni naziv Asplenium Linnaeus preuzima od Johanna Bauhina, brata poznatijeg Gasparda Bauhina, koji piše Asplenium sive Ceterach te time preuzima Dioskuridov grčki naziv Ásplēnon, kojeg ovaj koristi za zlatinjak, Ceterach officinarum (ili Asplenium ceterach), a Plinije Stariji ga zatim latinizira u Asplenos. Tu se krije grčka riječ splēn, slezena. Naime, zlatinjak se zbog režnjeva listova, koji su svojim oblikom stare Grke podsjetili na izgled slezene smatrao ljekovitim za taj organ. Slezena se pak smatrala mjestom gdje se stvara crna žuč, mélaina cholē, a njen suvišak uzrokuje, naravno, melankoliju. I tako su prvo zlatinjak, a zatim i druge slezenice s ovalnim ispercima listova postale sredstvo za liječenje melankolije i drugih psihičkih tegoba. Danas znamo da depresiju nema smisla ublažavati pripravcima od slezenica jer ne sadrže tvari koje bi imale ikakav antidepresivni učinak, no postale su dio povijesti farmacije. Epitet vrste scolopendrium Linnaeus preuzima iz Dioskuridovog opisa lista u kojem spominje da je list na naličju kao posut crvima, misleći na ono što danas nazivamo sorusima. Dioskurid za crve koristi imenicu skolekes iz koje nastaje scolopendrium. Linneaus nije tvorac tog naziva jer ga nalazimo već u 12. stoljeću kod Hildegard von Bingen koja jelenak naziva Scolopendria. Taj naziv je dakle iznjedrio srednji vijek oslonjen na antičke izvore, iako je on češće baratao nazivom Lingua cervina, jelenski jezik, koji je kasnije ušao i u mnoge farmakopeje. Nailazimo i na tumačenje da je scolopendrium izveden iz grčkog scolópendros, stonoga, jer list gledan odozdo zbog mnogobrojnih, pravilno poredanih, linearnih sorusa podsjeća na stonogu, no to je ipak brzopotezno tumačenje po sličnosti riječi koje ne vodi računa o starim izvorima. I konačno, rodovni naziv Phyllitis također je preuzet od Dioskurida, kod kojeg je to upravo naziv za jelenak. Izvodi se od imenice phýllon, list, jer je već starim Grcima jelenak zbog svojih „pravih“, odnosno nerazdijeljenih listova odskakao od ostalih njima poznatih paprati.
Danas jelenak ne koristimo ni kao ljekovitu biljku, niti kao izvor tvari koje bi se koristile u farmaciji, no kroz povijest se koristio za ublažavanje različitih tegoba, prije svega jetrenih i plućnih. Da se dočara duh srednjovjekovnog ljekarništva za kraj donosim tekst o jelenku iz 12. stoljeća već spomenute Hildegard von Bingen:
Jelenji jezik je topao i pomaže jetri, plućima i bolnoj utrobi. Stoga uzmi jelenski jezik i jako ga skuhaj u vinu, a potom dodaj čisti med i pusti da to ponovno zakipi. Tada usitni u prah dugi papar i dvaput toliko cimeta i pusti to s prethodno spomenutim vinom da još jednom zakipi i procijedi to kroz krpu i načini tako bistar napitak i pij ga često nakon jela i natašte i on će koristiti jetri, pročistit će pluća , izliječiti bolnu utrobu i ukloniti unutrašnju trulež i sluz. I suši polako jelenski jezik na vrućem suncu ili na toploj cigli, usitni ga u prah i liži taj prah iz svoje ruke i on će ti oduzeti bol u glavi i u grudima i ublažiti druge boli koje su u tvom tijelu. Čovjek koji zbog bilo koje bolesti jako i iznenada oslabi neka isto tako pije taj prah u vinu i bit će mu bolje.
Autor teksta: Antun Alegro