Zimska preslica ili kositerka – Equisetum hyemale L. (Equisetaceae)
Siječanj je. Dani su duži, svjetla je više, no boje su i dalje oskudne. Vegetacija miruje navikla da bi to trebao biti najhladniji mjesec omotan u snijeg s gotovo svakodnevnim temperaturama ispod nule. U takvim uvjetima tek rijetke biljke ostaju zelene. Unatoč neobičnoj toplini koja obilježava i ovaj siječanj većina biljaka drži se starih navada i provodi ga kao da su zime kao nekad. Dobro da je tako jer bi im provale hladnoće mogle naškoditi, a svjetla je još i onako malo, dani su kratki, a sunce je nisko.
Jedna od biljaka koja kao da ne haje kakva je zima i da li je uopće zima je zimska preslica ili kositerka. Isposnički svedena samo na člankovitu stabljiku stoički podnosi hirove vremena, godišnjih doba i klimatskih promjena kao da ju se sve to ne tiče jer za nju pod suncem nema više ništa nova. I doista, preslice su toliko stare, preživjele su nekoliko velikih izumiranja, udarce asteroida, izmjene tropske i arktičke klime, prekrajanja kontinenata, pred njima su se pojavile i nestale mnoge skupine živih bića tako da ih više ništa ne iznenađuje, a kamoli da obraćaju pažnju na kratko vrijeme ljudskog postojanja. Za njih smo samo dosadne novopridošlice kojih će se riješiti kao i mnogih prije, samo ako još malo pričekaju. Kao da s mudrim kraljem Salomonom ponavljaju sve ima svoje doba…
Preslice su na scenu teatra života stupile u devonu, geološkom dobu koje je započelo prije 416, a završilo prije otprilike 359 milijuna godina. Nisu se pojavile odmah na njegovu početku, nego kad je već uznapredovao. Bilo je to doba kada je dan trajao 22 sata, atmosfera imala tek 16% kisika, ali 15 puta više ugljikovog dioksida nego danas. Temperature su bile više za 3 do 6 stupnjeva od današnjih, razina mora čak 150 m, a na polovima je bilo tek nešto leda. I kontinenti su bili drugačiji, na jugu velika Gondvana, na sjeveru nešto manja Laurazija, a između njih otoci koji će nekad u budućnosti postati Sibir, Kazahstan, Kina i Mongolija. Zemlja bijaše pusta i prazna, život je vrvio u moru. Pravih kopnenih životinja još nije bilo, preslice će tek dočekati prve vodozemce. Kukce je trebalo čekati još nekih 50 milijuna godina, dinosauruse 140, cvjetnice 160, a ljude 393 milijuna godina. Od biljaka bile su tu mahovine kao prve kopnene biljke, psilofiti kao prve biljke s provodnim sustavom i crvotočine kao njihovi mlađi rođaci. Sve redom skupine koje se još nisu odmakle od vlažnih staništa, laguna i močvara. A bilo je toplo, atmosfera bogata ugljikovim dioksidom, idealno za fotosintezu, konkurencije pak gotovo nikakve. Stoga će preslice iskoristiti priliku i do kraja devona razviti se u oblike visoke do 30 m te s crvotočinama tvoriti prve vlažne šume. U velikom izumiranju na prijelazu iz devona u karbon izumrijet će 50 ili čak 75% njihovih vrsta, da bi zatim u karbonu opet stvorile mnoštvo oblika i živjele s drugim vrstama papratnjača u pravim, strukturiranim šumama. Šumama bez cvjetova, sjemenki i plodova, ali i bez gljiva koje znaju razgrađivati lignin tako da su u obliku ugljena dočekale i nas. Zatim su se provukle kroz izumiranje na kraju perma, koliko znamo najveće izumiranje u povijesti života, da bi u juri stvorile rod Equisetum kakav znamo i danas. Ima i onih koji smatraju da je kontinuitet roda duži te da je Equisetum najstariji neizumrli rod na Zemlji.
Dugo trajanje imalo je svoju cijenu, pa je od čitave moćne i brojne skupine preživjelo tek 15-ak vrsta, sve iz istog roda, međusobno si nalik, a potpuno drugačije od svih ostalih biljaka. Kako su se pod njima kontinentalne ploče spajale i razmicale danas žive na svim kontinentima osim u Australaziji. S obzirom da su se pojavile prije nego što su biljke počele eksperimentirati s ligninom, u stanične stijenke, osobito stanica epiderme, počele su ugrađivati kremen. Čisti anorganski kristal, kvarc ili silicijev dioksid umjesto složenih, umreženih, organskih, polifenolnih molekula lignina. Zbog njega su tako čvrste i hrapave, ali i lomljive jer kremen nije ni malo elastičan. Kremena u biljci može biti preko 7%, u suhoj pak i više od 25%. I u neku ruku bi mogli reći da imaju egzoskelet poput člankonožaca, a ne unutarnje sklerenhimske elemente poput modernijih biljaka.
Među svim vrstama zimska preslica inkrustrira najviše kremena. Zato je i najčvršća, najtvrđih stabljiki, ali zato se i zove kositerka, Zinnkarut i Dutch Rushes. Ljudi su odavno shvatili da su kristalići kvarca iz njezinih staničnih stijenki odlični za različita brušenja, poliranja, glačanja i čišćenja, od struganja ostataka hrane sa suđa (koje je nekad bilo od kositra) do finog poliranja drva za izradu muzičkih instrumenata. Biljka se za sve to upotrebljavala na različite načine, od toga da se koristila cijela vezana u snopiće, suha i mljevena u prah ili pak spaljena tako da su kristalići zaostali u pepelu davali fini prah za laštenje. U Engleskoj je potražnja za njom bila tolika da domaće populacije nisu dostajale, pa se uvozila iz Nizozemske. Otud i ovo Dutch u nazivu. U međuvremenu su se pojavile razne vilede, vimovi, arfovi, truleksi i glitziji, pa je zimska preslica ponovno našla svoj mir.
U europskom kulturnom krugu nikad nije bila zanimljiva kao ljekovita biljka. Kao takva je služila jedino poljska preslica (E. arvense), a i ona uz duga razdoblja zaborava, vjerojatno zbog na prvi pogled vrlo slične, toksičnim spojevima znatno bogatije močvarne preslice (E. palustre). Kako su pak sve vrste samo varijacija na temu, odustalo se od svih. Poljsku je preslicu u upotrebu vratio tek Sebastian Kneipp u 19. stoljeću, nakon čega su uslijedila mnogobrojna istraživanja da bi danas svoje mjesto našla i u službenoj Europskoj farmakopeji. Zazor prema drugim vrstama je ostao. Drugačije je bilo u Kini gdje zimska preslica od davnina pripada farmakopeji tradicionalne kineske medicine. Naravno, pod kineskim nazivom Mu Zei. Upotrebljava se kod konjunktivitisa, crvenila i suzenja očiju te zamućenog vida ili kako to kineska medicina definira, s očnim problemima koji su u vezi s jetrenim meridijanom. Nadalje se koristi kod raznih upala, unutarnjih krvarenja i hemoroida, naravno u kombinaciji s različitim drugim biljkama, pa čak i suhim cikadama koje su uz svoje kinesko ime Chan Tui dobile i dostojanstven latinski ljekarnički naziv Periostracum Cicadae. U Indiji je dio ajurvedske medicine i tu se koristi kod problema s bubrezima, mjehurom, mokraćnim putovima, te kod raznih lomova i nategnuća što je vrlo slično primjeni poljske preslice na Zapadu. Danas se intenzivno istražuju njezini antioksidativni, antimikrobni i antikancerogeni učinci, te se pokazalo da njezini ekstrakti in vitro imaju jak inhibitorni učinak na više linija tumorskih stanica inducirajući njihovu apoptozu.
I konačno, gdje je tu konj? Botanički naziv Equisetum nastao je kao složenica dviju latinskih riječi – equus-konj i seta-čekinja, dlaka. No to nije rimska invencija nego prijevod grčkog naziva hippuris odn. ίππουρις-konjski rep jer su preslice ljude antike očito asocirale na konjske repove. Otud i engleski naziv horsetail koji nije narodni, nego knjiški, nastao u obrazovanim krugovima otkud se proširio među puk. Ironija tih naziva je u tome što su preslice za konje izrazito štetne. One sadrže nekoliko alkaloida iz grupe piperidinskih alkaloida, kofein, pa čak i akonitinsku kiselinu za koje se smatralo da su uzrok problema. Međutim, glavni krivac je enzim tijaminaza koji razgrađuje tijamin, poznatiji kao vitamin B1. Učinak preslice se neće očitovati odmah, nego tek kad se potroše zalihe vitamina u organizmu što može potrajati 20-30 dana. Tada dolazi do opće preosjetljivosti na vidne, slušne i dodirne podražaje, pojačanih refleksa, teturanja, nemogućnosti životinje da ustane, teškog disanja, brzog i plitkog pulsa, proljeva, kome i konačno smrti. U narodu je to otrovanje nazvano pijanost konja i poznato je iz Posavine, Turopolja, Lonjskog polja, Zagorja i Samoborskog kraja. Za razliku od konja preživači su znatno manje osjetljivi na trovanje preslicom jer se kod njih u buragu obilno sintetizira tijamin, a vjerojatno je i da mikroorganizmi buraga razgrađuju tijaminazu. U prirodi životinje izbjegavaju preslicu tako da problem nastaje kad ona završi u sijenu, pa životinja nema mogućnost izbora, a uz to je oskudno hranjena drugim vrstama hrane. Kako na nizinskim pašnjacima, pogotovo vlažnim i plavljenim raste močvarna preslica koja je posebno bogata šetnim tvarima, ona je i najčešći uzrok problema, no škoditi može i poljska preslica koju ljudi koriste kao ljekovitu. Naša prehrana je takva da značajan gubitak tijamina nije vjerojatan, a pripravci preslice se k tome ne uzimaju dugotrajno. Zimska preslica takve probleme rijetko uzrokuje, ne zato što to ne bi mogla, nego zato što raste na staništima na kojima konji rijetko pasu, a sijeno se nikad ne skuplja. Ona je biljka vlažnih šuma, pogotovo obala šumskih potoka i šumom obraslih obala rijeka gdje raste na pješčanim i muljevitim nanosima često stvarajući prostrane rahle sastojine jer se vrlo uspješno širi podzemnim podancima. U Hrvatskoj takva staništa nalazimo uglavnom u savsko-dravskom međuriječju, no nije osobito česta, a kako su takva staništa ugrožena različitim ljudskim djelatnostima smatramo ju ranjivom svojtom flore Hrvatske.
Da se još malo vratimo na konje i oca sistematike. Carl Linnaeus piše da u dijelovima Švedske zimska preslica obilno raste te da je odlična paša za konje dok ju goveda izbjegavaju jer jako troši njihove zube. Tu eto vidimo da i očevi mogu griješiti te da svakom autoritetu treba pristupati sa zrnom descartesovske metodičke sumnje.
Kad ćete tokom siječanjske šetnje u kratkim rukavima naići na sastojinu zimske preslice zabrinuti za učinke klimatskih promjena možete parafrazirati onu staru, preslice bu, nas ne bu znajući da je ona žilavi potomak drevne paleozojske skupine koja je preživjela više toga no što skorojevićki ljudski rod može i zamisliti.
Autor teksta: Antun Alegro