Mišje uho ili modrica (Omphalodes verna Moench, Boraginaceae)
Mišje uho je sigurno jedna od najupečatljivijih proljetnica naših bukovih šuma. Cvjetova modrih poput proljetnog neba kao da navješćuje lijepe, sunčane dane neba nezastrta oblacima. Nalik su cvjetovima potočnica, ali krupniji, u promjeru oko centimetra, ponekad i nešto više. Od potočnica ih razlikuje i to što ulaz u ždrijelo nije žućkast, već bijel, a iz njega se prema rubu vjenčića pruža pet bijelih prečki smještenih tamo gdje su latice međusobno srasle. Svrha im je, naravno, da usmjere oprašivača prema središtu cvijeta. Listovi su krupni, izduženo srcasti, na dugim peteljkama, više nalik onim plućnjaka nego potočnice. Bez pjega su, ali obrasli čvrstim, hrapavim dlakama kao što se to i očekuje od predstavnika porodice oštrolista.
U većini priručnika i internetskih stranica na hrvatskom za vrstu Omphalodes verna naći ćemo naziv mišje uho. Lako je pamtljivo, u „Domcu“ se nalazi još od prvog izdanja iz 1952. te ne čudi da se uvriježilo. Jedini problem je što ništa na biljci ne podsjeća na uho bilo kakvog miša. To pitanje o mišjem uhu kod mišjeg uha mučilo me još kao osnovnoškolca kad sam na to ime naišao u Šilićevim Šumskim zeljastim biljkama, knjizi koja je uvelike utjecala na to da postanem botaničar… Više desetljeća nakon toga možda imam rješenje. Miša nisam našao, ali kaskadu prijenosa imena vjerojatno jesam. Kako je već rečeno, cvjetovi mišjeg uha slični su cvjetovima potočnica. Potočnice kako znamo pripadaju rodu Myosotis i eto nam mišjeg uha! Naziv je grčka složenica od myòs – miš i oûs (gen. ōtís) – uho. Kako su vrste roda Myosotis u hrvatskom odavno nazvane potočnicama (ili pak pod utjecajem njemačkog nezaboravcima), netko je prijevod njihovog botaničkog naziva prenio na „susjedni“ rod. Tko je to bio nije potpuno jasno, ali sumnja uvelike pada na Radovana Domca pritisnutog potrebom da svakom rodu dodijeli jedinstveni naziv u flori koju je pisao. A pisao ju je brzo, u ranim tridesetima, u komplotu sa svojim šefom Valom Voukom ne bi li pretekao Ivu Pevaleka da napiše svoju floru koju je desetljećima pripremao i nikako završavao, pa mu je Vouk htio pokazati da svaki klinac može to napisati jer uostalom floristika i nije prava znanost. Prije Domca taj naziv se u florističkoj literaturi jednostavno ne nalazi. Slavni dvojac, Josip Schlosser i Ljudevit Vukotinović, pisci prve flore Hrvatske, već u svom Syllabusu koriste naziv pupanka koji zadržavaju u Flori iz 1869. i Bilinaru iz 1874. Ni to nije narodni naziv nego njihov prijevod naziva Omphalodes. Naime, grčki omphalós je pupak, a naziv se odnosi na udubljenje u plodićima karakteristično za vrste ovog roda. Jedini koji bilježi pravo narodno ime je Bogoslav Šulek. On u svom Jugoslavenskom imeniku bilja navodi ime modrica na koje je naišao u Severinu na Kupi. U Gorskom kotaru, dakle u arealu ove vrste gdje je ljudima bila bliska i poznata proljetnica iz bukovih šuma, pa su je imali potrebu imenovati i to lijepim i prikladnim imenom. Dragutin Hirc će 1880. u svojim Slikama iz hrvatske cvjetane zadržati pupanku Schlossera i Vukotinovića, što je pomalo neobično jer kao učitelj službovao u Gorskom kotaru i rado ulazio u razgovor s ljudima. Nije da u hrvatskom ne postoji naziv mišje uho, no on se odnosio na druge vrste. Još je u 15. stoljeću zabilježen kao naziv za vrstu Veronica polita, a ne puno kasnije za vrstu Hieracium pilosella, pa za vrstu Stellaria media (koja je danas mišjakinja).
Vratimo se još malo potočnicama. Obično se izgledom njihovih listova pravda što se zovu Myosotis, ali vjerojatnije je da je i tu došlo do prijenosa jer ni oni nisu najvjernija mišja uha. Tomu u prilog ide i činjenica da ih nitko u predlineovsko doba nije tako nazivao. Pomalo dolazimo do vrste Lappula squarrosa koja s jedne strane ima male, jajaste, prileglo dlakave listove koji su mrvu sličniji mišjim ušima, a s druge strane ima cvjetove slične onima potočnica. O toj vezi svjedoči jedan od starih sinonima Lappula myosotis. Dakle, imamo Dioskuridov grčki naziv iz 1. stoljeća koji Linnaeus prenosi na potočnice, da bi u 20. stoljeću vjerojatno poslužio kao predložak za imenovanje treće vrste, ali u hrvatskom prijevodu. Biljna nomenklatura očito nije laka stvar, a može biti i po život opasna ako su u igri otrovne biljke.
Vrijeme je da se od ovih jezičnih zavrzlama vratimo biljci. Ona je prava šumska proljetnica koja vrhunac cvatnje dosiže prije nego što prolistaju stabla i prizemni sloj šume utone u višemjesečnu sjenu. No neće ju zasjeniti bilo koje stablo. Redovno će to biti bukva ili bukva u društvu s jelom. Bukvin listinac stvara rahli, prozračni i bogati humus u kojemu se sustav puzećih rizoma obraslih snažnim adventivnim korijenjem iz kojeg izrastaju nadzemni podanci koji završavaju lisnim rozetama dobro osjeća, nesmetano raste i širi se te nalazi dovoljnu količinu hranjivih tvari i vode. Modrica se s bukvama ne druži svugdje gdje one rastu, nego samo na jugoistoku njezine rasprostranjenosti, južno od Alpa, u Dinaridima sjevernog Balkana i njegovu predgorju. Areal joj se pruža od sjevernih Apenina, malo zahvaća jugoistočne Alpe u Austriji i zatim se preko Slovenije i hrvatskih Dinarida pruža do zapadne Bosne i Hercegovine te dosiže Crnu Goru i sjever Albanije. Odvojeni dio areala nalazi se u Rumunjskoj. Biljne vrste koje imaju ovakvu rasprostranjenost sa središtem u Dinaridima sjeverozapadnog Balkana nazivamo ilirskim, ilirsko-balkanskim ili ilirsko-montanim vrstama. Takav areal uglavnom ne odražava neke trenutne posebne ekološke prilike ovdašnjih bukovih šuma nego je posljedica povijesnih zbivanja – izmjene ledenih i međuledenih doba. Kako su se ledenjaci sa sjevera širili prema srednjoj Europi, tako se mijenjala vegetacija. Šume su uzmicale pred tundrama i stepama koje su sve više dominirale u krajoliku. Mnoge su drvenaste vrste iz Europe pritom izumrle, kao primjerice magnolije i likvidambri, a neke su preživljavale na zaklonjenim i južnim područjima – pribježištima ili refugijima. Tako su preživjele sve vrste drveća današnjih europskih šuma. Planinski lanci Pirineja, Alpa i Karpata dodatno su otežavali i komplicirali te klimatske migracije biljaka. Mnogima su onemogućili povlačenje na jug, a kasnije otežavali povratak prema sjeveru. Jedan od rijetkih slobodnih putova vodio je istočno od Alpa prema Balkanu. Upravo je tu u sjeverozapadnim Dinaridima najveće područje na kojem je bukva preživjela posljednje ledeno doba. To su zaključili još stari fitogeografi proučavajući današnje areale vrsta bukovih šuma i vidjeli da ih se najviše preklapa tu, na Dinaridima Hrvatske i zapadne Bosne i Hercegovine. Moderna molekularno-genetička istraživanja to su refugijalno područje bukve još malo precizirala pomaknuvši ga ponešto prema zapadu, na područje Istre i Slovenije. Naravno da bukva nije preživjela sama, nego u šumskim zajednicama s grmolikim i zeljastim vrstama koje i danas u njima nalazimo. Kako su mnoge od njih ostaci stare, predledenodobske flore, nazivamo ih i tercijarnim reliktima. Zadnje ledeno doba završilo je prije nešto manje od 12.000 godina i tada se drveće ponovno počelo širiti prema sjeveru. Ali ne sve zajedno i odjednom, nego u valovima. Bukva je čekala zadnji migrantski val, u srednjoj Europi se počela pojavljivati tek prije nekih 6.000 godina. Za ljude je to puno vremena, ali nedovoljno da se sve vrste iz ilirskog refugija rasprostrane sjeverno od Alpa. Stoga su srednjoeuropske bukove šume monotonije, siromašnije i bezbojnije od naših Dinarskih. To je povijesna priča i naše modrice. Sretna je gdje je, nije se još samostalno odvažila prijeći Alpe. Tu priču dijeli s mnogim drugim vrstama kao što su Lamium orvala, Hacquetia epipactis, Epimedium alpinum, Vicia oroboides, Calamintha grandiflora, Aremonia agrimonioides, Cardamine kitaibelii, Aposeris foetida, Scopolia carniolica i mnoge druge.
Modricu su preko Alpa prenijeli ljudi kao omiljenu vrtnu biljku i uzgojili ju u oblike još krupnijih cvjetova, bijelih cvjetova, punih cvjetova…
Priča o preživljavanju bukovih šuma u Iliriji i povratku u srednju Europu sačuvana je i u fitocenološkom sistemu. Vrstama bogate, ilirske bukove i bukovo-jelove šume dugog trajanja objedinjene su u svezu Aremonio-Fagion, dok su one srednjoeuropske, vrstama siromašnije i mlađe unutar sveze Fagion. Modrica je postala nomenklaturna vrsta dinarskih bukovo-jelovih šuma koje se kriju pod zvučnim nazivom Omphalodo-Fagetum.
Vrijeme je za proljetni izlet u bukove šume, sad su najljepše!
Autor teksta: Antun Alegro