Kopriva – Urtica dioica L. (Urticaceae)
Ovaj travanj bio je pun krajnosti. Obilježile su ga srpanjske vrućine, hladnoća veljače, kiše studenog i zapusi saharskog pijeska. Naš odnos prema koprivi također pun suprotnosti, pa taman odgovara vremenu ovog mjeseca. Prezren korov i cijenjena ljekovita biljka, simbol boli i propasti i gotovo čudesna modna hrana. U svemu tome kopriva je uvijek ista, mijenja se samo naš odnos do nje koji luta iz krajnosti u krajnost, kako je to nama ljudima često svojstveno. Duga je povijest koprive i čovjeka, materijalni dokazi sežu u duboku prošlost od prije gotovo 30.000 godina. A ono što nas je kroz ta mnogobrojna tisućljeća vezalo uz koprivu danas je gotovo zaboravljeno. Većini je ona samo biljka koja peče i žari.
Tu sposobnost žarenja omogućuju joj posebne dlake – žeravke, kojima je obrasla čitava biljka. Vidimo ih već golim okom, a možemo još uočiti da su svijetle i kao staklaste. Za više detalja nam je potrebna lupa ili mikroskop, a pomoći će i jača kamera mobitela. Malo napora je vrijedno truda jer ćemo otkriti filigransku i sofisticiranu injekcijsku strukturu. Žeravka može biti duga nekoliko milimetara i njezin najveći dio čini jedna stanica koja izgleda poput vrlo uskog, izduženog stošca čiji je prošireni bazalni dio smješten u vrčastom nosiocu uzdignutom od površine biljke i građenom od više stanica. Taj nosioc pomalo podsjeća na starinski stalak za meko kuhana jaja. Unutar njega je zaštićen prošireni, elastični najdonji dio žeravke koji se zbog svog lukovičastog oblika naziva bulbus, a u njemu se nalazi velika, poliploidna jezgra. Genski materijal je umnožen jer je sinteza tvari u žeravki vrlo intenzivna. Iz nosioca strši najveći dio žeravke građen poput duge konusne igle. Njezina stjenka inkrustrirana je silicijevim dioksidom, istom tvari koja sudjeluje u građi stakla. Na vrhu žeravke nalazi se majušna kuglasta glavica, a stanična stjenka ispod nje je utanjena i slabije inkrustrirana. Stoga se već i pri najmanjem dodiru ta glavica odlama i preostaje vrlo oštar, ukošeni, stakleni rub koji izgleda poput vrha injekcijske igle. On vrlo lako prodire u površinski sloj kože, a kako se pritom stisne elastični bulbus iz žeravke nam se kožu injicira tekućina koja izaziva žarenje i crvenilo. Ta tekućina je složenog i ne još potpuno poznatog sastava, a ono što zasad znamo je da sadrži soli mravlje kiseline i biogene amine, među kojima su najviše zastupljeni histamin i acetilholin. Histamin je tvar uključena u imunosni odgovor, a stvaraju ga bazofili i mastociti. On povećava propusnost kapilara za leukocite kako bi se mogli uključiti u borbu protiv patogena. Acetilholin je pak jedan od neurotransmitera koji između ostalog djeluje u simpatičkim živčanim vlakanima koja inerviraju znojne žlijezde, dlačne mišiće dlake i krvne žile kože. Tu se još nalazi serotonin, moguće i kratki peptidi. Zajedničkim djelovanjem svih tih tvari nastaje lokalna upala, nadražaj kože, praćen pečenjem, žarenjem, bockanjem i crvenilom. Reakcija je vrlo brza, gotovo trenutna jer kopriva želi da se maknemo od nje prije nego ju stignemo oštetiti. Ona nas želi strogo upozoriti da ju pustimo na miru, ali kako nema ništa osobno protiv nas žarenje ne traje dugo i ne ostavlja posljedice. Štoviše, kroz čitavu povijest mnogi su to žarenje smatrali ljekovitim protiv reume, artritisa, bolova u mišićima i sličnih problema, pa je tako korpivin obrambeni mehanizam postigao kontraefekt. Koprive su stradavale kako bi se ljudi njima šibali radi postizanja zdravlja. Ili radi odgojnih metoda kakve danas više ne prolaze.
Vratimo se onom najstarijem dijelu priče o koprivi otprije nekih 26.000 godina koji uopće nema veze sa žeravkama i žarenjem. Na arheološkom nalazištu kod mjesta Dolní Věstonice u južnoj Moravskoj u Češkoj pronađena su vlakna iz stabljike koprive. Bila su to upredena likina vlakna. Naime, u stabljici koprive nalazimo dva tipa vlakana. Jedna su čvršća, odrvenjela i nalaze se u unutrašnjem dijelu stabljike gdje prate ksilemske cijevi, odnosno žile koje provode vodu iz korijena prema vršnim dijelovima biljke. Druga su mekša i tanja, nazivamo ih likom ili likinim vlaknima, a nalaze se u perifernom dijelu stabljike gdje podupiru floemske cijevi zadužene za provođenje asimilata iz listova prema bazalnim dijelovima biljke. I samo su ta mekša likina vlakna pogodna za predenje konca, izradu užadi i tkanina. Ovaj nalaz nam dokazuje da su naši drevni preci iz starijeg kamenog doba, nosioci gravetijenske kulture, znali kako preraditi stabljike koprive kako bi se iz njih izdvojila prediva vlakna. Što se sve od njih izrađivalo i kako su se koristila ne znamo jer nam nedostaje arheoloških nalaza. Osim toga pronađena je i množina plodića, što upućuje da su se koristili kao hrana, moguće ne samo oni nego i listovi.
Preskočit ćemo desetke tisućljeća i zaustaviti se u vremenu otprije nekih 2800 godina na danskom otoku Fyn (Funen, Fünen), gdje su u impresivnom tumulu Lusehøj (Lysehøj) kod Voldtoftea, promjera 35 m i visine 8 m, pokopani ostaci lokalnog kneza. Za drugi svijet je bio opskrbljen bogatim grobnim prilozima koji su uključivali oružje, nakit, pehare i kola za put u onostrano. Njegovi ostaci preostali nakon kremiranja pohranjeni su u brončanu urnu, no ne izravno nego umotani u finu, mekanu tkaninu. Iako je urna pronađena još prilikom prvih iskapanja 1861. godine, slagalica je sastavljena tek 2012. Iz izgleda urne bilo je jasno da nije lokalni proizvod, već da potječe s juga. Metalurške i izotopne analize to su potvrdile i njezino mjesto nastanka locirale na istočni rub Alpa, u Tirol, u razdoblje između 900 i 700 godina prije naše ere. Tkanina se isprva nije činila zanimljivom. Smatralo da se je od lana koji se u to vrijeme na otoku uobičajeno uzgajao. Srećom je radoznalost navela arheologe da se ipak pozabave i tom tkaninom. Rezultati su višestruko iznenadili. Pokazalo se da tkanina nije lanena, nego od koprive. Analiza izotopa stroncija je koprivu od koje je nastala smjestila daleko na jug od Danske, opet na istočni rub Alpa, a radiokarbonska analiza je vrijeme nastanka tkanine smjestilo između 940 i 750 godina prije naše ere. Osim što su se podaci o mjestu i vremenu nastanka urne i tkanine savršeno poklopili pokazali su i nekoliko neočekivanih stvari. Uobičajeno se mislilo da su se s neolitskom revolucijom, odnosno prelaskom s lovačko-sakupljačkog načina života na sjedilački, koji uključuje uzgoj biljaka i životinja, procesom koji je započeo sa završetkom zadnjeg ledenog doba prije otprilike 11.000 godina u Plodnom polumjesecu, a do sjevera Europe stigao prije nekih 4.000 godina, tkanine počele izrađivati isključivo od lana i konoplje iz uzgoja. Nadalje se mislilo da se tada tkaninama nije tržilo, već da su one bile gotovo isključivo lokalni proizvodi. Onda je ovaj komad tkanine pokazao da se uz laneno i konopljino platno i dalje izrađivalo i ono staro koprivino, iako kopriva u odnosu na ove nove biljke ima manje vlakana koje je teže izdvojiti. Pokazao je i da se tkaninama trgovalo i to na vrlo velike udaljenosti. I konačno se pokazalo da je koprivina tkanina očito bila luksuzna i cijenjena roba kad su u nju umotani ostaci uglednog i bogatog kneza. Ako se vlakna koprive pažljivo obrade, od njih se dobiva fina, mekana tkanina svilenasta sjaja koja vrlo dobro upija vlagu i koja je vrlo otporna na istezanje, pa su to vjerojatni razlozi da se zadržala u upotrebi iako je za nju trebalo skupljati divljerastuće biljke i uložiti više truda i rada nego za izradu tkanina od lana i konoplje iz uzgoja. Nešto što je fino, čega je malo i čija proizvodnja zahtijeva vještinu i vrijeme po definiciji je luksuzno. Tako je koprivina tkanina postala nešto kao brončanodopski Gucci ili Fendi.
Stoljeća su prolazila, Europa se pomalo opismenila, ali o tkanini od koprive nitko nije imao potrebe pisati. Tek u visokom srednjem vijeku ruski monah Nestorije (1056.-1116.) nas u svojim Analima izvještava da se koprivino platno koristi za izradu jedara i konopaca, ali i za izradu ruha. Detaljnije će nas informirati Albert Veliki (oko 1200.-1280.), poznat kao Doctor universalis, jedan od najobrazovanijih umova srednjeg vijeka, poznat između ostalog po tome što je razdvojio filozofiju od teologije. Zanimale su ga i biljke, pa je njima posvetio čitavu knjigu, De vegetabilibus u kojoj nam govori i o koprivi: Kopriva ima dvije ovojnice [stabljike], vanjsku i unutarnju i one su to što se prerađuje kao kod lana ili konoplje. Unutarnji dio je drvenast i njega se mora razoriti jer se ne može koristiti za predenje niti. Ali odjevni predmet izrađen iz koprive izaziva svrbež, što odjevni predmet od lana ili konoplje ne čini.
S Nestorijem nemamo problema, znamo da su vlakna koprive elastična i otporna na istezanje, što će ih činiti dobrim za izradu jedara i užadi. No, otkud sad svrbež koju spominje Albert Veliki kad smo koprivinu tkaninu opisali kao mekanu i svilenastu? Tu se vjerojatno radi o dvije stvari, jednoj objektivnoj i jednoj subjektivnoj. Da bi to razumjeli moramo se vratiti par stoljeća unazad, u vrijeme Karla Velikog (747.-814.), koji je nizom propisa htio urediti i civilizirati svoje Franačko Kraljevstvo, odnosno Sveto Rimsko Carstvo. Između ostalog detaljno je propisao koje vrste tkanina, kako tkane, u kojim bojama i uzorcima smije nositi koji stalež i u kojim prilikama. Međutim, kopriva se ne spominje. To vrlo vjerojatno znači da se koprivino platno smatralo toliko običnim i neuglednim da ga nije potrebno ni spominjati kao dozvoljenim za neki od staleža. Ako malo razmislimo o Albertovoj svrbeži, možemo zaključiti da ju tkanina može izazvati samo ako je izravno na koži. A izravno na koži je donji veš. Albert Veliki koristi riječ pannus, a upravo se njome označavala jednostavna, čak i siromaška odjeća. Dakle, vrlo je vjerojatno da koprivino platno nije trebalo spominjati jer se od njega izrađivao donji veš koji se najčešće nije vidio, pa nije ni prijetio razlikovanju staleža i društvenom redu. To je bilo platno koje se uglavnom proizvodilo u seljačkim domaćinstvima, u kućnoj radinosti u kojoj tehničke mogućnosti nisu omogućavale izradu finije tkanine, niti je za to bilo vremena uz sve ostale poslove koje je valjalo obaviti. Razdvajanje vanjskih mekih vlakana od unutrašnjih odrvenjelih zahtjevno je, pa su u tkanini zaostajali komadići tih tvrdih vlakana koja su onda grebla i izazivala svrbež. To je za sobom povuklo da su se takve tkanine jednostavno tkale i nije ih se bojilo jer nije bilo smisla ulagati dodatni trud i sredstva u grubu tkaninu. Tako je tkanina od koprive većinom bila lokalni, jednostavni i jeftini proizvod, ali otporan, izdržljiv i s odličnom sposobnošću upijanja vlage, što je važno zbog upijanja znoja i održavanja tijela suhim. To su tkanine o kojima piše Albert Veliki. Fina, meka i svilenasta koprivina tkanina bila je tada rijetkost. Društveni status pokazivao se složeno tkanim i pažljivo obrađenim lanenim i vunenim tkanima ili vrlo ekskluzivnim uvoznim svilenim i pamučnim tkaninama. Tako je nekad prestižna, ako se pažljivo proizvede mekana, glatka, svilenasto sjajna tkanina koja odlično upija, ljeti hladi, a zimi grije, pomalo preobrazila u „lan siromašnih“, a s vremenom je postalo ponižavajuće pojaviti se u javnosti u odjeći od koprivina platna. Doživljavalo se to kao da izlazite u donjem vešu, a to je u vremenima koja su puno više držala do društvenog reda, socijalnih distinkcija i pravila bilo društveno neprihvatljivo. O tome nam implicitno govori i kasniji slučaj Ivane Orleanske koju je 1431. inkvizicija osudila na lomaču. Do lomače je bila dovezena na kolima obučena u podsuknju od gruba koprivina platna. Time ju se htjelo dodatno osramotiti jer je javno izložena u odjeći koju pristojni svijet ne pokazuje u javnosti. Običaj se održao i tokom najžešćih progona vještica u 16. i 17. stoljeću i označavao je da su osuđene simbolično razodjevene od građanskih prava, čak i prava na život.
Ipak, kao jeftina, domaća tkanina opstala je u seoskim domaćinstvima srednje i sjeverne Europe sve do 19. stoljeća. Još je u 18. stoljeću u njemačkom Leipzigu postojala manufaktura koja se bavila proizvodnjom isključivo tkanina od koprive. No, globalna slika svijeta se mijenjala. Nekad skupi pamuk uvožen iz Indije i Egipta, čija je prerada zahtijevala puno ljudskog rada i vremena počeo se uzgajati u Američkim kolonijama, a za njegov uzgoj i preradu korištena je besplatna robovska radna snaga. Uskoro je izumljen i vrlo jednostavan ručni stroj za odvajane sjemenki od vlakana, a slijedila je mehanička predilica i parno pokretani tkalački stroj. Sve je to znatno snizilo cijenu pamučne tkanine. Slično je bilo i s vunenom tkaninom, pogotovo u Velikoj Britaniji gdje su veleposjednici izbacivali zakupce sa svojih imanja kako bi uzgajali ovce za vunu koja se pomoću novih tehnologija mogla prerađivati brže i u većim količinama. Interes za koprivinu tkaninu javljao se samo epizodno, najčešće zbog ratova. Na primjer u vrijeme američkog rata za nezavisnost i američkog građanskog rata kada je izvoz pamuka u Europu pao u drugi plan, pa se zatim u vrijeme prvog svjetskog rata poticalo Austrijance i Nijemce da sakupljaju koprivu jer je nestajalo pamuka, pa su se čak i vojničke uniforme izrađivale od njezina platna. U međuratnoj Njemačkoj se na krilima nacionalsocijalističke ideologije eksperimentiralo s uzgojem posebno visokih i vlaknima bogatih kopriva koje bi poslužile kao arijevska zamjena za pamuk. Nakon drugog svjetskog rata uspostavlja se globalno tržište na kojem kopriva kao izvor vlakana više nije imala šanse, jeftini pamuk je potisnuo i većinu drugih biljnih vlakana, a postupno će se javljati i različita sintetska vlakna. Danas će se platno od koprive izrađivati u malim kućnim radionicama koje oživljavaju stare tradicije ili se bave organskom, održivom, ekološkom i inim modnim proizvodnjama. S druge strane razmatra se upotreba koprivinih vlakana u tehnologiji, kao dodatak betonu, plastičnim masama, izolacijskim materijalima i koječem drugom.
Čitavo vrijeme dok se koristila kao izvor vlakana, kopriva se koristila i kao jestiva biljka. Nakon zimskih mjeseci bila je važan izvor nutrijenata kojima je bogata. Bogata je željezom (14 mg na 100 g biljne mase) koje je vezano u organometalne spojeve iz kojih nam je lako dostupno, pa je bila odlično sredstvo kojim se nakon zimske oskudice mogla popraviti krvna slika. Uz željezo tu su još kalcij, kalij, natrij i sumpor, silicijeva kiselina i niz organskih kiselina. Od vitamina tu su A, C, E, K i vitamini B skupine. Tu je i obilje klorofila, zatim peptida i različitih sekundarnih metabolita, a do 30 % mase plodića čine ulja koja su uglavnom građena od linolne kiseline, dvostruko nezasićene masne kiseline koju ne možemo sami sintetizirati, pa ju stoga nazivamo esencijalnom. Ti plodići su se, iako sitni, krajem ljeta skupljali, prosušili i mjesecima koristili u kašama ili kao brašno. Kopriva je kao jestiva biljka bila tim važnija što si kroz duga tisućljeća ljudi nisu mogli dozvoliti uzgoj lisnatog povrća. Bilo je važno uzgojiti ono što će napuniti želudac i što će se moći spremiti za zimu, a lisnato povrće nije ni jedno, ni drugo. Zato su se mnoge neotrovne biljke krupnijih listova i ne suviše gorkog okusa redovito skupljale uz naselja, puteve, po rubovima polja, livadama i drugim sličnim staništima. Bile su to razne vrste loboda, štirova, kiselica, sljezova i niz drugih. Tek je razvoj prekomorske trgovine i stvaranje kolonija u 17. stoljeću omogućio da se dio domaćeg poljoprivrednog zemljišta prepusti raznom povrću koje nije osobito kalorično, niti se može duže čuvati. Ono je u našu redovitu prehranu ušlo kao ekstravagancija. Otad divlje zelenje gubi na važnosti, da bi danas postalo dio manje-više modne kuhinje koja se poziva na povratak prirodi. No, previše je ljudi da bi se hranili divljerastućim biljem.
S treće strane kopriva je i vrlo cijenjena ljekovita biljka. Od proljetnih kura za „čišćenje krvi“ koje su se zapravo svodile na opskrbu organizma tvarima bez kojih je tokom zime ostao, do današnjih ekstrakata korijena koji se koriste u pripravcima protiv benignog povećanja prostate, a čije se djelovanje temelji prije svega na prisutnosti betasitosterola. Nadzemni dijelovi se koriste kao diuretik kod upala mokraćnih puteva i u različitim mješavinama za mršavljenje.
S četvrte strane koprivu ljudi doživljavaju kao uporan i dosadan korov kojeg se po svaku cijenu treba riješiti jer bi im mogao prerasti vrt ili što je još gore susjedi i prolaznici bi o vlasniku mogli pomisliti da je lijen i neuredan. To je nasljeđe priče koja se vuče od davnina i u kojoj ona simbolizira brz povratak u divljinu ako izostane ljudski rad i trud. Takva nam je poznata i iz više mjesta u Biblije gdje na primjer kod Izajije (34, 13) čitamo: Nići će trnje u njenim dvorcima, u tvrđavama kopriva i stričak, ona [zemlja] će biti jazbina čagljima, ležaj nojevima; ili kod Hošee (9, 6): „Jer, evo gdje odoše pred pustošenjem; prihvatit će ih Egipat, sahraniti Memfis, srebrna im blaga kopriva će baštiniti, šatore će njihove obrasti trnje“. Vrlo direktan je kralj Salomon u Mudrim izrekama (24, 31): „Prolazio sam mimo polja nekog lijenčine, i mimo vinograda nekog luđaka, i gle, sve bijaše zaraslo u koprive, i sve pokrio čkalj, i kamena ograda porušena.“
Da mi ne bi bili taj luđak i lijenčina trudimo se svim silama iskorijeniti koprivu, a da za to ne postoji pravi razlog. Jer osim što je jestiva i ljekovita, važna je kao hraniteljica mnogih vrsta leptira. Gusjenice preko 40 vrsta dnevnih i noćnih leptira hrane se koprivom, a gusjenice nekih od naših najljepših vrsta hrane se isključivo koprivom, pa kažemo da su monofagne. Od dnevnih to su na primjer admiral (Vanessa atalanta), danje paunče (Inachis (Aglais) io), mala riđa (Aglais urticae) i šumska riđa (Araschnia levana), a od noćnih Hypena obesalis, Abrostola tripartita i Abrostola triplasia. Dakle, ako negdje u kutu dvorišta ili na rubu vrta ostavimo busen koprive činimo dobro mnogim vrstama leptira koji su i te kako ugroženi nestankom staništa, pretjeranom upotrebom pesticida i klimatskim promjenama.
Ako nam se kao biblijskim autorima čini da nas kopriva proganja i da jedva čeka da osvoji naš prostor zapravo se radi o zamjeni teza. Kopriva je vrsta prilagođena na staništa s dovoljno vlage i velikom količinom hranjivih tvari u tlu kakva nalazi u vlažnim šumama i njihovim rubovima, šumskim progalama, obalama rijeka i potoka na koje voda nanosi organsku tvar i sličnim staništima. Čovjek joj je stvorio obilje novih staništa po rubovima svojih naselja i polja, u dvorištima, uz štale, kokošinjce, gnojišta, smetlišta, puteve, pruge i svugdje gdje je tlo obogatio spojevima dušika, pa ako je i vode dovoljno, kopriva će uživati, bujati i širiti se mrežom podzemnih podanaka. Mi smo joj dali priliku koju ona samo koristi.
Zbog svega što je rečeno i još mnogo čega što nije stalo u ovaj članak pustimo pokoju koprivu da nam raste u vrtu, dvorištu ili uz rub neke zelene površine. Time činimo dobro bioraznolikosti, a može nas potaknuti da razmislimo i malo istražimo mnogobrojne veze koje nas vežu uz nju desecima tisuća godina.
Autor teksta: Antun Alegro