Crni kukurijek – Helleborus niger L. (Ranunculaceae)
Glavobolka bogi cvet,
glava zna od nje bolet…
Miroslav Krleža, Ni med cvetjem ni pravice
Veljača je, dani su već znatno duži i izlazimo iz mračnog doba godine. Ne kažem da izlazimo iz hladne zime jer nas je hladnoća zimskih svitanja posjetila tek na nekoliko dana. Veljača je nekad bila mjesec kada se snijeg počinjao topiti i kada su se pojavljivali prvi otočići otvorena tla, no ta vremena su bar do daljnjega očito prošla. Lijeska je još u siječnju vjetru prepustila pelud, a po gradskim travnjacima cvatu tratinčice i pokoji maslačak. Ako krenemo u šetnju prirodom vidjet ćemo da su visibabe pri kraju cvatnje, a prate ih šafrani. U punom cvatu je crni kukurijek kod kojeg ćemo zastati ovaj mjesec.
Nećemo ga naći bilo gdje, izbirljivo bira vapnenačku podlogu, dolomit ako je moguće, pa ga možemo promatrati i kao indikatora magnezija u tlu. Ni to tlo ne može biti bilo gdje jer kukurijek prije svega voli bukove šume. Naći ćemo ga dakle u brdskim i gorskim bazofilnim bukovim šumama. Naravno, nalazit ćemo ga i po vrtovima i cvjetnjacima jer je od davnina omiljena ukrasna biljka koja najavljuje kraj zime. Među biljkama vjesnicima proljeća ističe se velikim cvjetovima, zapravo najvećima u našoj flori. Ti cvjetovi su k tome i snježno bijeli, pa ih je teško ne uočiti, pogotovo u sivilu kraja zime. Boja cvjetova i rana cvatnja donijeli su ovom kukurijeku još jedan naziv – sniježnica. Taj naziv nam je jasan i samorazumljiv za razliku od crnog kukurijeka jer nazvati biljku krupnih bijelih cvjetova crnom može nam se činiti još jednim botaničkim prkošenjem zdravom razumu. Međutim nije. Naziv se odnosi na ono s čime su se ljudi najčešće susretali, a to je bio korijen izrazito tamne površine. Taj korijen se stoljećima upotrebljavao kao ljekovit, bio je jedna od najuglednijih ljekovitih tvari starog vijeka, pa su liječnici, travari, rizotomi, nadriliječnici, trovači i pacijenti dolazili u susret prije svega s njime, a ne s cvjetovima. Bio je to helléboros mélas, odnosno (h)elleborus niger. Taj naziv je gotovo dvije tisuće godina kasnije Carl Linnaeus 1753. upotrijebio za crni kukurijek kako ga danas shvaćamo, ali valja imati na pameti da se on u antici odnosio na više kukurijeka jer se vrste nisu razlikovale kako ih mi danas shvaćamo. U igri je i nomenklaturna dihotomija jer se u slične ljekovite svrhe upotrebljavao jedan korijen svijetle boje koji se nazivao bijeli kukurijek – helléboros leukós, odnosno (h)elleborus candicans. Time je stvar bila lakše pamtljiva jer se slično djelovanje združilo pod nazivom kukurijek, a da se ipak radi radi o dvije biljke istaklo se pridjevima crni i bijeli. Jedino što taj bijeli kukurijek nije pripadnik roda Helleborus, već je to ni malo srodna čemerika, Veratrum album. Bila su to vremena daleko prije sistematike kakvu danas znamo. Ona je tada odražavala naš odnos prema biljkama i nije puno marila za detalje u sličnosti građe.
Priča o kukurijeku je duga i stara. Jedan je od onih biljaka koja izranja iz mješavine mita i povijesti u čija gotovo čudesna ljekovita svojstva stoljećima nitko nije sumnjao da bi konačno iščezla iz medicine i preselila se u hortikulturu gdje je opet našla mnoge ljubitelje i poklonike sve do britanskog Hellebore Appreciation Society.
Do početka priče o kukurijeku moramo se vratiti u stara vremena mudraca i otaca, do Solona, Herodota i Hipokrata. Solon, atenski političar, zakonodavac i pjesnik, pribrojen ekskluzivnom krugu sedmorice grčkih mudraca našao se u Prvom svetom ratu vođenom negdje od 595. do 585. pr. n.e. između grada Krisa (Kirrha) i ostalih gradova združenih u Amfiktionsku ligu na čelu s Delfima. Krišani su naime napadali i pljačkali hodočasnike na putu u Apolonovo svetište u Delfima, pa je delfsko proročište pozvalo na totalni rat. Nećemo ulaziti u detalje rata, samo ćemo se zadržati na Solonu. On je uočio da se Kris opskrbljuje vodom jednim kanalom koji izlazi iz rječice Pleisteneje (Pleisthenes). Dao je pregraditi taj kanal i time je prekinuo opskrbu grada vodom. Krišani su neko vrijeme koristili kišnicu i vodu iz bunara unutar gradskih zidina, ali je ona brzo nestajala. U međuvremenu je Solon nabavio veliku količinu korijena kukurijeka sa brda iz okolice grada Antikire (Antikyra) južno do Delfa, poznatog po kukurijeku najjačeg djelovanja. Zgnječeno korijenje je dao baciti u vodu i kad je procijenio da je otpustilo dovoljno otrova, pustio je vodu kanalom u grad. Žedni Krišani vodu su jedva dočekali, no ubrzo su dobili jaki proljev zbog kojeg više nisu mogli braniti gradske zidine, pa je grad pao. Koliko je priča istinita ne znamo, ali je ona jedan od prvih izvještaja o kemijskom ratovanju uopće.
Herodot (c. 484. – c. 425. pr. n. e.), otac povijesti, nije bio posebno zainteresiran za biljke, ali dok opisuje različite narode, običaje i događaje donosi nam prve pisane izvještaje o višnjama, psihoaktivnom djelovanju konoplje (koje je potpuno krivo shvatio, ali to je druga priča), pa i o našem kukurijeku. Herodot piše kako je Melampod (Melámpus, vrač, liječnik i na kraju kralj u Argu) od ludila izliječio kćeri Preta, kralja Arga, koje su misleći da su junice gole lutale šumom. Ludilom ih je kaznila Hera videći u njima konkurenciju zbog njihove iznimne ljepote. Izliječio je ih je mlijekom koze koja je prethodno brstila kukurijek. Time je stekao veliku slavu, oženio jednu od izliječenih princeza i postao kralj Arga. Zato će se crni kukurijek još zvati i melampódion. Tu vidimo još jednu vezu. Melampod doslovno znači Crnonogi, a to ime je dobio zato jer ga majka Idomena kao novorođenče ostavila u grmlju iz kojeg su mu virile samo noge koje su pocrnile na suncu. A i kukurijek je crnonog zbog svog tamnog korijena. Herodot je bio jedan od prvih koji nas je u pomalo neobičnoj priči izvijestio o upotrebi kukurijeka u liječenju ludila, danas bi rekli različitih psihičkih bolesti i epilepsije koja se tada također smatrala oblikom ludila. Postao je jedna od najcjenjenijih ljekovitih biljaka antike i nezamjenjiv u liječenju najrazličitijih psihičkih stanja i kao takav je ušao u opću kulturu i književnost. Tako kod rimskog komediografa Plauta (c. 254. – 184. g. pr.n.e.) nalazimo dijalog između liječnika i pacijenta u kojem liječnik kaže: elleborum potabis faxo aliquos viginti dies (pit ćeš napitak od kukurijeka dvadeset dana), a pacijent odgovara: neque ego insanio (ali ja nisam lud). Kod Plauta nalazimo još jednu zgodnu rečenicu (koju sam našao samo u talijanskom prijevodu): tu sei fatto così che un campo intero di ellebori non ti basterebbe (načinjen si tako da ti ni cijelo polje kukurijeka ne bi pomoglo). Horacije (65. – 8. g. pr.n.e.), rimski pjesnik i satiričar će u svojim Satirama napisati: Danda est ellebori multo pars maxima avaris; nescio an Anticyram ratio illis destinent omnem, što će otprilike značiti da ne bi dostajali svi kukurijeci koji rastu u Antikiri da izliječe škrca. Postojala je i uzrečica Elleborus opus habet! (treba mu kukurijeka) kojom su se opisivale ćaknute i pomaknute osobe koje nisu bile baš sasvim svoje i uračunljive. Moglo se reći i Helleboro eget (treba mu kukurijeka), a ako je netko živčanio i histerizirao rekli bi mu Bibe helleborum (pij kukurijek). I tako dalje, i tako dalje… Kad smo već kod Rimljana, spomenimo kao jednu od bizarnosti rimske kuhinje da se korijenom kukurijeka špikalo meso za pečenje. Izazivalo je proljev, što je bilo cijenjeno u ekscesivnom prejedanju na gozbama, gdje se su cijenili emetici i purgativi kako bi se moglo jesti ponovno i ponovno.
A kako to kukurijek liječi ludilo? Prvo naravno treba znati što ga uzrokuje. Prema humoralnoj teoriji koja će se u medicini zadržati od antike pa gotovo do 19. stoljeća, bolesti uzrokuju neravnoteže tjelesnih sokova, pa će tako ludilo biti posljedica nakupljanja sluzi u glavi, odnosno mozgu. Liječenjem je dakle trebalo postići da se pacijent riješi te suvišne sluzi, a za to nije bilo boljeg lijeka od kukurijeka. Suhi korijen je trebalo zdrobiti u prah i onda ga ušmrkavati poput burmuta. Pacijentu se gotovo odmah počela cijediti sluz iz nosa, počinjao bi kihati, suziti i sliniti i mozak se očito čistio.
Ne nadražuje kukurijek samo sluznice gornjih dišnih puteva. Već je Hipokrat (c. 460. – c. 370. g. pr.n.e.), nazvan ocem medicine, poznavao njegovo nadražujuće djelovanje i preporučao ga kao sredstvo za izazivanje povraćanja i kao drastično sredstvo za čišćenje. Po njegovu mišljenju kukurijek ne samo da je na taj način direktno čistio organizam od loših sokova, već ih i razgrađivao u organizmu. Tu se očitovala vještina liječnika koji je trebao odrediti dozu kukurijeka koja će izazvati povraćanje, ali ne prerano kako bi stigao razgraditi loše sokove, ali ni prekasno kako se pacijent u međuvremenu ne bi otrovao. Tako je kukurijek cijenjen od Hipokrata i Teofrasta polako osvojio medicinu i postao lijekom za najrazličitije bolesti, gotovo panacejom kojom su se liječilo koješta, od psihičkih bolesti, preko bolesti dišnog i probavnog trakta do bubrežnih kamenaca, reume, gihta i malarije.
No, nije se tu stalo. Njegovo se purgativno djelovanje proširilo van probavnog trakta. Smatralo se da kako čisti crijeva, da će tako očistiti i kuću od loših isparenja – mijazmi, glavnog uzročnika zaraznih bolesti, ali i raznih zlih duhova. A kako mijazme uzrokuju kugu, bit će i odlično sredstvo protiv nje. Korijen zaboden u kužni bubon očistit će i izliječiti tijelo od crne smrti.
Kukurijek se nije koristio samo za liječenje ljudi, već i životinja. Tako Kolumela (Lucius Junius Moderatus Columella, 4. -70.) u svom važnom djelu De re rustica, priručniku o poljoprivredi u 12 volumena, piše da za suzbijanje šuge kod konja treba ukuhati kukurijek sa sumporom, tomu dodati loj i tom pomadom mazati oboljele dijelove kože. Ista pomada uz dodatak kumina trebala je djelovati protiv psećih buha. O daljnjoj upotrebi kukurijeka u veterini govori nam (u ovim tekstovima često spominjani) Plinije Stariji. On će zapisati da se korijen kukurijeka provlačio kroz ušku životinje ne bi li je štitio od ugriza zmija. Pritom je izvlačio i sve eventualne bolesti. Koliko god nam se takvo liječenje životinja činilo bizarnim, kod nas će se ono zadržati do današnjih dana, ali o tome nešto kasnije.
Plinije će još zapisati da Kelti sokom iz korijena kukurijeka premazuju vrhove koplja i strelica koje koriste u lovu jer vjeruju da tako meso postaje mekše. Kako se ne bi otrovali, meso oko rana naširoko izrezuju.
Vrijeme je prolazilo, antiku je davno zamijenio srednji vijek, ali ugled kukurijeka nije blijedio. Tako nam svestrana i za svoje vrijeme neobična redovnica Hildegard von Bingen (1098. – 1179.) govori o njemu kao biljci koja u sebi ima kako vatrenu toplinu tako i hladnoću te pomaže ako se u čovjeku podignu najgori i smrtonosni sokovi te proključaju u nekom od udova… Pietro Andrea Mattioli o kojem možete više saznati u tekstovima o divljem kestenu i jediću, 1571. je ovako sažeo ljekovite učinke kukurijeka: Ventrem purgat, bilem detrahit, pituitaque prodest morbis comitialibus, melancholicis, insanientibus, articulariis doloribus & resolutis. Menses inditus trahit, partus necat, fistulas purgat impositus, & tertia dies derractus. Demittitur in aurem contra grauitatem auditus, & vsq; in alterum, aut tertium diem finitur. Scabies illitus sanat, vitligines, lepras, impetigines, ex aceto medetur. Dentium dolores collurione mitigat. Imponitur vtiliter hydropicorum ventribus farina hordeacea & vino exceptum. Ovo ostavljam bez prijevoda kao ilustraciju starog medicinskog teksta i kao malu vježbu za prevođenje znatiželjnima.
Vrijeme je i dalje prolazilo, a kukurijek je uporno održavao staru slavu koja je ipak polako bljedila jer su se pronalazili djelotvorniji lijekovi i postajalo je jasno da kukurijek zapravo nanosi više štete nego koristi. Međutim, još se 1840-ih raspravljalo o tome da zaista pomaže u liječenju psihičkih bolesti. Medicinska teorija je postala znanstvenija, pa se sada tumačilo da loša probava dovodi do efizema na mozgu, krvne kongestije (prekomjernog nakupljanja krvi) i nemogućnosti reapsorpcije tekućine čiji će pritisak na mozak uzrokovati psihičke bolesti. Kukurijek će kao drastični purgativ očistiti probavni trakt, pa time omogućiti nestanak moždanih efizema i posljedično povlačenje bolesti.
Što danas znamo o djelovanju kukurijeka? Mnoge vrste iz porodice žabnjaka (Ranunculaceae) kojoj pripada sadrže tvar zvanu ranunkulin koja im služi za zaštitu od biljojeda i ostalih napasnika. On je terpenski glukozid koji se pohranjuje u stanične vakuole. Kad se biljno tkivo oštećuje trganjem, grizenjem, gnječenjem, rezanjem i sličnim, pucaju stanične membrane, pa ranunkulin dolazi u kontakt s enzimom beta-glukozidazom koja se nalazi u citoplazmi. Ona od ranunkulina odcjepljuje šećer glukozu i tako nastaje protanemonin. On je hlapivi, nezasićeni lakton oštrog mirisa koji je odgovoran za snažno nadražujuće djelovanje. Sušenjem biljnog tkiva po dvije se molekule protanemonina spajaju u bezopasni anemonin. Najjače djelovanje ima dakle svježa biljka. Budući da je lako hlapiv, protanemonin i bez izravnog kontakta sa zgnječenom biljkom može doći do očiju i nosa te izazvati iritaciju. Pri dodiru dolazi do nadražaja kože, mogu se pojaviti i mjehuri, a ako se proguta dolazi do već opisane jake iritacije sluznice probavnog trakta. Ona je posljedica djelovanja protanemonina na proteine koji tvore našu kožu i sluznice. Veže se na sulfhidrilne skupine (HS–), mijenja konformaciju proteina, dijelom i time što razara disulfidne mostove te dovodi do smrti stanice. K tome može alkilirati DNA i tako prouzročiti mutacije. Djelovanje je ovisno o trajanju i intenzitetu kontakta i naravno o količini oslobođenog protanemonina. Zato simptomi variraju od osjećaja topline, do jakog pečenja i izbijanja mjehura. Slično je i kod unutrašnjeg djelovanja, što su znali još antički liječnici kako je to još Hipokrat opisao.
Uz ranunkulin kukurijek sadrži i druge toksične tvari, neke još uvijek nedovoljno poznate, a zbog brkanja vrsta i u literaturi je prilična zbrka. Tu je još čitav kompleks steroidnih glikozida pod skupnim nazivom heleborin i nekoliko kardiotoksičnih alkaloida među kojima su celiamin i sprintilin.
Heleborin djeluje slično kao i drugi srčani glikozidi iz biljaka, kao što su oni iz naprstka (Digitalis) i strofantin iz biljaka iz roda Strophanthus. Inhibira transmembranske natrijsko-kalijske pumpe (Na+/K+ ATPaza) u stanicama srčanog mišića, što dovodi do prekomjernog ulaska i produženog zadržavanja iona kalcija u stanicama. To pak dovodi do dijastoličke disfunkcije (srce se ne opušta pravilno nakon kontrakcije), aritmije i konačno do srčanog zastoja i smrti. S druge strane, u pravim dozama srčani glikozidi su vrijedni lijekovi kod slabog srca i srčanih fibrilacija.
Sve u svemu danas znamo da je nekad čudesna ljekovita biljka zapravo za zdravlje prilično nezgodna.
Zadržimo se još malo na kukurijeku u našoj tradiciji. Kad raspletemo sve priče uočit ćemo da postoji velika sličnost s prethodno opisanim vjerovanjima koja sežu do antike, pa je moguće da to uopće nije neko narodno, tradicijsko znanje, već da je ono u puk stiglo od obrazovanih glava i s vremenom uraslo u tradiciju. Vrlo česti naziv za kukurijek je čemerika. I slično kao u antici razlikuje se crna (Helleborus niger) i bijela (Verarum album). Čemer nije samo duševno stanje nego je mu je osnovno značenje gorčina, a čemer je i ljuti otrov, posebice zmijski otrov.
S obzirom na vrijeme cvatnje već je spomenut naziv sniježnica, a tu je i božićnjak. Taj naziv odgovara njemačkom Christrose, talijanskom rosa di natale i engleskom christmas rose. U samoborskom kraju zovu ga glavobolka, a taj je naziv uz mnoge druge zabilježio Milan Lang i objavio ga u djelu „Samobor. Narodni život i običaji“ koje je kao samostalna knjiga objavljeno 1915. Iz nje je Miroslav Krleža crpio biljne nazive za svoje remek djelo, pjesmu „Ni med cvetjem ni pravice“. U Zagorju će ga zvati talog, u Podravini talov, a u okolici Bjelovara talovo i to je očita veza sa slovenskim teloh. Moguće je da se naziv odnosi na taljenje, mjesta gdje se topi snijeg i gdje kukurijeci cvatu. Jedan od starih hrvatskih naziva je kihavec, a Ivan Belostenec u svom Gazofilaciju (objavljenom 1740., 65 godina nakon njegove smrti) bilježi poslovicu: Kihavca mu treba vzeti, ar ne vnogo pri pameti. Ona nam govori da se i kod nas upotrebljavao kod duševnih bolesti. Kako je pripadao redu učenih pavlina i kako postoji njemački naziv Nieswurz u istom značenju, opet je pitanje da li je to narodno ili samostansko znanje.
Najviše se ipak koristio za liječenje životinja. O tome Dana Čučković 1942. u svojoj prevrijednoj knjizi „O povijesti i pučkom poznavanju nekih ljekovitih biljaka vrlo slikovito piše: Ipak je kukurijek kao pučko veterinarsko sredstvo još i danas u narodu vrlo cijenjen. Često ćemo ga naći zasađenoga u seoskim vrtovima, da bude pri ruci, kad marva oboli. Ako blago kunja, oči mu se zamute, a dlaka se naježi, odmah će seljak posegnuti za korijenom kukurijeka, da tome zlu doskoči. U Hrvatskom Zagorju odrežu u tu svrhu korijen oko 10 cm dug, probodu šilom govedu kožu ispod vrata i uvuku u taj otvor korijen kukurijeka, koji se tamo ostavi, dok ovo mjesto jako ne nateče i žestoko se ognoji. Time se navodno i bolest izvukla iz tijela životinje.
Vidjeli smo da taj postupak opisuje još Plinije u prvom stoljeću, pa se opet možemo zapitati da li je to izvorna tradicija ili je pak u puk stigla od načitanih glava. Ovoj drugoj tezi u prilog ide naputak koji se nalazi u prvoj hrvatskoj veterinarskoj knjizi koju je 1772. izdala Josipa grofica Oršić Slavetićka pod naslovom „Vračitel betegujuće živine“. Tu čitamo: Suproti vsakojačke fele maršeči kugi; od korenja i listja talunovog kuhanum vodum više krat maršetu život prati. Kakoti istoga taluna dobro je maršetu pod vrat prepeljati, da mu se čemer tamo spravi.
Kako kod da okrenemo vidimo da niz vjerovanja o djelovanju kukurijeka ima prastare izvore i da su se vrlo tvrdoglavo održala do suvremenog doba iako očekivanog djelovanja zapravo nije bilo.
Kad smo već toliko toga nabrojili ne bi bilo u redu preskočiti Slavu Raškaj i njene kukurijeke koji se javljaju u više akvarela i sigurno su najljepši, naslikani s najviše srca i bliskosti u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
Tekst je već odugačak, pa se neću hvatati građe cvijeta koja je sačuvala mnoge drevne značajke, pa iako kukurijek sa svojom porodicom žabnjaka ne spada u najstariju skupinu kritosjemenjača, ipak nam daje niz vrijednih informacija o evoluciji cvijeta.
Tu je i gotovo beskonačna diskusija o tome što su, kako se razlikuju i gdje zapravo rastu dvije podvrste crnog kukurijeka, H. niger subsp. niger i H. niger subsp. macranthus za koje su najnovija filogenijska istraživanja pokazala da ih je nemoguće razdvojiti, što je uglavnom bilo jasno i svakom pažljivom promatraču koji je mogao uočiti samo veliku varijabilnost u obliku listova, veličini cvjetova i tonovima crvene boje koju je vrlo teško utrpati u dvije odvojene ladice.
Za kraj evo ipak (mog slobodnog) prijevoda Mattiolijeva teksta: Čisti želudac, izvlači žuč i sluz i koristan je kod grčeva, melankolije, ludosti i bolova u zglobovima. Upija se mjesecima, ubija porod (tj. djeluje abortivno op. a.), čisti fistule i za tri dana izvlači gnoj. Stavlja se u uho protiv teškoća sa sluhom i one prestaju drugi ili treći dan. Stavljen u ocat liječi svrab, vitiligo, lepru, impetigo. Ublažava zubobolju ako se njime ispiru usta. Koristan je kod vodene bolesti ako se s vinom i ječmenim brašnom stavi na trbuh.
Autor teksta: Antun Alegro