Mušmula – Mespilus germanica L. (Rosaceae)
Postoje dvije jeseni. Jedna je ona rujanska i listopadska, šarena, puna boja lišća i zrijućih plodova, a druga je ona koja dolazi u studenom kad lišće otpadne, dani se skrate, a nebo zatvori. Tada smo za igru s bojama sami odgovorni i nama je prepušteno hoćemo li tami kasne jeseni dozvoliti da se uvuče u nas i naše domove ili ćemo to razdoblje doživjeti kao priliku da stvorimo vlastiti svijet boja i svjetla koliko god to ne odgovaralo modnim trendovima koji inzistiraju na sivo-bijelim interijerima.
Plodovima mušmule priroda kao da nam poručuje da ni jedno sivilo nije potpuno sivo i da u njemu možemo pronaći slatke trenutke. Kad je svo drugo voće obrano, spremljeno i prerađeno na red dolaze mušmule. Za njih moramo čekati kratke dane u studenom, a nakon berbe moramo čekati još koji tjedan da postanu jestive i tek tada možemo uživati u njihovoj kremastoj, blagoj slatkoći kao daru najtamnijeg dijela godine. Zato je šteta da su danas gotovo zaboravljene jer smo s njima ne samo izgubili jednu voćku, nego se dodatno otuđili od ciklusa prirode i malih radosti koje oni donose, a život čine šarenim ma koliko nam se okolina činila bezbojnom.
Latinski naziv nas lako može zavesti na krivi trag da je ona biljka porijeklom iz Germanije, odnosno Njemačke. U srednjem vijeku se rado uzgajala na njemačkom govornom području zaslugom Karla Velikog, pa su je i neki nazivi prije Linnaeusa vezali uz to područje. Carolus Linnaeus ga je zatim prihvatio, neki će reći po inerciji, neki zato jer ju je i sam dovodio u vezu s njemačkim zemljama, a neki će dodati i baš zato jer njemačke zemlje nikako nije volio pa je epitet germanica dao mnogim bodljikavim i trnovitim vrstama ne bi li time izrazio svoj stav prema toj naciji. Naime, divlji i podivljali oblici mušmula su trnoviti. A otkud di divlji oblici potječu ni danas ne znamo suviše precizno. Romantično kažemo da su iz Perzije, a time smo na dobrom putu jer je vjerojatna domovina mušmule crnomorsko, maloazijsko, kavkasko i kaspijsko područje, odnosno gledano u političkim granicama Iran, Irak, Turska i Turkmenistan. Možda je i južni dio Balkana dio njezinog prirodnog areala.
Kultivirati se počela davno, još prije 3000 godina na Bliskom istoku. Tamo su je upoznali Grci, nadjenuli joj ime méspilon i nastavili kultivirati u Grčkoj te zadužili dobar dio kasnijih europskih jezika koji će ju nazivati mespilus, Mispel, medlar, nespolo, mušmula i tako dalje. Prvi pisani trag o uzgoju u Grčkoj nalazimo kod Teofrasta, oca botanike, Aristotelova učenika i nasljednika njegove biblioteke oko 300 g. pr. n.e. Kod Grka su je upoznali Rimljani i stotinjak godina kasnije počeli uzgajati kod sebe, a u 1. st. n. e. Plinije Stariji piše o tri sorte koje se uzgajaju u Rimskom carstvu, dok Dioskurid raspravlja o njezinim ljekovitim svojstvima. Što je u to vrijeme stiglo u Rim, globalnu silu tadašnjeg svijeta na vrhuncu moći, također je imalo globalnu sudbinu. Tako se i uzgoj mušmule širi carstvom te prvi puta stiže u srednju Europu, sjeverno od Alpa. Na temelju arheobotaničkih nalaza možemo pratiti kako su je ljudi rasprostranjivali prema sjeverozapadu kontinenta – do ranog srednjeg vijeka stigla je do sjevera Francuske, do kasnog srednjeg vijeka do Nizozemske i konačno do ranog novog vijeka do sjevera Njemačke. Veliku seobu naroda s urušavanjem Rimskog carstva i gubitkom mnogih antičkih tradicija, vještina i znanja mušmula preživljava u mreži benediktinskih samostana zajedno s mnogim drugim ljekovitim, začinskim i jestivim vrstama koje su Rimljani iz Sredozemlja unijeli dublje u kontinet. Tamo je dočeka Karla Velikog koji u svojem Capitulare de vilis nalaže uzgoj mnogih biljaka, između ostalog de arboribus volumus quod habeant mespilarios. I tako kraljevskom voljom postaje obavezni dio seljačkih i samostanskih vrtova. Ljudi ju tada jedu isto kao i mi danas, no plodovi se također suše i melju u brašno koje se dodaje u brašno žitarica kako bi se ono štedjelo, pogotovo za loših godina. U kruh se dodaje i razno drugo suho voće, orašasti plodovi i sjemenke da bi s vremenom iz tog šparnog i sirotinjskog kruha nastali danas nezaobilazni božićni voćni kolači. Kašaste plodove ljudi su dodavali moštu ne bi li ga obogatili s još nešto šećera, a pritom su postizali da se vino zbog obilja pektina brže bistri jer oni na sebe doslovno lijepe čestice koje lebde u vinu, dok su tanini djelovali kao konzervansi otežavajući život bakterijama i gljivama koje kvare vino. Velika količina tanina u nezrelim plodovima i listovima učinila ih je interesantnim i u štavljenju kože, a kako djeluju stežuće već je Dioskurid napisao da sprečavaju proljev, što preuzimaju svi kasniji autori, a Hyeronimus Bock će u 16. stoljeću simpatično napisati da čini da se tekući trbuh začepi. Nadalje, njezino spororastuće, pa time tvrdo drvo služi za rezbarije i intarzije, a hvaljen je bio i drveni ugljen koji se od njega dobivao, iako je sama ideja da se drvo malog, spororastućeg stabalca koristi za proizvodnju drvenog ugljena poprilično ekstravagantna.
Vratimo se još malo već više puta spominjanim taninima. Oni svježe podove čine toliko trpkima da su nejestivi. Stoga se beru kasno, nakon mraza ili se ostavljaju da ubrani stoje koji tjedan. Pritom dolazi do naknadnog zrenja ili maceracije pri kojoj se razgrađuju središnje lamele staničnih stjenki, stanice pucaju zbog čega usplođe postaje kašasto, polisaharidi se cijepaju na šećere, a tanini razgrađuju čime se gubi trpak okus. Tek kad se to sve dogodi mušmule možemo jesti. Pritom ih mogu naseliti kvasci što im daje lagani alkoholni okus. Nekima je sve to previše pa se užasavaju od pomisli da bi jeli smeđu, pomalo ljepljivu kašu koja se istiskuje iz ploda. Iako o ukusima nema smisla raspravljati, mislim da time gube jedan dio doživljaja jeseni, pogotovo se ako se uz njih pijucka i neko slatko crno vino. Tu kombinaciju su otkrili Englezi i po svom običaju ju kodificirali s portom kao vinom i krajem ručka kao vremenom konzumacije.
Još jedna stvar koju treba spomenuti je da plodovi mušmule zapravo nisu plodovi. Tako ih nazivamo radi jednostavnosti, no slično kao i kod njenih srodnica jabuke, kruške i dunje radi se o mesnatom cvjetištu koje poput vrča obuhvati plodne listove i nakon oplodnje nastavi rasti oko plodnica. Njih je pet, svaka nosi po jedan sjemeni zametak, a njegova sjemena lupina sraste sa stjenkom plodnice tako da je konačni rezultat jednosjemeni oraščić. Ako se ne oplode sve plodnice, oraščića u (nepravom) plodu može biti manje od pet. Na takve je, bit će naletio i Diskurid kad piše da se u plodu nalik maloj jabuci nalaze po tri koštice, pa se méspilon stoga naziva i trikokkos.
Današnje mušmule u promjeru imaju nekoliko centimetara, kultivari ‘Holland’ i ‘Nottingham’ čak do pet centimetara, dok su njihovi divlji preci jedva veći od trešanja. Divlje ili kultivirane, prepoznatljive su zbog „krune“ koju nose na vrhu. Nju čine uski dugi lapovi koji ne otpadaju nego trajno ostaju na svom mjestu i jasno nam pokazuju da su plodnice izrazito podrasle. Mušmule cvatu nakon listanja, krajem svibnja i početkom lipnja, a cvjetovi su im veliki, u promjeru oko 5 cm s bijelim ili blago rozim laticama. Oni u kombinaciji s tamnozelenim, ovalnim, čvrstim listovima djeluju vrlo atraktivno, pa je mušmulu vrijedno posaditi i kao ukrasno stabalce, ako već ne volimo njezine plodove. K tome je niskog rasta ne viša od 3 do 5 m, široke krošnje, nezahtjevna na vrstu tla, a s obzirom na bliskoistočno porijeklo otporna na vruća i suha ljeta kakva nas sve češće pogađaju. Konačno, ako ne nama, plodovi će se svidjeti pticama i drugim životinjama.
Nakon svog zlatnog doba u srednjem vijeku mušmula se počela polako zaboravljati da bi u 20. stoljeću s pojavom supermarketa u kojima čitave godine možemo kupovati razno voće koje brodovima i avionima stiže iz svih krajeva svijeta gotovo pala u zaborav. No ako je sve uvijek dostupno gubimo osjećaj za hod kroz godinu i radost kad dočekamo plodove koje nam nosi svaka sezona. Tako je i osjećaj jeseni drugačiji uz zdjelicu mušmula i čašu portugizca nego uz mango iz obližnjeg supermarketa.
Autor teksta: Antun Alegro